NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Hod po vatri

Dok sam bio u TM-u, mnogo manje sam se drogirao, jer sam meditacijom mogao da uđem u stanje u koje me je ranije samo droga vodila. Transcendentalna meditacija bila je odlična zamena za heroin

      Za ritual hodanja po vatri pravili smo veliku lomaču. Dovučeš šest, sedam, deset kubika drva, poliješ benzinom i to satima gori. To smo radili van Novog Sada, po selima, atarima. Moraš da prijaviš policiji ritual. Oni posle dođu, gledaju šta radimo. Kad od vatre ostane žeravica, napraviš grabuljama tepih debljine desetak santimetara. Čuo sam kako urođenici sa nekih ostrva gaze žeravicu, i kao oni se mažu voskom, a od te vrućine im se kao znoje tabani, i eto oni zato prođu kroz tu vatru. To su gluposti. Nema nikakvog voska - priseća se jednog od mnogobrojnih magijskih rituala koje je iskusio u životu Novosađanin Aleksandar Heraković (38), snimatelj na TV Panonija.
       “Prvi put sam imao malo plikova, jer sam se u momentu, usred vatre, ‘otreznio’. postao sam svestan toga šta činim. Dva metra ispred mene žeravica, dva metra iza mene žeravica, sa strane isto. Uplašio sam se. Tada su i malu decu pustili u vatru. Trogodišnja devojčica je hodala po žaru, uplašila se i usred vatre vrištala. Mislio sam, zapaliće se. Nastavila je da hoda i izašla bez posledica. Posle sam gazio po žeravici pet, šest, sedam puta i nikada se nisam opekao, nikada me nije peklo, to čak prija, dok hodaš, neki topli vetar ti mazi tabane. Nestvarno. Pre hoda po vatri, žrtvuješ joj nešto, neku svoju manu, pušenje, drogiranje, lošu karakternu osobinu... Posle se osećaš luckasto, veselo, moćno, samouvereno, jer pregazio si vatru i niko ti ništa više ne može.”
       Iako je rodom iz Novog Sada, od majke fizioterapeuta i oca građevinskog inženjera, detinjstvo pamti u Libiji i Peruu.
       “U Libiji smo bili do moje šeste godine. Tamo je rođen moj mlađi brat. U Libiji su se molili Alahu, a nas su u školi u Novom Sadu učili da bog ne postoji. U Peruu smo živeli dve godine. Bilo mi je deset godina. Prvog dana u muškoj privatnoj školi, zatvorenog tipa, koju su držali katolički popovi, išli smo u crkvu, klekli, molili se. Rasplakao sam se. Kod kuće mi je majka rekla da ja to ne moram da radim i da im sutra kažem da sam ortodoks. Rekla mi je da verujem u boga, ali da smo mi pravoslavci. To je bio novi šok.
       U Peruu se Aleksandar upoznao sa muzikom Bitlsa. Postali su njegovi idoli.
       “A svi su bili TM-ovci. Njihovi stavovi su bili i moji. Ako moji heroji uzimaju drogu, mogu i ja. Džordž Harison je bio i veliki mecena Hare Krišne, poklonio im je svoj zamak, ostavio silne novce, knjiga ‘Bhagavat Gita’ štampana je njegovim novcem. A Pol Makartni i dan-danas meditira.”
       Sa 15 godina Aleksandar je čitao Kastanedu. I “Život posle života” Rejmonda Mudija, o zagrobnom životu, o tome kako je sve ovo na zemlji samo priprema za nešto što će doći kasnije. Ta ga je literatura fascinirala.
       “U Novi Sad je 1981. godine počeo da dolazi Neša iz Zagreba. Bio je pripadnik sekte Hare Krišna. To me nije zainteresovalo do te mere da bih im pristupio. On je tako bazao ulicama, prodavao knjige, delio brošure, pričao ljudima o Krišni, vukao ih za rukav. On je posle bio vođa te sekte za celu bivšu Jugoslaviju. Iz tog mog društva mnogi su se zalepili za Krišnu. Prihvatio sam sve te postulate Krišne, to kako oni opisuju duhovnost, svet, sve mi se to dopadalo. Ali, zahtevali su strogi celibat, a to nisam želeo. Družio sam se sa Krišnama, ali ne do mere da bih bio njihov član. Prošli su pored mene.”
       U vojsci, 1983, počeo je da se bavi astrologijom i ona ga nije napustila do danas. Njih sedmoro, osmoro, nekad desetoro, nalazili su se po stanovima, vikendicama, izučavali astrologiju, razmenjivali knjige, kasnije isprobavali magijske tehnike, a mnogo kasnije, devedesetih, završili u Pentekostnoj crkvi. “To je bila ekipa različitih ljudi, ali slušali smo istu muziku, čitali iste knjige. Eksperimentisali sa različitim drogama. Isprobao sam sve vrste droga. Počelo je sa marihuanom, pilulama, duvanjem lepka, ne znam više ni sam. Znao sam neke koji su duvali bronzu, bronzani prah za farbanje oluka, sulundara. Tu prašinu su neki inhalirali. Zvali smo ih bronzani ljudi. Kad otvore usta, sve se sija. Bronzani su brzo umirali, bio je to ekspres kraj. Imaš fore mesec dva da to uzimaš i - gotov si.
       Bio sam veoma zainteresovan za psihodelične droge, marihuanu, hašiš, LSD. Čitao sam da psihodelične droge odvode u duhovna prostranstva koja je Kastaneda opisivao. I on je ulazio u njih drogirajući se. U astralni svet, čitao sam u različitoj literaturi, može se ući na više načina, različitim tehnikama, vežbama, ali i pomoću psihodeličnih supstanci. Prvo smo izričito bili protiv heroina i mislili smo da ga nikad nećemo probati. Hašiš, marihuana, to je kao bilo OK, LSD je takođe bio u igri, a kao za heroin nismo hteli da čujemo. Međutim, vrlo brzo, svi smo bili navučeni baš na heroin. Boli smo se. A to rokanje je stvarno opasno... Nikada nisam prodavao drogu, nisam krao, lagao, varao... Mnogi iz ekipe su sad mrtvi, ili su bili više puta u zatvoru. Mi nismo bili razmažena deca. Moja braća i ja. Imali smo male džeparce, radili smo, fotografisali maturante, svadbe... Moja braća su duvala nešto malo. Danas rade obojica. Mlađi je operski pevač, živi u Parizu, stariji ima firmu svetlećih reklama.”
       Aleksandar se godinama drogirao. “Ali kako sam više počeo da se interesujem za magiju, tako je droga postajala manje važna. Prvo sam postao član Društva za primenu transcendentalne meditacije, tzv. TM. To je bilo 1986. Oni su prodavali tu transcendentalnu meditaciju kao tehniku za relaksaciju, oni nisu pričali da je to priziv nekih duhovnih entiteta. Tek kasnije, kad prolaziš kroz te njihove nivoe, saznaš da su oni zapravo verska sekta. Priprema za meditaciju bile su joga asane dvadesetak minuta, pa vežbe disanja pranajam. I zajedno sa meditacijom, dobro si se osećao. Međutim, joga je isto duhovna škola. Čekaju da ti se svidi, onda hoćeš da ideš dalje, barijere se ruše, hoćeš viši nivo i spreman si da radiš šta i oni.
       Na seanse smo išli po privatnim stanovima, skupljali smo se na različitim mestima. Najviše u stanu te naše učiteljice Ivanke. Ne znam šta je danas sa njom. Ona nam je bila guru, ona nas je inicirala. Prvo smo imali nekoliko sastanaka kad nam je ispričala šta je TM. Pre inicijacije se obavljao verski obred. Stojimo ispred postera onog Mahariši Mahiš Jogija. Ona mrsi nešto na hindu jeziku, uđe u neki trans i saopšti mi kako glasi moja mantra. Glasila je ‘aima’. To se nije smelo nikome reći. Onda je ponavljaš u sebi. Baci te to u stanje slično snu. Kao da budan spavaš. Posle asana i pranajama ulazi se u meditaciju i to traje dvadeset minuta. Oni koji su bili na višem tečaju, ostaju još, a mi koji smo imali samo tu prvu mantru, polako izađemo. Nikakvo posebno iskustvo, ali mi se svidelo. Tada sam puno manje uzimao drogu, jer sam u ta stanja zbog kojih sam drogu i počeo da uzimam, sad uspeo da ulazim bez nje, ali uz pomoć meditacije. Meditacija je bila zamena za drogu. TM nije bio skup, ali plaćalo se. Sve je to biznis u suštini i ide geometrijskom progresijom.”
       Onda je, kaže, sve to prestalo da ga fascinira. I nisu ga zvali kad je prestao da odlazi na seanse. U drugoj polovini osamdesetih susreće se sa knjigama Alistera Kroulija. “Ta zapadna magija me je najviše drmnula. Ta moja ekipa bila je liberalna, pa ako se jedan moli Krišni, drugi đavolu, treći se bavi astrologijom, četvrti samo ide na intenzive... nema veze, bitno je da smo svi na duhovnoj stazi. A pojma nismo imali u šta smo se uplitali. Krouli je bio heroj naše generacije. Prorok novog doba, inače narkoman. Novi Isus, sam je sebe proglasio. Taj Nenj Age je nekakva nova religija u kojoj svi sve uvažavaju. To je bućkuriš od svega pomalo. Živeo sam u numerološkim koincidencijama, proveravao numerološku kompatibilnost raznih soba. Bio sam ponosan što sam prevazišao heroin. Ipak, ljudi koji zagrizu tu veru novog doba, postaju egocentrici, sve suprotno onome što Biblija uči.”
       U to vreme je Aleksandar Heraković zajedno sa svojom “ekipom” isprobavao puno magijskih tehnika. Bilo ih je u toj grupi različitih godina i obrazovanja, iz svih krajeva bivše Jugoslavije. “Sa njima sam praktikovao i hod po vatri, intenzive, preporađanja... Stalno smo eksperimentisali. Otkrio sam skripte Živorada Mihajlovića Slavinskog, on je puno pisao o jogi, intenzivima, zenu... Te skripte su bile ritual prizivanja nekih arhangela... To sam iskopirao i objavio drugovima da dođu kod mene u vikendicu da napravimo taj ritual. Bio je to ritual pentagrama. U to vreme sam odlazio u stan kod Slavinskog, u Maksima Gorkog u Beogradu, tu je bila Bela gnostička crkva. Bio je to kraj osamdesetih. Tad su me okupirale i tarot karte, astrologija, vudu magija... Preporađanje je tehnika pomoću koje je jedna moja prijateljica izlečila psorijazu, i mucanje je moguće izlečiti ovom tehnikom i druge komplekse. U tome ne vidim ništa loše. Astrologijom sam se dugo bavio.”
       Aleksandar je imao emisiju na Radiju Novi Sad, 1989. i 1990. petkom uveče. Njegov brat je crtao natalne karte slušalaca koji su se javljali, a Aleksandar im je posle čitao i tumačio horoskop. Preko nedelje je putovao i radio horoskope onima koji nisu stigli na red u emisiji. “U to vreme sam se zabavljao sa Tanjom, mojom bivšom ženom i majkom mog desetogodišnjeg sina. Živeli smo u Beogradu zajedno, ona je studirala na Filološkom. Ja sam svoju astrološku praksu preneo u Beograd.”
       U Hrišćansku pentekostnu crkvu ušao je 1990. godine.
       “Tanja i ja smo sreli mog drugara, jedne večeri u Novom Sadu, koji nam je rekao da je ‘upoznao boga’. Izgledao je ozareno, kao da je uzeo nekakvu drogu, kao da je išao pola metra iznad zemlje. Rekao nam je još da problem samo treba staviti pred Boga i on će ga rešiti. Da mi je tako nešto rekao neki tamo sektaš, ja mu ne bih verovao, ali to je rekao moj drug iz moje ekipe. Njemu sam verovao. Imali smo problem, Tanja i ja, svađali smo se stalno. Otišli smo tamo i Pentekostna crkva je postala naš život. Svaki dan smo bili tamo. Savetovali su nas da se venčamo, zato što je njima tako ‘bog javio’. Mi smo se venčali. Kum nam je bio vođa Pentekostne crkve Aleksandar Mitrović. Vrlo brzo sam ja bio taj koji je druge vukao za rukav i uvlačio ih u sektu. Brzo sam napredovao i posle godinu i po dana bio sam treći čovek u zajednici. I moji i Tanjini roditelji su bili protiv našeg sektaškog angažmana. Nismo bili primorani da dajemo pare, ali po ‘sopstvenoj savesti’ svako od nas je bio primoran da daje deset posto svojih primanja u crkvenu kasu... Kod njih je sve bilo apstraktno, novca nije bilo, a Tanja je bila trudna.
       Pravoslavlje su, nadobudno, nazivali sektom. Katolicima su se uvlačili u stražnjicu... Po njihovom mišljenju, počeo sam da talasam. Ponudili su mi službeno putovanje u Prag na konferenciju koju je držala neka prijateljska zajednica iz Švedske. Savetovali su mi da se tamo zbližim s nekim Šveđaninom, družim sa njim, pokažem mu fotografije trudne žene... a kasnije kroz nazoviprijateljstvo iznudim pare... Savetovali su me da treba da budem prevarant, grebator, prosjak... da manipulišem tuđim osećanjima. Dalje, način na koji su se obračunavali međusobno, način na koji je smaknut vođa Dragoslav Strajnić... Prvo su ga ogovarali da je kurvar, da štipka devojčice... I ja sam poverovao... Napravljen je puč, smenjen Strajnić, a Aleksandar Mitrović postao glavni pastor. I ja sam bio u novom rukovodstvu.
       Ipak, nisam mogao da progutam ‘službeni dokument’ koji je ljude obavezivao na neke stvari. Nisu bili zadovoljni novcem koji su muzli od tih ljudi, merom vlasti i moći koje su imali nad tim ljudima. Dokument je značio ili si sa njima potpuno ili marš napolje. Nisam hteo da ga potpišem. Ni Tanja. Ubrzo nam se sin rodio. A mi smo sa Pentekostnom sektom završili.
       U pravoslavnoj crkvi sam kršten septembra 1993.”
      
Nije me sramota

Da li mi je žao što sam prošao kroz drogu, sekte, magijske obrede? Da li se kajem? Ne, ni za šta mi nije žao. Ako ništa drugo, poznajem sve to i mogu da pomognem mladim ljudima koji se sada nalaze u dilemi droga da ili ne, magija da ili ne, sekta da ili ne. Moj zadatak je da ne ćutim više o svemu tome. Preveslali su me u toj Pentekostnoj crkvi, štaviše i sam sam kao sveštenik te crkve preveslavao druge. Mnogi me pitaju kako me nije sramota da pričam o svemu šta sam radio. Ako me nije bilo sramota da vučem ljude za rukav i pričam kako ih bog voli, ne treba da me bude sramota da govorim o tome šta sam radio.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu