NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kuda ideš monarhijo

Srpske dinastičke svađe doprineće daljem srozavanju ugleda zemlje u Evropi, a spor između naslednika rešavaće se, po svoj prilici na sudu u Strazburu

      Izgleda da je ovih dana i princ Aleksandar Drugi Karađorđević izgubio nadu da će vlada doneti zakon o denacionalizaciji, pa je odlučio da potpomogne rešavanju bar svog problema. Vladi i Savetu ministara uputio je Predlog zakona o dvorskom kompleksu koji bi, ukoliko bude usvojen, njemu i članovima njegove uže porodice dozvolio “trajno i nasledno plodouživanje dvorskog kompleksa, sa svim pokretnim stvarima u njemu”. Država bi bila vlasnik jer se, kako je u članu 1. navedeno, radi o “jedinstvenom i nedeljivom dobru od neprocenjivog kulturnog i istorijskog značaja”.
       Dakle, impozantno i muzejski značajno dobro ostalo bi državi i njenim građanima (posete će biti moguće), a prostor Belog dvora stavio bi se na raspolaganje za boravak stranih državnika i održavanje zvaničnih prijema. Vlada Republike Srbije bi, prema članu 5, “nastavila da snosi troškove investicionog održavanja Dvorskog kompleksa”, a troškove tekućeg održavanja Starog dvora, u kome će nastaviti da živi porodica Karađorđević, snosio bi princ Aleksandar.
       Ovakva ponuda bi sigurno predstavljala dobro rešenje i za građane i za porodicu Aleksandra Karađorđevića kada bi postojali dokazi da se radi o imovini na koju pravo polaže isključivo Aleksandar Karađorđević, kao oštećeni vlasnik, i država koja je od 1947. godine uložila velika sredstva u dvorski kompleks. Međutim, prema postojećim podacima, mada ostavinska rasprava još nije sprovedena, A. Karađorđević može pretendovati samo na svojinska prava koja je imao njegov otac Petar Drugi Karađorđević. To je pre više od godinu dana potvrdila njegova kancelarija kada je izdala saopštenje “povodom nedoumica i različitih interpretacija” o vlasništvu, a u kome se, između ostalog, kaže “da su jedini i ravnopravni zakoniti naslednici celokupne imovine, pa i dvorova na Dedinju sa pripadajućim zemljištem, kralja Aleksandra Prvog Ujedinitelja, njegova tri sina: kralj Petar Drugi i kraljevići Tomislav i Andreja Karađorđević”. Rešenje o tome doneo je Sreski sud grada Beograda 27. oktobra 1938.
       Svoju idealnu trećinu, kraljević Andrej zaveštao je supruzi Evi-Mariji Karađorđević, a za izvršioca svog testamenta kralj Petar Drugi Karađorđević je takođe odredio nju, tako da je kneginja najveći živi naslednik. Za inicijativu princa Aleksandra je čula u SAD, gde živi, i najblaže rečeno, nije mu dala podršku. Ona kaže:
       “Princ Aleksandar Karađorđević misli da su Srbija i Crna Gora Vajmarska republika. Ili neka banana republika gde se zakoni mogu kršiti kad god se to nekome prohte. Gde jedan pretendent sa svojim iluzijama, samoproklamovani kralj, umišljeni despot i tobožnji šef porodice Karađorđević koji veruje da u ruci ima prerogative, pokušava ovim predlogom da ostale naslednike liši njihovih prava. Ako bi mu to kojim slučajem uspelo, ostala bi nam mogućnost da se pravda potraži van Srbije i to sada kada vlasti najavljuju povratak u Evropsku zajednicu. Razume se da bi to bila nova i nepotrebna bruka za našu zemlju u svetu gde se poštuje privatna imovina.Tako bi princ Aleksandar doprineo da naš rejting bude još niži. Ne verujem da narod to ne vidi, a i Bog. Uverena sam da narod ne odobrava ovakvo ponašanje princa Aleksandra”, dodaje kneginja Eva.
       Kako NIN saznaje, ni ostali naslednici ne podržavaju Aleksandrovu inicijativu, a ukazuju na još jedan problem. Po Predlogu zakona, svu pokretnu imovinu koristio bi princ Aleksandar. Recimo, u dvoru bi ostala slika Nikole Pusena “Tri monarha” vredna pet miliona dolara, koja bi posle ostavinske rasprave trebalo da pripadne princezi Jelisaveti Karađorđević. Takođe, u dvoru se nalazi i pokretna imovina koja je vlasništvo države, a Dragomir Popov, doskorašnji direktor Direkcije za imovinu, podseća da je “nezakonito da se bilo kom pravnom ili fizičkom licu ta imovina daje na besplatno korišćenje”.
       Popov takođe upozorava i na zakonsku proceduru koja se mora poštovati pri restituciji imovinskih prava. Nacionalizovana imovina se mora vratiti ili se mora isplatiti novčana nadoknada; konfiskovana imovina mora biti preispitana i ukoliko se utvrdi da osnov za konfiskaciju nije pravilno utvrđen, mora se povratiti imovina; ako je konfiskacija posledica presude, proces se mora obnoviti... Popov u “Politici” kaže: “Donošenje zakona o dvorskom kompleksu, kako to sada predlaže Aleksandar, po mom mišljenju, predstavljao bi presedan koji spada u domen delinkvencije.”
       “Ovako nešto ne bi bilo moguće da je donet zakon o denacionalizaciji”, kaže advokat Miodrag Janković inače saradnik Fondacije kneginje Jelisavete Karađorđević, i dodaje: “Ne može se prejudicirati zakon i praviti dogovor trange-frange, već mora postojati red: zakon, ostavinska rasprava, pa tek onda da govorimo šta je čije. Toliko ljudi u Srbiji čeka denacionalizaciju i šta bi bilo kada bi svi pokušali da u domunđavanju sa državnim vlastima reše svoje pitanje.”
       Međutim, odgovornost za ovakvu situaciju delom snosi aktuelna vlast i to ne samo što kasni sa zakonom, već i zato što je čitav proces povratka imovine Karađorđevićima otpočela ishitreno, traljavo i uz pomoć veoma lošeg ugovora. U gotovo euforičnom zanosu ispravljanja svih nepravdi prethodnog totalitarnog režima, gotovo preko noći je doneta odluka da se Karađorđevićima vrati njihov dom. Tadašnji premijer u ostavci Zoran djižić je za kraj svog mandata odabrao primopredaju ključeva i poslednji put je zvanično “nastupio” na prijemu održanom 17. jula 2001. Pre toga je svim članovima kraljevskog doma uputio pozivnicu na kojoj je između ostalog pisalo:”Imam posebnu čast i zadovoljstvo da Vas pozovem na svečano uručenje Odluke Savezne vlade o davanju na korišćenje Belog i Starog dvora na Dedinju Princu Aleksandru Drugom Karađorđeviću i drugim članovima Kraljevskog doma Karađorđević.”
       Šta je odlazeći premijer sada već nepostojeće zemlje podrazumevao pod “članovima kraljevskog doma”, nije eksplicitno navedeno. Velika greška! Princ Aleksandar je zahvalio na ključevima, uselio se sa svojom porodicom i saopštio princezi Jelisaveti da smeštaj i kancelarije potraži na nekom drugom mestu, a ne u okviru 7.000 kvadratnih metara koje je upravo dobio na korišćenje.
       Taj događaj je napunio stranice štampe, ali je okarakterisan kao lična nesuglasica između ćerke kneza Pavla i Aleksandra Karađorđevića, a u pozadini je ostala prikrivena činjenica da je već tada stvorena mnogo veća polarizacija: starešina doma Karađorđevića nasuprot svim članovima doma Karađorđevića. Jer, za razliku od Jelisavete koja je imala priliku da posle primopredaje ključeva bar uđe u dvor i prisustvuje konferenciji za štampu na koju, uzgred, nije ni pozvana, ostali članovi doma Karađorđevića ne samo da nisu koristili dvorski kompleks, već nisu ni ušli u njega. A direktno nasledno pravo ima oko 30 članova porodice.
       Ovakav ishod je bio moguć zahvaljujući ugovoru koji je princ Aleksandar u svojstvu “starešine doma Karađorđevića” potpisao sa Saveznom direkcijom za imovinu. Vlada je pretpostavila da je tim papirom obezbeđeno da se svi Karađorđevići vrate u dvor, a kada se to nije dogodilo, oštećeni članovi porodice Karađorđević su svoja prava zatražili od Direkcije. Prvi zahtev da joj se omogući korišćenje imovine stigao je od Katarine Karađorđević de Silva (ćerke princa Tomislava), a potom i od dece kneza Pavla. Pokazalo se da porodica Karađorđević nije ovlastila princa Aleksandra da ih zastupa prilikom potpisivanja ugovora i da niko nije dao pismeno punomoćje koje je uslov da bi se ugovor sklopio.
       Pitanje podele imovine je otvoreno, a jasno je da ga članovi porodice Karađorđević neće rešiti fer-plej dogovorom. To je, dakle, posao za državu i njene institucije. Biće zanimljivo videti na koji način će ga rešiti, jer je u igri daleko više od dvorskog kompleksa. Recimo, predsednik SRJ Svetozar Marović živi u Tolstojevoj 1-3, kući koju je knez Pavle kupio Jelisaveti i koja se u zemljišnjim knjigama vodi na njeno ime.
       SANDRA PETRUŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu