NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Koga sledi Buš

Trideset godina posle smrti, nemačko-jevrejski filozof Leo Štraus služi kao nadahnuće tajanstvenom krugu savetnika i asistenata oko američkog predsednika Džordža V. Buša, koji već nedeljama daju povod za rasprave i svakakve teorije zavere. Ko je bio Leo Štraus?

      Nemači filozof koji je, eto, iznenada postao popularan u SAD, nikada nije bio levičar, već je telom i dušom bio konzervativac. Nije ovde reč o Teodoru V. Adornu, čiji nam 100. rođendan predstoji, ili o Herbertu Markuzeu, čiji su posmrtni ostaci upravo preneti u Berlin iz Nju Hejvena (Konektikat), već je reč o savremeniku ove dvojice osnivača Frankfurtske škole, kome su nemački intelektualci dosad poklanjali malo pažnje: o Leu Štrausu. I Štraus je bio nemački Jevrejin, i on je emigirirao u SAD, i tamo je ostao celog života. Na jesen će biti 30-godišnjica njegove smrti.
       Među onima koji su morali da izbegnu iz Hitlerove Nemačke, Leo Štraus je bio izuzetak vredan zapažanja: za razliku od drugih koji su delili istu sudbinu, ovaj oniži, temeljni, mislilac tihog glasa, vrlo rano je dobio profesuru na velikom i vrlo uglednom Univerzitetu Čikago. Osim toga, on je jedini nemački emigrant koji je u SAD zasnovao široko razgranatu školu mislilaca. Njen uticaj doseže do unutrašnjih krugova moći u Vašingtonu.
       Vašingtonski ogranak štrausovaca sastao se nedavno, kao i svake godine u julu, da malo roštiljaju, odigraju koju partiju bejzbola i u jednom gradskom parku popričaju o prošlosti i sadašnjosti. Sastalo se tu više od 60 ljudi iz spoljnih i unutrašnjih krugova vlade. Bio je tu Pol Volfovic, idejni zagovornik rata u Bušovoj vladi; bio je i Abram Šulski, stručnjak Pentagona za tajne službe, autor i jedne knjige koju je napisao zajedno sa Frensisom Fukujamom; Vilijam Kristol, izdavač Vikli standarda - lista koji ima tiraž od 60 000 primeraka ali je vrlo uticajan u Vašintonu; Leon Kas, koji po nalogu predsednika treba da razradi pravce u oblasti istraživanja osnovnih ćelija - i oni svi učenici Lea Štrausa.
       Kao i sve drugo što rade štrausovci, i ovaj njihov susret izazvao je podozrivosti. Strahovanja i razmišljanja dolaze sa levice, i sve je to pokušaj da se razbije kulturna hegemonija “neokona” (neokonzervativizma, prim. red.) koja je počela predsednikovanjem Džordža V. Buša i koja je posle terorističkog napada od 11. septembra prožela patriotsku Ameriku. Glavna zamerka: neka Štrausova klika i pripada drugom nivou vlasti, ali u stvarnosti se ona izborila za ideologiju po kojoj Amerika ima posebnu ulogu u 21. veku, i po toj ideologiji onda postupaju Donald Ramsfeld, Dik Čejni i Buš.
       Volfovic i ostali štrausovci pretvorili su se u avangardu konzervativističke revolucije koja, u osnovi, prezire liberalnu demokratiju.
       Pauk u mreži, pri svemu tome, jeste mali, ekscentrični profesor iz vajmarske Nemačke, koji je bio neprijatelj političkog prosvećivanja i koji je demokratski liberalizam smatrao grešnim slučajem politike.
       Odavno se rasprava iz Njujork tajmsa i Njujorkera prenela u Nemačku gde je Štraus za života - a umro je 1973 - jedva bivao zapažen. Tek pre nekoliko godina, direktor Zadužbine Simens u Minhenu Hajnrih Majer upisao je u svoje zasluge izdavanje i filozofsko uređivanje Štrausovih dela. (Hajnrih Majer: “Karl Šmit, Leo Štraus i ‘Pojam političkog’.”)
       No, gde Štraus ima svoje mesto u nemačkoj istoriji ideja? Berlinski istoričar Hajnrih August Vinkler izvukao je u “Cajtu” dalekosežne zaključke iz činjenice da je Štraus održavao prijateljske veze sa Karlom Šmitom, kritičarem parlamentarizma i duhovnim utiračem nacizma: kao, postoje paralele između “konzervativističke revolucije” pre Hitlerovog osvajanja vlasti, i današnje situacije u Sjedinjenim Državama.
       Štrausovci su, navodno, “pod Bušom Mlađim našli ono za čim je Karl Šmit u poslednje vreme uzalud tragao: ‘pristup vlastodršcu’”, kaže Vinkler.
       Ipak, lako nije baš toliko objasniti da li Leo Štraus zaista važi za demonizovanog “kuma Bušove mafije”. Po strogim merilima, koje je Štraus sam postavio, on zapravo nije ni bio filozof, jer za sobom nije ostavio sistematizovano delo. Njegova jaka strana bila je tumačenje velike filozofske literature, od Platona, preko Sokrata, Spinoze, Makijavelija i Hobsa, sve do Martina Hajdegera. U mladosti su se njegove misli vrtele oko teologije, kasnije oko političke filozofije, oko “Pitanja o ispravnom”.
       Štraus je bio tako temeljno obrazovan, kako čovek može samo zamisliti jednog nemačkog profesora. Pošto je pisao jasno i razumljivo, njegove knjige, napisane u predratnoj Nemačkoj, i danas se mogu lepo čitati.
       Njegova ćerka Dženi, koja predaje antičku poeziju na Univerzitetu Virdžinija, sačuvala je fotografiju roditeljske kuće u hesenskom Kirhajnu kraj Marburga gde je njen otac, rođen 1899, odrastao.
       Na slici se vidi jednostavna, opštinska kuća, bez grba sa godinom gradnje. Porodica Štraus trgovala je žitom, i uz to je držala i živinu.
       Daroviti sin Leo preneo je nepretenciozno porodično pravolinijstvo i na svoju filozofiju: koliko god je bilo lomova u životu jednog nemačkog Jevrejina koji je bio vojnik u Prvom svetskom ratu, koji je 1932. emigrirao i u Americi proživeo svoje najlepše godine, tako se posledično razvijala i njegova misao.
       Diplomirao je 1921. kod Ernsta Kasirera i počeo traganje za autoritetom i orijentacijom. Privremeno se naslanja na neokantizam, vladajuću filozofiju predratnog vremena, i nezadovoljan je uverenošću Maksa Vebera u vrednosnu slobodu naučnih ocena. No, tada nailazi na čoveka koga ta generacija mladih filozofa, kojoj pripadaju i Herbert Markuze, Karl Levit ili Ginter Anders, smatra najdubljim misliocem svog vremena: na Martina Hajdegera.
       Kao i Hajdeger, Štraus je izvukao radikalnu konsekvencu iz iskustva s Prvim svetskim ratom i stalnim ugrožavanjem Vajmarske republike: za njega je time bilo istorijski dokazano da se političko prosvećivanje, sa svojom pozitivnom slikom čoveka i verom u napredak, pokazalo kao iluzija. Jednako nemoćnom, iz njegovog ugla, pokazala se i nada da neka liberalna demokratija može jednoga dana biti državni i društveni poredak budućnosti. Toga se Štraus čvrsto držao do kraja života.
       Doduše, u Hajdegerovom glavnom delu Biće i vreme (1927) nije mu se svideo egzistencijalizam koji uz sva moguća objašnjenja odvraća pogled od morala, koji “smrt kao Boga” uvažava - što je filozofa iz Totnauberga učinilo neotpornim na nihilističku čežnju ka smrti nacionalsocijalizma. Štraus je, naprotiv, u razmimoilaženju s Hajdegerom, ovde razvio jednu lako ekscentričnu teoriju, koja je mnogo godina kasnije u Americi dočekana sa zapanjujućom radoznalošću.
       Istina, filozofi su mogli - tako je razmišljao Štraus - da se na tragu Ničea posvete pitanju šta bi za Misao i Biće mogla značiti smrt Boga i okretanje od vere. Ali države ne bi mogle postojati bez unutrašnjeg jedinstva koje daje vera. Zato jednom postojanom poretku pripada religija kao vezivno tkivo - ona je, da to priznamo, opijum za narod, ali opijum bez kojeg se ne može. Liberalne demokratije, kao Vajmarska republika, prema Štrausovom viđenju, nisu, na duži rok, spremne da prežive, jer svojim građanima ne nude nikakvu duhovno-moralnu potporu.
       Praktična posledica toga je fatalna: elite, shodno tome, imaju pravo, pa čak i dužnost, da manipulišu istinom. Dozvoljeno im je da pribegavaju “pobožnim lažima” i selektivnoj upotrebi istine, kako to preporučuje Platon.
       Ovakva građa, pre svega, za političku teoriju koju je Štraus zastupao za života, danas mu je u Americi donela prekore da je metode manipulacije masama izučavao na nacistima. A štrausovci kao što su Volfovic i drugi zagovornici rata u Iraku, sada se nalaze pod sumnjom da su Štrausove političke pouke samo iskoristili za svoje ciljeve. Delimično fingirani razlozi za rat protiv Sadama Huseina, kad se na ovakav način posmatraju, samo su filozofsko nasledstvo koje je ostavio emigrant iz Nemačke. Tako nastaje teorija zavere, prema kojoj je Štraus marionetista o čijim koncima visi Bušova vlada. Pri tome se antisemitski tonovi viši za koju oktavu - da je Štraus nešto kao “naci-Jevrejin” - jedva mogu prečuti, pogotovo što mnogi od njegovih učenika nose jevrejska imena - Pol Volfovic, Abram Šulski, Harvi Mensfild, Vilijam Kristol.
       Sam Štraus više se naslanjao na antiku nego na sadašnjost. Hans Jonas, koji je s njim prijateljevao od dvadesetih godina, piše u svojim “Sećanjima” da je Štraus bio “čudnovat otuđenik od sveta i bojažljiv čovek”. Uistinu, bio je duboko pesimističan i naginjao je misli da se u istoriji mogu očekivati samo propast i propadanja.
       Na paradoksalan način, pesimist je u nekim odlučujućim životnim trenucima imao izrazitu sreću. Nemačku je napustio još 1932, pre nego što je Hitler došao na vlast. Karl Šmit, čije je učenje o razlici između prijatelja i neprijatelja kao poreklu političkog Štraus rado prikazao, pribavio mu je stipendiju Rokfelerove zadužbine. Tako je on najpre stigao u Francusku i potom u Englesku, gde je završio svoju knjigu “O Hobsu” koja i danas privlači pažnju. Najzad, 1938, pre nego što je izbio Drugi svetski rat, Štraus je stigao i u Ameriku.
       Najpre je prezimio na njujorškom “Izbegličkom univerzitetu”, kako je nazivana Nova škola za društvena istraživanja, jer su se u njoj našle mnoge jevrejske izbeglice iz raznih evropskih zemalja: Hana Arent, Hans Jonas, Karl Levit, Arnold Breht, Adolf Leve, Kurt Ricler - ukupno 180 intelektualnih velikana. Sarkastično su sebe nazivali “Hitlerovim poklonom Sjedinjenim Državama”.
       Štraus nije imao nikakve nepremostive probleme adaptacije u Americi, koja mu je bila potpuno tuđa. Govorio je mnoge strane jezike, a njegov engleski do kraja je bio s lakim, primetnim akcentom. I, kao da se radilo o lukavstvu - upravo - hegelijanskog razuma, sreća se opet pobrinula za njega: 1948. dobio je poziv da pređe u Čikago kao profesor političke filozofije.
       U ono vreme, Čikago je bio više nego danas istaknut univerzitet. Rokfelerova zadužbina, čiji su novac elitni univerziteti na Istočnoj obali odbijali, poslužio je za opremanje. Uz to, i autokratski predsednik Univerziteta Robert M. Hačins imao je osećanje za talente. Tako se desilo da su kratko vreme posle rata trojica profesora držali predavanja rame uz rame, ostvarujući najveći moguć uticaj na elitu, uticaj koji se proteže sve do sadašnjeg vremena.
       Bio je tu Hans J. Morgentau, takođe emigrant iz Nemačke, ali na različit način od Štrausa usmeren ka misaonom pronicanju u stvarnost. Najveće ostvarenje postigao je svojim tezama o novoj realističkoj spoljnoj politici - koja će postati osnov za stav lišen svake iluzije prema Sovjetskom Savezu u vreme hladnog rata, stav koji će ubrzo postati vladajuća politika. Najprilježniji Morgentauov učenik bio je onaj emigrant iz Firta, koji je u vreme predsednikovanja Ričarda Niksona stigao do mesta savetnika za bezbednost i ministra inostranih poslova: Henri Kisindžer. Njegovu varijantu realpolitike - koegzistencija i sa autokratama i sa diktatorima, ako to služi sopstvenim interesima - neokonzervativci su najpre stavili van snage: njima je bila nedovoljno moralna i suviše vezana za status ljuo.
       Drugi čikaški profesor trajnog uticaja bio je Milton Fridman, koji je za svoju monetarnu teoriju dobio 1976. Nobelovu nagradu za ekonomiju. On je bio učenik Fridriha Augusta fon Hajeka, koji je od 1950. takođe predavao u Čikagu, ali na svoje nezadovoljstvo u senci Džona Majnarda Kejnza i njegovog učenja o državnoj intervenciji u vremenima tržišne krize.
       Fridman je dvostruki talenat, omiljeni univerzitetski profesor i traženi savetnik, on je bio privlačan za predsednike počev od Džonsona, preko Niksona, do Regana. Preporučivao je povlačenje države sa tržišta, iz čega je nastalo učenje o ekonomskoj politici orijentisanoj na ponudu: kapitalizam se najbolje razvija kad zarade i potrošnja rastu smanjivanjem porez_. Ovu riskantnu ekonomsku politiku, koja se još pod Reganom pobrinula za brišući državni deficit, sadašnji predsednik ponovo je usvojio - sa istim efektom.
       Treći u toj grupi je Leo Štraus, koji nije imao ni Morgentauovo osećanje za sadašnjost, niti Fridmanovu sposobnost za ophođenje sa moćnima. To što i posle svoje smrti ima zaslužen uticaj na politiku i političare, deluje paradoksalno: on je bio samo konzervativac, koji nije verovao u to da će se stvari okrenuti nabolje. U srcu je ostao Vajmarac, liberalna demokratija nije, kako je mislio, mogla imati nikakav blagoslov. Sve svoje skepse usmeravao je ka pluralizmu i relativizmu takvog poretka.
       Leo Štraus je, zapravo, hteo da bude samo profesor koji svoje studente uvodi u svet antike. Još kod Platona, Sokrata i Ksenofona mogle su se, prema njegovom viđenju, izučavati one sfere moći kojima se ljudi i države priklanjaju u svim vremenima, ne samo u sadašnjosti: šta je pravičnost, šta je dobar život, iz čega nastaje država, gde su granice našeg znanja?
       U sadašnjosti - tako je argumentovao Štraus - ta su se pitanja postavljala u vrtlogu događaja i ostajala su teško pronicljiva. No, u velikim tekstovima iz prošlosti ona su data izvorno. Falinka je, međutim, bila u tome što je to profesor izostavljao pri razmatranju problema, jer nije verovao u njihovu razrešivost.
       Ipak, neki od njegovih učenika osećali su veći nagon za delovanjem. Hteli su da razumeju, da bi mogli delati. Od evropskih teorija, prešli su na praksu u Americi. Štrausova predavanja i seminari ubrzo su dobili kultni karakter. U njih su se slivali i katolički sveštenici i predstavnici čikaškog establišmenta. Da bi ga sve veće slušateljstvo moglo čuti kako treba, profesor je uredio da mu o vratu visi mikrofon, što je u ono vreme morala bila velika procedura na početku svakog predavanja. U šezdesetim godinama, pak, njegovi učenici počeli su da snimaju na traku njegova predavanja, koja je Štraus uvek držao posle podne u pola četiri..
       Njegovi učenici, međutim, bili su fascinirani svetom koji im je predočavao. Ka njemu su listom pohrlili najbolji i najpametniji iz svojih generacija, mnogi od njih opet Jevreji. Oni su, kao, bili ratom obeleženi, često ka levici opredeljeni, čitaoci Marksa i Frojda - pričaju nam Valter Berns i Verner Danhauzer, dva štrausovca prvog reda, koji su i sami postali profesori. Profesor iz Vajmara naučio ih je da misle, ulio im je poštovanje prema velikim filozofima.
       Ma koliko da je okretao leđa svetu, Štraus je u sadašnjosti povratio svoju moć, kad je sredinom šezdesetih godina neokonzervativizam obeležio svoje početke. Istinski kumovi neokona mogu se naći u porodici Kristola. Irving Kristol je voleo da kaže: “Neokonzervativac je levičar kojeg je pregazila stvarnost.”
       Gertruda Himelfarb, Kristolova žena, otkrila je Štrausa 1950. godine. Njeno je delo klasična rasprava “Jedna zemlja, dve kulture”. Kritikovala je ne samo nestanak uljudnosti i protestantske radne etike, permisivni moral i seksualnu revoluciju, već je sve to videla i kao posledicu nastajućeg liberalizma u demokratskoj Americi.
       To je Štraus u sterilnoj kulturi, doduše okrenut naglavačke od strane kulturnih agitatora. Irving Kristol je dokrajčio to izvrtanje tako što je prihvatio Štrausovu misao da je religija neophodna kao sastavni deo garantija jednog državnog poretka.
       Profesor se nije slagao s osnovnim stavom Amerike, da se religija i države koje su je odbacile odvoje, umesto da se religija učini dobrodošlom. Kristol, istovremeno i novinar i sjajan agitator, bolje je poznavao Ameriku - Ameriku sa 150 miliona manje ili više vernika, prevashodno katolika ili protestanata, Ameriku svakodnevne pobožnosti, koja se organizuje u bezbrojne sekte i koja čini osnovu političke moći za konzervativitički obnovljene republikance.
       Ono što je novo u konzervativističkoj ideologiji, bilo je otkriće da se politički odlučujuće bitke u Americi biju oko kulturnih vrednosti. Propaganda levice bila je da ono što je privatno, predstavlja političko pitanje. “Neokoni” su ih uhvatili za reč. Država treba - zajedno sa Miltonom Fridmanom - da ostane izvan politike, ali ne i izvan spavaće sobe svojih građana.
       Prva faza neokonzervativističke revolucije doživela je svoje ispunjenje pod Ronaldom Reganom. Druga faza se upravo odvija pod Džordžom V. Bušom, preporođenim hrišćaninom, koji zna koliko je religija važna - za patriotsko jedinstvo zemlje i za njegov ponovni izbor, za koji bezuslovno mora da ima glasove dobro organizovanih hrišćanskih zajednica.
       Trenutno, spoljna politika nalazi se u središtu konzervativističke revolucije. “Za teoretičare zavere, spoljna politika Bušove vlade od početka do kraja delo je Lea Štrausa”, smatra Njujork tajms. Doduše, o tome ne može biti reči. Ta čast pripada u prvom redu Polu Volfovicu i Ričardu Perlu, koji se još od urušavanja komunizma zalažu za pun razmah moći pojedinih svetskih vladara, i za rat kao političko sredstvo.
       Obojica su, doduše, učenici jednog drugog profesora koji nosi nemačko ime, takođe predavača u Čikagu, ali koji je kratko vreme pre Štrausovog dolaska otišao u penziju. Njegovo ime je Albert Volšteter, rođen u Njujorku, predavao teoriju bezbednosne politike i na Volfovica (koji je kod Štrausa pohađao samo dva kursa) i Perla imao trajan uticaj. Agresivnost umesto pasivnosti u spoljnoj politici, volja za promenom umesto zatečenog status-ljuo-stava, to se može pripisati Volšteteru - kao pretpostavke novog Pah Americana.
       Štraus je posle emigriranja samo još jednom bio u Nemačkoj, pedesetih godina, kada ga je pozvao njegov prijatelj Karl Levit. Na kraju života, kaže njegova ćerka Dženi, njen otac osećao se kao izolovan; imao je, kaže, muke i s ponovnim štampanjem svojih knjiga. Sad se to promenilo.
      
       (Der Spiegel)
       Preveo s nemačkog
      
       ĐORĐE DIMITRIJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu