NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Politicki nekorektno
Ućuti, Živkoviću

Koji Srbin, koji premijer, koji car Lazar ima prava da Bogdana vrati u Goraždevac? Ko će to da odluči i ko će da čeka nove vesti o njemu posle novih ludačkih rafala. Koji je to razlog da se ne prizna kako je odslužio svoj nacionalni rok na Kosovu. Kako se odužio mrtvima i živima. Da ne treba, posle svega, i on da bude krajputaš

      Otac je, okružen kamerama, premijerom i Divcem, neprestance ljubio ruku svog sina vraćenog, posle šest dana, iz mrtvih. To je sve što ima. Imanje pripada Albancima. Njegov život Kforu. Njegov dečak Bogu. Srbiji ništa. Ništa! Šta je Bogdan Srbiji? Šta je ova zemlja mrtvim dečacima, njegovim komšijama, stavljenim u grob ćutke kao da su umrli zbog greha? Zemlja muči. Ćuti Srbija neosetljiva na trube, na fanfare, na tamjan. Njihova braća, njihovi očevi, majke, stoje iznad rake kao na ivici ponora. Sami. Stoje kao sirotani koji se nemaju čega sećati, ničim ponositi. Takvi kakvim ih je napravio Srbin koji je verovao da je veći i značajniji od Srbije. I svet, koji nas je kaznio jer smo verovali u proroke, fakire i skotove. U dronjcima, praznog uma, usvojena deca Evrope iz balkanske ubožnice čekaju da dođu na red.
       Onda je Bogdanovu ruku uzeo Živković. To je šaka petnaestogidišnjaka koji se vratio s onog sveta. Predug put za toliko godina. Njegov najduži put. Ne ide se tako lako s groblja. Njegovi prsti u ruci premijera, Srbina koji pred njega treba da postavi Srbiju kao otadžbinu.
       Ti si sada najpopularniji Srbin, ti si nam najvažniji - kaže njemu premijer. Tačnije Divac, pa ti. Dobro - uzvraća s naporom novorođeni dečak. Šta će biti s nama, sa Kosovom? A, to ćemo sve da sredimo - obećava Živković. Najvažnije je sada da ti ozdraviš. Jeste - slaže se Bogdan - treba da ozdravim i da se osvetim. Ma kakva osveta, pusti to - pokroviteljski kaže predsednik srpske vlade. Sad imamo pametnija posla. Najpre da ozdraviš i da te vratimo u Goraždevac. Znaš, bio sam dole, u tvom mestu. Nisam znao da imate tako lepe devojke. (!?)
       Ko je ovde ranjen? Ko je ovde premijer? Kakva seansa trabunjanja nad posteljom ranjenika. Kakva razmetljiva površnost pred dečakom koji odrasta brže, kao sva deca zabavljena smrću. Kako državu vodi osoba koja ne zna da kaže ništa što izvire iz mozga ili iz srca. Kako uspeva da misli jezikom, tim ljigavim, zmijastim instrumentom. Kako se oseća posle Bogdanove lekcije iz politike, normalnosti, zrelosti.
       Kad neko govori kao srpski premijer - šta su njemu Bogdanove rane? Kakav je njemu rod taj dečak? Šta je njemu Kosovo? Ako ne znaš šta da kažeš ranjeniku, ukoliko takve reči uopšte postoje, nemoj da ideš. Ako ipak ideš, jer to je “politički”, onda nemoj da vodiš televizijske ekipe. A ako ideš, vodiš kamere, snimaš i emituješ sve što kažeš (Infotop, Pink) - sam si kriv što sad znamo kako vidiš stvari.
       Dakle, za Srbiju je sad najvažnije da Bogdana vrati u Goraždevac, poznato turističko mesto na Kosovu. Zašto da Albancima ne pružimo priliku za popravni ispit. Ljudi smo, susedi. Mesto je lepo. Eto, premijer je išao tamo na sahranu dvojice Bogdanovih zemljaka i video je lepe devojke. Gde? Na groblju, naravno. Šta više od toga može da veže Srbe za Kosovo i da vrati petnaestogodišnjaka na strelište od cura koje imaju premijerski sertifikat o lepoti. Šta bi odgovorio dečaku sa otvorenom lobanjom da ga je ovaj pitao: zašto ste, premijeru, išli u Goraždevac? Bogdan verovatno ne zna da su dvojica njegovih već u kosovskoj crmnici.
       Taj laki, nonšalantan ton, taj tužni humor, ta samoubilačka površnost, neshvatanje koliko su smrti videli dečaci, koliko su bezrazložnih pucanja preživeli, koliko osvete na obe strane videli i osetili, taj žargon repera sa Ćele-kule pokazuje da Živković ne vidi Bogdana kao tužno dete nesrećne zemlje, kao taoca decenijski pogrešne srpske nacionalne i državne politike. Kao žrtvu slepog ludila borbe za teritoriju. Premijer jednostavno nema šta da kaže ranjeniku. Ne zna reči utehe, što pokazuje plitkost; priča gluposti, što dokazuje površnost; pogrešno se šali, što dokazuje da njemu nije stalo do onoga od čega su ljudi po Srbiji bolesni od jeda i nemoći. Ne tvrdim da on to ne oseća. No, tvrdim, ako postoje reči utehe, one izviru iz osećaja za nesreću, meru, trenutak, tragediju, krivicu i kaznu, pa onda iz nacionalne strategije ili političkog plana. Gde je to? Ne govorim o rečima, govorim o srcu.
       Jedno su ljudi, drugo je zemlja. Jedno su reči, drugo je krv. Jedno su deca, drugo je politika. Bogdan, razapet instrumentima za život, lečen pogrešnim rečima, podsetio me na Dušana, devetnaestogodišnjeg vojnika, ubijenog tokom rata na Kosovu. U pismu roditeljima, dečijim, neispisanim slovima, opkoljen tamnim nebom, naslonjen na bombe, pod jezivim vašarom ala, zlosreće, arhetipova straha, beznađa, mitova i rafala, tražio je od majke tri para prostih čarapa i što jednostavnije, tvrde kolače da duže traju. Kakvi god da su bili, trajali su duže od njega. A on, mrtav dečak, grb na zastavi ljudožderske politike, talac nacije umorne od istorije, od reči, od nesreće, umro napušten, bez volje, bez smisla, mobilisan za smrt kao mi za život - video je Beograd Bogdanovim očima. Iz Goraždevca, Beograd je Holivud. Iz groba, takođe. Ono što je naš bedni život ovde, od tamo liči na neprestani praznik. Skoro kao život.
       Zar nije normalno da u ranjeničkoj postelji izrešetani dečak zaplače? Ko je video Bogdanovu suzu? Zar nije normalno da kaže kako neće natrag na strelište? Ko je čuo takvu reč? Zar nije normalno da pita premijera - šta smi mi, Srbi sa Kosova, Srbiji kad umiremo od metaka na kupanju ili na pecanju? Kad otkrivamo smrt pre nego smo ušli u život? Zašto Srbi moraju da žive tamo gde Srbija ne može da brine o njima? Jesmo li samo kolektivni leš? Oročeni mrtvaci? Da li je naša nekadašnja zemlja internacionalna panorama sveopšteg srpskog ropstva? Koliko je naših smrti dovoljno da nama bude dozvoljen život?
       Koji Srbin, koji premijer, koji car Lazar ima prava da Bogdana vrati u Goraždevac? Ko će to da odluči i ko će da čeka nove vesti o njemu posle novih ludačkih rafala. Koji je to razlog da se ne prizna kako je odslužio svoj nacionalni rok na Kosovu. Kako se odužio mrtvima i živima. Da ne treba, posle svega, i on da bude krajputaš. Da ne bude tužna opomena da tamo gde smo jednom imali svoju zemlju, sada imamo našu mrtvu decu. Njihova krv nije za trampu. Njihov život nije cena za ono što nikada više nećemo imati. Njihova smrt ne zaslužuje muk, ćutanje srpskog zbega teško kao božija kazna za sve koji nas vode iz besmisla u ništavilo. I to kriju rečima!
      
       ALEKSANDAR TIJANIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu