2377, 19. Jul 1996

Izbeglice

"Ja sam najgori Srbin"


Prema procenama Helsinskog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu je prosle jeseni proslo oko 20 000 izbeglica iz Krajine. Sve njih hapsio i tamo slao MUP Srbije, pronalazeci ih na adresama koje je, prema svedocenjima odvedenih, velikodusno ustupao Crveni krst Srbije i Jugoslavije

Njegovo zadovoljno lice smesilo se sa ekrana jedne od beogradskih televizija. Pojacali su ton u izbeglickoj sobi kako bi bolje culi sta govori. A on je porucivao javnosti da je ziv i zdrav, demantujuci tako vest sto se proteklih dana sirila srpskom prestonicom - da je ranjen u pokusaju hapsenja Radovana Karadzica. On je Zeljko Raznatovic Arkan, a oni su porodica Dragana M. Dejanovica, izbeglog Krajisnika, rodjenog 1954. godine u malom kordunaskom selu Rusevica, u opstini Slunj. O prvome svi sve znaju, drugi je samo broj.

Dragan M. Dejanovic umro je u decembru prosle godine u bolnici u Somboru od mozdanog udara, atrofije mozdane kore i secerne bolesti, trideset i peti dan nakon sto je u besvesnom stanju iz ambulante u Dardi (Baranja) prevezen u Zdravstveni centar Sombor. Kasnije ce, na uporno insistiranje porodice, Vojna posta 9201 iz sastava Slavonsko-baranjskog korpusa napisati "Uverenje o nacinu i okolnostima smrti", u kojem stoji da je "imenovanom pozlilo na polozaju", kao i to da je 11.12.1995. "nastupila smrt". Dodaje se i da uverenje "sluzi u svrhu ostvarivanja prava porodice koja joj po Zakonu pripadaju".

Porodica nije ostvarila nikakva prava. Smrt Dragana Dejanovica ne uklapa se ni u kakav zakon. Dragana su pripadnici MUP-a Srbije pronasli u Petrovcu na Mlavi 28. avgusta prosle godine i zajedno sa grupom drugih krajiskih "vojno sposobnih izbjeglica" otpremili u Erdut, na "obradu i tretman" Arkanovim "tigrovima". Gotovo dva meseca porodica nista nije znala o Draganu. Ni da li se oporavio od "Oluje", ni da li je uspeo da pronadje roditelje, obilazeci izbeglicke centre po Srbiji, ni gde je zapravo nestao. A onda je u oktobru stiglo njegovo pismo u kojem ih ocajnicki moli da nesto preduzmu kako bi ga zivog izvukli iz Baranje.

Pokojni Dejanovic nije imao srece da prezivi posledice "operacije kaznjavanja izdajnika", kako je nazivan erdutski tretman izbeglih Krajisnika, podvrgnutih raznim metodama mucenja i ponizavanja u trajanju od jedne do dve nedelje pod Raznatovicevom komandnom palicom. Tako "obradjeni", potom su bili rasporedjivani u "redovne" jedinice Slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale vojne formacije iz sastava Srpske vojske Krajine.

Jedina institucija koja te jeseni nije zatvarala oci pred nasilnom mobilizacijom izbeglica iz Krajine bio je Helsinski komitet za ljudska prava u Srbiji. Na tu je adresu svracala rodbina nestalih Srba, nakon bezuspesnih pokusaja da kod zvanicnih organa Srbije dobiju bilo kakvo objasnjenje. Sa te je adrese, takodje, vlastima, humanitarnim organizacijama, domacoj i medjunarodnoj javnosti odasiljan apel za zaustavljanje ove monstruozne akcije koju do danas, gotovo godinu kasnije, niko nije javno objasnio.

M.S, izbeglica, privremeno nastanjen u Krusevcu, priveden je u Erdut 22. avgusta prosle godine, samo dan nakon sto se prijavio lokalnom Crvenom krstu. Njegovu pricu mogli bi da ispricaju i svi ostali "polaznici" Arkanovog kampa za obuku: "Kad smo stigli u Erdut, razvrstali su nas u dvije grupe. Stajali smo na suncu citav dan, bez vode i bez hrane. Kad bi se neki medju nama pobunio, zatrazio nesto, odmah bi krenuli da ga samaraju. Tek uvece dali su nam jesti. Prije toga, jedan iz grupe 'odabran' je za batinjanje - 25 udaraca po tijelu. U obliznjoj sumi deset ljudi 'izdrzavalo je kaznu' stojeci nepomicno, vezani zicom uz stabla. Sutradan je i nas cekao isti tretman. Tako sam proveo najduzih i najsramnijih nedjelju dana u svom zivotu. Poslije sam prebacen u Bilje, gdje sam ostao sve do 10. oktobra."

B.S. iz Gline, otac dvoje maloletne dece, cetrdesetpostotni invalid u obe ruke odveden je 8. septembra iz kolektivnog izbeglickog centra u Knjazevcu, zajedno sa jos 14 Krajisnika. U Erdutu je proveo devet dana. Iz "riznice" metoda mucenja kojima je bio podvrgnut pominje: klecanje na kamenu, zatvaranje u psecu kucicu i lajanje, 24 sata provedena u buretu hladne vode, nosenje oko vrata kamena teskog oko 30 kilograma... Nakon jedne vezbe, kasnije u Vukovaru, pao je i povredio se, izgubivsi potpuno funkciju desne ruke.

N.B., izbeglica iz Knina kaze da je, uz sva fizicka maltretiranja, ipak, najteze podnosio verbalne torture: "Zvali su nas izdajnicima, kukavicama, babama, podrepasima, iskljucivim krivcima za pad Krajine, srpskim govnima, majmunima... sto je najgore, morali smo sve te uvrede da ponavljamo: 'Ja sam najgori Srbin', 'Ja sam izdajnik srpstva'... Tako smo docekali da istovremeno budemo ratni zlocinci za Zagreb i srpski izdajnici za Beograd!"

Gluvi

Prema procenama Helsinskog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prosle jeseni proslo je oko 20 000 izbeglica iz Krajine. Sve njih hapsio je i odvodio MUP Srbije, pronalazeci ih na adresama koje je, prema svedocenjima odvedenih, velikodusno ustupao Crveni krst Srbije i Jugoslavije. Beogradski "helsinci" zahtevali su od Vlade Srbije da spreci nasilnu mobilizaciju, od tuzilastava Srbije i Jugoslavije da protiv vinovnika akcije pokrenu krivicni postupak, od predsednika Srbije Slobodana Milosevica da "obuzda akcije progona i zverstava Arkanovih jedinica". Od svega toga, medjutim, iz Ministarstva za informacije Srbije stiglo je tumacenje "da nisu upoznati sa cinjenicom da se odvija mobilizacija", te da se mozda radi "o nekoj vrsti pravne pomoci, odnosno da mozda MUP Srbije izlazi u susret zahtevu Vlade RSK i isporucuje vojno sposobne muskarce prema njihovim spiskovima".

Krajinska vlada je u to vreme prestala da funkcionise, a da se ne radi ni o kakvom njenom zahtevu MUP-u Srbije za pomoc svedoce brojne intervencije "kabineta" Milana Babica, odnosno biroa Vlade RSK u Beogradu. Birou su se, naime, tada javljale porodice nasilno odvedenih. Zeleli su prvo da saznaju gde su njihovi, a zatim, kada im je potvrdjeno da su u Erdutu, trazili da se ljudi iz Biroa zauzmu za njihovo izbavljenje, sto je i cinjeno.

Nemocni

Zanimljivo je da ni beogradska kancelarija UNHCR-a nije mogla da zastiti izbegle Krajisnike. Danas, u Pravnom odeljenju Visokog komesarijata UN za izbeglice jedva da imaju bilo kakvu evidenciju o tome.

U prvom kontaktu sa sluzbenikom koji vodi Pravno odeljenje novinaru AIM-a je obecana opsezna dokumentacija iz tog perioda. Kasnije je ustupanje dokumentacije odlozeno uz objasnjenje da je prilikom preseljenja kancelarije ona zagubljena, te je bilo potrebno vreme da se ona nadje. Najzad, novinaru su ustupljena tek cetiri slucaja odvodjenja izbeglica u Slavoniju. Pomenuti sluzbenik je, na insistiranje svog pretpostavljenog, zeleo da ostane anoniman, uz komentar: "To je za nas bila tema za izbegavanje. Nasi ljudi na terenu imali su priliku da vide sta je tamo radjeno, ali smo bili nemocni. Sluzbeno nam je objasnjeno da se radi o vojnoj i policijskoj stvari i da mi, ni po kojem osnovu, nemamo prava da se u to mesamo. Jedino sto smo uspeli bilo je da pruzimo zastitu nekolicini muskaraca iz mesanih brakova, ali tek kada su se vratili iz Slavonije - nisu ih ponovo mobilisali."

Tudji

Zaziranje od ove teme i dalje je jednako prisutno kao i prosle jeseni kad je bila aktuelna. Strah od moci Zeljka Raznatovica i njegovih sledbenika veci je od potrebe da se javno progovori o golootockim metodama primenjenim nad krajiskim izbeglicama. Pokojni Dragan Dejanovic nije jedina zrtva "operacije kaznjavanja izdajnika". Iscrpljeni fizickim maltretiranjima, postidjeni, svrstani medju krivce za avgustovski egzodus Srba iz Hrvatske, pojedini su Krajisnici u nervnom rastrojstvu pribegli samoubistvu, ili su kasnije od posledica "tretmana" umrli. Pravu istinu znaju tek porodice, koje zbog straha jos cute. One, doduse, i dalje uporno kucaju na vrata pojedinih sluzbi pri Vojsci Jugoslavije pokusavajuci da, prema preporuci oficira iz Slavonsko-baranjskog korpusa (kojeg vise nema), ostvare prava za koja smatraju da im pripadaju: penzije, stipendije, obestecenja...

U Vojsci Jugoslavije nisu spremni da govore o nasilnoj mobilizaciji izbeglica, smatrajuci da to i nije bio njihov problem - mobilisani nisu bili drzavljani Jugoslavije. Oni koji od njih zatraze pomoc dobiju "savet" - idite u MUP Srbije, ili kod Arkana direktno.

U MUP-u Srbije, medjutim, kada smo trazili da nam se obezbedi sagovornik za ovu temu, dobili smo odgovor: Kakva mobilizacija!? Mi nismo adresa koja o tome moze da govori!

Iako MUP Srbije "pere ruke" od avgustovske mobilizacije izbeglih Krajisnika, isto kao i od slicne akcije u julu 1995. kad su na ratista u Krajini i Bosni nasilno odvodjene "stare" izbeglice, saznajemo da je nedavno nadleznom sudu u Beogradu podnesena tuzba grupe nasilno mobilisanih izbeglica protiv Republike Srbije, odnosno njenog Ministarstva unutrasnjih poslova za nadoknadu stete za posledice koje su zadobili na ratistu. Radi se o ljudima koje su 5. avgusta 1995. zarobili pripadnici 5. Korpusa Armije BiH i koji su proveli vise od dva meseca u zatvoru u Bihacu.

Milka Ljubicic (AIM)

NASLOVNA STRANA


Copyright © NIN, Belgrade, Yugoslavia
All Rights Reserved