ZAGREB: OKRUGLI STO

"Srbi u Hrvatskoj jucer, danas i sutra"

Sudbina apatrida

Cak ni knjizara Srpskog kulturnog drustva "Prosvjeta", koja se nalazi na Cvjetnom trgu, nema u svom izlogu nijedno cirilicno izdanje, iako postoji upravo radi toga da bi negovala srpsku knjigu i pismo

Kad je izvestac NIN-a, sa malobrojnom grupom iz Srbije, stigao proslog petka u Zagreb, otvaranje i prva sesija trodnevnog "okruglog stola" "Srbi u Hrvatskoj jucer, danas i sutra" vec su bili zavrseni, a njegovi ucesnici kretali su se iz Hrvatskog novinarskog doma u Tkalcicevoj, gde se skup odrzavao, ka restoranu "Zagorac" u Frankopanskoj ulici koji im je pruzao ugostiteljske usluge.

Najpoznatiji clan "srpske" ekipe, nekadasnji ministar spoljnih poslova Mirko Tepavac spazice, vec na toj marsruti, uvazenoga svecenika Luku Vincetica, a pred pomenutim restoranom susresce se i srdacno pozdravljati i sa mnogim drugim davnasnjim znancima. Jednog od njih, istoricara i sveucilisnog profesora dr Dusana Bilandzica, pozdravlja i Marko Lolic s pitanjem - kako je.

"A, kako bih bio u vlasti kriminalaca", uzvraca brzo i jetko Bilandzic i vec tu, na ulici, objasnjava gostima iz Beograda zasto je smenjen i povucen sa savetnickog mesta u Uredu Hrvatske u Beogradu.

U nekom ed-memoaru jugoslovenske vlade Ujedinjenim nacijama navedena je, kaze, bila i jedna njegova izjava iz 1993. godine, data nekim novinama, da je iz Hrvatske otislo 250 000 Srba.Kad mu je taj neugodni podsetnik dosao u ruke, Tudjman je zatrazio Bilandzicevo momentalno smenjivanje i naredba je, naravno, sprovedena istog dana.

Da u takvoj preosetljivosti za probleme Srba predsednika slede visoki i nizi duznosnici novostvorene hrvatske drzave, opste je poznato. Zato ce se i od potpredsednika vlade dr Ivice Kostovica, u obracanju ucesnicima ovog skupa, cuti vise nego cinicna tvrdnja da je "stanje i postovanje ljudskih prava u Hrvatskoj maksimalno zadovoljeno prema datim okolnostima" a da je "ono sto se desava u Hrvatskoj rezultat zlocina agresora pocinjenih dok Hrvatska jos nije imala ni jedan top". Odmazda i zlocini nad nevinim ljudima proizisli su, dakle, kao logican i opravdan sled dogadjaja, cak i kada su se desavali posle "oslobadjajucih akcija" hrvatske vojske, kakvima se u zvanicnom politickom govoru predstavljaju "Bljesak" i "Oluja".

Tu, za ruckom, cujemo da je na prisutne u Novinarskom domu takodje mucan utisak ostavilo i izlaganje Mate Simica, predsednika Udruge (zajednice) prognanih Hrvata. Manifestujuci odsustvo bilo kakve volje za humano i civilizovano resavanje pitanja povratka Srba i njihovog suzivota sa Hrvatima, i mereci nejednakim kriterijumima prava razlicitih nacionalnih grupa (sto mu je u replici prebacio prof. dr Ivo Banac), on je Milana Martica nazvao "najvecim hrvatskim herojem", pozelevsi - jer to vidi kao najbolje resenje - da se jedan "novi Mile Martic" pojavi i u Baranji, istocnoj Slavoniji i zapadnom Sremu i odvede i ono malo Srba sto je tamo ostalo.

Ovu tezu, da su Srbi dobrovoljno posli iz Hrvatske za Marticem kao novim Carnojevicem, do kraja skupa posebno prigrljenu i elaboriranu od strane predstavnika ministarstava i ureda Vlade RH, pored drugih ucesnika rasprave, kao zlonamernu, odbacice najenergicnije prof. dr Zarko Puhovski. "U Srpskoj krajini je", reci ce on, "razbojnicka druzina terorizirala i natjerala 150 000 ljudi da se isele u Srbiju i ako mi sada kazemo da su oni otisli dragovoljno za svojim vodjstvom, mi Miletu Marticu priznajemo drzavnicki legitimitet."

Sto se tice grupe od desetak gostiju iz Srbije koji nisu stigli na (prepodnevni) pocetak skupa, za ciji je dolazak, inace, predsednik Hrvatskog helsinskog odbora (HHO) Ivan Zvonimir Cicak izrazio zahvalnost hrvatskom MUP-u, istine radi valja reci da na istoj adresi treba traziti i razloge za njihovo zakasnjenje. Prvo je, naime, Veleposlanstvo RH u Beogradu odugovlacilo sa izdavanjem viza, zbog cega se nije moglo krenuti na put u cetvrtak a kad su u petak ujutru ucesnici iz Srbije konacno stigli na hrvatski granicni prelaz Bajakova (kod Lipovca) tek im je posle skoro dva sata bezrazloznog zadrzavanja dozvoljeno da nastave za Zagreb. Nisu, naravno, probleme pravili jordanski vojnici, sto na kontrolnom punktu proveravaju nosite li oruzje, vec hrvatski pogranicni policajci koji vam pokupe pasose i vize i bez ikakvog objasnjenja ostave da bespomocno cekate.

Na hrvatskoj strani autoputa na tragove nekadasnjih ratnih dejstava podsetice vas odmah veliki znak upozorenja da put prolazi kroz minirane spacvanske sume i polja; kasnije, kod Okucana i Novske, na delu puta kroz bivsu Srpsku krajinu, bice to spaljeni i razoreni moteli i benzinske pumpe i poneka kuca blizu autoputa. U povratku, jos jednu posledicu ratnog ludila prepoznacete u potpunom brisanju imena Beograda na svim saobracajnim putokazima ka jugoslovenskoj granici.

Prema procenama hrvatske nezavisne stampe, "okrugli sto" o polozaju Srba u Hrvatskoj okupio je stotinak ucesnika mahom naucnika, politicara, aktivista iz organizacija za ljudska prava, predstavnika hrvatske vlade i medjunarodnih organizacija. Reklo bi se malo, ako se pogleda dugacak spisak pozvanih licnosti - iz Hrvatske 264 imena, iz inostranstva 66. Sto se tice kvaliteta rasprave, kako ce se ispostaviti, dovoljno. I sam voditelj projekta Ivo Banac ocenice, u zavrsnoj reci, da je skup uspeo. Nije, medjutim, tom prilikom rekao i da je ovo vek etnickog ciscenja Srba, kako su to prenele neke beogradske novine, vec da zivimo u vremenu etnickog ciscenja te da je ovo stolece uopste, a posebno njegov kraj, zasnovano na vladavini takvog koncepta menjanja sveta.

Recimo jos i da je pri tako velikom odsustvu pozvanih lakse bilo uociti one koji su smatrali svojom moralnom i ljudskom obavezom da ucestvuju u ovoj plemenitoj inicijativi da se traze i predlazu resenja za stotine hiljada izbeglica i prognanika koje je stvorio rat u bivsoj Jugoslaviji.

Sprecen da u tome licno ucestvuje, penzionisani general Djoko Jovanic uputio je kratku pisanu poruku iz Beograda, pozelevsi skupu uspesan rad a prognanim Srbima i Hrvatima povratak na njihova vekovna ognjista. Na njemu svojstven, emotivan nacin ucinio je to i Rade Serbedzija, iskreno priznajuci da zauzetost poslom nije jedino sto ga je sprecilo da doputuje u Zagreb. Prevelik je, kaze, rizik svih mogucih neugodnosti kojima se vise nije spreman izlagati. "Ne daj se, Ivane", porucuje jos poznati glumac na kraju pisma adresiranog na predsednika HHO-a. Najavljeni tekst knjizevnika Bore Cosica nije stigao dok je trajao skup, a kolektivno su ga bojkotovali i predstavnici Katolicke crkve u Hrvatskjoj (Luka Vincetic bio je prisutan u svoje ime i kao clan HHO-a).

Onaj ko zna da je Hrvatski helsinski odbor za ljudska prava mesecima bio izlozen besomucnoj medijskoj kampanji zbog organizovanja ovog skupa, shvatice da Serbedzijine reci ohrabrenja upucene Ivanu Zvonimiru Cicku nisu ni kurtoazne ni slucajne. I kao sto se moglo ocekivati, ni u dvorani Novinarskog drustva Cicak nije ostao postedjen od napada hrvatskih ekstremista. Zajedno sa svojim zamenikom u HHO-u Zarkom Puhovskim i voditeljem projekta i podnosiocem uvodnog referata Ivanom Bancem, optuzivan je za srbofilstvo, za ravnodusnost prema zrtvama "srpskog nacistickog rezima", za neopravdane prozivke hrvatskih vlasti i posebno za preuvelicavanje broja ubijenih Srba u Kninu posle masovnog egzodusa i zavrsetka vojnih akcija.

Napadi su dostigli kulminaciju kada se drugog dana u vecernjim satima na skupu (nepozvan) pojavio izvesni Branko Borkovic, poslednji komandant hrvatske odbrane Vukovara, poznat pod nadimkom "Mali jastreb". Rafal uvreda i pretnji ovaj gnevni hrvatski casnik uputio je i gostima iz Srbije zbog toga sto mora da slusa ekavicu i srpski jezik, sto se nisu potrudili, kad vec ovamo dolaze, "bar govorit nasim jezikom". Vidno podrzavan i ohrabrivan od Stjepana Setrca, zamenika ministra obnove u Vladi RH, Borkovic je u jednom momentu izjavio i da ce, ako Puhovski i njegovi istomisljenici nastave ovako da govore, "ispred hrvatskih branitelja" zahtevati da se, poput onoga sto je ucinjeno u Kragujevcu za Nemce, i u Hrvatskoj postave table da se Srbi mogu kretati samo na svoju odgovornost i da za njihove glave ne vaze nikakve garancije.

Incident koji je visio u vazduhu izbegnut je samo zahvaljujuci prisebnim i energicnim intervencijama Puhovskog i Cicka, koji je Borkovicu zbog provociranja i vredjanja ucesnika skupa oduzeo rec i onemogucio dalje ucesce u raspravi.

Ispad bivseg vukovarskog vojnog komandanta usledio je, inace, i kao reakcija na izlaganje Nebojse Spaica, iz Beograda, koji je u ime Fondacije za mir i resavanje kriza obrazlagao ideju "Vukobratove Jugoslavije", gde se povratak mira i normalnog zivota u novostvorenim drzavama vezuje za ponovno ekonomsko i svako drugo povezivanje novih nezavisnih drzava.

Raspolozenje ucesnika zagrebackog skupa mozda je najupecatljivije izrazio prof. Bilandzic kada je, uz zahvalnost Helsinskom odboru za ono sto radi, njegove rukovodioce i aktiviste nazvao "apostolima zastite ljudskih prava". Ako svojim nastojanjima zastitite i samo pet lica, vi ste vec opravdali svoje postojanje, dodace jos Bilandzic, isticuci da drzava i oporbene (opozicione) stranke ne cine takoreci nista da se nasa "bolesna drustva" lece i da ce katastrofa biti jos veca ako nas medjunarodna zajednica ostavi same.

Svojevrsnu podrsku organizatorima "okruglog stola" o polozaju Srba u Hrvatskoj predstavljalo je i kratko ali efektno izlaganje Mirka Tepavca koje su prisutni pozdravili aplauzom. Ukazujuci, izmedju ostalog, na apsurd da je bas Srbija kao najizrazitija multietnicka drzava na Balkanu i u Evropi svoje pitanje postavila kao zahtev za teritorijalno okupljanje svih Srba u jednoj drzavi i da je velikosrpska, kao i svaka velikonacionalna ideja, podrazumevala agresiju, preseljenja i etnicka ciscenja, Tepavac je podsetio da su, nazalost, taj tuzni i ruzni primer sledili kasnije i drugi: "Srbija je, fakticki, ocistila Hrvatsku od Srba, sto sama Hrvatska, ako je i zelela, sigurno ne bi mogla ni smela, da Srbija nije podigla Srbe protiv Hrvatske. Hrvatska ne moze odgovarati za taj greh Srbije, ali moze ispraviti sopstvene grehe cinjene prema Srbima... Malo je neoprostivih krivica, a kolektivnih ne moze ni biti. Nije kaznjena Srbija, kaznjeni su Srbi iz Hrvatske a najsurovije bas oni neduzni."

Da u kuloarskim pricama o izvesnoj surevnjivosti srpskih predstavnika i njihovoj borbi za liderstvo ima i neko zrnce istine, moglo se naslutiti i iz njihovih istupanja na ovom skupu. Uz razlike koje su uocljive u njihovim ocenama aktuelnog polozaja preostalog srpskog naroda u Hrvatskoj i mera koje (ne) preduzima hrvatska drzava za povratak izbeglica i prognanika, primetno je i nudjenje sopstvenih nerealnih projekata saniranja postojeceg stanja i olakih obecanja. Ovom izvestacu ucinilo se da od toga posebno pati ideja Zivka Juzbasica sa nekakvim Odborom za medjunacionalno pomirenje i toleranciju koju je on tako uporno nametao kao model za Vukovar i blizu okolinu da su ga upravo hrvatski ucesnici ove rasprave morali indirektno opomenuti da je prvo isproba na podrucju Like, Banije i Korduna gde je polozaj Srba najnezavidniji.

Na polemicki odziv Zarka Puhovskog naislo je i izlaganje Milorada Pupovca, predsednika Srpskog demokratskog foruma, u kojem je kao jedan od najvaznijih elemenata za suzivot oznacio repatrijaciju oko 400 000 Srba koji se nalaze u izbeglickom ili prognanickom statusu. Repatrijacija Srba je u ovim uslovima nemoguca, reci ce Puhovski, jer njihove domovine ili otadzbine vise nema. U Hrvatskoj je, po njegovom misljenju, izvrseno najdublje etnicko ciscenje ikada ucinjeno. I nije se zadrzalo samo na brisanju srpskih simbola nego je obuhvatilo i istoriju, nauku, kulturu, jezik, nazive ulica i naselja, i na hiljade ljudi koji su bili primorani da menjaju i sopstvena imena... Po njegovom uvidjanju povratak tece sporo, a nekoliko hiljada povratnika se ponovo iselilo iz Hrvatske. "Postoji opcija etnicki ciste Hrvatske", rekao je Puhovski i zakljucio da se Srbi ne trebaju vratiti radi demokratije, vec zato sto je povratak njihovo prirodno pravo.

Da bi se videlo kako Hrvatska danas ne postuje ni neka najlakse ostvarljiva prava Srba, a kamoli ona koja se ticu njihovih egzistencijalnih pitanja, dovoljno je da se prodje kroz zagrebacke knjizare i ispred novinskih kioska. Knjige, novine i drugi proizvodi srpske kulture temeljno su iz njih ocisceni. Cak ni knjizara Srpskog kulturnog drustva "Prosvjeta" , koja se nalazi na Cvjetnom trgu, nema u svom izlogu nijedno cirilicno izdanje, iako postoji upravo radi toga da bi negovala srpsku knjigu i pismo.

#Sava Dautovic

Nacionalni inzenjering

Moze li Hrvatska ostvariti unutarnju sigurnost i prava naroda (hrvatskoga i manjinskih)? Potom, moze li doprineti sigurnosti cijele regije, posebno jugoistoka Evrope? Jedan od mogucih odgovora je da ne moze, pa je prema tomu potrebno negirati Hrvatsku i gurati je "u balkanske i versajske okvire". Osobno a priori odbacujem takav odgovor, jer je u suprotnosti s hrvatskom povijescu. No, ako se i slozimo da je Hrvatska perspektivna sa sigurnosnog i pravonosnog stajalista, time tek stizemo na veliku vododjelnicu. Naime, program sadasnjega hrvatskog vodstva, ali i opcenitog nacionalistickog javnog mnijenja, rasporedjenog po mnogim oporbenim strukturama, moze se svesti na nacionalni inzenjering i asimilaciju. To znaci da je teznja za stvaranje "etnicki ciste" Hrvatske, bez manjina (u svakom slucaju bez manjina koje se ne mogu asimilirati), ali s "hrvatskim" teritorijama van Hrvatske (ukratko u Bosni i Hercegovini), jaka opcija u hrvatskom javnom zivotu. Ili, grubo receno, jedan vid hrvatske politike je stvaranje jednonacionalne Hrvatske, gdje bi pitanje manjinskih prava otpalo samo po sebi, sto bi ujedno rijesilo i pitanje hrvatske sigurnosti, a mozda i ono preseljenih manjina u njihovim (susjednim) nacionalnim drzavama. Moramo biti svjesni da je ovo sustina politike HDZ-a, te da je rjesenje zagonetke nase slabasne opozicije upravo u tomu sto se "velike" oporbene stranke, znatan dio inteligencije i vecina katolickih javnih djelatnika (klerickih i laickih) presutno slazu s ovim programom.

Da se razumijemo, ovako siroka suglasnost cesto je rezultat samoobmane ili nedostatka imaginacije. Potrebno je izloziti sto zapravo znaci nacionalni inzenjering. U mirnodopskim uvjetima to znaci otvorenu ili prikrivenu nacionalnu diskriminaciju, stvaranje drustvene klime u kojoj su citave nacionalne grupe demonizirane, izvrgnute pogrdi ili ruglu, te neprestano stavljane u polozaj gdje, kao zajednice ili pojedinci, moraju braniti svoj integritet ili "lojalnost". Mirnodopska nacionalna pristranost u sluzbi homogenizacije takodjer pretpostavlja nacional-etatisticku kontrolu nastave, humanistickih disciplina i javnog diskursa, a ne iskljucuje ni nasilje. Ono sto se dogodilo i sto se jos dogadja na podrucju bivse krajinske paradrzave - ubojstva, pljacke, palez - nije samo posljedica obicnog kriminala ili nediferencirane osvete, nego i presutnog stava drzave. U drzavnim poslovima nema slucajnosti. Ako sustavno ispitivanje krivnje, uhicenje, sudjenje i kazna nisu posljedica zlocina nego se, suprotno tomu, sluzbene instance brane neznanjem, objektivnim preprekama istrazi ili olakotnim okolnostima, to znaci da drzava presutno rehabilitira zlocin ili ga cak odobrava i aktivno potice. Ako uz to jos ne postoji pritisak javnog mnijenja, lako moze doci do potpune demoralizacije kod manjinskih gradjana i odluke da dignu ruke od takve sredine i odsele u "maticnu" zemlju.

Dakako, mogucnosti nacionalnog inzenjeringa visestuko se povecavaju u ratnim okolnostima. Kad se saberu sve cinjenice i obave sve analize o raspadu jugoslavenske drzave, od kosovske krize 1981. do Dejtona, postat ce bjelodano da "etnicko ciscenje" i izgradnja nacionalno homogenih drzava nisu bile posljedice, nego upravo cilj, sukoba i rata. U mirnodopskom uvjetima nemoguce je citava stanovnistva privoljeti na bijeg, pa ni na dragovoljno preseljenje. Zato je potreban izniman spoj ne samo ratne opasnosti nego i arbitrarnosti pokolja (ili prijetnje pokoljem). Razglasenost strave od Ovcare i Srebrenice do Pakracke poljane i Ahmica dio je ekonomije etnickog ciscenja. Jer, tek, u uvjetima rata i terora moguce je nagnati ljude na bezuvjetno napustanje doma i ognjista, dakle osobne i obiteljske utemeljenosti - svih ljudskih svetinja. Prednacionalni osvajaci zadovoljavali su se novom zemljom, moderni nacionalizam trazi i novi narod, makar uz cijenu dugorocne beskorjenitosti.