2408, 21 FEB 1997

POGLEDI

DRAMA SELJENJA

Nasa srednja klasa, i u ekonomskom i u kulturnom smislu, bila je tanak sloj i pre 1941. i, cak da nije stradala u ratu i u revoluciji od pogroma revolucionarnih, ona ne bi mogla kulturno i politicki da utice na ovo masovno prigradsko stanovnistvo od 6 na 10 miliona stanovnika. Dakle, mi, posle svega sto se dogodilo, nemamo srednju klasu

U drami koja je zadesila nas prostor, u toku poslednjih skoro desetak godina svi javni istupi - u nauci ili politici - svode nase probleme i uzroke krivice na individualno, subjektivno, bilo da je rec o licnostima, bilo da je rec o grupama, bilo da je rec o citavim narodima. Nezavisno od pojava rasistickih i ksenofobistickih tendencija vrlo sirokog zamaha, ostaje, bar za nas, cinjenica da se zeli da objektivno zamenimo subjektivnim. Treba nam, u stvari, krivac ili krivci.

Mi smo bili zemlja poljoprivrede. Seljacko sanovnistvo je 1931. godine, po poslednjem popisu pre Drugog svetskog rata, predstavljalo 76 postotaka. Od gradske privrede i neprivrede zivelo je 24 postotka, uzimajuci u obzir da je i u to vreme jedan deo gradskog stanovnistva bio blize povezan s poljoprivredom, u izvesnom okviru patrijarhalnog drustva. Drugi svetski rat je najpre odveo u zarobljenistvo 230 hiljada vojnika i oficira, i tamo ih, vecim delom, u nacistickoj Nemackoj zadrzao cetiri godine. Medju vojnicima i oficirima nisu bili samo profesionalci oruzanih snaga, nego i jedan veliki broj poljoprivrednika. Godine 1941, dakle, nasa privreda pretrpela je prvi udar.

Posle rata, nezavisno od onoga sto se politicki zbivalo u oblastima prethodne Jugoslavije, stara drustvena struktura menjala se i socijalno i regionalno. Najpre su nastale u Republici Srbiji regionalne promene, brojnije, snaznije nego i u jednoj drugoj jugoslovenskoj republici. Naime, izvedeno je etnicko ciscenje Nemaca, takozvanih " folksdojcera " . Po popisu od 1931. bilo ih je u Kraljevini Jugoslaviji 499 hiljada. Po popisu iz 1948. kao da ih vise nema (jedva 32 hiljade). Skoro pola miliona ljudi je iseljeno, dosta je izginulo u ratu, a prema svedocenjima, dosta je pobijeno vec krajem 1944. godine.

Posle te operacije etnickog ciscenja, koja se zaboravlja u nase vreme, doslo je do naseljavanja prvenstveno Srba iz hrvatske Krajine, kao i iz Bosne i Hercegovine - u Vojvodinu. Bilo je tu i Makedonaca, Crnogoraca, i Hrvata, ali su Srbi, prema raspolozivim podacima, bili bitna snaga naseljavanja, tako da je vec na popisu od 1948. godine odnos doseljenika Srba prema " domorocima " Srbima bio 1 prema 2 (u stvari, 241 hiljada doseljenika prema 599 hiljada domorodaca).

U isto vreme naseljavaju se Srbi iz pomenutih krajeva i u Srbiju. Broj je takoreci isti (250 hiljada), ali je to daleko manji postotak u poredjenju s Vojvodinom, iako je socijalno-civilizacijski ucinak bio daleko znacajniji u Srbiji, odnosno bio je negativniji. (Kretanje srpskog stanovnistva s Kosova pocelo je mnogo docnije i ono nema istu pozadinu kao kretanje Srba ih Hrvatske i Bosne.)

Kolektivizacija

Posle te regionalne promene dolazi do prve, iako privremene promene u strukturi. Sledi, dakle, kolektivizacija zemlje izmedju 1949. i 1953. godine, to jest stvaranja tzv. seljackih " radnih zadruga " koje bi trebalo, po zamisli nasih ideologa, da se razlikuju od sovjetskih kolhoza, iako u isti mah propagandisti tvrde - da bi se dokazali pred Sovjetima posle iskljucenja KPJ iz Informbiroa 1948 - da nase seljacke radne zadruge imaju i te kako slicnosti s velikim uzorima. Ta zaboravljena istorijska nesreca kolektivizacije pocela je da lomi privatni posed i zadrugarstvo na selu, koje se razvijalo dosta slobodno i relativno uspesno jos od kraja XIX veka.

U toku 1950. godine dostignut je najvisi nivo u kolektivizaciji: bilo je preko sedam hiljada seljackih radnih zadruga i one su posedovale skoro 20 postotaka poljoprivredne povrsine, sa preko dva miliona hektara, uclanile preko 415 hiljada seoskih domacinstava. Dakle, posle prvog regionalnog proboja u Republiku Srbiju 1945, dosao je drugi socijalni, staleski proboj 1950. godine.

Prirodno, ovi podaci odnose se na celokupnu teritoriju Jugoslavije, mada treba dodati da je kolektivizacijom uglavnom stradalo selo u Vojvodini, u hrvatskoj Slavoniji i duz Moravske doline. Brdovite povrsine nije bilo lako kolektivizirati. U poredjenju s drugim zemljama, Jugoslavija je, iako oslobodjena sovjetske kontrole posle 1948, relativno dobro prosla u pogledu kolektivizacije, jer je u Jugoslaciji socijalisticki sektor, ukljucivsi i drzavna dobra, bio vrlo slican Madjarskoj, Cehoslovackoj i Rumuniji.

Jedine dve tadasnje komunisticke zemlje, koje su zestoko stradale u toku kolektivizacije Istoka, bile su Bugarska sa 54,5 postotaka kolektivizirane zemlje, potom Estonija sa 88 postotaka. Ali Albanija, s jedne, i Poljska s druge strane, bile su u povoljnijem polozaju: Albanija je sacuvala 94 postotka obradivog zemljista u privatnim rukama, a Poljska 85.

Sa rasturanjem seljackih zadruga i slomom kolektivizacije 1953, nastaje treci masovni lom u drustvenoj strukturi. Godina 1953, pa sve do privredne reforme 1965, tece proces prvog talasa industrijalizacije u pravom smislu reci. Traje preko deset godina, ali je bujan, masovan i haotican: selo, vec razoreno u doba kolektivizacije, silazi masovno u grad, u proces industrijalizacije. Po popisu od 1948, poljoprivredno stanovnistvo predstavlja preko 10 miliona, na skoro 17 miliona stanovnika Jugoslavije: izmedju 1948. i 1961. godine poljoprivredno stanovnistvo smanjuje se za 1,108.403.

U drugom talasu industrijalizacije, recimo od 1965. do 1981. godine, za 33 godine, poljoprivredno stanovnistvo palo je od 10,606.000 na 4,277.388. Projekcija za 1991. godinu, koja se odnosi samo na Saveznu Republiku Jugoslaviju, predvidja da na selu, od poljoprivrede, zivi jedva 17 postotaka.

Kretanja

Uvek je kod nas bio problem jos u tome sto dobar deo radnicke klase zivi na selu, ne pripada gradskoj civilizaciji, ali nije vise ni poljoprivredno stanovnistvo u svojoj psihologiji i civilizaciji. Uzgred budi receno, s povecanjem grada i rastom industrijalizacije, raste i zaposleno osoblje u neprivredi (administracija na svim nivoima, socijalne sluzbe, kultura, prosveta, nauka itd). Reklo bi se da ove neprivredne delatnosti rastu maltene brze nego privredne. Recimo, izmedju 1960. i 1969, za nepunu deceniju ono je naraslo od 2,972.000 na 3,706.000, dakle za preko 24 postotka. Moze samo da se zamisli kako je raslo ovo neprivredno zaposleno stanovnistvo u toku 45 godina, posle dva-tri talasa industrijalizacije i uz sadejstvo drustvene privrede koja je raspolagala vec u nacelu masovnim aparatom upravljanja. (Treba ovde dodati i dve pojedinosti koje nemaju neposredne veze s promenom strukture i posledicama u civilizaciji. Godine 1991, prema statistici, treba da je na radu u svetu bilo 215 hiljada nasih radnika, sa 87 hiljada clanova porodica. Potom, treba racunati da je najmanje 30 hiljada mladih napustilo zemlju zbog rata 1991/2.)

Sta bismo mi zeleli da iz sveg ovog izlaganja izvucemo kao zakljucak u pogledu promene strukture drustva i posledica tih promena?

Regionalnih kretanja ima u svima zemljama, kao sto ima priliva poljoprivrednog stanovnistva u sva gradska sredista industrijalizacije. Zasto se ta dva nasa procesa verovatno razlikuju od drugih?

Kad je rec o regionalnim kretanjima, o ulasku Srba iz Hrvatske i Bosne u uzu Srbiju i u Vojvodinu, treba da vodimo racuna da to seljenje nije jednostavno, da se ne vrsi postepeno. Ono je masovno i brzo, tako da vec posle 1945, u godini 1948. pokazuje razlike. Potom, broj useljenika u Srbiju iz Hrvatske i Bosne nastavlja se i posle 1948. treba uracunati i broj onih koji su se uselili u NDH posle 1941. godine. Iako nema pouzdanih izvora, ipak moze da se smatra da polovina gornjeg broja otpada na useljenike-izbeglice iz 1941. Medjutim, useljavanje se nastavlja i u drugom talasu industrijalizacije: Srba rodjenih izvan Srbije godine 1971. ima 677 hiljada, a to znaci da se njihov postotak povecao od 11,3 u 1948. na 14,4 u 1971. godini.

Iako se u Vojvodinu useljavaju seljaci, bezemljasi ili siromasni, zauzimaju odmah politicke polozaje u strukturi nove vlasti.

Srbi iz hrvatske Krajine jesu vekovni granicari 350 godina. Oni su habsburska profesionalna vojska koja se tuce i po ratistima Evrope. Spoj mirnodobskog ratara Vojvodine i borbenog vojnickog elementa dveju Krajina bio je tezak spoj. Ima se zahvaliti visokoj civilizaciji vojvodjanskih seljaka, kultivisanih u Srednjoj Evropi, da danas, rekao bih, druga generacija doseljenika Srba iz Hrvatske i Bosne skoro se civilizacijski ne razlikuje, bar vecinom, od " domorodaca " Vojvodjana, ali je mucan proces asimilacije trajao pola veka. Ako je civilizacijski uspeh ocevidan, ne bih rekao da je i politicki. Dodao bih samo to da se prvi put pojavljuje posle 1989. nacionalisticki ekstremizam u Vojvodini, a on se mobilise uglavnom u doseljenickoj sredini.

Atomizacija

Verovatno je drugi problem promene strukture Srbije daleko tezi, a to je stvaranje vise armija prigradskog stanovnistva koje se tu naslo u okviru industrijalizacije. Iako nemamo dovoljno podataka i izvora za tacnije racunanje prirastaja stanovnistva po gradovima, moglo bi se otprilike oceniti da danas imamo sest miliona prigradskog stanovnistva, uracunavajuci tu i drugu generaciju koja je kao skolovana proizisla iz prigradskog stanovnistva, Pitam se da li je igde u razvijenim i nerazvijenim zemljama industrijalizacija isla tako brzo i tako masovno? U svakom slucaju, kod nas je ona proizvela teske posledice civilizacijskog i politickog karaktera: seljacka civilizacija je razarana na jedan brutalan nacin i to ne samo industrijalizacijom nego prethodno i kolektivizacijom, ali nije stvarana ni radnicka klasa ni gradska nova civilizacija.

Stvoreno je atomizirano drustvo u kome delaju jedinke i vlast, i to vlast koja nije bila demokratska a bila je jednoumna i policijska. Stvoreno je jedno novo " drustvo bez drustva " , drustvo bez klasa, neka vrsta besklasnog drustva ali ne po zamisli ideoloskoj. Nase besklasno drustvo je antielitisticko u najnegativnijem smislu reci, utoliko pre sto je i odbir ljudi, selekcija kadrova, bio negativan: mobilisani prema vernosti, a ne prema sposobnosti. Mi smo drustvo bez elite, i zato bih ostavio za nasu raspravu pitanje da li su nas " elite uvele " u sramotni i zlocinacki rat, ili je ovo " invalidno drustvo " , kako bi rekao dr Bozidar Jaksic, uvelo nas u rat maltene kao celina. Takozvna inteligencija, odnosno ljudi s diplomama, deo je tog naseg prigradskog stanovnistva, ona se nije humanisticki mogla uzdignuti " iznad mase " , ona je morala populisticki s " narodnim masama " . Mi nismo imali autohtone i autonomne inteligencije ni pre 1941, iako smo imali izuzetne primere pojedinacne samosvesti.

Jedna od odlika ovakvog invalidnog drustva je nasilje , opste nasilje, koje pocinje s nasiljem u porodici, u skoli, na ulici, u voznji automobilom, u kafani, u verbalnim obracunima, u raspravama na mitinzima, u ideolosko-nacionalnim opredeljenjima. Delimicno su to ostaci nacionalnih ratovanja pre 1918, delimicno ostaci revolucionarnog nasilja iz 1941-1945, a delimicno je doslo iz socijalne samosvesti izuzetno brzo i snazno podignutog zivotnog standarda.

Progres

Od 1968. do 1988. u Jugoslaviji je 40 odsto stanovnistva raspolagalo sa 17,6 odsto drustvenog dohotka namenjenog potrosnji, a to je bio isti postotak kao i u Sjedinjenim Drzavama. U godini 1973, kazu izvesni nalazi, taj se postotak bio popeo na 21,6 odsto. Ako se uzme jedan siri raspon stanovnistva, od 40 do 80 odsto stanovnistva, nase drustvo trosilo je cak 42,8 odsto drustvenog dohotka, dok je taj isti segment drustva u SAD trosio, prema tim nalazima, samo 36 odsto. Nalaze, koje ovde navodimo, nalazi su dr Danila Sukovica, direktora Centra za ekonomska istrazivanja.

Svemu ovome treba dodati da ovo podizanje zivotnog standarda ne znaci u isti mah i napredovanje kulturnog i civilizacijskog standarda, ako se po ovim potonjim ne podrazumeva posedovanje masina za kucanstvo. Isti izvestaj kaze da je Jugoslavija pre 1990. godine imala vise masina za pranje rublja nego Francuska...

Medjutim, nasa srednja klasa, i u ekonomskom i u kulturnom smislu, bila je tanak sloj i pre 1941. i, cak da nije stradala u ratu i u revoluciji od pogroma revolucionarnih, ona ne bi mogla kulturno i politicki da utice na ovo masovno prigradsko stanovnistvo od 6 na 10 miliona stanovnika. Dakle, mi, posle svega sto se dogodilo, nemamo srednju klasu.

Tacno je da je broj kulturnih pregalaca, i radnika u tehnickim zanimanjima (medicina, arhitektura i slicno), rastao i brojem i talentima, ali je to sloj jos kulturno slab, a nije ni mogao da vrsi neki uticaj na milionsku masu prigradskog stanovnistva, cak i da je hteo. Naprotiv, ovaj sloj, da ga nazovemo - tehnicka elita, vremenom se odvajao od mase stanovnistva. Kruzoci nasih intelektualaca nisu poznavali sopstveno drustvo, odnosno duhovni ambijent u kome se krece prigradsko stanovnistvo.

Nazalost, nas trenutni razvoj ne poboljsava civilizacijsko i kulturno stanje u nasem drustvu. Rat je tu dao poseban doprinos nasem civilizacijskom i kulturnom padanju. Bez obzira na to sto jos pripadamo industrijskom drustvu, civilizacijski i kulturno mi uporno klizimo prema silaznoj brazdi. Godine 1990. bili smo nize nego 1980, a ove 1996. nize smo nego 1990. godine!

Dozvolite mi na kraju da navedem reci filozofa i sociologa Edgara Morena koji je dosta poznat nasoj intelektualnoj publici. Krajem avgusta ove 1996. godine objavio je u pariskom Le Mond-u kratak clanak pod naslovom " Nepoznata avantura " . Tu on, izmedju ostaloga, veli: " Treba napustiti pojednostavljenu ideju o progresu, da je tehnicko-ekonomski napredak lokomotiva koja vuce za sobom socijalni, politicki, mentalni i moralni progres. " Svaki progres nosi neke stare teskoce i stvara nova zla, tako da je, kaze Moren, " mit o napretku mrtav, ali da to ne znaci da nismo primorani da napredujemo. Verovatno, mozemo da napredujemo brze i bolje ako upoznamo sebe i svoje stvarnosti. I posmatramo ih realno i realisticki.

Desimir Tosic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.