2410, 07 MAR 1997

Ekskluzivno: Vincanski atomski horor

HIROSIMA KRAJ BEOGRADA

Specijalizovani list " Nukleonik vik " tvrdi da zvanicnici Nuklearnog instituta u Vinci traze od Medjunarodne atomske agencije (IAEA) u Becu da se 40 kilograma visokoobogacenog uranijumskog goriva iznese iz njihovog dvorista negde van SRJ da ne bi palo u ruke politickih ocajnika u slucaju da srpski rezim Slobodana Milosevica nastavi da slabi

U redakciju NIN-a stigao je, prosle nedelje, dvonedeljni raport o nuklearnom gorivu od 10. februara ove godine koji izdaje specijalizovani list " Nukleonik vik " . Jos u prvoj recenici, i bez uvijanja, dvonedeljnik specijalizovan za nuklearna pitanja tvrdi da Nuklearni institut u Vinci zeli da ukloni svezi visokoobogaceni uranijum zbog sve vecih nemira u Srbiji. Odmah zatim " Nukleonik vik " pise da su zvanicnici vincanskog Instituta za nuklearna istrazivanja saopstili kako zele da se 40 kilograma svezeg visokoobogacenog uranijumskog goriva, u formi metala, iznese iz zemlje da bi se sprecilo da on padne u ruke politickih desperadosa u slucaju da srpski rezim Slobodana Milosevica nastavi da slabi. Rec je o svezem uranijumu U-235, obogacenim do 80 odsto kojim je Sovjetski Savez snabdeo radioaktivni reaktor za istrazivanje u Vinci posle 1976. godine. Sveze gorivo je je u formi cevastih sipki, od kojih je svaka dugacka 11,3 cm i u precniku 3,7 santimetra i sastoji se od spoljasnje cevi na kojoj se nalazi sloj fisionog materijala (debljine dva milimetra) i aluminijumski sloj debljine jednog milimetra sa unutrasnje i spoljasnje strane svake sipke.

Srpski zvanicnici, odgovorni za odlaganje goriva, tvrdi dalje " Nukleonik vik " , razgovarali su o ovom pitanju sa Medjunarodnom nuklearnom komisijom (IAEA) u Becu i sa vladom SAD, saznaje se iz diplomatskih izvora. Ali, zbog izostanka medjunarodnog priznanja vlade SRJ kao naslednika bivse Jugoslavije, ni Agencija iz Beca, ni Vasington ne zele da preduzmu nikakvu akciju uklanjanja tog materijala u cilju sprecavanja da dodje u pogresne ruke.

Jedan americki zvanicnik je rekao da je Vasington svestan tog problema ali da, po tvrdjenju Stejt departmenta, Jugoslavija u ovom trenutku nije priznata zemlja i da bez punog diplomatskog priznavanja Milosevicevog zahteva da predstavlja prethodnu Jugoslaviju, SAD ne mogu preuzeti akciju da problem sa nuklearnim gorivom iz Vince rese. SAD su Milosevicu pruzile samo ogranicenu finansijsku pomoc u cilju fizicke zastite goriva.

Velicina zaliha visokoobogacenog uranijuma u Vinci zahteva uobicajenu kontrolu od strane Agencije iz Beca i to svakog meseca. Agencija je zauzela stav da je, posle raspada Jugoslavije, sporazum o kontroli vincanskog nuklearnog goriva i dalje na snazi. Ali Hans Bliks, generalni direktor Agencije, nije voljan da zaigra aktivniju ulogu u obezbedjivanju fisionog inventara iz Vince a sve zbog ogranicenog diplomatskog priznanja Miloseviceve vlade.

Po misljenju strucnjaka iz Vince, glavnu odgovornost snosi Rusija posto je Sovjetski Savez bio snabdevac ovim nuklearnim gorivom.

Eksplozivni kanisteri

Pored zaliha svezeg visokoobogacenog uranijuma, Institut u Vinci ima problema i sa niskoradioaktivnim otpadom(?). On se cuva u bazenu za skladistenje, ali zbog velike korozije preslo se na hitno prepakivanje goriva u nove kanistere. Nedostatak potpunog omotaca kanistera prouzrokovalo je nagomilavanje gasa vodonika ispod nove barijere. Nagomilavanje vodonika je toliko da su, po nekim proracunima, kanisteri sa upotrebljenim gorivom vec trebalo da - eksplodiraju! Ovo tvrdi jedan zvanicnik koji, i te kako, ima uvid u stanje. Po drugim, manje alarmantnim proracunima, kanisteri bi trebalo da eksplodiraju - bas sada.

Iskorisceno nuklearno gorivo nalazi se u bazenima za skladistenje. Ti bazeni napunjeni su sa 200 kubnih metara stajace vode. Prvobitno su postojali planovi da se iskorisceno gorivo vrati sovjetskom snabdevacu posle hladjenja u bazenima i to nakon cetiri godine, tamo negde jos 1980. Ali, SSSR nikad nije uzeo iskorisceno gorivo, a najstariji fisioni materijal izvadjen je iz originalnih kontejnera od nerdjajuceg celika i prepakovan u aluminijsku burad. U svakom buretu upakovano je po 30 aluminijumskih cevi. Svaka cev prima sest ozracenih elemenata nuklearnog goriva. U ovom trenutku, u Vinci je 30 takvih buradi stavljenih u dva sloja, u jednom prosirenju bazena. U svako bure ubacene su i kadmijumske ploce da bi se obezbedila tzv. supkriticnost. Ali, zvanicnici kazu da bi potroseno gorivo, zbog silnog , nedozvoljenog stajanja, moglo da padne na dno bazena i izazove kriticni akcident. Zalihe potrosenog nuklearnog goriva iznose oko pet kilograma plutonijuma, tvrdi u izvestaju " Nukleonik vik " .

Agencija iz Beca izvrsila je hemijske i radioloske analize vode iz bazena 1995. godine i utvrdila da je radioaktivnost bila do 42 bekerela po mililitru cezijuma 137. Ta radioaktivnost pripisana je blagom curenju goriva iz buradi koje se talozilo i gubilo na dnu bazena. Godinu dana kasnije, 1996, nova merenja pokazala su da se kontaminiranost vode za hladjenje povecala tri puta! Strucnjaci iz Vince sada smatraju da stanje vode u bazenu vise doprinosi daljoj koroziji i ostecenju buradi nego sto sprecava dalju koroziju. Pri tom, izgubljena je jedna metalna sipka visokoobogacenog uranijuma pa je, potom, nadjena.

Jedan zvanicnik, prema pisanju " Nukleonik vika " , ukazuje na jos jednu veliku opasnost; na formiranje izuzetno zapaljivog uranijum hidrida na povrsini izlozenog visokoobogacenog uranijuma. Visokoobogaceni uranijum u bazenu bi, naime, mogao da se zapali.

Sta su jos konstatovala dvojica inspektora Agencije iz Beca prilikom posete Vinci pocetkom 1995. godine?

Proizvodnja plutonijuma

Utvrdjeno je da je zamena zastarele opreme trebalo da se obavi najkasnije do 1991. godine (!?) ali ruska firma nije ispostovala dogovor iz finansijskih razloga. Isporuceno je samo 83 odsto opreme koja treba da zameni zastarelu elektroniku. Ali, inspektore iz Beca interesovalo je i nesto drugo, za Evropu i svet mnogo vaznije. Sto su trazili, to su i nasli. Utvrdjeno je, naime, da u vincanskom svezem visokoobogacenom nuklearnom gorivu ima fisionog materijala za dve atomske bombe te se zato Jugoslavija u svetu vodi kao zemlja koja te okolnosti moze da iskoristi. Identitet ove dvojice inspektora Medjunarodne nuklearne agencije iz Beca koji su ovo konstatovali u Vinci nikad nije saopsten.

Nakon posete inspektora iz Beca, dr Milena Matausek, rukovodilac projekta o buducnosti vincanskog reaktora, izjavice da postoje tri resenja. Prvo, da se reaktor ponovo pusti u rad i bez finansijske pomoci Medjunarodne agencije za atomsku energiju. Drugo resenje je da se reaktor konzervira i da se ne pusta u rad u dogledno vreme, a to bi povuklo za sobom i osipanje kadrova iz Vince. Treca opcija je potpuno uklanjanje reaktora, a to je najkomplikovanije. Za takav korak, rekla je Matausek, nasa zemlja nema ni uslova ni mogucnosti, pa bi pomoc morala da se trazi iz inostranstva. Receno je, pak, da je pomoc iz inostranstva stigla samo za fizicko obezbedjenje reaktora u Vinci, a Milena Matausek, u izvestaju " Nukleonik vika " od 10. februara ove godine, izjavljuje da je sva oprema izneta iz nasih laboratorija. Da li je i reaktor negde sklonjen i gde? I ako je i dalje u Vinci, da li je propisno konzerviran? Ili je,mozda, poceo da radi sa visokim stepenom rizika?

Jugoslovenski zvanicnici priznali su ovom medjunarodnom casopisu za nuklearna pitanja da je radioaktivni reaktor u Vinci, koji je van upotrebe jos od 1984. godine (zbog ostecenja od korozije) bio, u stvari, reaktor za proizvodnju plutonijuma i da je vlada prethodne komunisticke Jugoslavije izgradila nuklearni centar u Vinci zato sto je predsednik Josip Broz Tito zeleo da ima sve sto je potrebno za program pravljenja atomske bombe, a da, pri tom, ne predje granicu koju je povukla medjunarodna Deklaracija o nesirenju nuklearnog oruzja.

Ali, " Nukleonik vik " se poziva na diplomatske izvore koji tvrde da su jugoslovenski naucnici ponovo, posle Tita, obnovili sve fisione procese, mnogo pre nego sto se Jugoslavija raspala 1991. godine, a sve u cilju osposobljavanja za razvijanje nuklearnog oruzja. Jedan jugoslovenski naucnik je izjavio da je Beograd uradio isto sto i Indija (koja ima vojni nuklearni program) ali je shvaceno da bi razvijanje tog programa bilo preskupo te su zato i prekinuti dalji napori u tom pravcu.

Medjutim, hrvatska stampa i danas, kada je rat zavrsen (ako je zavrsen), s vremena na vreme objavljuje novinske tekstove u kojima se tvrdi da je Vinca centar tajnog razvoja nuklearnog programa i da se vruce celije, povezane sa radioaktivnim reaktorom, koriste za izdvajanje plutonijuma iz zaliha iskoriscenog goriva.

Stara prica o A-bombi

Milena Matausek, naucni savetnik iz Vince (koju mnogi svrstavaju u zakletog nuklearca), sve ovo kategoricno demantuje naglasavajuci da je sva oprema izneta iz njihovih laboratorija.

Tako, opet, dolazimo na staru vincansku pricu o atomskoj bombi koja pocinje sa akademikom Pavlom Savicem i Aleksandrom Rankovicem a koja je ispricana vec mnogo puta. Ipak, da se, ukratko, podsetimo. Po jednima, nesudjeni otac nesudjene jugoslovenske atomske bombe bio je nas pionir fisije Pavle Savic. Po drugima, akademik Savic je dao ostavku na funkciju potpresednika Komisije za nuklearnu energiju Vlade FNRJ kada je saznao da jugoslovenski vrh (Tito, Kardelj, Rankovic) hoce da im napravi atomsku bombu. Po trecima, atomsku bombu nije hteo ni nas Leka nego samo njihov Tito i to, diskretno, preko Kardelja...Bilo kako bilo, brionskom smenom Rankovica, ubrzo se gasi i Komisija za nuklearnu energiju...

A prosle godine ponovo se formirala pri saveznoj vladi. Njen predsednik je potpresednik savezne vlade Nikola Sainovic (!?). Odluka o formiranju Savezne nuklearne komisije utoliko je cudnija sto je jos u SFRJ donet zakon o zabrani izgradnje atomskih centrala u Jugoslaviji. SRJ je produzila vaznost tog zakona. Znaci li to da se vreba momenat za ukidanje antinuklearnog zakona te da se ponovo krene u tzv. miroljubivi nuklearni program koji se obavezno u svakoj zemlji zavrsi kao vojni nuklearni program. Jer, atomske centrale su, sto bi rekao Andre Gorc, pre svega, fabrike plutonijuma koje, uzgred, proizvode i struju. Tako je od SAD preko Indije, Kine i Pakistana pa sve do Severne i Juzne Koreje. Tako bi, dakle, bilo i u SRJ. Pogotovo sto bi nuklearno oruzje bilo poslednji ubedljiv argument jednog totalitarnog rezima koji nema nameru da ispusta vlast ni po koju cenu, i, ako je verovati prognozi Zorana Djindjica, priprema se za uvodjenje vanrednog stanja u zemlji. Da se, valjda, ne bi kaskalo za Salijem Berisom i Albanijom.

Zato februarski izvestaj " Nukleonik vika " treba shvatiti veoma ozbiljno. Jer, ako nuklearci iz Vince traze od svetske nuklearne zajednice da skloni 40 kilograma sveze obogacenog uranijumskog goriva da ne bi palo u ruke politickih ocajnika u slucaju da srpski rezim Slobodana Milosevica nastavi da slabi, onda znaci da je stanje krajnje dramaticno.

I ako medjunarodna zajednica nece da pregovara sa Milosevicem oko preuzimanja nuklearnog goriva iz Vince, mozda ce o tome hteti da pregovara sa koalicijom Zajedno, na primer. Jer, zaista, bilo bi mnogo da posle ove, sasvim konvencionalne balkanske apokalipse, koja je, navodno, zavrsena, u drugom cinu ima nuklearnu balkansku zavrsnicu koja bi nas, konacno, dokusurila.

Vinca - drzavna tajna

Od Jordana Aleksica, republickog ministra za ekologiju, doznajemo da je u Ministarstvu sacinjena Informacija o stanju vincanskog reaktora i privremenog skladistenja radioaktivnog otpada u krugu Nuklearnog instituta. Ta informacija je nosila oznaku " poverljivo " , ali je pri razmatranju na sednici republicke vlade proglasena za - drzavnu tajnu! Ministar Aleksic, ipak, pristaje na razgovor.

Odmah na pocetku saopstava senzacionalnu vest: " U Vinci su stacionirana dva privremena skladista radioaktivnog otpada za celu zemlju! A treba reci i to da je uskladisteno i 75 odsto radioaktivnog otpada bivse SFRJ, hrvatskog najvise!! Ukazivali smo na to Agenciji iz Beca, ali sve ostaje status kvo. Radioaktivni otpad eks-Jugoslavije ostaje, do daljnjeg, nadomak Beograda. Ne preostaje nam nista drugo nego da izgradnjom jedne moderne deponije za radioaktivni, hemijski otpad i druge opasne materije, donekle, saniramo stanje.

Naravno, stanje u Vinci je najdramaticnije. Posle posete ovom nuklearnom institutu napravili smo informaciju o stanju nuklearnog reaktora i skladistenju radioaktivnog otpada. Reaktor je van upotrebe, ne radi od 1981. godine i treba ga konzervirati zbog opste sigurnosti gradjana i zivotne sredine. Predlozili smo republickoj vladi da ona predlozi saveznoj da se reaktor stavi van upotrebe i pod punu kontrolu. Jer, Vinca je pod saveznom nadleznoscu. Republicka vlada je, shvatajuci dramaticnost stanja u Vinci, nasu informaciju proglasila drzavnom tajnom i prosledila je saveznoj vladi. I, evo, od 3. jula prosle godine do danas nema nikakvog saveznog odgovora, nikakvog stava po pitanju Vince. Cute...

Umesto odgovora o Vinci, savezna vlada krajem prosle godine formira Saveznu nuklearnu komisiju!? Predsednik Komisije postaje potpredsednik savezne vlade Nikola Sainovic. Pitali smo ih da li to znaci promenu politike prema nuklearnom programu, buduci da savezni zakon o zabrani izgradnje atomskih centrala jos vazi. I opet nema nikakvog odgovora. A treba li, uopste, reci da bi ozivljavanje nuklearnog programa bila suluda ideja. Jer, SRJ je isuvise mali prostor za tako veliki ekoloski rizik kakav je izgradnja atomske centrale.

Razocarani smo i oportunim ponasanjem Medjunarodne atomske komisije iz Beca oko problema vincanskog radioaktivnog otpada. U razgovorima Agencija se ponasala oportuno, sa pozicija ratnog prava, to jest drzeci se embarga na SRJ kao kljucnog argumenta, ne posmatrajuci vincanski problem sa otpadom kao globalni ekoloski problem koji ne ugrozava samo ovaj nas jugoslovenski prostor. "

# Dragan Jovanovic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.