2412, 21 MAR 1997

SRBI NA SVETSKOM RATNOM TRZISTU

IDEALNI, JEFTINI I BELI

Srpskih ratnika, osim u Zairu, ima i na Kipru. " Srbi su kao zveri ali kada ih kontrolisete onda su idealni " , kaze belgijski pukovnik Andersen, glavni menadzer zairskog rata

Oklevetani, pa - trazeni. To je ovovremena sudbina srpskih ratnika. Otkad je ovde prestao rat (pa i ranije), " dobrodoslica " im se nudi sa raznih strana zemljine kugle, tamo gde je " tvrdo " .

Ne zna se tacno koliko je angazovano srpskih vojnika i oficira na Kipru, ali se pretpostavlja da ih je vise tamo nego u Zairu.

Osim ovih inostranih angazmana, registrovani su dobrovoljci i za " domaci teren " . U prolece prosle godine, kada je posle nekoliko teroristickih napada pretilo da " pukne " na Kosovu i Metohiji, kako saznajemo od jednog funkcionera s Pala, oko dve hiljade srpskih boraca iz Republike Srpske dobrovoljno se prijavilo da ide u ovu pokrajinu...

Rat na Kosovu nije poceo, u Bosni je prestao (makar privremeno) a materijalni status ratnika ostao je isti. A onda im je kao izlaz ponudjen - rat. Rat u Zairu. Za " dobre pare " ! Od tri do osam hiljada dolara mesecno, zavisno od cina, zvanja i vrste angazmana u zairskim ratnim operacijama.

Ponude se saopstavaju tajno, od uva do uva. A ko vuce glavne konce u regrutovanju srpskih vojnika i oficira (i to onih najboljih) - sira javnost ne zna a verovatno ni mnogi od onih koji su prihvatili ponudu. Sve je u strogoj tajnosti.

Prsti belgijskog pukovnika

Jugoslavija sa Zairom ima tradicionalno dobre odnose. Jos odranije (od Tita) Jugoslavija je u ovu zemlju uvozila naoruzanje i obucavala zairske oficire. A posle Dejtona, kako svedoci otpremljivac srpskih vojnika, Jugoslavija je ovoj zemlji prodala novu turu vojne opreme koja je, po Dejtonskom sporazumu, bila visak. Kako je za sve potreban covek, pa i za ovu opremu koji ce njome znati da rukuje i druge da obuci, bilo je neophodno da bas Srbi tamo odu.

I ne samo zbog toga.

U oktobru prosle godine, kad su zairski pobunjenici iz plemena ruandskih Tutsija krenuli u oruzanu borbu protiv zairskih vlasti (zato sto nece da im daju drzavljanstvo, vec zahtevaju da se vrate u Ruandu), predsednik Zaira Mobutu Sese Seko, koji je tada bio na lecenju u Lozani, pozvao je svog prijatelja belgijskog pukovnika Andreasa. Za njega kazu da ima agenciju za posredovanje u iznajmljivanju placene vojske. Andreas se odmah dao na posao. Pronasao je nekoliko stotina Avganistanaca i Cecena, a potom dosao po Srbe. Kako saznajemo, sa njim u posao usli su i Francuzi koji su ovde uspostavili i svoju mrezu.

Poceta je potraga za najsposobnijim oficirima i vojnicima. Trazeni su piloti borbenih aviona, strucnjaci za odrzavanje i opsluzivanje vazduhoplova, specijalci za obezbedjenje aerodroma, strucnjaci za rukovanje naoruzanjem, instruktori za obuku na terenu i pesadijski borci za borbu na frontu. Prikupljanje dobrovoljaca nije dugo trajalo. Vec u novembru i decembru otisle su dve ture od po 150 ljudi. Kazu da je bila spremna i treca, ali da je to neko sprecio. Objavljeno je da je to ucinjeno posle intervencije Biljane Plavsic. Vec citirani oficir VRS kaze: " Ma, kakva Biljana. Otkud bi to ona mogla spreciti. Ako je neko sprecio, onda je to uradila Vojska Jugoslavije. "

Medju onima koji su otisli najvise je vojnika i oficira iz Republike Srpske i penzionisanih oficira (mahom vazduhoplovaca) Vojske Jugoslavije, a manji broj njih je iz bivse Republike Srpske Krajine.

Ugovori sa njima sklopljeni su na tri meseca, naravno s mogucnoscu produzenja. Jedan (manji) deo ugovorenih plata isplacuje se na pocetku " staza " a preostali se deponuje u banci (pretpostavlja se na Kipru). Osim redovne plate i beneficija za posebno angazovanje na terenu, iznajmljenim vojnicima se obecava i nadoknada, navodno, od 100 000 dolara ako slucajno od posledica borbi ostanu trajni invalidi, a ako bi se desilo da poginu, porodici se obecava nadoknada od 80 000 dolara.

Osim toga, oni koji ucestvuju u slanju srpskih vojnika u Zair daju i druge " umirujuce " informacije. Kazu da je boravak srpskih ratnika na zairskom ratistu legalan jer u ovoj zemlji dobijaju zvanicnu dokumentaciju da su zaposleni u zairskoj vojsci i da s tim statusom nose uniformu zairske vojske. Takodje, kaze se da je Andreasova agencija ozbiljna firma i da ona brine o ljudima koje je iznajmila. Tako, recimo, ako bi im ratna sreca okrenula ledja, organizovalo bi se izvlacenje u Zimbabve, Gabon ili neke druge zemlje a da tamo ne mogu imati nikakvih problema jer (iznajmljeni vojnici) " imaju papire " .

To pricaju iznajmljivaci tudjih vojnika i oficira. Ali, da li je sve bas tako?! Medjunarodno pravo, gotovo svi nacionalni zakoni, pa i Zenevska konvencija o pravilima ratovanja ne stite ovu kategoriju vojnika - strane placenike! Prema tome, njihova sudbina zavisi jedino od srece i volje onih koji su iz iznajmili za ratovanje.

Daju se i druge " umirujuce " informacije: srpski vojnici i oficiri daleko su od fronta, oni ne ucestvuju direktno u ratu, vec mahom cuvaju aerodrome i obucavaju crnce. To, uglavnom, jeste tacno. Ali, rat je - rat. I u pozadini se mogu desiti nepredvidjeni slucajevi.

" Njujork tajms " , koji je medju prvima izvestio o ucescu srpskih vojnika u Zairu, objavio je informaciju da " svako jutro sa aerodroma na rubu Kisanganija jugoslovenski avioni sa ukrajinskim pilotima krecu ka istoku prema ratnoj zoni bombardujuci sve sto mrda. Tetovirani srpski borci obucavaju clanove elitne zairske jedinice kako da koriste nove raketne bacace kojima su Srbi snabdeli Zair uprkos embargu " . Jos neki mediji, i strani i domaci, objavili su da srpski vojnici obezbedjuju aerodrom u Kinsanganiju, a onda, ubrzo posle toga, stize vest da su pobunjenici zauzeli Kinsangani (treci grad po velicini), odnosno ceo istocni Zair. Na srecu, nije bilo vesti da je u ovim borbama neko od Srba poginuo ili da je ranjen. Eto, pokazalo se da u ratu nista nije sigurno, da veoma brzo i pozadina moze postati prva linija fronta.

Pozeljni belci

To sto nasi vojnici nisu crni, pa se lako uocavaju, iznajmljivaci isticu kao povoljnu cinjenicu jer zaracena plemena, buduci da su dugo bila u kolonijalnom statusu Evropljana, prema belcima imaju strahopostovanje. Direktor jedne francuske bezbednosne kompanije, koji negira bilo kakvu povezanost svoje firme sa ratom u Zairu, kaze: " Srbi su zveri, ali ako ih mozete kontrolisati, onda su idealni. Covek im da malo alkohola i oni su izvrsni, jaki borci, poznaju moderne tehnike. Na kraju, oni su jeftini i beli. "

Iako se sve ovo drzalo u tajnosti (i jos se drzi), zahvaljujuci medijima postalo je javno, tako da je sve vise zainteresovanih da unovce svoje ratno znanje i iskustvo.

Pitam jednog penzionisanog pukovnika VRS da li bi isao u Ziar, ako bi ga pozvali, a on ce, kao iz topa: " Sto da ne! "

Slanje srpskih vojnika u Zair nije zavrseno, spremaju se nove grupe. A na ovim nasim prostorima jos uveliko se zvecka oruzjem, pa se mnogi pitaju sta ce biti sa Republikom Srpskom (Muslimani se obilno naoruzavaju i otvoreno prete) i sta ako bi se desilo nesto nepredvidjeno na Kosovu i Metohiji koje je, izmedju ostalog, u zoni odgovornosti 63. padobranske divizije iz Nisa, iz cijeg je rezervnog sastava otislo najvise oficira u Zair.

U Zair, inace, otisli su i odlaze najsposobniji. A zna se, takvi u ratu mogu da budu korisnijii i od dvadeset drugih!

#Jovan Janjic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.