Crnogorski rulet

RAZLAZ MILA I MOMIRA

Cistka reformisticke, procrnogorske struje iz podgorickog vrha, sa Milom Djukanovicem (verovatno i Svetozarom Marovicem) ne znaci samo odlazak najprogresivnijeg dela tog rezima, vec i potpun nestanak tzv. crnogorske prepoznatljivosti u jugoslovenskoj politici, toliko spominjanoj u demokratskom svetu. Podgoricka skupstina - drugi cin

Za Crnu Goru nema drugog puta osim jugoslovenskog, to je njena jedina sudbina; nece vise biti nikakvih prica o crnogorskom imidzu i crnogorskoj prepoznatljivosti; nema ni govora o ponovnom referendumu o crnogorsko-srpskoj federaciji; zaboravite na perper; Milosevic je nedodirljiv i jedini koji moze SR Jugoslaviju uvesti u svijet; on se ne smije kritikovati, Crna Gora dobrovoljno zrtvuje svoju hiljadugodisnju drzavnost na oltar jugoslovenstva; umjesto decentralizacije izabrali smo etatizam...

Ovo nijesu doslovne rijeci predsjednika Republike Crne Gore (vise se ne smije reci drzave CG, mada to ona formalno, po svom Ustavu, i dalje jeste!) Momira Bulatovica, na konferenciji za novinare u utorak uvece, na kojoj je objelodanio zakljucke sesnaestocasovne sjednice Glavnog odbora vladajuce Demokratske partije socijalista - ali jesu doslovni zakljucci koji se namecu iz njegovog pledoajea pred brojnim domacim i stranim izvjestacima. Bulatovic, naravno, nije propustio priliku da istakne jedinstvenost gledista svih, ama bas svih, ucesnika sjednice kada je u pitanju utapanje Crne Gore u SR Jugoslaviju (ime koje za mnoge ovdje znaci samo eufemizam za " prosirenu " Srbiju), ali nije znao da odgovori na pitanje pisca ovih redova: kako je moguce govoriti o partijskoj monolitnosti kada dva potpredsjednika DPS-a - Djukanovic i Marovic - odstupaju od osnovne partijske linije?

Odbacio je svaku pomisao da je situacija zrela za odrzavanje vanrednog kongresa (sto su trazili neki od ucesnika skupa koji su mnogi ironicno nazvali " crnogorskom Osmom sjednicom " ), a na konstataciju jednog kolege " da je situacija mnogo manje ruzicasta nego sto je on predstavlja " i " da je narod, pa i clanovi DPS-a, veoma zabrinut ishodom sjednice Glavnog odbora " - nervozno je reagovao: " Vi, izgleda, bolje poznajete stanje u mojoj partiji nego ja " ! Slicno je reagovao i na formulaciju dopisnika ljubljanskog " Dela " da sve lici na " staljinisticku cistku " , a vrlo je indikativna cinjenica da su sva ova spomenuta novinarska pitanja izbrisana iz reportaznog izvjestaja " crnogorske TV Bastilje " nakon Dnevnika u 19,30 casova. Istu sudbinu dozivilo je i sarkasticno pitanje: " Kako ste vi, licno, emotivno dozivjeli rastanak sa sovjim 'najboljim drugom' Djukanovicem? - mada je ovu formulaciju o " najboljem drugu " u vise navrata izrekao sam predsjednik drzave, pardon: Republike Crne Gore.

Kada je rijec o podsjecanjima na ranije Bulatoviceve sintagme slicne vrste, a koje on tako brzo zaboravlja, kolega iz " Monitora " podsjetio ga je na izjavu povodom demonstracija gradjana i studenata Srbije: " Ako ste tada bili 'nevoljni saucesnik Milosevicu', kako ste vi izjavili, da li ste oko likvidacije Djukanovica bili 'voljni saucesnik' " ? Bulatovic je sa vidnim samozadovoljstvom odgovorio da je i te kako bio " voljni saucesnik " u tom poslu. Bilo je jos " nezgodnih " pitanja, ali samo od strane inostranih dopisnika i novinara nezavisnih medija (zavisni novinari su se bojali da progovore da ne bi pogrijesili makar u interpunkciji), a od njih izdvajamo dva: " Da li Crnom Gorom vladate vi, ili Slobodan Milosevic " i " Kakva je to drzava koja nema druge alternative, osim zivota sa (pod) Srbijom " . Na prvo pitanje Bulatovic je odgovorio da Crnom Gorom upravlja njen narod, dok je na drugo rekao nesto slicno, u stilu: da se narod na referendumu opredijelio za takvu drzavu. Klasicna populisticka frazeologija, naucena onih famoznih godina s kraja osamdesetih, kada je Bulatovic i njegovo drustvo (Djukanovic i Marovic, takodje) zasjeo na crnogorski tron direktno s ulice, kao dijete (u dzemperu) proslavljene " antibirokratske revolucije " .

Ni ovom prilikom, kao ni u uvodnom referatu, njemu nije ni na pamet palo da odgovori na pitanje koje mu neprekidno postavljaju i novinari i opozicija: ako je vec toliko ubijedjen u narodnu volju (ah, taj narod!) Oko mjesta Crne Gore u SR Jugoslaviji, zasto ne dozvoli da se, nakon vise od pet godina, preispita ta volja. Jer, ne samo sto je proslo pola decenije, ne samo sto Srbija nije nikada pribjegla referendumu o zajednickoj drzavi, ne samo sto ishod narodnog plebiscita ovdje i nije bio toliko briljantan (68 odsto od izaslih na glasanje, a apstinirala je jedna dobra trecina) - vec su se i socijalno-politicki uslovi drasticno izmijenili u odnosu na ona ratna vremena. Osim toga, ako se sjecate, pitanje na referendumu bilo je krajnje dvosmisleno, sofisticki tempirano: " Da li ste za to da Crna Gora, KAO SUVERENA REPUBLIKA, udje u zajednicku drzavu Jugoslaviju, potpuno ravnopravno sa ostalim jugoslovenskim republikama " ? Danas, nakon vise od pet godina, niti je Crna Gora suverena, niti je ravnopravna (ruku na srce, 16 i po puta teritorijalno manja i odnosom stanovnistva 6:94 odsto, ona to i ne moze biti), niti je u trecu Jugoslaviju usla ijedna bivsa bratska republika, osim " dva oka u glavi " . Stoga je dvoclana federacija, jedina danas u svijetu, postala prilicno razroka. Preispitivanje narodnog mnijenja, iz svih naprijed navedenih razloga, zahtijeva, cak, i srpska Narodna stranka CG, ciji lucidni predsjednik Novak Kilibarda cesto ponavlja frazu: " Sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikada! " Stoga, valjda, ovih dana i njegova stranka dozivljava teske unutrasnje lomove, po rijecima profesora Kilibarde opet narucene iz Beograda, od Slobodana Milosevica.

Ni tzv. procrnogorska, Djukanoviceva i Maroviceva, linija nije bila za razbijanje SR Jugoslavije (poput, recimo, Liberalnog saveza CG i jos nekih opozicionih stranaka), ali je trazila dostojanstveno mjesto najstarije juznoslovenske drzave u toj federaciji. Trazila je, na primjer, samo dio onoga sto je zapisano u Ustavu Crne Gore: da moze voditi samostalnu spoljnu politiku, da moze sklapati medjunarodne ugovore i otvarati predstavnistva u inostranstvu, da moze i mora imati sopstvenu kesu (opet dr Kilibarda: " Ako su nam kuce sestre, nijesu nam iste kese " ), da moze samostalno uredjivati unutrasnje politicke i ekonomske odnose. Ta ista rukovodeca struja, koja sada dobija nezasluzeni atribut " separatisticka " , dozvolila je da Crna Gora ostane bez sopstvene teritorijalne odbrane, da se njeno krivicno zakonodavstvo utopi u federalno, da nestanu njene brojne drzavne institucije, cak i da crnogorski parlament izgubi pravo da zavodi ili ukida vanredno stanje na sopstvenoj teritoriji, jer je to iskljucivo pravo federalne skupstine. U odnosu na svog kolegu iz Srbije koji ima carska ovlascenja, Bulatovic ima samo protokolarne funkcije (ali, izgleda, i da skida glave svojih " najboljih drugova " ). Sve to Bulatovicu, koji je bukvalno opsjednut Milosevicevom licnoscu, nimalo nije smetalo u radu, ali jeste samosvojnom i odvaznom Djukanovicu, koji nije mogao da podnosi taj " bratski " , zeljezni, " vozdov " zagrljaj, od koga se i on i Crna Gora bukvalno guse posljednjih godina. Jedan beogradski nedeljnik zapisao je u svom posljednjem broju ove Djukanoviceve rijeci Bulatovicu, neposredno uoci " crnogorske Osme sjednice " : " Ako si ti toliko opcinjen Milosevicem, onda je to tvoja privatna stvar, ali ne i drzave Crne Gore! "

Odvazni i preduzimljivi Djukanovic odavno je dosao u sukob sa bracnim parom Milosevic-Markovic, pa je bilo izvjesno da ce do sukoba kad-tad doci, samo sto niko nije ni sanjao da ce on imati ovakav epilog i da ce premijera vlade CG napustiti njegovi najblizi prijatelji i saradnici (glasanje na spomenutoj sjednici bilo je: 64 protiv, 22 uzdrzana i samo 7 za Djukanovicevu opciju). Vjerni su mu ostali: Vojin Djukanovic, vicepremijer federalne vlade, Filip Vujanovic, ministar policije Crne Gore, Svetozar Marovic, predsjednik republickog parlamenta, Milutin Lalic, direktor vladine agencije za prestrukturiranje privrede, Mihailo Banjevic, direktor Republickog fonda penziono-invalidskog osiguranja i Djordje Pribilovic, direktor Turisticko-ugostiteljskog preduzeca " Budvanska rivijera " i bivsi ministar. Osim toga, uz premijera je njegova kompletna vlada, takoreci svi biznismeni i poslovni ljudi u republici, njegova popularnost u clanstvu Demokratske partije socijalista i u samom crnogorskom narodu je u stalnom porastu (procitaj anketu u NIN-u od 21. marta), iznad je Bulatoviceve.

Prema informacijama koje su uspjele da prodru u javnost iz DPS tvrdjave, obezbijedjene u vrijeme sjednice Glavnog odbora pojacanim policijskim snagama (rezimski mediji nijesu ovih dana ni slova zabiljezili o sukobu Djukanovic-Bulatovic i sjednici GO DPS) neslavna uloga Milosevicevog bica pripala je federalnom vojnom ministru Pavlu Bulatovicu, sto je nekim komentatorima u Podgorici dalo povoda da zakljuce kako je citavom operacijom ciscenja rukovodstva CG upravljao KOS. Naravno, radi se o cistoj konstrukciji, ali povod za ovakve i slicne pretpostavke, kojih je prepuna podgoricka carsija, i koje ce se sigurno umnozavati, jeste neprobojna tajnovitost sjednice, poznata samo iz doba Brionskog plenuma i drugih " istorijskih dogadjaja " iz vremena Brozove vladavine. Stavise, mirne duse moze se konstatovati da su sjednice bivseg, komunistickog rukovodstva Crne Gore, koje je oduvano sa politicke scene u januaru 1989. godine, bile neuporedivo dostupnije javnosti od ove, mada su usta " mladog crnogorskog rukovodstva " , poniklog iz " AB revolucije " , svih ovih osam godina vladavine bila prepuna demokratije i slobode stampe.

Poznato je, takodje, da su Djukanovicevi najzesci protivnici u GO DPS-a bili, pored dva vec spomenuta Bulatovica, i treci Bulatovic, Predrag, sef podgorickih socijalista, predsjednik Vijeca republika Skupstine SRJ Srdja Bozovic, treci potpredsjednik GO DPS-a profesor Milica Pejanovic i drugi. A Djukanovicevi " grijesi " , osim sto se zamjerio Slobodanu Milosevicu i Mirjani Markovic jesu i spoljnopoliticka i privredna okrenutost Zapadu i SAD, kapitalisticki model privredjivanja, odricanje od tvrdog socijalizma-komunizma... Buduci da je DPS politicki vrlo heterogena partija, u kojoj ima i bivsih IB-ovaca, tvrdih komunista titoista, staljinista, unitarista, ali i " separatista " , srpskih, ali i crnogorskih nacionalista, modernih reformista, ali i retrogradnih etatista i jednoumaca - tako je formiran i odnos prema Djukanovicu i njegovoj vladi. Ta partija umjela je, ipak, u proteklom razdoblju da odolijeva svim burama, kojih nije bilo malo, unutrasnjim i spoljnim (prisjetimo se samo Haga 18. oktobra 1991. godine i Karingtonovog dokumenta o suverenosti svih sest bivsih jugoslovenskih republika, koji je Bulatovic najprije potpisao, a potom, pod snaznom Milosevicevom presijom - povukao potpis), njeno rukovodstvo se ponasalo u stilu: ne talasaj i DPS brod je cvrsto gazio naprijed. Sada, bio je dovoljan samo jedan Milosevicev mig da se to isto rukovodstvo, nakon osam godina neprikosnovene i nepomucene vladavine (sam Djukanovic je onomad rekao da ce DPS, uz slabu opoziciju koju ima, vladati do 2020. godine), rasturi kao kula od karata.

Sve je Djukanovicu, ipak, moglo biti oprosteno, cak i to sto je za JUL Mirjane Markovic tvrdio da je neoboljsevicka partija kojoj nema mjesta u Crnoj Gori (na sto mu je ona odgovorila vulgarnim optuzbama za pljacku i licno bogacenje), i sto je za posljednjih godinu dana cetiri puta bio u Vasingtonu i sto je uspjesnim procesom privatizacije imovine i proglasavanjem Crne Gore za off shore drzavu bukvalno inaugurisao potpuno razliciti ekonomski sistem u svojoj republici od onog, staromodnog, u Srbiji, i sto je prijeteci vitlao perperom, crnogorskom nacionalnom valutom, kako bi se zastitio od stampanja novca u Topcideru i sto je trazio separatno ukljucenje CG u MMF i Svjetsku banku - ali je nekim izjavama o Slobodanu Milosevicu pocinio neoprostiv " grijeh " . " Milosevic je prevazidjen politicar, kojem nema mjesta na politickoj pozornici SR Jugoslavije i Srbije " - izjavio je on u " Vremenu " , da bi kasnije, u Vasingtonu, na talasima Radija " Glas Amerike " , zatrazio i ostavku predsjednika Srbije i - potpisao sebi smrtnu (politicku) presudu. Tim prije, sto je sve to izrekao upravo u trenutku dok se Milosevic sprema da ostvari svoj zivotni san - da zasjedne u fotelju Josipa Broza Tita, na celo Jugoslavije. Jeste da je ta Jugoslavija dobrano skracena i da se iz fotelje njenog predsjednika moze pogledom doseci samo do Crnogorskog primorja, a iza sebe do Subotice - ali je i to dovoljno za nekoga ko je toliko opsjednut liderstvom kao Slobodan Milosevic.

Djukanoviceve izjave garnirane su i izjavama nekih njegovih ministara (Goran Rakocevic, Milutin Lalic i drugi) da SR Jugoslavija nema buducnosti sa Milosevicem na celu, pa to, ionako ranjena " vozdova " sujeta (ranjena zbog gubitka Beograda, Nisa, Kragujevca, Uzica... i pada popularnosti), nije mogla da podnese. Najprije je primijenio uhodanu taktiku iz vremena " AB revolucije " , kojom je diskreditovao sve politicke rivale u Srbiji, kao i u ostalim ju- republikama: gurnuo je u vatru svoje bijesne novinarske komesare iz beogradskih rezimskih medija na mladog Djukanovica, koji su premijera bukvalno rastrgnuli, pripisavsi mu neoprostiv grijeh - da razbija SR Jugoslaviju i Srbiju (pri tom se nije prezalo ni od falsifikata o pismu americkim kongresmenima, u kojem je, navodno, najavljivao otcjepljenje Crne Gore, sto je iz Vasingtona hitro demantovano, ali nije zavrijedilo demanti i izvinjenje u istom listu!) Tako ranjenog, nije ga bilo tesko dotuci na plenumu DPS-a, po sustini veoma slicnog onim famoznim plenumima CK SKJ na kojima je taj isti Djukanovic jurisao na svoje politicke protivnike (samo sto su oni skupovi bili otvoreni i prenoseni na radiju i TV).

Djukanovic, doduse, jos nije podnio ostavku na mjesto premijera, ali bi se to moglo dogoditi upravo u vrijeme izlaska iz stampe ovog lista (sjednica vlade CG zakazana je za petak). Govori se i o vanrednoj sjednici parlamenta, na kojoj bi Svetozar Marovic, takodje, mogao abdicirati (mada to i nije toliko izvjesno), pa bi Momir Bulatovic ostao kao jedini clan vladajuceg trijumvirata iz Podgorice. Dokle? I to je u Milosevicevoj moci.

Da li ce, zbilja, Crna Gora postati najveci gubitnik raspada SFRJ? To se mnogi u Podgorici sada pitaju, a skeptici tvrde da predstoji period srpske hegemonije u Crnoj Gori, poput one nakon Podgoricke skupstine 1918. godine. Pod Milosevicevim rezimom Crna Gora ce, smatraju mnogi, izgubiti sve preostale atribute drzavnosti (sacuvane dobrim dijelom i Djukanovicevom zaslugom), bice ucutkana svaka slobodna misao u njoj, kao i rijetki nezavisni mediji. Od crnogorskog priblizavanja MMF-u, Svjetskoj banci i drugim medjunarodnim finansijskim institucijama nema nista, bice dovedeni u pitanje skoro dovrseni proces privatizacije i off shore zone, njena spoljna politika potpuno ce se utopiti u Milosevicevu samovolju, Crna Gora ce morati da pristane na savez srpskih drzava (racuna se i na Republiku Srpsku, mozda i Makedoniju), cemu se dosada zilavo odupirala...

Mozda su ovo precrne prognoze i mozda one nece biti ostvarene. A mozda ovo i nije kraj politicke karijere beskompromisnog borca Mila Djukanovica. Momir Bulatovic nije na spomenutoj konferenciji zelio ni da prokomentarise novinarsku hipotezu o Djukanovicevoj mogucoj kandidaturi na jesen za predsjednika Republike CG, jer tada sadasnjem sefu drzave, odnosno Republike, istice dvostruki mandat, ali bi skoro vec sada bilo moguce prognozirati da odlazeci premijer ne bi imao konkurenta u borbi za crnogorski tron. Mozda su svi njegovi projekti o Crnoj Gori kao samostalnom i dostojanstvenom politickom subjektu u SR Jugoslaviji - samo odlozeni. A mozda ce i Milosevic do te mjere demokratizovati i otvoriti SR Jugoslaviju prema svijetu da ce Djukanoviceve ideje postati anahrone. Malo morgen!

#Slobodan Rackovic