2416, 17 APR 1997

POLITICKI PUTOPIS

KOLEVKA BEZ CUCLE

Na Kosovu se zivi u atmosferi opsteg nepoverenja pomesanog s nesto nagonskog straha, opreza, nejasnih iscekivanja i, konacno, i politickog ignorantstva

Kolevka srpstva je poneta pa ispustena. Kosovo je zapusteno u svakom pogledu. Cak je i odlazak na Kosovo pogibeljan, u bukvalnom smislu. Onaj ko na tu stranu krene takozvanom Ibarskom magistralom (magistrala, kakve li drskosti) izlozice se opasnostima mnogih rupcaga za koje bi najusplamteliji protagonisti srpske sovinisticke farse rekli da su ih samo albanski separatisti mogli tako rasporediti po putu da ih ni najvestiji vozac ne moze izbeci bez opasnosti da u tom pokusaju nastrada. Ako skrene desno, jos jedna rupa. Ako skrene jos malo desno, ode u jendek. Ako skrene levo, nova (leva) rupa. Ako skrene jos malo levo, sudar s vozilom koje dolazi u suret. Za godinu-dve, tim putem se vise nece ni moci do Kosova. (Je li to cilj?) Preduzeca za odrzavanje puteva, ako tako nesto jos postoji, ocigledno su se kolektivno upisala u bogomoljce; za pare se vise nemaju kome drugom obracati. Ako se na putu cak i ugleda poneka tabla na kojoj je ispisano ono poznato: Ovu deonicu puta odrzava Preduzece za odrzavanje puteva To i To, vozac tu objavu treba da shvati iskljucivo kao pretnju i znak opasnosti, a nikako kao referencu kojom se putari preporucuju kvalitetom svojih radova.

To je, dakle, put koji vodi prema manastirima Studenici (XII vek), Samodrezi (XIV vek, gde je, prema predanju, knez Lazar pricestio vojsku uoci Kosovske bitke), prema Decanima (XIII vek) i Peci (sedistu peckog patrijarha u srednjem veku), prema Gracanici (XIII vek, gde je savremeni politicki patrijarh Srbije odrzao onaj cuveni govor s pozivom - obecanjem - za ocuvanje srpstva). Konacno, to je taj put kojim je prema planu 100 000 povratnika na Kosovo Srbi trebalo da se vrate svojoj kolevci. Obecano im je da ce u toj kolevci zateci i cuclu; da ce dobiti placeve; da ce dobiti kredite za izgradnju kuca na tim placevima; da ce dobiti zaposlenja. A sta vidimo?

Nema para

Vec od Kosovske Mitrovice, sto se dublje zalazi u Kosovo, geografski pejzaz lako je identifikovati i kao politicki pejzaz i zakljuciti da od plana 100 000 povratnika na Kosovo nema nista. Propala stvar. Cucla bez mleka kao da ne postoji. A para za mleko, vidljivo je, nije bilo. Po sturim poljima s jedne i druge strane puta mnogo je vise kuca ogradjenih tarabama ili visokim zidovima (znak prepoznavanja albanske arhitekture) nego sto je kuca razmetno isturenih balkona i spratova nanizanih pod svim uglovima koji obaraju sve zakone statike ali sami ne padaju (znak srpskog ukusa i prkosa). Nema ni drugih znakova aktivnog privrednog zivota; pa nema cak ni onog cemu se Srbin najradije odaje - nema ugostiteljstva. Dok se od Kosovske Mitrovice prema Srbiji gotovo na svakih stotinu metara nalaze restauracije primamljivih naziva kao sto su Kod tri sestre ili Kod crne mace, dotle se u obrnutom pravcu te institucije srpstva sve vise proredjuju. A sto se tice djubreta, bolje reci djubrista koja se u vidu malih deponija u gotovo neprekidnom nizu redjaju i s jedne i s druge strane puta, samo se moze reci da je zalosno sto te zbunaste gomile nisu zaista deo hortikulture jer takvo sarenilo, takav miksaz boja, ljudsko oko moze da vidi mozda samo u mediteranskim predelima. Nazalost, Kosovo jeste jug, ali nije Mediteran.

Teza o toj vrsti zapustenosti Kosova brzo ce se potvrditi i u pristinskom hotelu " Grand " u kojem, uglavnom " odseda " (nocu valjda i " odlezi " ) srpski zivalj. Hotel " Grand " ima pet zvezdica, sto znaci da je najvise kategorije. Ipak, pri spoljnoj temperaturi od samo 2 C0 (12. april, 18 h) goste docekuju sobe s hladnim radijatorima, sto proizvodi prirodnu posledicu da su i same sobe hladne. Zatim, od tri lifta radi samo jedan cime se odlazak na osmi sprat malo oduzuje, a hotelski hol pretvara u neku vrstu stanicne cekaonice. Restoran hotela s pet zvezdica docekuje goste za dorucak " svedskim stolom " zbog kojeg bi Svedjani mogli da prekinu sve diplomatske odnose sa Srbijom. Topla jela su hladna; tanjiri, solje i case su rasparne; kasicice u hotelu s pet zvezdica su od roza plastike kakva se vise ne moze naci ni na batocinskom vasaru.

Sve opisano je posledica grdne zapustenosti, koja je posledica grdne nemastine. Ipak, u hotelu najvise smeta sto je gost lisen i minimuma diskrecije; ako hoce da telefonira, mora to da ucini jednim od dva telefona na recepcijskom pultu. (Sluzbenik na recepciji: " Gospodine, dve trecine telefona u sobama nemaju prikljucke. " )

Nema ni poverenja

U takvom slucaju gost se izlaze (je izlozen) mogucnosti da njegov razgovor cuje svako ko se nadje uz pult sto - razumljivo - stvara izvesno osecanje nelagodnosti. Cilj ovog putovanja bio je, na primer, da se u Pristini obavi razgovor s nekim od albanskih ucesnika u srpsko-albanskim razgovorima vodjenim pocetkom aprila u Njujorku. S " nekadasnjim komunistickim liderom " , na primer, kako je u novinama titulisan g. Mahmut Bakali; ili s potpredsednicima Demokratskog saveza Kosova (predsednik Ibrahim Rugova nije putovao u Njujork) Fehmijem Aganijem i Hidajetom Hisenijem; ili s predsednikom Parlamentarne partije Kosova Ademom Demacijem; ili sa predsednikom Hriscansko-demokratske partije Kosova Markom Krasnicijem; ili, ili... Ali ako se sa recepcijskog telefona hotela " Grand " izgovori " Halo, molim gospodina Mahmuta Bakalija " , govornik se izlaze neprijatnosti da se pet, sest, deset pari ociju okrenu prema njemu. Ukratko, u Pristini se zivi u atmosferi opsteg nepoverenja pomesanog s nesto nagonskog straha, opreza, nejasnih iscekivanja i, konacno, i politickog ignorantstva.

Taj utisak ce potvrditi i dve koleginice iz Televizije Pristina, jedna novinar Informativnog programa, druga sluzbenica Sekretarijata, dobronamerno zamoljene od namernika da malo pomognu ostvarenje nameravanih susreta. One najpre upucuju sagovornika na sekretara za informacije g. Boska Drobnjaka; zatim na dopisnika " Vecernjih novosti " Dragana Damjanovica; pa na dopisnike Tanjuga Djordja Jevtica i Milana Vukotica... ako treba mogu da daju i broj telefona dopisnika " Politike " , sve te brojeve telefona imaju.

Nema ni druge strane

" Dobro " , kaze novinar NIN-a, " a kako cemo za onu drugu stranu? " " Prvo " , odgovara koleginica iz Informativnog, " nikome od vas koji ne zivite ovde na Kosovu ne bih dozvolila da bilo sta pisete odavde. Nista vi ne razumete. Ne znate kakvi su Albanci. Za Bajram pozatvaraju sve do poslednje svoje radnje, ne mozemo ni hleb da kupimo. Ne razumete koliko smo mi Srbi ovde ugrozeni. " Cutimo. Ne kazemo da su u Beogradu sve srpske radnje zatvorene za Bozic i da Albanac ne moze nista da kupi. Kazemo: " Albanci tvrde da su oni ugrozeni. Nekidan je Azem Vlasi na Televiziji BK izjavio da nemaju ni najosnovnija gradjanska prava - na primer, da im se deca skoluju na maternjem jeziku. " " Laz! Moja deca idu u skolu u kojoj ima 13 odeljenja prvog razreda na albanskom jeziku, i samo dva odeljenja na srpskom. " " Da li je moguce da je Azem Vlasi, gledajuci srpskom narodu u oci, izgovorio tako krupnu laz? Ima li bar neko zrno istine i toj njegovoj tvrdnji? " " Pa, istina oko tog skolovanja na albanskom samo je u tome sto se njima ne priznaju svedocanstva koja steknu u tim njihovim odeljenjima " , kaze koleginica. ( " Samo to i nista vise " , kaze Edgar Alan Po).

Zato i dalje nastojimo da cujemo i nekog s albanske strane.

Do sedista Demokratskog saveza Kosova (DSK) stize se kad se iz centra grada krene navise Njegosevom ulicom, pa kad se prodje poduza zgrada Okruznog zatvora skrene se u Beogradsku ulicu, da bi se negde na sredini te ulice, preko jednog blatista, stiglo do zgradice (40 m2) u kojoj najveca politicka stranka Kosova koabitira sa Drustvom knjizevnika Kosova i PEN klubom.

Tu jedan usamljeni aktivista saopstava da od razgovora nema nista. Agani je jos u Americi; nema ni Hisenija; Rugova je javio da bi tek u ponedeljak moglo da se racuna na njega. Uostalom, nedelja je.

Nije mogao da pomogne ni direktor Americkog informativnog centra u Pristini g. Majk Meklelan koji je u subotu uvece vrlo predusretljivo pokusao da obezbedi nekog sagovornika.

Ovo na kraju mozda nije ni trebalo reci, jer nas je koleginica iz televizije lepo pitala: " Sto ste dosli ovde? Sto niste pitali vasu opoziciju u Beogradu koja je isla da nas prodaje po Americi? " Ali ni ona nije umela da odgovori na pitanje: " A sta je Milosevic potpisao u Dejtonu kad je rec o Kosovu? "

DETALj IZ PRISTINE: ZAPUSTENO JE I STARO I NOVO Tacka gledista: Kosovo

POLITICKI CISTAC

Dijalog o Kosovu, zapocet nedavno u Njujorku, mogao bi biti nastavljen vec krajem maja. Mozda u Beogradu, mozda u Pristini. U svakom slucaju, negde u Srbiji. Hoce li tom prilikom za istim stolom sa funkcionerima politickih stranaka koje okupljaju kosovske Albance sedeti i predstavnici Socijalisticke partije Srbije, jos nije jasno. Jer, funkcioneri SPS se i dalje ponasaju krajnje nerazumno, i nezrelo kada je rec o Kosovu. Tako je, pre neki dan, gospodja Gorica Gajevic (generalni sekretar SPS), u svom karakteristicnom stilu, novinarima u Skupstini Srbije skresala kako SPS " ni slucajno " nije pregovarala sa Albancima na Kosovu. Bas tako je rekla: " ni slucajno " !

Zatim je pomenuta gospodja jos dodala da svi problemi koji postoje na Kosovu " treba da budu reseni u Ustavu " i da ce SPS " jos videti da li da ucestvuje na eventualnom okruglom stolu o srpsko-albanskim odnosima, u zavisnosti od toga ko ga organizuje i sta ce biti tema... "

Bila je ljuta, gotova da se odmah sa svima posvadja, cak i sa novinarima koji su se usudili da je o Kosovu nesto zapitaju. Ali, kako bilo da bilo, srpsko-albanski politicki dijalog zapocet u Njujorku vec je doneo vidljive efekte: svi su isterani na cistac. Albanci su bili primorani da jasno i glasno kazu sta hoce, milosevicevi socijalisti su pokazali sta nece...

Na kraju krajeva i Amerikancima, koji su se oko Kosova dugo vrzmali kao maca oko vruce kase, sada preostaje samo da se o svemu precizno izjasne. Tako je i specijalni americki izaslanik, Dzon Kornblum, prosle nedelje u Pristini - prilikom svoje oprostajne turneje po ovim krajevima - jos jednom razgovetno rekao da resenje pitanja Kosova treba traziti " unutar Srbije " .

Na Kornblumovu izjavu odmah je, protestnim pismom, reagovala Socijal-demokratska partija Kosava. " Mi znamo da vi, za sada, ne podrzavate opredeljenje naroda Kosova za nezavisnost, ali smo smatrali da ce pravo Albanaca na samoopredeljenje biti postovano. Vasa sugestija da resenje pitanja Kosova treba traziti unutar Srbije s pravom se dozivljava ne samo kao negiranje volje naroda, nego i kao povratak unazad " , kaze se u pismu ove stranke koja okuplja kosovske Albance.

Ostale stranke kosovskih Albanaca, ciji su predstavnici ucestvovali u radu okruglog stoja u Njujorku, koliko je poznato, nisu obznanile slicna protestna pisma Dzonu Kornblumu. One su sada, dabome, podjednako nezadovoljne americkim nacelnim stavom o resavanju problema Kosova unutar Srbije, ali su njihovi funkcioneri bili barem malo oprezniji i skloniji da se ugrizu za jezik pre nego sto se otvoreno konfrontiraju sa zvanicnim Vasingtonom...

I novi albanski premijer, Baskim Fino, bio je prilicno oprezan. U intervjuu za " Bujku " , pristinski dnevnik na albanskom jeziku, on kaze: " Naravno da svaka kriza u Albaniji ima svoju tezinu i utice na resavanje kosovskog problema. Mislim da aktuelna kriza u Albaniji moze da ugrozava, ali ne moze da spreci napredak u resavanju kosovskog pitanja " . Premijer je jos dodao da politika albanskih stranaka na Kosovu ima " tezak zadatak da amortizuje posledice albanske krize i spreci pojavu nezadovoljstva koje bi moglo da vodi u estremizam " .

Redjajuci tako izjave, dolazimo i do one koju je pre neki dan dao princ Leka Zogu I, sin poslednjeg albanskog kralja Ahmeta Zogua, za drugi pristinski dnevnik na albanskom, " Koha Ditore " . Rekao je da " veruje i zeli da Kosovo postane deo etnicke Albanije " .

" Obnavljanje monarhije u Albaniji resilo bi probleme u toj zemlji i donelo politicko i versko ujedinjenje svih Albanaca " , kaze princ Leka Zogu I, koji sada zivi kao izbeglica u Juznoj Africi.

Nije bilo narocito tesko zakljuciti da su princeve izjave, po svojoj specificnoj politickoj tezini, ozbiljnosti i realnosti, u toku protekle nedelje najvise licile onima koje je izgovorila Gorica Gajevic. I, obratno. Tako je, na kraju krajeva, prostor za nastavak srpsko-albanskog dijaloga konacno stvoren, i omedjen, i postalo je belodano jasno cije su sve, i koje, ideje ostale izvan tog prostora.

DjORDjE DIMITRIJEVIC

Stevan Niksic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.