2416, 17 APR 1997

FELjTON: EMIR KUSTURICA: MOJ VERBALNI DELIKT

ZASTO SAM POLITICKI NEISPRAVAN

Reditelj " Podzemlja " pitao je Francuze: " Kakva velika Srbija?! Kako se sa osam miliona ljudi moze napraviti nesto veliko? " Ali vrlo brzo je razumeo da sa njim nece polemisati samo prilagodljivi Finkelkrot i Bernar Anus - Levi, vec, kako kaze, i ovdasnji neki " drugoligasi " medju knjizevnicima i naucnicima koji su pozurili da na Zapadu unovce svoj kosmopolitizam

Prosle godine, u poslednjem decembarskom broju, Emir Kusturica je objavio prvorazredan i prvorazredno provokativan tekst " Abdulah Sidran, tragedija provincijskog giganta " . Mnoga i razlicita reagovanja upucivala su na zakljucak da znameniti reditelj svoje citaoce nije ostavio ravnodusnim. Sada, kada je sve sto se desilo posle objavljivanja tog teksta deo politicke i knjizevne istorije, pitamo Emira Kusturicu kako je doziveo reagovanja.

Pre odgovora na ovo prvo pitanje, Kusturica odgovara na ono koje, verovatno, veoma dugo sam sebi postavlja: " Ja sam zrtva svog izbora. " A zatim sledi dijalog.

- Taj moj tekst je, mislim, objavljen u nedoba. Ovo je vreme pomirenja, trenutak kada su snage iscrpljene u ratu i sad, na kraju rata, trazi se hepiend u kome ljudi jedni drugima pruzaju ruku i ljube se. Ja nisam bio u ratu i ponasao sam se u skladu sa procesom individuacije. Dakle, ja sam ovaj rat docekao kao neko ko je ucinio sve sto je mogao da do njega ne dodje, upozoravao, borio se svim silama. Nikad nisam bio clan nijedne partije. Borio sam se cak u okviru jednog saveza, koji je trebalo da lici na partiju, ali se pokazalo da je to sapunica koja ce nestati. Hteo sam da pokusam nesto i da ucinim nesto. I sve sto sam ucinio, sva moja nastojanja u toku rata, bila su, zapravo, diktirana humanim razlozima.

I kakav je rezultat tih nastojanja?

- Pokusavao sam da projekcijama u Parizu, u Atini, u Beogradu, ucinim nesto, ali sam izgubio svaku iluziju da moja pripadnost, teritorijalna, politicka, i tako dalje, ima ikakvog smisla. I tu je moja najizrazitija krivica. Nisam se utrpao u naciju koja bi trebalo da bude moja nacija po prirodi mog imena, a ne po prirodi mog odbira i jezika koji govorim. Pristajem na to da je proces regionalizacije Evrope jedan od nivoa nase tragedije. To je, zapravo, prirodan interni proces na koga je legla velika svetska politika i gde su se veliki zubi polomili na ovom terenu. Ne prvi put. Na jedno sarajevsko pitanje, dje sam ja u toj prici, odgovorio sam: u toj prici sam na strani moje porodice i mog licnog interesa koji ne mora da bude apriori egoistican. Znajuci da je ovo trusno podrucje, koje je Andric ponajbolje sagledao u njegovoj tragicnosti, ja sam odlucio da ne ratujem. Ljudi koji su mene napadali, i koji mene napadaju, zapravo su isti oni koji iz mene nisu izmuzli nikakav nacionalizam, ali su bili pogodjeni saznanjem da sam u Beogradu. Ovaj grad je, medjutim, jedno od velikih kosmopolitskih mjesta u Evropi.

Oni su, dakle, razumeli da je vas boravak u Beogradu podrska Milosevicu?

- Ja sam vjerovao da Milosevic moze da sacuva Jugoslaviju, a on nije mogao da sacuva ni Knin. To je sve sto ja o tom covjeku mogu da vam kazem i sve sto treba da zabelezite.

Da li ste vi verovali, da li verujete, da je Milosevic rasturio Jugoslaviju?

- Hajde da vam ovako odgovorim: ja sam svoju sudbinu vezao za one koji su se do kraja zalagali da se Jugoslavija odrzi. Nikad nisam potpuno povjerovao da je Milosevic bio protiv one Jugoslavije, ali kako nisam politicar, niti sam dnevni hronicar politickih zbivanja, ja se za tog covjeka, i mnoge druge pojave ovdje, nisam vezao slijepo, dakle partijski. U fazi raspada Jugoslavije razmisljao sam ovako: bolje je ikakva Jugoslavija nego nikakva. Cini mi se da ta logika, za razliku od Sidranove, jeste kosmpolitska i multietnicka. Sidran kaze: " Nije vazno koje je gradjanin vjere, vazno je da je Musliman. " Tom krilaticom se rukovodi dok gradi multietnicku Bosnu.

Pa ipak je vasa a ne njegova logika u sukobu sa onima koji vas iz Sarajeva ili iz Pariza, svejedno je, istrajno napadaju.

- Prica o tim napadima jeste prica o povjerenju koje meni nije potrebno. Nevolja sa ratom je milionostruka. Moja licna istorija je zapravo istorija covjeka koji zeli da vidi stvari mnogo dublje i mnogo razloznije nego sto izgledaju ovako na brzinu pakovane. U ta pakovanja su usle sve predratne nevolje aktera gradjanskog rata. I nevolja sa tim ratom je u tome sto su Srbi stilizovani kao narod koji je sve to prouzrokovao, sto ne moze da bude logicno. U to pakovanje, sa druge i sa trece strane, uslo je sve sto ne valja, a u tome sto ne valja su bez ikakve sumnje i moje uspomene.

Moja porodica i ja bili smo izlozeni najgrubljim sikaniranjima zbog naseg predratnog jugoslovenstva. Preko odredjenih medija, koji su se tada radjali, sve su cinili da u meni to osecanje uniste. A onda se, zapravo, javio kontraefekat. Sto su oni vise pritiskali, to se u meni sve vise javljao otpor prema njima. Moja odluka da izaberem Beograd, kao mjesto gdje cu povremeno dolaziti i zivjeti, u onoj mjeri u kojoj mi je to potrebno zbog jezika i prijateljstva, izazvala je velike bjesove. Ali ljudi su se prestrojavali u hodu, sto bi rekli, i u tom prestrojavanju svi jaki simboli proslosti, a ja jesam simbol proslosti, bili su dobri za pranje ruku onih koji su tamo ostali. Trebalo je prilagoditi se novom zivotu i novom zakonu. Pljunuti mene i napraviti od mene izroda, izdajnika, to je vrlo kurentno. Postoje ljudi koji su bili veci Jugosloveni od mene, a imaju negativno iskustvo iz tog rata, posebno iz Sarajeva, koje je uzasno stradalo. Prije njih pisao sam o tom stradanju u " Mondu " , u drugim glasilima, napadao sam one koji unistavaju. Ali kome je to vazno? Kome su, od onih koji se bave propagandom i podlijezu propagandi, vazne cinjenice? Kada bi se sve posteno osmotrilo, vidjelo bi se da su sve moje aktivnosti, u vrijeme rata, bile ljudske, a ne politicke. To, medjutim, nije bitno onima koji su me odabrali za zrtvovanje.

A zasto ste vi izabrani za zrtvovanje. Zasto su vas oni izabrali?

- Da bi sebe prali, da bi se sve sto prije zaboravilo. To je bilo ocito u onoj televizijskoj emisiji kad je nesrecni Goran Bregovic razgovarao sa Abdulahom Sidranom, kad ga je pitao: " A kako se zove moja ulica, Nemanjina " . - Onda mu Sidran kaze to novo ime, Cumurija ili ne znam vec kako. Tako se ona, navodno, uvijek zvala. U toj recenici da se Nemanjina uvijek zvala Cumurija, u stvari, skriva se zagonetka. Nije se ona nikad ni zvala Nemanjina, nego se zvala onako kako se zvala oduvjek, kako kaze Sidran koji se pokazao kao strucnjak za Andrica, za rekonstrukciju vidjenja Andricevog. A pri tom je takav pisac da, kad mu budu izlijevali postament u novom parku, bice njegova velicina otprilike kao poprsje Andricevo.

Kako ste primili Sidranov odgovor na vas tekst stampan u NIN-u.

- Moram reci da sam bio vrlo zbunjen redakcijskom nesmotrenoscu. Objavili ste odgovor na jeziku koji ne razumijem. Ubuduce, mislim, kad stampate tekstove iz stranih zemalja treba da ih prevedete.

Da prevedemo Abdulaha Sidrana sa " bosanskog " na srpski?

- Ja njegov jezik vise ne razumijem.

Da li je tim jezikom govorio i ranije?

- Pazite, oni su uzeli svjetsku opciju. Mi dobro znamo da se stvaraju nove granice, novi svijet se stvara. I oni su uzeli tragediju Sarajeva kao svoj posjed. Progovaraju kroz razne fondacije. Iz njih se pomalja tragedija u kojoj je, zna se, za vrijeme rata, Sidran jeo lignje u " Holidej inu " , dok su neki nesrecnici jeli pomije, najgoru hranu koja postoji. To je partizanski sindrom. U negativnom smislu. Oni su se galamom i vriskom vezali za tragediju, a uzivali u viskiju, u gozbama. To se zna pouzdano. Znaju ljudi, koji su tamo zivjeli, kako je tragedija zapravo postala posjed.

Ta pojava nije od juce. I u ranijim ratovima bilo je ljudi koji su predodredjeni da ginu i onih koji su predodredjeni da naplate ratnu rentu.

- Ovaj rat je po svemu bio netipican. Ponavljam, da sam u " Mondu " objavio tekst u kome sam objasnio da se bombarduje Sarajevo, da to rade bijesni psi, da je to najgore sto moze da se desi. Bio sam protiv toga, ali nisam bio politicki korektan. Postoji engleski izraz: politicaldz corect. To znaci biti u dosluhu sa novim svjetskim idejama. U nasem slucaju to znaci biti u dosluhu sa reorganizacijom austrougarskog podrucja.

Mislite da je ta reorganizacija u toku?

- Ja sam potpuno svjestan, a oni izgleda nisu. Pri tom, znam da umjetnik, filmski reditelj, pjesnik na primjer, ne moze uticati na istoriju. Njemu nema mjesta ni u poslednjem redu. Moze da slusa ako hoce.

I da bude upotrebljen?

- Ili da bude upotrebljen ili, sto Amerikanci odavno rade, da bude smjesten u neki institut. Anticke osobine filozofa, pjesnika i drzavnika u jednom oblicju, to jednostavno savremeni svijet ne poznaje. Ali su oni bastinici toga sto ne postoji i sto savremeni svijet ne poznaje. Sad su multinacionalni, a mi smo kao nacionalni sto je potpuna izmisljotina. Sarajevo jeste sporna tacka istorije. Sto se tice pomirenja, ja nemam s kim da se mirim. Nisam se ni sa kim ni svadjao. Sa Sidranom sada ne bih ni umeo da se svadjam, jer on govori, kazem vam, jezik koji ne razumijem.

To je neki novogovor?

- Jeste, vidio sam sliku u novinama. Sliku sam razumio, ali ono o cemu prica ne razumijem.

A razumete li Marka Vesovica?

- Vesovic je prikriveni cetnik i to ce iz njega kad-tad izbiti. Nisam razumio ono sto pise, ali sam vidio po fotografiji da mnogo pusi. Dakle da je prepusio.*

Vase namere i vase ideje nisu razumeli, nisu hteli da razumeju i neki francuski intelektualci. Kako komentarisete nesporazume sa njima?

- Prije mjesec dana postao sam pocasni gradjanin Belfora. Tamo je gradonacelnik gospodin koji se zove Sevenman, covjek koji je bio ministar odbrane u vladi Francuske, pa je dao ostavku kad je poceo zalivski rat. I tamo sam cuo neke cudne price koje je on cuo od Miterana o novim svjetskim globalnim potezima. Meni se izvinjavao za uvrede koje sam dozivio u Francuskoj, a te uvrede su stigle od Finkelkrota i ostalih placenika.

I od Bernara Anri Levija?

- On je lukaviji. Napisao je prikaz " Podzemlja " , govorio kako je to genijalan film, ali da sam ja obican brbljivac i Milosevicev placenik. U cemu je stvar? U novoj orvelovskoj formaciji. Kad je moderan Mao ovi ljudi su maoisti, kad je moderan komunizam oni su komunisti, kad je moderan desnicar Sirak oni idu kod njega. Vrlo brzo i lukavo shvataju nove svjetske poteze u kojima biti politicaldz correct jeste stvar ponosa, a ne licnog izbora. To sto sam ja politicki neispravan, to se meni svidja. To je moj temperament. Moj sukob s njima je bio marginalizovan, a oni su meni nanijeli prakticnu stetu. Moj film je umjesto milion i po gledalaca u Francuskoj imao 600 000, jer su oni rekli: ovaj film je kao pice u kome ima otrova, nemojte to da pijete. To su oni cinili.

Dakle, nastupali su kao propagandisti?

- Tacno tako. U borbi protiv boljsevickog sistema oni su uveli boljsevizam preko orvelijanske fraze.

Imali su i logisticku podrsku sa ovih balkanskih strana.

- Imali su. Sad cu vam otvoreno reci: To je druga liga. Slom Jugoslavije je u svim republikama dao veliku zapadnu sansu drugoligaskim igracima u svim domenima. Oni, nesrecnici, samo ne znaju jednu stvar: Zapad te trpi onoliko koliko roba koju proizvodis vrijedi. Sve nagradice koje su nasi ljudi primili, svi uspjesi koji su im namjenjeni, sve se to drzi na ideoloskom principu. Kad citas tog Finkelkrota, koji me je napao u " Mondu " , vidis budalastine koje se sudaraju sa pravom covjeka da u raspadu jedne zemlje izabere zastavu pod kojom zeli da zivi saobrazno svojim zeljama i svojim iluzijama. Vidite, kad covjek izgubi iluzije moze da se ubije. A posto su se vec ubili ovi o kojima govorimo, posto njih prakticno vise nema, sada vidimo kako iz svojih privatnih smrti progovaraju. Njihovi trenutni uspjesi i bljesci na Zapadu su, tvrdim, ideoloske prirode.

U Evropi je sada zaista isplativo i moderno napadati srpski nacionalizam. Na tome se moze zaraditi veoma mnogo, kao da drugih nacionalizama nema. Kao da ne postoji francuski nacionalizam, na primer, ili nemacki nacionalizam

. - Moj verbalni delikt zapoceo je u francuskim novinama: " Kakva velika Srbija! I kako se sa osam miliona ljudi moze napraviti nesto veliko? " Uopste ne mogu da shvate tu recenicu: na osam miliona ljudi nema " grejter Srbije " . Ako ne kazes odmah da je Mladic ili neki drugi general, ucinio genocid, ispada da se slazes sa genocidom.

Kako se u takvim okolnostima moze polemisati? Kako se ikome ista moze dokazati?

- Potpuno sam izgubio vjerovanje u moju ili bilo ciju ulogu u istoriji! Vjerujem u artefakte koje ostavljamo i koji greju ljudsku dusu, pa mozda i zivot cine snosljivijim. Cesto mi se desi da procitam dobru knjigu, da vidim dobar film, sto je vrlo rijetko, pa narednu sedmicu zivim od toga, lakse mi je sto ima dobrih stvari. A zivjeti u toj vrsti intelektualnog egoizma, u vjerovanju da tvoje poslanje moze zaustaviti genocid, to je neinteligentno. Genocid je u Bosni zaustavila strategijska i politicka volja velike imperije koja je naposletku, nasla neki sporazum, pa se to u Dejtonu dogovorilo i potpisalo. Prezirem ljude koji su dugoligaski status u svojim profesijama vezali za propagandu. Naravno, kad ovo govorim ne mislim da i ovdje nije bilo propagande, stravicne i odvratne.

Cak su i vas pokusali da upotrebe.

- Pazite u cemu je problem: Ne mozemo mi ovladati svojim literarnim i vlastitim iskustvom do kraja. I mi bivamo fikcija koja postaje tudje vlasnistvo.

Sada iz vas progovara filozoficnost i blagost koja upucuje na zakljucak da vi, mozda, i necete zavrsiti svoje polemike sa Sidranom, sa Mirkom Kovacem...

- U istoriji ne postoje kondicionali, ne mozemo da se pitamo sta bi bilo kad bi bilo. Tako ti je kako ti je. Kod ljudi su kondicionali primjenjivi. Kod Mirka Kovaca nisu. Moramo priznati da taj covjek nije Tomas Man. Pravi Tomas Man je pobjegao u Ameriku, a ovaj, umisljeni, preselio se iz Srbije u Hrvatsku, u komsiluk novih ustasa. Od dva nacizma on je izabrao sladji. Zenin!

Nedavno je, u NIN-u, Dragoslav Mihailovic pomenuo Kovaca, i jos jednog svog bivseg prijatelja. Rekao je da ne zna sta se s njima dogodilo. Dodao je: " Ukoliko se odgovor ne nalazi u njihovom strahovito rdjavom karakteru " .

- Jedno je sigurno: Za njih je kosmopolitizam postao roba, kao sto je za neke druge ljude, drugih krajnosti, znojavi patriotizam bio roba.

Kako vi sada, posto ste se nagledali tolikih prodaja i zarada na bosanskoj i jugoslovenskoj nesreci, vidite buduce dane i godine? Hoce li animoznost prema vama da krupnja u Sarajevu ili ce da se smanjuje. Hoce li vam se vasi nekadasnji prijatelji opet pribliziti? I vidite li sebe, ponovo, u Sarajevu?

- Sarajevski vratari, ovi sto dozvoljavaju ili ne dozvoljavaju povratak u Sarajevo, prvo provjere da li neko ne zeli da se vrati pa kad su sigurni da je tako, onda mu zabrane povratak.

Bregovic je nedavno rekao da bi voleo da pociva u Sarajevu.

- Njemu treba, naravno, izaci ususret. Kad smo vec kod leseva, ima kod Andrica, u " Travnickoj hronici " , trka za lesevima. Onaj rimski doktor, koji je lijecio francuskog konzula upleo se u dramu bosansku. Prisustvovao lincovanju nekog Srbina u travnickoj carsiji i nije znao kako da rulju zaustavi. Rekao je: Ostavite ga, ja sam veci musliman od vas. Bili su zbunjeni, i ovaj se nekako izvukao. Proslo je izvjesno vrijeme i nesrecnik, doktor, umre. Gradski prvaci njegovo tijelo sahranjuju po muslimanskom obredu. Kazu im: to je Latin, katolik. A ovi vele: ne, ne, on je rekao da je musliman. Taj moral vazi i za druge. Njima nedostaje leseva, ozbiljnih. Razumijem tu teznju, da se vratis mrtav u Sarajevo, ali ja tu zelju nemam. Posebno ne tako lukavo da im se udvaram na tanku zicu smrti.

Nije valjda ni vreme za razmisljanje o smrti.

- Sta ja znam! Moj dolazak u Sarajevo uopste nije sporan. Ja zivim u iluziji, odrzavam kontakte sa nekim ljudima tamo. Svi moji prijatelji iz djetinjstva, ostali su moji prijatelji. Znaju da iz mene ne izbija nikakvo zlo, da im ne zelim zlo. Znaju da sam politicki krivac. Ako ista postoji zbog cega treba da odgovaram, to je verbalni delikt.

(Nastavice se)

Milo Gligorijevic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.