2417 , 25 APR 1997

Feljton: Emir Kusturica: Moj verbalni delikt (2)

BALKANSKI SAMOPREZIR I POSLEDICE

Zasto su propali pokusaji da se u Herceg-Novom otvori evropska filmska skola? Milo Djukanovic i Sveto Marovic su sa radoscu prihvatili ideju, " ali su htjeli da konsultuju Momira Bulatovica " . Tako kaze cuveni reditelj, oznacujuci na taj nacin adresu koja je pokvarila nameru

Razumeli smo da bilo sta i bilo ko u Sarajevu, medju Muslimanima, moze spreciti povratak nepocudnog sineaste. On, medjutim, o toj nemogucnosti povratka govori stalozeno, sa malo ironije:

- Dobro su uradili svoj rdjavi posao ovi sto su prvo bili Jugosloveni, pa su se skidali sa jugoslovenstva, kao sa lake droge: isturili su one koji to nisu bili, kao mete.

Moj povratak u Sarajevo sporan je u svakom pogledu. Kada vojna policija mom ocu, partizanu, koji je tada bio na lijecenju u Herceg- Novom, uleti u stan...

Sarajevski stan?

- Jeste, u njegov sarajevski stan upadne vojna policija, da ga opljacka. Prvo ubace bombu unutra, pa onda naprave zapisnik u kome pise da je moj otac bio cetnicki dousnik. To je jasna poruka meni, a ne samo mom ocu da smo kaznjeni za nase misljenje. On je neposredno posle toga u Herceg-Novom umro od tuge. I tu je bio rat, znamo kakav, i posle tog rata oni prave novi vrijednosni sistem. Mene u toj prici nema.

Dakle, nema vise multietnickog Sarajeva?

- Ja sam posljednji koji prizeljkuje kraj bilo cega sto je multietnicko, posebno grada u kojem sam rodjen. Medjutim, stvari stoje lose i ja ih ovako vidim. Multietnicko Sarajevo rusi ista ona nevidljiva sila koja je ukinula Jugoslaviju. U toj Jugoslaviji Hrvati i Slovenci nisu htjeli da zive pod srpskom dominacijom, kasnije ni Muslimani. Danas bosanski Hrvati i bosanski Srbi ne zele muslimansku dominaciju. Paradoksalno ali istinito, Muslimani dozivljavaju sudbinu Srba iz bivse Jugoslavije. Niko nece niciju dominaciju izuzev americke. Bojim se da ce muslimansko rukovodstvo svoj boj za multietnicku civilnu Bosnu morati da ogranici na muslimansku teritoriju. Kazem, ja prizeljkujem nesto drugo, ali ocigledno je da ce, kao i uvijek, biti obrnuto od onoga sto zelim.

Sada se jasno vidi da je Adil Zulfikarpasic, pred rat, bio u pravu kada je insistirao na muslimansko-srpskom dogovoru. Ne samo zbog toga sto se Hrvati nisu pokazali kao Izetbegovicevi saveznici nego i kao njegovi dzelati. On je ratovao sa Srbima koji su naslijedili naoruzanje cetvrte najjace armije u Evropi, i nije mu na pamet padalo da bude realan. Njegov cilj je bila bosanska drzava i nije pitao sta kosta.

Od 1945. do 1981, zahvaljujuci odista multietnickom zivotu, Sarajevo je na kraju pocelo da daje neke cudne i cudno dobre rezultate u kulturi i umjetnosti, od dokumentarnog filma do muzike. To je, moramo priznati, bio rezultat partizana. To je zivot koji su ipak oni, dok su bili na vlasti, odredili. Ovaj novi zivot mora i sada da bude odredjen vlascu koja tamo postoji, koja ima nacionalni predznak, a ja se tu slabo snalazim.

Mora se ipak priznati da je to jedna vazna uloga u bosanskoj drami i da je ljudi o kojima govorite uspesno igraju.

- To je nezahvalna uloga, vrlo brzo ce oni morati da se odredjuju. Jer, kad su kod Sorosa, oni su kosmopoliti. U drugim slucajevima su Muslimani okrenuti svom kulturnom, nacionalnom jezgru.

Nije li i to snalazenje? Zar ne koriste oni ineresovanje i simpatije za muslimane?

- Ja sam 1992. u Kanu na pres-konferenciji rekao da osjecam kako ce Muslimani biti najvece zrtve rata, a vasa novinarka u svom izvjestaju iz Kana, ne sjecam se njenog imena, zlurado me citirala, isticuci, valjda, moj muslimanski nacionalizam. Vec mnogo prije ja sam citao novine muslimanske mladezi i casopis " Voks " , koji je porucivao Srbima kako ce zivjeti u " muslimaniji " , plasili ih da ce biti gradjani drugog reda... Ja sam se tada pitao kako li na to reaguje srpski oficir dok u nekoj vukojebini na dezurstvu cuva cetvrto najvece naoruzanje u Evropi, kako li on vidi ove planove i vizije Izetbegoviceve mladezi. Kasnije, taj oficir je iskoristio to oruzje na najgori moguci nacin i na svoju i na tudju stetu. Tako ruzno da vise ove razloge " Voksa " i muslimanske mladezi, i mnoge druge vazne stvari, niko nije htio da cuje. Niko nije mogao pretpostaviti u kakav ce strasan rat sve to eskalirati, a ciju je sustinu, sjecam se, iskazao general Mladic u nekom TV intervjuu. Titov pukovnik, kasnije general, negdje 1994. rekao je: Ovi Muslimani se, boga ti, razmnozavaju takvom brzinom da im treba stati na put. Danas kad je taj rat gotov, svijet je udijelio Muslimane katolicima na cuvanje, vjerujuci u njihovu tvrdocu i sposobnost da sa zapadne strane kontrolisu Muslimane. To su te ruzne svjetske igre i podvale.

Razumljive, iako ruzne... Amerikanci se preko Bosne udvaraju islamu, a ne cine to preko Bliskog istoka, gde su im drukciji interesi...

- Vidim ja to na tragu nesrece koju je Andric ispisao, ne kao cetnik, kako u Sarajevu o njemu govore, vec kao veliki um i veliki pisac. Dokle god Radovanu Karadzicu bude prijatelj Zirinovski, Izetbegovicu Demirel, i dok vrhovni poglavar ili vrhovni cimbenik u politickom zivotu Hrvata bude papa, dotle ce njihova trajati i za nju nece biti lijeka. Mozda Amerika i americki princip jesu nekakvo rjesenje. Mozda je svespasavajuci taj liberalno-kapitalisticki model koji citavom svijetu daje boju Holivuda. Ali, ako se njima u Bosni ukinu sve nacionalne boje, to znaci da ce Perucica da se prosiri u jedan rezervat u kome ce rasti biljke vjestackih boja. To je mat pozicija koju Dejtonski sporazum rjesava na principu " drzi vodu dok majstori odu " .

Da li jedna krajnost trazi drugu krajnost?

- I krajnosti se sudaraju i unistavaju. Ja vjerujem da se iz istorijskih viskova stvaraju mogucnosti razvoja demokratije, a mi zivimo na teritoriju gdje vlada vjecni manjak.

I gde postoji " dinarsko besnilo " , kako bi rekao Cvijic...

- Da, posebno njegovo tumacenje " Zenidbe Maksima Crnojevica " , dakle zabljacke tragedije koja o nasim plahovitostima i destruktivnim naravima najbolje govori. Zbog pomenutog vjecnog manjka u kojem zivimo malo se tu sta promijenilo od vremena Maksima Crnojevica. E, sad, na sve to dodje istina o tehnoloskoj, informacijskoj revoluciji. Ona je mnogo ozbiljnija i veca od industrijske revolucije u Engleskoj, a znamo da na ovom podneblju jos ni industrijska nije zavrsena kao sto bi trebalo. Ali, ipak, moja ljubav prema ovim terenima je kao porok. To je ono nesrecno osjecanje pripadnosti koje izgleda dobro samo za literaturu i umjetnost, a ne i za zivot.

Sta ovoga trenutka ono daje vasoj umetnosti, vasim filmovima?

- Pazite, ja sam uvijek u zivotu birao najtezi put. Sto bi rekao pradjed Matije Beckovica: dje god sam htio nesto da ucinim, svud sam poginuo. Poslije 1985. trebalo je da odem u Holivud, da gradim karijeru. To ocigledno meni nije bilo dosta i nije bilo moguce ne zato sto sam ja dobar, los, pametan ili glup, nego zato sto covjek moze biti samo ono sto jeste. Hocu da kazem: uvijek sam birao ovaj put gdje se svaki put pogine. I srecan sam sto je tako, sto nisam postao holivudski guzonja, sit i najeden, koji vodi racuna iskljucivo o svojoj visokoj cijeni i zivi sa onim odvratnim tipovima. Srecan sam, nisam pristao da postanem njihova krpa, jer ko pristane da postane krpa zavrsi u smecu.

Kakav mi je zivot takvi su mi i filmovi. " Andergraund " , moj poslednji film neko moze da odbaci, neko da ga ne voli, ali on svakoga sokira nacinom na koji je njegova tema produbljena. Taj film mozda nema simfonijsku uravnotezenost, sto trazi recidivna dramaturgija koja je stvar proslosti, a pojavljuje se ipak kao jedini oblik komunikacije. Ne pristajem ja na nju i kod mene je sve negdje na licnom, vrlo licnom tragu: na potrebi da se gaji istorijski idealizam. S druge strane, rekao bih, postoji tu pank- destrukcija, naslijedjena od muzike. I film koji sada radim bice takav... Svaki put sebi obecam da cu napraviti mali lijep film, lak, pa ispadne tezi i skuplji od svih ovih prethodnih. Nije to privilegija, to je muka. Kad se borim za te filmove, to je kao da se borim za zivot. I uvijek sam na pocetku. Uvijek zbunjen kao da nista ne znam. Uvijek zapitan o svakom kadru, jer znam da nista tako transparentno ne pokazuje prazninu kao nemarno uradjeni kadrovi. Znate, ako u tom radu nemate totalnu duhovnu investiciju, krah je neizbjezan i evidentan. Film jeste timski rad, ali nema zabusavanja. Reziser ima da trci devedeset minuta bez obzira da li je kod njega lopta ili nije.

Jednom ste rekli: " Nigdje se ljudi tako ne otkrivaju kao na filmu. "

- Zaista, nigdje se tako ne ofiraju. Nigdje tako brzo i lako ne pokazuju prazninu i nemanje invencije kao na filmu. Pogledajte sta se dogodilo francuskom filozofu Bernaru-Anriju Leviju koji se uzivio u ulogu Malroa. Napravio je film ne znajuci da film rendgenskim nacinom otkriva sve supljine i mane onoga ko ga radi.

Kazu da to na Zapadu, ponegde, i nije tako vazno, da zanat i tehnologija sve obavljaju, bez invencije.

- Zapad je naizgled konzistentan pojam, a nije bas tako. Nasi ljudi su ljuti na Zapad, pa kazu: Sta ovaj Zapad hoce!? Ja pitam jednog druga u Njemackoj isto to, a on meni kaze: Koji Zapad? U stvari, Zapad ima mnogo toga sto meni odgovara. U filmskoj tehnologiji, potpuno kompjuterizovanoj, mogu da te snime s brkovima, s bradom, sa kravatom, bez kravate, da naprave da nemas ni brkove ni bradu, mogu potpuno da eliminisu sve u toj virtualnoj realnosti... sve ono sto jeste, i da dobijes sve sto nije. Mene raduje sto na Zapadu postoje takvi izumi uz pomoc kojih mogu do mile volje da skidam brkove, stavljam, zamjenjujem likove u filmovima itd. Nije sve tako crno kao sto se cini dok gledamo na glupost. Ima paralelnih tokova. U Los Andjelesu se pojavio covjek kao sto je Kventin Tarantino, sa " Petparackim pricama " koje su pravljene u najboljoj evropskoj tradiciji. Duhovitost, evropska duhovitost, usred Amerike - i to vrlo uspjesno! Ali sustina je u lobotomizaciji, u Svarcenegerima. Najmocnija ljudska enklava je tako odlucila, dala glavni ton i tok svjetskom filmu. Ove godine se na Oskaru vidi jedna promjena. Istina, ne vidim ja tu promjenu kao kljucnu, jer dvanaest ili ne znam koliko Oskara dato je " Engleskom pacijentu " , jednom nezavisnom filmu koji je vise zavisan od onih kakve prave veliki studiji. Ipak, vidi se u njemu napor da se ne izgubi magija.

Veliki umetnicki rezultati su ipak tamo gde su veliki reditelji, a ne velika i visoka tehnologija. U jednom trenu izgledalo je da ce Crna Gora postati vasa rezervna domovina i da ce cak dobiti, sa vama, i filmsku skolu.

- Gdje god budem boravio, do kraja zivota za mene ce vaziti refren najnovije pjesme velikog kompozitora i mislioca dvadesetog vijeka, doktora Neleta Karajlica, koji kaze: " Ja nisam odavle... " To je ona poznata prica o Ivanu Karamazovu i ljudima koji su prognani onog momenta kad pocnu da misle.

Ne mogu reci da sam izbjeglica u pravom znacenju te rijeci, ali mogu da zahvalim Beogradu i Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori na gostoprimstvu. Istini za volju, moja odluka da Beograd bude jedna od stanica u mom zivotu donesena je mnogo, mnogo prije rata. Medjutim, pored velikodusnih gestova, posebno u krugovima nezavisnih intelektualaca, skupljenih u krugovima gdje dobijaju razne stipendije, postoji posebna vrsta animoziteta zato sto stvari vidimo drukcije i sto nam se istorijske ideje ne poklapaju. Zbog toga cete cesto u raznim opozicionim novinama, na vrlo slican nacin na koji rezimske novine lazu, vidjeti da i ovi iz opozicije isto cine.

Zasto su vas u Crnoj Gori lagali? Kako se desilo da plac dobijete samo u novinama, a da u zivotu bude obrnuto, to jest nikako?

- Ne umijem to da rastumacim drugacije nego kao mrznju prema sebi. On je ovdje, kaze covjek koji mrzi, i sama ta cinjenica za njega koji nece da taj bude " ovdje " jeste diskutabilna. To moze da se rastumaci samo kao mrznja prema sebi. To je onaj princip: on je dosao ovdje kod nas, a mi ne valjamo, prema tome sta ce on ovdje. Cudan neki samoprezir.

Trazeci dom na jezickom i kulturnom podrucju kome pripadam, odredjen i samom cinjenicom da mi je otac sahranjen u Herceg-Novom, da mi majka tamo zivi, stalno sam prizeljkivao mjesto u Crnoj Gori. Prije ravno osam godina kupio sam zemljiste, ali je misterija tog zemljista postala tako velika da sam na kraju, poslije tri ili cetiri godine cekanja, vlasniku zahvalio i uzeo svoj novac natrag. Tek prije pola godine sam saznao da je, u stvari, dozvolu za gradnju stopirao Momir Bulatovic.

A razlog? Politicki, mozda?

- Slatko sam se nasmijao kada sam cuo kako me je taj covjek okarakterisao. Rekao je da sam politicki avanturista. To je potpuno tacno. Razlog zbog kojeg tu dozvolu nisam dobio bila je moja " avantura " : pojavio sam se na inicijativnoj skupstini Socijalisticke partije Ljubise Stankovica. U ono vrijeme, shvatajuci da treba pomoci sve sto je rodoljubivo, ja sam zelio da se upisem u svaku jugoslovensku partiju. Taj Ljubisa se meni, 1991. svidjao. To da li je dobar politicar ili nije ne znam, ali ja sam uvijek darovao dio sebe onome u sta sam vjerovao. Pravi avanturista!

Mnogo godina kasnije, ne znajuci da je ova ujdurma oko neizdavanja dozvole vezana za Bulatovica, dosao sam na ideju da od jedne napustene zeljeznicke stanice u Herceg-Novom napravim hotel-filmsku skolu. Sjecam se kako sam to odusevljeno saopstio Handkeu, a on je odgovorio da mi zavidi na toj ideji. Sveto Marovic i Milo Djukanovic su s radoscu prihvatili ovu ideju, ali su htjeli da konsultuju Bulatovica. Vodjeni su mucni pregovori oko otkupa te stanice i sto je vrijeme odmicalo, a verzije ugovora se gomilale, moj advokat mi je sve cesce govorio: ovdje neko nekog pravi budalom. Naravno, uloga budale u ovom filmu bila je data meni. Momir Bulatovic je insistirao da, nakon sto ja izgradim hotel i poslije moji naslednici zele eventualno da ga prodaju, da opstina ima pravo prece kupnje. Znaci ja da investiram, a da to ostane drzavi. Rekao sam Marovicu, tada, da necu praviti buku, ali da je to akt protiv naroda: neko ne dozvoljava da se u Crnu Goru dovedu studenti koje iz Evrope moze da privuce moje ime i prezime. Iz osjecanja blokiranosti, meni je Sveto Marovic rekao: " Mi cemo tebi, i jos nekim zasluznim gradjanima, dati placeve. " Ja sam nu odgovorio: " Sveto, prosla me zelja. " Kasnije sam shvatio da je dodjela placa bilo vise pitanje Svetovog ponosa. Kazao sam mu: " Dobro. " Tada je vec prica o dodjelama kuca i zemljista postala sala. Nele Karajlic me nazvao jedne nedjelje i rekao mi: " Kusta, sta je ovo, prodje vikend, a ti nikakvu kucu nit plac nisi dobio! " Mislio sam, tolike sam kuce i stanove po Bosni pogubio, i nije mi ih zao, pa treba da prihvatim poklon budvanske opstine, bez obzira sto nemam namjeru da tamo bilo sta gradim. Trebalo je tada vidjeti bijes onih slobodara, kako se zove njihov list, " Monitor " , trebalo je citati " Vreme " , njihove kontrolore svijesti. Ne znam samo ko im je dao atest za tu vrstu vrhovne procjene ljudske savjesti.

Sta vi, uistinu, zelite, kakva je vasa ambicija?

- Kada sam poslije organizacije FEST-a u Beogradu shvatio da bi mi visak entuzijazma mogao doci glave, gledajuci unazad na citavu pricu o pokusaju stvaranja filmske skole u Herceg-Novom, pomislio sam da bih mogao biti objesen i zbog danas neobicne ljudske pojave da neko zeli nesto da ucini okolini i za to zauzvrat nista ne trazi. Ja nemam nikakve ambicije. Ti nudis nesto, a onda te stigne sudbina zrtve Cvorovica, junaka Kovacevicevog " Balkanskog spijuna " . Tvoje misljenje se podvrgava analizi i uvijek se namece isto pitanje: za koga li ovaj radi, sta hoce? I ti na kraju shvatis da to nema nikakvog smisla.

Kakva su vam iskustva sa srpskom i sa beogradskom vlascu? Nece biti da je ona pametnija od crnogorske?

- Kada niko nije htio u Beograd da zakoraci, ja sam dovodio znacajne ljude. Novinarka Debora iz " Verajatija " je konstatovala i pitala me ujedno: " Ja sam cula da ste vi najbolji prijatelj Slobodana Milosevica. " Ovu povjerljivu informaciju o mom najvecem prijateljstvu dao joj je Goran Paskaljevic, vjeciti kandidat za velike svjetske nagrade. Toliko smo Slobodan Milosevic i ja bili najbolji prijatelji da nisam uspio FEST-u da pribavim telefon, telefaks i prostoriju tri sa tri. Istina je, naravno, da su snimanje " Andergraunda " pomogle sve strukture u gradu i Republici. Ja sam im na tome zahvalan ali ubijedjen sam da bi tako bilo cak i da je na vlasti bio i Gradjanski savez koga, istini za volju, u realnosti tesko mogu zamisliti na vlasti.

Ipak, cini mi se da je mene Bog sacuvao. Da sam u Herceg-Novom otvorio skolu, da sam poceo da dovlacim studente iz Evrope i da ih tamo drzim, sto bi bilo otvaranje vrata Herceg-Novog prema svijetu, bio bi to ogroman napor cime bih mnogima dao povoda da sumnjaju. Vjerovatno bi i Momiru Bulatovicu tada bilo ljepse u Crnoj Gori. Ali sto bi njemu bilo ljepse kad moze da mu bude gore. Umjesto da ja od napustene zeljeznicke stanice napravim skolu u Herceg-Novom, napravice tu hotel neki ratni profiter.

Svi junaci vase crnogorske price su sada akteri najveceg i najzanimljivijeg politickog sukoba u Jugoslaviji. Kako gledate na taj sukob i kakav ishod predvidjate?

- Mislim da to nije borba separatista na jednoj i Jugoslovena na drugoj strani. Nije istina da su Milo i Sveto protiv Jugoslavije. Cak i ako vide mogucnost njenog demontiranja, mislim da je tu dominantan sukob Milosevic - Djukanovic, a kako znamo Milosevic vec dugo izrazava jednu posebnu ljudsku osobinu: najvise mrzi kad mu se neko suprotstavi, posebno onda kada to suprotstavljanje moze da oteza njegovu viziju politicke buducnosti Jugoslavije koja treba da prenese ingerencije predsednika Srbije na predsednika Jugoslavije. Onda, te price o Milu kao kriminalcu su sa ovdasnjeg, dakle beogradskog stanovista, potpuno izlisne. Posezati do Crne Gore da bi imenovali kriminalce - suvisno je. Imaju ih u svom okruzenju na pretek.

Kako ce se zavrsiti, opet nekom trgovinom ?

- Ne znam, trgovina je sve i trgovinom se gotovo sve i rjesava. A i bolje bi bilo da ne pravim nikakve procjene raspleta, jer tu se meni uvijek potkradu ljudske greske. Ja obicno projektujem ono sto bih zelio da se desi, a ne ono sto ta nasa plahovita crnojevicka narav u svom uraganskom naletu srusi, rasturi i pomete. Citiracu ponovo velikog mislioca dvadesetog vijeka doktora Neleta Karajlica koji u refrenu svoje najnovije pjesme kaze: " Ja nisam odavle. "

(Nastavice se)



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.