Intervju: Nele Karajlic

KAKAV SI MI, KAO COVJEK

Nekada sarajevski, sad vec beogradski roker Nele Karajlic govori za NIN o svojim iskustvima iz sada vec bivseg grada, o svojoj novoj ploci i pomalo filozofira

Neposredan povod za razgovor, koji je ispao duzi nego sto smo pretpostavljali, nije bio samo izlazak ploce (diska) jednog rokera vec i neobicna "preporuka" naseg rezisera Emira Kusturice. On se, naime, "usudio" da ustvrdi da jedan roker spada u najvece mislioce ovog veka. Ovo je samo nasa provera. Neleta Karajlica nasli smo u guzvi, upravo zavrsava novu plocu. U nekoliko razgovora koji su sledili culi smo ovo:

Dakle, pocinjemo od ploce.

- Dakle, ploca se, danas vec mozemo definitivno reci, zove "Ja nisam odavde". Na osnovu pjesme broj pet sa diska. Ploca predstavlja neki napor, moj i mojih prijatelja, napor koji je trajao skoro tri ili cetiri godine. Postojale su subjektivne i objektivne okolnosti za kasnjenje. Objektivne su, naravno, rat i jedan nasilni prekid karijere, ne samo karijere, nego i cijelog tog nekog naseg starog razmisljanja, a subjektivne okolnosti su neka nasa drama u kojoj smo ucestvovali i nasa unutrasnja drama, koja je proizvela tu neku vrstu nesigurnosti da li treba i kad treba da se ploca izda. Prvo smo cekali da rat stane, jer smo imali taj neki osjecaj da mozda ne bi trebalo izbacivati nista dok ne vidimo sta ce na kraju oluje ostati na stolu. A drugi razlog naseg kasnjenja bio je taj veliki koncert na Tasmajdanu, nakon kojeg smo, zbog enormnog broja publike, shvatili da je nasa odgovornost mnogo veca od one za koju smo mislili da je imamo. Naime, kada smo videli da je Tas prepun i da je ostalo maltene jos toliko ljudi napolju, shvatili smo da ploca nosi vecu tezinu i odlucili smo da radimo na jos novijim stvarima, da jos bolje i preciznije uradimo ono sto smo do tada imali na demo-snimcima.

Ploca sadrzi dvanaest pjesama, od kojih su neke ratne tematike, govore o nasim razmisljanjima i o nekim dogadjajima u tom vihoru koji nas je zadesio. Neke pjesme ne govore o ratu, potpuno su rasterecene toga, jer shvatili smo da nije pristojno maltretirati ljude, narocito mladje, svim tim stvarima koje su se nama dogodile. A opet, neke pjesme su vezane za nas novi grad Beograd i za ono sto smo otprilike radili sa Sarajevom prije sedam ili deset godina. Prije smo pricali o sarajevskim marginalcima, sada vec imamo neke price o beogradskim marginalcima. Neke pjesme su eksperimentalne, pokusali smo da nadjemo neku kombinaciju raznih stilova i da pronadjemo neki novi put kojim bismo posle lakse isli dalje. Postoje pjesme koje su vezane za neku ljubavnu tematiku, jer nijedna ploca na planeti ne smije da bude bez ljubavi.

Pjesme sam uglavnom napisao ja, osim dvije koje je napisao moj brat i jednu Nikola Pejakovic, poznati glumac iz filma "Lepa sela lepo gore".

Da li je on i na neki drugi nacin ucestvovao?

- Posto je "Zabranjeno pusenje" uvijek neka vrsta, ne neka grupa, nego neka vrsta fronta ljudi, odnosno neka firma oko koje se skupljaju ljudi koji zele da istjeraju neki svoj primarni krik iz sebe, tako je i ova ploca okupila gomilu nasih prijatelja koji su i odranije znali da kad nesto "Zabranjeno pusenje" radi, onda su im vrata uvijek otvorena da izraze neki svoj umjetnicki, eto, krik, recimo. Tako je i Nikola dosao i sjedio je dosta dugo u studiju dok smo radili i onda je u neka doba ustao i rekao: Daj malo meni gitaru da je probam, pa je snimio na nekim pjesmama i gitaru, naravno u nekim vokale, jer je on nezamjenljiv u tim nekim svojim interpretacijama.

Osim njega, tu je naravno Rizo Kurtovic, nezamjenljivi clan "Elvisa", koji je trenutno u Beogradu i s kojim sam stalno u akciji. I Ogi, poznatiji raji kao Vinka iz "Nadrealista", koji je sada pripadnik Hare Krisne, tako da je i on dolazio malo, donosio nam kolacice, pjevao s nama na ploci i svirao one udaraljke.

Bilo je meni zanimljivo gledati kontakt nas koji smo ranije bili vezani za "Zabranjeno pusenje" i nove ekipe koja je imala neuobicajeno iskustvo do sada. Ne samo moji muzicari, nego i Vojo Aralica, producent, i Ivan, ton-majstor, imali su prvi put iskustvo da vide kako "Zabranjeno pusenje" radi plocu i shvatili su da je to puno drugacije od ostalih, reci cemo konvencionalnih bendova. Jer u toku snimanja oko "Zabranjenog pusenja" uvijek se gomila mnogo energije i gomila ljudi koja zeli da stvar istjera do kraja.

Naravno, u cijeloj akciji je ucestvovao i Kusta, koliko je mogao, kao i na svim dosadasnjim nasim plocama. I on je nekim svojim terorom nas tjerao da na visinu od 2,10 preskocimo jos odlucujucih pet centimetara, da dodjemo do takozvane olimpijske norme.

Kusta je bio clan vaseg benda?

- Da.

Kad je to bilo i kakvo je iskustvo s njim? Da li je znao da svira i koliko je zaradjivao? Kako ste ga placali?

- Prvo, placao sam ga isto kao i svakog clana benda, znaci vise nego sto je zasluzio. Ali on je, kad je pristupio bendu, kad je dogovor pao da se uradi takva jedna kombinacija, to je bilo 1986. godine, znaci on je vec manje-vise bio svjetski poznati reditelj sa domacim primanjima.

Od muzike je sigurno zaradjivao vise nego od filmova?

- Da, u tom momentu sigurno je dobijao vise od "Zabranjenog pusenja" nego sto je dobio od "Oca na sluzbenom putu". U to vrijeme smo napravili dogovor s njim da ukoliko zeli da se prihvati bas gitare, mora da nauci jako dobro da svira najmanje pola repertoara, znaci pola koncerta. I on je to uspeo da uradi za sest mjeseci mukotrpnog vjezbanja. Cak je zabiljezio na ploci i dvije pjesme, sto svaki muzicar zna da je neki vrh svirackog umijeca. Jedna od tih pjesama meni, i ne samo meni, nego inace, ostala vrlo bitan kamen na tom razvojnom putu "Zabranjenog pusenja". To je pjesma "Dan Republike". A s druge strane, odsvirao je uzivo negdje oko cetrdesetak koncerata, sto je vise nego sto neki mladi beogradski bendovi sad imaju u svojoj karijeri. Svirao je u Beogradu u SKC-u, u Zagrebu u........, u Sarajevu u CDA, a mislim da je najvise publike imao u Zenici posto smo tamo svirali na stadionu.

Kako je protekao taj koncert posle napada...?

- Pa, napadi su dolazili iz odredjenog kruga ljudi. Napadi na "Zenicu bluz" nisu dolazili od raje koja nas voli i slusa, nego od te neke politicko-kulturoloske oligarhije koja je tada posto-poto zeljela da drzi sve pod kontrolom. Imao sam neki izraz koji je bio vezan za to vrijeme. Uglavnom, ti napadi nisu bili od onih koji dolaze na stadion, koji dolaze da nas slusaju, nego su ih upucivali neki ljudi koji su uglavnom brinuli za mentalni razvoj Saveza socijalisticke omladine u to doba. Nije bilo nikakvih problema zato sto na nase koncerte takvi ljudi nisu ni dolazili. Dolazila je uglavnom raja. Sto se Zenice tice, dolazila je mladja raja iz skola i dolazili su radnici LMK-a, naravno mladji, koji su voljeli grupu "Zabranjeno pusenje".

Zasto se taj proces javio u Sarajevu i zasto u tim oblicima?

- Da bih objasnio fenomen sarajevskog rokenrola, posto je Sarajevo definitivno bilo jugoslovenski Nesvil, morali bismo se vratiti malo dublje u istoriju da bismo vidjeli sta se u stvari desavalo od kraja pedesetih do kraja osamdesetih. U Sarajevu je uvijek postojala neka vrsta jasne nacionalne razlike i neka distinkcija izmedju Srba, Hrvata i muslimana, ranije i Jevreja, jer su oni tek za vrijeme Drugog svjetskog rata bili definitivno uklonjeni iz tog grada. Ta distinkcija bila je vrlo egzaktna, ali zahvaljujuci raznim gospodarima sa strane, uvijek se znalo ko je glavni tata u cijeloj toj prici. Tako da je u doba dok je Sarajevo bilo unutar granica Otomanske imperije, bilo je naravno jasno ko je glavni tata izmedju te tri ili cetiri religije. Kasnije, kad je Sarajevo bilo u okviru Austro-Ugarske, isto tako je bilo jasno o cemu se radi. I, naravno, za vrijeme stare Jugoslavije je bilo jasno koji od ta tri naroda, odnosno cetiri sa Jevrejima, vodi glavnu rijec. Od 1945. godine, dakle od oslobodjenja grada 6. aprila, do pocetka treceg svjetskog rata, u Sarajevu je kao i svuda u Jugoslaviji vladala komunisticka ideologija. I ta ideologija je, zeleci da rijesi nacionalno pitanje, bar se nadam da su zeljeli da rijese nacionalno pitanje, stavila preko tog pitanja neku vrstu najlonske kese ispod koje se u tih kljucnih dvadeset-trideset godina poceo da radja neki novi kvalitet, koji do tada u istoriji nije bio zabiljezen i koji je produkovao tu neku vrstu medjunacionalne tolerancije van kontrole partije. Dakle, partija je drzala pod kontrolom sve moguce, ali tu neku novu generaciju s te tacke gledista nije cak ni morala drzati. Onog momenta kada je u Jugoslaviji rokenrol nastao, kada je pusten da svira, ja ne znam kako se to nekome moglo omaci, ali je tako ispalo, kada je pusteno da se rokenrol svira, ta nova generacija sarajevske raje je osjetila da je na neki nacin to najlaksi i najdemokratskiji vid da sto brze i sto lakse i sto jednostavnije istjera iz sebe svoje frustracije i da kaze nesto o planeti na kojoj zivi.

Dakle, osim tog bitnog uslova za razvoj sarajevske rok skole, postoji naravno i uslov, taj neki urbani koncept rada, cije su temelje udarili jos Turci, a koji je do kraja izvela Austrija. Tako da je Sarajevo kroz taj urbani neki fazon, i vezan sa ovim istorijskim elementima o kojima sam pricao, izabralo taj neki put na koji nacin da se klinci bave i na koji nacin da klinci nalaze svoj nacin, specifican nacin izrazavanja. I ispalo je prakticno to da je rokenrol postao skoro zastitni znak grada. Naravno, off zastitni znak. Nikad rokenrol u Sarajevu nije bio tolika institucija da je guraju partijske strukture, nego je uvijek bio na neki nacin "andergraund".

Ima jos jedan, cini mi se, bitan uslov za razvoj sarajevske rok skole, a to je taj autorski momenat koji u to doba nije postojao u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani ili, ne znam, u drugim centrima. Brega ima jednu teoriju da je to doslo zbog toga sto su tadasnji celnici na radiju u Sarajevu od mladih grupa tih sezdesetih godina zahtjevali da ukoliko hoce da snime pjesmu za upotrebu Radio-Sarajeva, moraju da smisle svoju pjesmu, sto recimo nije bio slucaj u Beogradu i Zagrebu, gdje si mogao da sviras..., "Stounse", ili ne znam vec sta. U Sarajevu si morao da smislis svoju pjesmu. Brega je stariji od mene dosta i mislim da ima bolji uvid u to sta se desavalo.

Tako da je krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih postalo jasno da ta autorska, citava jedna generacija autora u koju spadaju Bodo Kovacevic, Fadil Redzic, Goran Bregovic, da su oni prakticno udarili temelj nekoj novoj muzici u nekom novom nacinu izrazavanja, sto je kasnije, naravno, eksplodiralo i brojem prodatih ploca i pojavom raznih struja, ali nijedna struja nije bila vezana za trend, nego je svaka struja bila vezana za autorsko ime. I to je neka prednost Sarajeva u odnosu na sve ostale gradove, sto se rokenrola tice.

Ti si rekao da su dve stvari uticale na sarajevski rok.

- Da.

Da li je taj autorski pristup oznacavao i pripadnost pojedinoj naciji, odnosno vrsta pesama, vrsta roka koja se izvodi?

- Mislim da nije. Za citavu tu generaciju pitanje nacije je bilo pitanje vezano za nase djedove. Tako smo bili vaspitavani. Nisi bio u fazonu ako si tvrdio da si Srbin, Hrvat ili musliman, a u fazonu si ako si govorio da si gradjanin svijeta, ili Jugosloven. Jednostavno, onaj koji se bavio time, on nije bio normalan. U to doba, a govorim o kraju sedamdesetih i pocetku osamdesetih. To su bile neke efemerne stvari vezane za neku daleku proslost, mi smo tu ucili ne samo od nasih roditelja nego i u skoli smo ucili da "Travnicka hronika" Ive Andrica govori o nekim davnim vremenima iz doba Napoleona, a ne o kontinuiranom problemu u Bosni.

Neki kazu da si filozof. Da li se ti slazes sa zakljuckom da je Andric govorio o drugim vremenima?

- Ne, meni je definitivno jasno da "Travnicka hronika" govori o jednom permanentnom problemu i o necemu sto traje u Bosni dvesta, a na planeti skoro dvije hiljade godina.

Ali, da se vratimo na rokenrol. Jedan zanimljiv podatak - mi smo racunali onako u nekim dokolicama po kafanama, u trenutku kad je poceo rat - da je oprilike nas stotinak hiljada stanovnika opstine Centar i Stari grad u Sarajevu prodalo vise od petnaest miliona ploca. Mozda cak i vise. Kada smo racunali koji su autori gdje bili, i koji su autori gdje zivjeli, na koji nacin su se izrazavali, otprilike smo shvatili da je na jednog stanovnika opstine Centar, ili opstine Stari grad, posto su to dvije najstarije sarajevske opstine i uslovno receno najurbanije, otprilike dolazilo oko sto pedeset hiljada ploca. Jedan stanovnik je prodao sto pedeset hiljada ploca. I to je neporecivi fenomen. S tim sto ja mislim da u cijelom tom konglomeratu sarajevske rok skole "Zabranjeno pusenje" i Elvis Kurtovic, odnosno "Novi primitivizam" nije spadao u tipicnu sarajevsku pricu. I dokaza za to ima puno jer je nas pristup rok muzici bio potpuno drugaciji od pristupa nasih starijih kolega, pa i mladjih kolega. I kasnije i "Merlina" i "Hari Mata Hari", itd.

Da zaokruzimo cijelu pricu: onog momenta kada se u Jugoslaviji pojavio novi talas, taj novi talas i pank se u Sarajevu najteze primio iz dva razloga. Prvi razlog je taj sto Sarajevo nikad nije primalo nove trendove zdravo za gotovo, kao sto je to bio slucaj sa Beogradom i Zagrebom, jer je ta neka ironicna distanca prema svemu sto dolazi sa strane dovoljno jaka da nijedan bend, nijedna glava u gradu nije primala nista onako kako je servirano preko televizije i radija.

A drugi razlog je bio sto je tadasnja muzicka oligarhija vezana, generacijski vezana sa "Indeksima" i "Bijelim dugmetom" imala zestok otpor, pruzala zestok otpor pank muzici. I bilo je vrlo tesko da se u Sarajevu u to doba, znaci 1978-1979, 1980, da se zavrti nesto na radiju sto je najnovije i nesto sto ima tako jednostavnu strukturu kao sto je bila pank muzika. Cak su se jedno vrijeme koristili i politickim izgovorima kako, ne znam, "Pankrte" ne smijemo pustati jer na neki nacin povredjuju neki nas omladinski socijalisticki moral. Ali, uglavnom su se koristili muzickim opravdanjima tipa: oni ne znaju da sviraju.

"Novi primitivizam" je u sustini bio neka vrsta sarajevskog odgovora na pank muziku. Mi smo ga smislili. Njegov rodonacelnik je Elvis, ali svi smo ucestvovali u tim nekim akcijama. Smislili smo ga da bismo nasli neki kanal kojim cemo primiti pank ili taj neki novi talas koji je nesumnjivo imao najveci uticaj na moju generaciju. Smislili smo ga da se zajebavamo i sa svim i svacim oko sebe. Izmedju ostalog i sa, kako mi to zovemo: main stream primitivizmom i svim trendovima svjetskim, koji su u to doba preplavili radio i televizijske stanice u Jugoslaviji.

Sta je za tebe predstavljao "Novi primitivizam"?

- Da, ovo sam hteo reci. Atmosfera tog vremena i pojavljivanje rokenrola u Sarajevu, tu atmosferu mislim da je najljepse opisao film "Sjecas li se Doli Bel". To je otprilike to vrijeme kada se ispod te neke kese komunizma radja nova generacija sa nekim potpuno drugim svjetonazorom, neplanirana i mogu slobodno reci, istorijski pogresna, na pogresnom mjestu u pogresnom trenutku. I ja sam pripadnik te generacije.

(Nastavice se)