2422 , 30 MAJ 1997

Intervju

DR RADMILA MILENTIJEVIC, MINISTAR INFORMISANjA SRBIJE

NOVINARI, SPAVAJTE MIRNO

Nova ministarka informisanja nije bila novinar, ali kao istoricar zna sta je informisanje. Ucila se tome u Americi. Da li ce novi zakon, koji pise, biti kao zapadnjacki zakoni?

Najlakse je kazati da je dr Radmila Milentijevic kontroverzna licnost. Time se nase saznanje o njoj ne prosiruje. Rodjena je i odrasla u Srbiji, gimnaziju je ucila u Beogradu, bila je i beogradski student, ali i cikaski, gde je magistrirala. Doktorat je odbranila na cuvenom Kolumbija univerzitetu.

Pre nekoliko godina, usla je u nasu politiku, miloscu bozjom, ali i Slobodana Milosevica. Ima njegovu podrsku i danas, a kako ce sutra biti, videcemo.

Bilo je izvesnih iznenadjenja, bar za nas novinare, sto ste bas vi postali ministar informisanja Vlade Republike Srbije, s obzirom na to da ste istoricar i da niste nikad radili u novinarstvu. Da li to iznenadjenje ima opravdanja? Zasto ste pristali da budete ministar informisanja?

- Cujte, ne treba da bude iznenadjenja samo na osnovu cinjenice da sam istoricar. Kao istoricar, radim nekoliko stvari koje su vrlo slicne onome sto novinar radi. Istoricar pise istoriju na bazi cinjenica, na bazi informacija. Vi isto radite u vasoj profesiji. Informacija je glavno cime operisete i sto predajete javnosti. Razlika je u tome sto su se cinjenice sa kojima se ja suocavam i koje uklapam u svoje teze i interpretacije, u bilo kom periodu istorije, vec desile. A takodje, u radu sa tim cinjenicama, sa tim informacijama, ja moram da radim na isti nacin na koji i vi: ako svoju profesiju radite kako treba, morate da verifikujete informaciju i cinjenicu iz nekoliko izvora da biste znali da je to - to, da biste mogli da je upotrebite, a onda joj dajete interpretaciju koja je u skladu sa vasim pogledom na svet i zivot. To je jedno. Tako mislim da smo tu vrlo, vrlo blizu. Vi pisete o stvarima koje se desavaju trenutno, a ja pisem o dogadjajima koji su se desili i koji imaju nekog efekta na nas zivot danas.

Ima li jos nesto?

- U isto vreme, ne samo u ovoj profesiji u kojoj sam se zatekla kada je jugoslovenska kriza pocela nego zapravo i sto sam Srpkinja, od onog prvog momenta kada sam shvatila da je moj srpski narod napadnut vrlo nepravedno i jednostrano, da su poceli da ga satanizuju na Zapadu, a posebno u zemlji u kojoj sam ja zivela, u Americi, stavila sam se decidno u odbranu mog naroda. I to sam se stavila sa svim svojim intelektualnim snagama i sposobnostima koje sam imala i tu sam upotrebila sve kontakte koje sam sacuvala sa mojim studentima, koji su bili moji studenti pre trideset, pre dvadeset pet godina, petnaest godina, a koji su, kada je jugoslovenska kriza pocela, vec zauzimali visoke polozaje, uticajne polozaje u americkoj vladi i u medijima. I onda sam kroz te kontakte pocela da trazim sebi prostor u americkim medijima. Ako se secate, moje prve pojave na CNN-u koje su dosle za srpsku stranu bile su nepojmljive na americkoj sceni.

Imali ste polemiku sa jednom Amerikankom, cini mi se?

- Imala sam sa Amerikancima. Moja prva velika polemika sa Amerikancima bila je polemika sa Matom Mestrovicem, koji je isto istoricar, moj kolega, koji je profesor istorije na Ferli-Dikinson univerzitetu u Nju Dzerziju, a sa kojim sam se susrela celo u celo, i to je za ondasnju situaciju u Americi bila revolucionarna promena za CNN, a takodje i za hrvatsku publiku u Americi, koji su dotle imali zeleno svetlo samo za njihovu stranu u medijima, a mi ga nismo imali. To je bio pocetak moje borbe kroz medije i sa medijima, i relativno, u uslovima u kojima smo bili, imala sam prilicno uspeha.

Rekao sam da smo mi bili iznenadjeni sto ste vi dosli na mesto ministra, da li ste vi bili iznenadjeni onim na sta ste naisli u ovom nasem novinarstvu?

- Da. Kada me je predsednik Milosevic pozvao da prihvatim ovo mesto, razgovarala sam s njim dok sam bila u Beogradu, a takodje kada sam otisla iz Beograda, razgovarali smo nekoliko puta i kada sam bila u Parizu. Prihvatila sam ovo mesto. Nije to bila jedina pozicija koju mi je predsednik Milosevic ponudio, ali sam se odlucila za ovaj resor jer sam mislila da tu mogu najvise da doprinesem, da tu mogu kroz svoj rad da budem korisnija, nego da sam prihvatila neko drugo mesto u Vladi Republike Srbije...

Izvinite sto vas prekidam, zasto bas vas, da li je presudilo to iskustvo coveka sa Zapada?

- Cujte, ja poznajem predsednika Milosevica od, negde, kraja maja - pocetka juna 1992. godine. Dotle sam ja samo znala o predsedniku Milosevicu. Tada sam ga prvi put upoznala. I upoznala sam ga posle jednog intervjua koji sam ja tada imala, drugi dan po mom dolasku u Beograd iz Amerike. To je bilo opet krajem maja 1992. godine. Krste Bijelic je onda radio na RTS i pozvao me je za taj "Razgovor s povodom". To je bio jednocasovni intervju koji je prikazan u udarnom vremenu, koji je imao veliki odjek sirom Srbije i koji su prikazali ponovo u toku te nedelje, opet u udarnom vremenu posle drugog Dnevnika. Mislim da je predsednik imao priliku da vidi taj intervju, ne znam da li kada je prvi put prikazan, ili kada je drugi put prikazan. Ne znam, uglavnom sam dobila poziv da se sretnemo i tada sam srela predsednika Milosevica prvi put.

I sta ste kao ministar zatekli u nasim "sredstvima informisanja"?

- Nasla sam, ako hocete, vise loseg nego sto sam ocekivala. Nasla sam nizi stepen profesionalizma nego sto sam ocekivala. Znam da se profesionalni kvalitet u bilo kom poslu ne stvara preko noci. To uzima vremena. Medjutim, ocekivala sam da novinari koji su nekada bili, ne znam, u tim provladinim novinama ili televiziji, ili na radiju, koji su otisli u drugom pravcu, sto je njihovo pravo, da su poneli sa sobom izvestan nivo profesionalizma, koji nisam nasla. Nisam nasla i to mi je bilo i vrlo zao i tesko da prihvatim. No, to je nasa stvarnost. Ako hocete, moram da vam kazem, sa moje tacke gledista, sto se tice kvaliteta, najbolje su novine u Beogradu danas "Politika", a sto se tice opozicione stampe, od svih ovih novina koje ja citam, "Nasa Borba" je na visem nivou nego ostale.

A "negativci", ko su oni?

- Medjutim, naisla sam na mnogo vise negativnog u novinarstvu, negativnog u smislu da nije poucno, negativnog u smislu da ljudi pisu o stvarima o kojima nemaju dokumentaciju i ne pokusavaju da dodju do dokumentacije, ne pokusavaju da provere da li je ta informacija tacna ili ne. Vi imate dosta tog blacenja, dosta tih napada na licnosti ljudi. Svaki je neka vrsta lopova, svaki je neka vrsta necoveka. Sve skupa, nivo je meni neprihvatljiv. Ako hocete konkretan primer...

Ne znam da li pratite, ima ovih dana jedna polemika koju vode jedan bivsi ministar informisanja i bivsi potpredsednik Savezne vlade. Jeste li citali mozda sta oni ovih dana pisu, kako sebe nazivaju. Znaci, to ide cak i sa najviseg nivoa.

- Cujte, ja to opet gledam sa dosta nade. Sa dosta nade u ovom smislu da su novinari, novinarska profesija isto kao i druge institucije u nasem drustvu, ukljucujuci i Crkvu, svi donekle bili zrtve jednog sistema, tog jednopartijskog sistema. I kada smo presli u Srbiji iz jednopartijskog u visepartijski sistem, 1990. i 1991. godine, mi smo usli u proces demokratizacije drustva. Medjutim, to je proces koji trazi vremena, koji se ne radja preko noci. Kao u svim granama naseg zivota, i u novinarstvu osecam taj proces koji nece uroditi plodom preko noci, ali ce vremenom uroditi plodom. Optimisticki sam raspolozena u tom pogledu.

Da li ste, recimo, proucavali nasu predratnu stampu kao istoricar, sta je tamo bilo u vreme bas tog visepartijskog sistema?

- Nisam specificno, ali jesam donekle. Citala sam. Bilo je i tu dosta onog sto nije na visini profesionalnog kvaliteta, ali ovaj nacin obracunavanja i ovaj nacin blacenja i ovaj nivo dezinformacije i ovaj nivo neistine koja provejava kroz nasu stampu, i hocu da vam kazem, kroz opozicionu stampu, ne nailazim na takve clanke i na takva blacenja u "Politici". Nismo imali pre rata. Bilo je napada, bilo je svega, ali nikada ovako. Mislim da je jedan od glavnih problema to sto ljudi koji danas pisu, znaci to nisu deca, to nisu mladici i devojke, to nisu mladji novinari, to su ozbiljniji ljudi, to su stariji ljudi, ljudi koji imaju iste korene, koji su od istog gvozdja iskovani. Drugim recima, izisli su iz te komunisticke tradicije, nisu jos naucili sta znaci demokratija i kakva su pravila demokratskog ponasanja. Nisu prihvatili cinjenicu da je sloboda neograniceno pravo individue, gradjanina, dotle dok ne krnji slobodu drugog gradjanina. Tako da tu nema tolerancije. To je, mislim, nasledstvo sistema u kome su ziveli, jednopartijskog sistema. Nije bilo drugih istina nego samo jedna istina. Samo je jedna istina bila istina i to je bilo to. Sad treba da se prilagodjavamo da je covek i subjektivno bice i da ima i drukcijih percepcija istine, da ne gledamo svi na zivot isto i da ima svako pravo na svoju interpretaciju, ali da postujemo jedan drugog u toj interpretaciji i da budemo tolerantni, ako hocete.

Hocu... Naravno. Kad krene ta hajka na coveka, ta verbalna hajka moze biti vrlo opasna. Recimo, jedna od tih carsijskih prica glasi da ste vi bili profesor na nekom njujorskom radnickom univerzitetu koji je neka vrsta "Djure Salaja" u Njujorku.

- To je neko rekao, kada je rekao ne znam, ali znam da sam ja procitala u vasem listu, u NIN-u u dva navrata. Ljudi koji mogu tako da pisu o Gradskom univerzitetu u Njujorku i o njegovom najstarijem koledzu, ispoljavaju totalno neznanje. Sta znaci CCNY, sta je znacio juce i sta znaci danas? Ja sam u Americi zavrsila studije, magistrirala na Cikaskom univerzitetu, koji je jedan od desetak najuglednijih univerziteta u Americi. Doktorirala sam na Kolumbija univerzitetu koji je jedan od cetiri-pet najuglednijih u Americi, i dosla sam na profesuru u CCNY, sto je za mene bila cast, velika cast, kroz veliku konkurenciju takodje. Gradski univerzitet osnovan je 1848. godine sa konceptom da bude Harvard, samo je Harvard za bogatu decu, najbolju u Americi jer je strahovito skup, a CCNY je bio koncipiran za najbolje studente koji su siromasni. Tako je CCNY postao Harvard za siromasan svet. To je jedan od najelitnijih drzavnih gradskih koledza sirom Amerike i kroz nekih 150 godina vaspitao je niz najuglednijih gradjana Amerike. To je koledz iz kojih je izaslo osam dobitnika Nobelove nagrade. To je koledz na kojem je diplomirao Dzon Salk, koji je izmislio vakcinu protiv polija. To je koledz na kome je diplomirao gospodin Kolin Pauel, general Kolin Pauel, jedan od nasih najuspesnijih generala i lidera u vojsci Amerike. To je koledz ciji su doktorski programi danas medju najuglednijim u Americi.

Dobro ste odgovorili. Znaci, vi ste predavali istoriju? Moze li se pitati koju, da ne bude smesno?

- Kako ne. Na nivou studija, to znaci imamo tri nivoa studija. Imamo cetiri godine studija koje mi zovemo koledz programi. Onda postdiplomske studije na nivou magistarskih studija i na nivou doktorskih studija. Na ovom nivou od cetiri godine studija predavala sam jedan kurs koji se zove Zapadna civilizacija. Nije bas za prvu godinu studija, ali druga godina studija. Predavala sam i niz drugih kurseva iz oblasti evropske istorije. Medjutim, na nivou magistarskih studija, kurs koji sam predavala je Evropa u dvadesetom veku. I taj kurs sam najvise predavala i odatle sam otisla u penziju.

Sa ove istorijske distance od osamdeset godina, jedno kratko pitanje koje mozda nije u vezi sa ministrom, ali jeste sa istoricarom - da li Oktobarsku revoluciju dozivljavate kao dekadentnu ili progresivnu za covecanstvo?

- Na duzu stazu, apsolutno progresivnu, apsolutno progresivnu, jer koliko god je boljsevicki sistem naneo stete razvitku drustva u bivsem Sovjetskom Savezu i u Istocnoj Evropi, ukljucujuci i Jugoslaviju, uneo anomaliju u nas normalan razvitak zbog koje cemo jos da placamo skupo u doglednoj buducnosti, on je izvrsio vrlo efektivan pritisak na zapadne demokratske zemlje, ukljucujuci Ameriku, da onaj kapitalizam iz devetnaestog veka, koji je bio vrlo surov i vrlo eksploatativan, da ga pripitomi da odgovori pritisku i potrebama radnickog sveta, tako da je dosta sto je postignuto u Zapadnoj Evropi i u Americi u pogledu podele nacionalnog dohotka i na radnicku klasu, na dosta tih zakona koji su zastitili radnika u zdravstvenom pogledu, u socijalnom pogledu, tih zakona ne bi bilo tamo da nije bilo boljsevicke revolucije i tog straha od boljsevizma. I tu su na Zapadu politicari bili vrlo mudri i uskladjivali su svoj sistem.

Cini mi se da tu postoji jedan paradoks. Potpuno se slazem da je strah od komunizma, od boljsevika, naterao kapitalizam da bude meksi. Kako objasnjavate da je boljsevicka revolucija, ta velika Oktobarska revolucija, pomogla radniku u kapitalizmu, a nije radniku u "svojoj" drzavi, nije ga usrecila ni u ekonomskom smislu, ni u demokratskom smislu, ni u duhovnom smislu? Koji je to paradoks i da li to znaci da treba ipak dici ruke od svega toga?

- Nekoliko stvari su se tu desile. Mnogo sta se desilo u Sovjetskom Savezu i Istocnoj Evropi, vise nego sto se desilo kod nas jer smo imali jedan specifican razvitak, od 1952-1953. godine pa naovamo.

Dve stvari su tu vrlo vazne. Jedna je da je stavljen akcenat na materijalizam u smislu klasicne marksisticke interpretacije istorije. Taj naglasak na ekonomski determinizam istorije u prilicnoj meri je dezavuisao nase tradicionalne ljudske vrednosti, vrednosti duha, hriscanske vrednosti, ako hocete, tako da su one dosta razvodjene i dosta razorene u procesu. A ono sto je trebalo da se ukoreni u nasem drustvu kao vrednost, nije se ukorenilo. Nije se ukorenilo, a to je taj ideal ljudski da smo, eto, svi jednaki na ovom svetu, a da kroz taj materijalizam treba da realizujemo coveka, njegove aspiracije, njegov potencijal, da stvorimo tog idealnog coveka a on se nije stvarao.

Ideali su se gubili, a hvatali su se za materijalizam i samo iskljucivo za materijalizam, tako da u jednom trenutku drustvo - koje je osiromasilo duhovno, a ekonomski zaostajalo sve vise i vise, tako da je jaz izmedju socijalistickog i kapitalistickog sveta bio sve veci i veci - moralo je da dozivi ovu katastrofu koju je dozivelo. Jednostavno, Amerika i postindustrijska ekonomija Zapada je dobila hladni rat.

Ima li danas proletera u Marksovom smislu reci na Zapadu i ima li ih u Srbiji?

- Ima. Ima ih sigurno u Srbiji i ima ih svakako u Americi. Ima ih u Americi mozda vise nego sto vi mislite. Jedan od produkata kapitalistickog razvitka i ovog postindustrijskog razvitka u kapitalizmu, u Americi je strasna konkurencija i alijenacija jednog coveka-individue od sireg drustva. Postoje i ekonomski razlozi za to, ali ta alijenacija pojedinca je vrlo razgranata u Americi i vrlo je tesko ici kroz zivot u toj stalnoj konkurenciji. To je konkurencija, to je takmicenje svakog dana, 24 sata dnevno. I nije lako tako izdrzati.

Kad dodjete u grad Njujork i podjete njegovim avenijama, gotovo nemate gde da stanete koliko je ljudi. Ali tu uopste nema komunikacije. Svako ide kao da je u svom svetu i juri nekud. To je masina. Secam se jedne lepe poeme Majakovskog koji je opisao taj svoj put u Ameriku. Prilazi Njujorku, opisuje Njujork sa tim oblakoderima i kaze: "Izdalje na brda nalik, izbliza planine se cine, to su, ako niste znali, njujorske kucetine." I sad silazi sa broda i okrece se i kaze: "Ljudi, sve hitri ko buve, jure po gradu golemu, ne trate ni noge, ni ruke, masinom se sluze u svemu". I onda prica posle ide sirom Amerike. To je taj utisak Amerike.

Da vam kazem jos jednu pricu koja spada u kategoriju ogovaranja. Prica se da imate firmu u Americi koja trguje bakrom...

- To je apsolutna i totalna laz.

I da je ta veza, u stvari, vas dovela, preko borskog lobija, u vladu.

- Citam puno tog blacenja. Jednostavno, imam ovakav stav: ako nemate - novinari koji to pisu - ako nemate cim boljim da se zabavljate, neka vam je na cast, radite i to. A ja apsolutno nemam nameru da ulazim u to blato koje stvarate, niti imam vremena za to, niti zelim da udostojim odgovorima na takve neistine. Meni samo tesko pada kada napadate instituciju kao sto je CCNY. To hocu da branim. A ovo drugo, pricajte. Apsolutno nemam nameru da odgovaram.

Odlicno.

- Medjutim, hocu da vam kazem sto se tice vaseg NIN-a. Doveli ste me na to, mada nisam ocekivala.

Kud svi Turci tu i mali Mujo...

- I NIN je donekle za mene razocarenje. Kad sam se vratila ovde i pocela da ga citam. Citala sam ga s vremena na vreme u Njujorku, ali ga sada citam redovno. Nije to vise NIN i daleko je to od onog NIN-a koji sam ja znala kada sam otisla iz Jugoslavije septembra 1953. godine. U to doba, ja sam naravno bila mlada, ja sam se hranila NIN-om, on je za mene bio duhovna hrana i intelektualna inspiracija. I poslednje utiske koje sam ponela sa sobom iz NIN-a, jedna od stvari, i to je opet impresija sa kojom sam otisla znajuci da sam Srpkinja. Negde 1953. godine u prolece, ili tu negde, procitala sam u "Knjizevnim novinama", koje sam isto u to doba citala stalno, jedan clanak koji je napisao Miroslav Krleza "Na grobu Petra Dobrovica". Ne znam da li se vi tog clanka secate, ali to je bilo u "Knjizevnim novinama". Ako imate prilike, pogledajte. To je 1953. godine negde u prolece. I u tom clanku gospodin Krleza pise kako je stigao u Beograd i posao od zeleznicke stanice tako nekim prljavim beogradskim ulicama, pa dosao do Grobljanske ulice, pa isao niz tu takvu groznu, prljavu Grobljansku ulicu gde je zagledao u radnje, gde nista nije nasao sto je bilo po ukusu nego neke muve zunzare koje su zujale oko nekog mesa i nekih kobasica, i neke slanine, i nekih cvaraka. I onda je dosao do Novog groblja i usao u to Novo groblje i poceo da sagledava oko sebe neke grdne spomenike koje su ti primitivni Srbi podigli nekim svojim generalima i trgovcima, masnim trgovcima, nesto tako. I kroz to groblje je isao trazeci, lutajuci u zelji da nadje grob Petra Dobrovica. To je bio onaj slikar...

On je bio sedam dana i predsednik Baranjske Republike '21. godine, posle povlacenja srpske vojske iz tih krajeva...

- Dabome. I sada, on ceni srpski narod i njegovu velicinu ili nevelicinu i njegovu kulturu i njegove vrednosti kroz taj tako grozan, prljav put kojim idu muve zunzare, neki cvarci i neka mast i ti neki spomenici nekim generalima i nekim masnim trgovcima, a srpski narod nema u sebi dovoljno kulture, velicine, snage da podigne ugledan spomenik Petru Dobrovicu. Po mom shvatanju, to je bio napad na srpski narod.

Da, ali sta je tu uloga NIN-a?

- I onda sam u NIN-u pred polazak procitala jedan divan odgovor Krlezi koji je bio potpisan - ne znam ko je bio autor toga, ali potpisao se kao "Levantinac". I tu sam nasla jaku, snaznu, intelektualnu odbranu srpskog naroda u tom NIN-u. I to je moja impresija o NIN-u sa kojom sam ja otisla u svet, i uspomena sa kojom sam NIN ponela u svom secanju.

Medjutim, on je danas dosta drukciji nego sto je bio. Mislim da nivo nije vise na onoj visini. Ali NIN ima svoju funkciju, ima svoj cilj, radi ono sto njegovi urednici misle da treba da radi. I imaju pravo u tome.

Gospodjo Milentijevic, idemo sada na jedno pitanje o novom zakonu o informisanju. Kako zakon moze da pomogne novinarstvu?

- Tri stvari smo pokusali da uradimo s ovim zakonom. Jedan cilj je bio da ga stavimo u okvire Ustava Republike Srbije jasnije, preciznije. Znaci, da shvatimo da su prava, slobode, informisanje, definisane Ustavom. Ustavom je zagarantovano pravo slobode govora, a time i informisanja. Drugo, da ga dovedemo na nivo demokratizacije u Srbiji danas, koja je odmakla prilicno od vremena 1991. godine. Nekoliko zakona je izdato 1991. godine u onom prelazu iz jednopartijskog u visepartijski sistem posle usvajanja Ustava Republike Srbije. Trcalo se da se ti razni zakoni izglasaju da bi se zakonodavstvo dovelo u sklad s Ustavom i visepartijskim sistemom. I taj zakon je odsijavao bas to vreme. Da vam dam samo primer. Na primer, u Zakonu o javnom informisanju govori se o nestranackom informisanju. To ne stoji. Nigde u savremenom svetu ne treba da stoji, ni danas kod nas. Treba da se govori o objektivnom informisanju, o blagovremenom informisanju, o odgovornom, o istinitom informisanju. Zakon o javnom informisanju je o gradjanima i zastiti gradjanskih sloboda, kao i zastiti jedne profesije koja informise, a ne o stranackom i nestranackom. To je samo jedan primer.

Drugo, hteli smo da taj zakon dovedemo sto je blize moguce modelima u zapadnoevropskom zakonodavstvu, a to znaci tendencijama koje se razvijaju u zapadnoevropskom zakonodavstvu. Mi smo se oslonili na zakone kao modele Francuske, Italije. Gledali smo i druge zakone. Oslonili smo se takodje i na rezolucije evropskih ministara o politici medija iz decembra 1994.

Kada ce zakon biti usvojen?

- Bice vanredno zasedanje Skupstine u junu. Nacrt zakona je sad u proceduri u vladi. Tu ce biti nekih izmena kao sto je bilo izmena u prvoj i drugoj radnoj verziji. Kad zakon bude izglasan, produzicemo raspravu, raspravljacemo o njemu na televiziji, na radiju, kroz stampu. Ici cu od grada do grada, takodje u gradove u kojima nismo bili. Nismo mogli da posetimo sve gradove. Krusevac zove, nismo mogli da stignemo u Krusevac. Kragujevac zove, nismo mogli da stignemo jer smo morali u izvesnom momentu da zakljucimo tu diskusiju da bismo mogli da sednemo i napravimo nacrt. Ako po tom zakonu dodje do prve odluke suda, raspravljacemo u javnosti odluku suda - zasto je sud za ovakvu vest ili za ovakav clanak, ili za ovakvu uvredu ili dezinformaciju doneo ovu odluku. Drugim recima, hocemo kroz taj proces dijaloga da obavestimo narod o tome sta je ovaj zakon, da ga obucimo kako treba da se postuje i kako brani nase interese. Svih nas. A sto se tice novinara - dosta se govori i dosta se pise kako ce ovaj zakon da bude restriktivan za novinare. Nece. Moja poruka novinarima je: Budite profesionalni u vasem poslu i spavajte mirno. Nece dlaka s glave da vam fali.

Na kraju, jos jedno pitanje. Istina je ziva, ne izmisljam - socijalisti, kad ih zovemo na razgovore, bilo koga od socijalista, da li je to sef stranke ili njegov zamenik, mi iz NIN-a imamo velike muke da ih dovedemo da razgovaraju sa nama. I ne samo kad su partijski ljudi, nego cak kad ljudi iz partije dodju na drzavne funkcije. Meni se cini da to nije dobro ni za drzavu, ni za partiju. Ne mora se slagati sa mnom, ali mora da razgovara. Na taj nacin kazu posle: Eto, NIN navija za opoziciju.

- Ja sam apsolutno u principu za razgovor. Moj stil je da budem ovorena, da odgovorim na sva pitanja na koja umem, imam znanja da odgovorim. Tako sam i proizvod, ako hocete, neke druge kulture, a to je i moje poimanje odgovornosti u ovoj poziciji. Medjutim, ne znam kako bih se ja ponasala da sam vlast u Srbiji, a da sam izlozena ovakvim kritikama i napadima kao sto je vlast u Srbiji izlozena, recimo specificno u NIN-u, jer govorite o vasim problemima. Otkako sam dosla 10. februara i evo tu sam, svaki NIN sam procitala i nisam naisla ni na jedan clanak koji je bio pozitivan u odnosu na bilo koji organ ove vlade, na bilo kog politicara u SPS-u, na bilo kog ministra u ovoj vladi.

Pa, evo, sad ce biti, prema ljubaznoj ministarki.

- Ako je to to, onda je to lep pocetak.

# PETAR IGNjA



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.