2423, 06 JUN 1997

Dnevnik

POVRATAK PROFESORKE

Vec po mnogo cemu cuveni dnevnik dr Mire Markovic iznenada se pojavio u "Bazaru", gde ga je malo ko mogao ocekivati

Krajem marta prestalo je da izlazi u "Dugi" jedno od najinteresantnijih stiva u savremenom novinarstvu Dnevnik dr Mire Markovic, profesorke sociologije na Geografskom fakultetu, direktorke Direkcije JUL-a, da ne nabrajamo sve titule, supruge naseg aktuelnog predsednika Republike Slobodana Milosevica - profesorice, kako je mladji sledbenici levih partija i njeni ucenici zovu. Posto je svaki nastavak njenog Dnevnika donosio carsiji veliko uzbudjenje pomesano s ogromnim zadovoljstvom i posto su Dnevnik, ili bar njegove delove, prenosile, takodje leve, dnevne novine, normalno je da su se svi pitali zasto je profesorica prestala da pise Dnevnik.

A niko se nije zapitao zasto je profesorica pocela da pise taj Dnevnik. Znaci, ponovio se slucaj Artura Remboa, za koga su se takodje pitali zasto je prestao da pise u 18. godini zivota, a niko se nije zapitao zasto je poceo u 16.

U medjuvremenu bilo je mnogo nagadjanja. Jedini tacan, konkretan podatak dao je Vican Vicanovic koji je tvrdio da ce profesorica poceti da pise kod njega u "Kriku". Ali prvi "Krik" odlozen je za jesen. Izgleda da Mira Markovic nije mogla vise da ceka Vicana i njegov "Krik", pa je pocela da pise u "Bazaru". Kazu, iznenada - kao niko to nije znao sve dok tekst nije dosao na sto urednice.

Izgleda kao da su svi bili zaprepasceni. A kako i ne bi. Osim "Srpske reci" i "Zemunskih novina" tesko da bi i jedne novine odbile tako citanog i tiraznog autora kakav je gospodja Markovic, iako i za to nema potvrde. Narocito danas kada se sve novine, bez obzira na profil, bave politikom i kada tirazi novina padaju ko "jesenje lisce na kosavi", kako bi se pisalo "zenskim pismom".

Sada nam ostaje da se pitamo, drugacije no prvi put, zasto je Mira Markovic pocela da pise. I da se pitamo, jos jednom, zasto u "Bazaru", najtiraznijem (dvo)nedeljniku. Da li zato sto je najtirazniji ili, mozda, zato sto je "zenski" list i u njemu moze da dodje do izrazaja "zenski rukopis" za koji se profesorica toliko zalaze.

Domaca i strana javnost

Prvi nastavak Dnevnika u "Bazaru" najavljjuje se kao stivo koje "poslednjih godina izaziva veliko interesovanje domace i strane javnosti". To "medjunarodne" valjda podrazumeva interesovanje Kineza i Indusa (kako ih pogresno zovemo). A domaca je (javnost) i te kako zainteresovana, pogotovo zato sto je prvi, novi Dnevnik izasao posle privatne posete gospodje Markovic Grckoj, gde je odrzala konferenciju za novinare i najavila da se njen suprug nece kandidovati treci put za predsednika Srbije. A mogla je da kaze i da on to ne moze jer mu Ustav ne dozvoljava.

Objasnjava gospodja Markovic u novom, najnovijem Dnevniku da je odlucila da vise ne pise za "Dugu" ovim recima: "Posle jednog kratkog telefonskog razgovora."

Prvi tekst ima skoro klasicnu semu. Gospodja Markovic prvo hvali nekoga, poimence, koga ne bi niko kudio, zatim "obradjuje" opoziciju i, na kraju tema "ona i on". Kao i uvek, ceo Beograd se pita ko je ona i ko je on. Profesorica je pokazala da je upoznata sa trenutnom modom pricanja viceva o plavusama. I ona je, naravno, plavusa, ona o kojoj ne zna nista.

Najvazniji deo profesoricinog Dnevnika pisan je 15. maja, bas na Dan pobede. Deo tog teksta izvucen je i u podnaslov a glasi:

"Zato se cudim otkud u takvoj Srbiji 1997. reinkarnirana bica iz njene najdublje i najtamnije proslosti, koja su u istorijskim opancima, snishodljivog hoda i uma, arhaicnog recnika, sa lumpenproleterskom poniznoscu obilaze 'svet' trazeci za 'svoj narod' nesto za sta ih narod nije ovlastio da traze i sto je ovaj narod, uostalom, naucio odavno da stice sam i u odnosima sa svetom ali na drugi nacin - ravnopravno, dostojanstveno, kulturno, ozbiljno..."

Kriticari i sledbenici

Gospodja Markovic sve bolje pise i njen rukopis postaje nekako cvrsci, skoro muski. Ne da ona nije dobro pisala, ali sada se vidi tu i dodatna zrelost, iskustvo u pisanju, a i nova odlucnost, narocito po pitanju odgovora "desnim" snagama koje kompromituju nasu zemlju i nasu stvarnost.

Kriticari njenih tekstova vide u njima i stosta sto ona nije napisala i bespotrebno odgovaraju jednom zaista intimnom dnevniku. Isto tako stovaoci misli gospodje Markovic nekriticki "preradjuju" sve sto ona napise.

Tako jedan od najvecih postovalaca profesorice, inace portparol JUL-a, slepo se drzi njenih reci kao ne shvatajuci da neke okolnosti menjaju situaciju. Jos prosle godine, profesorica se mnogo naljutila na ideju Vuka Draskovica o nacionalnom pomirenju i skoro pozvala na linc sve koji su za tako nesto. Mladi Vulin je to zapamtio, kao tekst iz Biblije, iako bi bolje bilo da je pamtio gradivo na fakultetu, koji mu tesko ide,i, prvom prilikom, kad je dosao u situaciju da razgovara o tome sa Vukom ocutao sve sto zna. Sutradan je dosao do nekih informacija i na radio talasima porucio Vuku da je to sve istorija. A ona je, zna se kako, napisana. I ukoliko on, Vulin, jednog dana postane predsednik drzave, Vuk ce dobiti mesto sefa drzavnog arhiva. To je uticaj Mire Markovic. Dugokosi momak, koji godinama ne uspeva da zavrsi fakultet, drzi predavanje o nacionalnom pomirenju samo zato sto je shvatio tekst svoje profesorice.

A da je rodjen dvadesetak godina ranije, s tom kosom bi morao da zavrsi fakultet za tri godine, ili bi ga milicija osisala. Ili da je rodjen pedeset godina ranije, mozda bi mu se dogodilo da mu slaninom namazu kosu i da je zapale. On to u svojoj velikoj pameti ne zna, ali zna sta je "profesorica" rekla.

Zato se citaju profesorkini tekstovi. Zato su pozeljni u svim novinama. Zato ih citamo i interpretiramo, najcesce pogresno, ali - ljudski je. Mozda i njoj godi ta mala paznja naroda za koji ona toliko cini i o kome toliko razmislja.

Milan Damnjanovic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.