2436, 05 SEP 1997

Ispovest: Zoran Kostic Cane, partibrejker

BEZ TRIKA I FOLIRANJA

"Postali smo onakvi kakve smo prezirali u mladosti. Pretvorili smo se u svoj antipod. U jednom trenutku su me okruzila sva pitanja a nigde odgovora. Dogodile su se neocekivane stvari: razboleo sam se i imao nekoliko operacija. Milan Mladenovic je umro. Svasta snadje coveka u beznadju"

Kada se budu sumirali rezultati domace rok kulture u proteklim decenijama, znacajno mesto ce, svakako, pripasti "Partibrejkersima". Neveliko po opusu (pet albuma), ali izuzetnih standarda, njihovo stvaralastvo predstavlja cvrsto tkivo urbane kulture. Jednostavna i neizvestacena, njihova zapitanost nad dilemama vremena cesto kao odgovor nudi - ljudskost. Velikim besplatnim koncertom, koji je zakazan za 3. septembar na Kalemegdanu, promovisace se novi album "Ledeno doba" i petnaest godina postojanja benda.

- Bilo je ludo i brzo, svasta je bilo, ali i dalje odluke donosimo mi a ne neko drugi umesto nas. Sacuvali smo se - kaze frontmen grupe i klasik domaceg roka Zoran Kostic Cane, s kojim razgovaramo u spokojnom ambijentu Zrenjanina, njegovog novog boravista. Neposredan u komunikaciji, s izrazitim rokerskim slengom, ovaj muzicar intelektualne provenijencije pleni svojom nesvakidasnjom otvorenoscu.

NjUSKE DOLAZE: Jednostavno, Manza, Ljuba, Anton i ja smo se nasli te 82. godine i napravili "Brejkerse". Kao i u svakom pocetku gde je sve dobro i svi svakog vole, ne postoji nista drugo osim te inspiracije. Ono, non-stop smo bili zajedno, otkidali smo jedan na drugog.

Oni su se medjusobno poznavali, posto su stariji, vuku korene iz sedamdesetih; to je ekipa koja se okupljala u "Dragstoru", Skadarliji, Filozofskom, SKC-u. Ja sam dosao iz jedne druge ekipe, bio sam u "Radnickoj kontroli". Svi zajedno bili smo, ono, Lion, Dorcol, Novi Beograd, i okupljali smo se u SKC-u. Nasuprot nama bila je zvanicna gradska ekipa, neki burzuji sa Dedinja. Oni su vec bili ofucani a mi smo predstavljali svezinu - autenticno iskustvo ulice.

U to vreme doslo je do zamiranja nju vejva, citavog tog pokreta beogradske alternativne scene. "Sarlo akrobata", "Elektricni orgazam", "Idoli", svi su se izduvali, nista se nije dogadjalo. I u tom sveopstem mrtvilu mi smo napravili bend. Posedovali smo ogromnu energiju i vrebali trenutak u kojem cemo se pokazati potpuno razlicitim od drugih.

Kad smo startovali, bili smo najcudnija postava u gradu, sa dve gitare; bas gitaru nismo imali i to je bilo ono, neocekivano. Mnogi ljudi nisu mogli da poveruju u to, i neka blaga neverica je ostala i do danas.

Izgledali smo neobicno, ono, cudne njuske. Cetiri individualca koji cine bend. Imao sam osamnaest godina, oni su bili stariji od mene, svako sa svojim specificnostima. Recimo, Ljuba je otkidao na "Stonse", ceo zivot jedna te ista stara ploca koja preskace. Manza je svirao bubnjeve, nekako drugacije, bio je prvi bubnjar koji je poceo da svira ritam na dobosu. Antonije sa svojom arhirok facom razbijao je gitaru. Ja sam doneo pank, Antonije bluz, Ljuba ritam i bluz, a Manzanera je uneo soul.

Nikad sebe nisam smatrao rokerom. Sta znaci to - kamenjarko? Nisam voleo taj rokenrol lajf, uvek sam to smatrao ispraznim zivotom. Moji uzori su bili oni ljudi koji na najjednostavniji nacin mogu nesto bitno da kazu i da, pri tom, drze paznju publike na koncertu.

Obozavali smo Igi Popa, "Stjudzes", "Nju orders". Bile su to retke ploce koje su isle od ekipe do ekipe, kao medju partijskim celijama.

ZURKOLOMCI: Tasmajdan. Sedimo Manza i ja, lupetamo nesto, luuupetamo; kao, mi smo neki tamo koji dolaze na neki zur i oteramo sve u ..... Posto su to sve sami mediokriteti i seljaci. Tad nije bilo podele na komuniste i antikomuniste. Mi dolazimo sa nasom istinom i, kao, uzimamo im ribe i vodimo ih s nama (smeh). I, kao, "Partibrejkersi" - eto. U nekim trenucima, kasnije, to ime je objasnjavalo nasu sudbinu. Uzeli smo tesko ime Zurkolomci, rec koja podrazumeva incident.

I trudili smo se, veoma, da se ponasamo divlje. Ono, razbijaci. Izlazili smo na binu: karirane sulje, zulufi, pljuge u ustima, pivo... Sve to bila je samo reakcija na sminkersku atmosferu, na totalno mrtvilo.

Kad se pojavila nasa prva stvar "Hiljadu godina", bilo je to, ono, veliko cudjenje. Niko do tada nije imao takav zvuk, takav pristup. Bilo je to nesto drugo. Trenutak koji otvara neko drugacije iskustvo u kome publika moze da ucestvuje.

Nismo bili nesto tehnicki obdareni, ali smo imali jak emotivan naboj. Ja nisam klasican pevac, da pevam iz odredjenih tonaliteta. To, cak, nije ni bilo pevanje, vec pricanje u ritmu. Samo da ostanes u ritmu! Nismo bili zvezde ali su nam vec na pocetku koncerti bili rasprodati. Naravno, nismo svirali na velikim prostorima: u "Pivari", SKC-u. I kasnije se to dogadjalo, kad smo imali pauze u karijeri.

Nikad nismo podilazili publici. Ne, uvek smo imali posten odnos, od prve svirke - mi smo to, nasa prica je takva! Nismo se lozili na slavu. Mozda malo, da niko ne primeti. Samo smo, ono, stajali iza naseg stava, a on nam nije dozvoljavao da budemo zvezde; slava i to. Sve pesme smo merili velikom istinitom vagom, bez trika i foliranja. Niti smo davali autograme. Nismo se bavili muzikom da bismo bili poznati, da bismo privodili ribe. Ne, mi smo to radili iz potrebe, iz revolta prema mrtvilu. Cak, nismo hteli da dajemo intervjue. Ili smo to cinili retko. S nama su razgovore pravili samo entuzijasti. Bili smo suvise specificni da bi nas neko popusio u prvom trenutku. Bili smo nesto druuugo!

Kad neko hoce nesto da nam kaze, mi ga samo, onako, odbacimo. Nismo se druzili ni sa kim. Bili smo neiskusni i nismo znali sta da radimo s nasim slabostima. Onda smo ih samo okruzili arogancijom, i picili smo. Jebi ga, kad si mlad nemas pojma, samo si u fazonu.

NISU NAS KAPIRALI: Nas prvi album "Partibrejkers" ispostavio se kao jedan od kamena temeljaca domaceg roka. Znas, nismo mi mislili da cemo biti ozbiljan bend koji ce nesto da traje. Nasi medjusobni odnosi su bili delikatni. Nismo bas bili previse tolerantni, pickaranje je bilo uobicajeno. Znas, ono, kad zivis za ideju; za nesto u cemu jedino mozes da budes dobar, sto te izdvaja iz sveopsteg nistavila...

Kad je izasla ta ploca, "Jugoton" nam je poslao plakate, i otkacio nas. Onda je iz grupe otisao Manzanera, i onda smo izgubili korak. Nastao je totalan poremecaj. Znas, to su one klinacke fore, kao, nije ti stalo, a nismo mogli da zivimo jedan bez drugog. Trebalo je da idemo na neko slikanje, povuci-potegni, Manza je sedeo sa Tonijem Montanom, i kao: "Ej, 'ajmo na slikanje?!" "Ma, idi, bre, u k....!" Onda vidimo Keleta i odemo s njim u bastu SKC-a. Lako smo raskinuli ali smo vrlo patili zbog toga. Kad se promeni postava, onda odjednom ulazis u drugu pricu; pocetak neizvesnosti.

Mada smo odmah zauzeli stav: Ej, mi sviramo za lovu, veoma. Nikakva, ono, eksploatacija! A nikad nismo imali lovu i siguran pogled na buducnost. Sve vreme bilo je: Sta cemo? Kud cemo? Kako cemo? I za ovu poslednju plocu nismo imali ugovor, ni neciju spremnost da stane iza nas. Sve smo sami platili. Ono, zavrsimo svirku i odmah damo lovu za plocu. Sve nase albume cekali smo po godinu dana. "Partibrejkers" smo snimili '84, izasao je '85. Drugi album "Kreni prema meni" uradili smo '87, izasao je '88. "Kiselo i slatko", takodje, pojavio se '94. Izgleda da nas nisu kapirali, valjda zato sto smo uvek bili previse novi.

NAZAD U PODRUM: "Katarina", "Disciplina kicme" i "Brejkersi" su ispisnici, generacija '82. Osamdesetih je EKV imala najvise uspeha. "Orgazam" je bio etabliran bend, '87. imali su pun Tas. Mi smo uvek, nesto, bili prekobrojni, marginalci, Koja je nekako stalno bio uz nas. S njim smo uradili prvu plocu, evo i poslednju. On je ortak, isto meso, ista kost. Ipak, medju nama ima i bitnih razlika, ideoloskih, posto on voli da fura neku ideologiju. Bas smo, ono, okej. Nema nas mnogo takvih,jos smo se i proredili u poslednje vreme.

Citava tadasnja rok scena bila je, ono, duplo golo. Sve neki art. Znas te beogradske seljacke fore: "Video art - Dejvid Bern", "Zigi Stardast" - posle petnaest godina, "Tatu"... Sve nesto sto sa realnim trenutkom nema veze. Ti ljudi su komotno ziveli; normalno su pravili svoju karijeru a mi smo ziveli sve vreme i bili smo nestrpljivi.

Tek sredinom osamdesetih pocinje da se dize atmosfera. Oseca se to, narocito po losem tripu. Godine 1986. u Beograd su usli Bosanci, upravo preko te ekipe koja se kocoperila. Oni su bili njihovi trojanski konji. Ja nisam pusio "nju primitivs", u svemu tome video sam nesto drugo. Tako se dogodilo da zbog tih glupih ekipa grad zaposedne, recimo, "Valentino"... Necu vise da pricam o tome! Mi smo se, u nasem gradu, drzali po strani zanemareni od ovdasnjih menadzera koji su, naravno, jurili profit.

Krajem osamdesetih mi ubadamo "Kreni prema meni" koji je bio oluja na top listi. Prvi put dobijamo neku kintu. U to doba ljudi su strasno izmisljali; od niceg naprave nesto, od buve su pravili slona. A to sve je unazadjivalo stvar. Kapiras? Primitiv luk je bio osnovno merilo, i to je dovelo do eksplozije devedesetih. Definitivno. Tih godina svi su bili neodgovorni jer se dobro zivelo. Znas ono, Ante Markovic... Sve je, najzad, bilo na nivou. Sve grupe su putovale avionima, najzad, najzad... dok nije puklo.

Nastala je frka, al' svi su nesto mislili: "Daj, iskuliracemo se, bice sve u redu. Dogovorice se ljudi!" Kad je puklo, bili smo sokirani. Svi su se razbezali, promenila se situacija. I, sad, oni koji su bili najgori, trebalo je sve da spasavaju?! Mi, prljave podrumare treba da nosimo, ono, svest koju su svi izgubili.

Mi smo uvek nekako opstajali. Morali smo. Muzika nikad nije bila sredstvo samo nase licne promocije, nego i dubljih stvari - nas zivotni stav. I, onda, nazad u podrum! Obaska sto smo mi aprila '91. svirali sa "Idijotima" i "Majkama" u Daruvaru, pa u Pakracu, Staroj Gradiski... Samo prolazimo i za nama se spusta zavesa. Mi, kao, sviramo nesto, misleci: Ma, nece da pobedi narodna muzika, kao, nema sanse!

Pobedila je narodna muzika. Valjda zbog toga sto su od '87. svi bili u njoj. Odnosi su bili takvi. Gledas oslobadjanje Vukovara na televiziji, zbegovi, ludilo. Kao da se otvorila istorijska citanka, NOB '91.

MIR, BRATE, MIR: "Partibrejkersi" su bili nepoznati u Srbiji do ne znam kad. Mi smo, bre, ovde bili zadnja rupa!? Svi veliki bendovi koje sam pomenuo pocinjali su karijeru u zapadnim delovima. Uvek je tamo bila veca spremnost da budemo saslusani, u Srbiji je islo tesko.

Sve se videlo kad je poceo rat. Samo su spale maske. Sve ono sto je bilo: "Ej, kao, tripujes?!", ili: "Ma, cini ti se!?" - sve se to obistinilo. Ne mogu ja da se primam na rat, covece! Mogu da prolazim neke faze, da mi nesto nije jasno, al' ne mogu da se primam na ubijanje. Meni je sveto sve drugo sto je pandan tome. Ne volim rat - volim mir, ne volim mrznju - volim ljubav, ne volim metak - volim vutru!

Neki ljudi su nam zamerali da smo kasno uradili singl "Rimtutituki". Covece, kasno?! To je februar '92. Drugi su nam, opet, zamerali rime: guzim-puzim, pucati-tucati?! Jesu, stupidne su, ali nije poenta u tome, nego: "Mir, brate, mir! Necemo da pobedi narodna muzika." Necemo da se zajebavamo sa nekim glupim stvarima. Ono, sa kamionom bila je najludja i najlepsa stvar. Odusevljeni ljudi koji placu. Pazi, februar '92. U tom crnilu to mi je mnogo lepa uspomena. Cak smo tu stvar svirali i u Senbrunu, u Becu, pred sezdeset hiljada ljudi, na koncertu protiv rasizma.

Pokazalo se da ovde postoje ljudi koji su otporni na mrznju, na opste licemerje koje se u to vreme utvrdilo.

Posle toga se nismo pojavljivali u javnosti. Bilo je to vreme neke sramote u meni. Osecao sam da je nepopularno biti popularan; da je i najbolji od najgorih, najgori.

A ni moj zivot nije bio, bas, OK da bih mogao da svetlim u opstem mraku. Dolazi ta spoznaja da je sve uruseno i sve mi se gadi. Bilo je besmisleno objavljivati svoje postojanje, jer ne mozes nista da uradis. Mrak je bio gust. Cao!

Svih tih godina, 92, 93, 94, dogadjala se samo stagnacija svih bendova u Jugoslaviji. Trijumfovala je narodna muzika. Nisi mogao da imas solo svirku, samo grupno. Bilo je strahotno. Zavisili smo od krajnje sumnjivih namera nekih ljudi. Vise smo svirali u inostranstvu, i to je bila jedina lepa stvar. Izluftiramo se nekoliko dana, gledamo neki normalan svet...

Ovde je bio takav pritisak ludila, nije moglo da se dise. Te godine su pokazale kakvi mozemo da budemo. Ono, pozivotinjili smo. Sebicluk je narastao do nezamislivih krajnosti. I mi smo postali onakvi kakve smo prezirali u mladosti. Pretvorili smo se u svoj antipod. Ja sam, na srecu, imao neku lovu ali nisam imao nista drugo. Dusa mi je bila prazna, srce hladno. U jednom trenutku su me okruzila sva pitanja a nigde odgovora. Dogodile su se i neocekivane stvari: razboleo sam se i imao nekoliko operacija. Milan Mladenovic je umro. Svasta snadje coveka u beznadju, i moralni padovi i svakakva cuda.

Kad im se nesto desi, ljudi uvek imaju zesci kriticki odnos prema sebi. Od citave izmaglice koja obavija svakodnevicu, neke stvari pocinju jasnije da se vide. I porazavajuce je kad spoznas da si onakav kakav ne zelis da budes! Opet, postoji bozja promisao: imao sam srecu da upoznam osobu kojoj sam, s puno poverenja, mogao da se predam, da mi da utociste. Godina 1995. jedna je od najlepsih u mom zivotu. Preselio sam se u Zrenjanin; drugi grad, drugi ljudi. Sve dijametralno drugacije. Beograd sam dozivljavao kao totalno crnilo, Zrenjanin kao grad svetlosti. Drugi svetovi. Ljudi ovde hoce da pomognu, odnosi su topliji. U Beogradu je bilo jezovito - besmisao i heroin. Stravicne su to stvari koje te obogalje i drze na dnu dok ne umres.

Na srecu, ostao mi je glas. Znas, ma koliko da sam posrnuo u tom vremenu, ipak sam nesto hteo, bio sam na strani neke istine. Ne samo ja, i vecina ljudi iz ove fele. Snasla nas je zla kob, ipak, opstali smo.

Ovde, u Zrenjaninu, opet sam se vratio prijateljstvu, upoznao neke fine ljude. Odjednom, nastupio je mir u mom zivotu. Mnoge lepe stvari su se opet pocele da pomaljaju; opet se budi nesto lepo u meni. Ponovo primam bozansku ljubav. Eto, i krstio sam se. Jednostavno, brisem tragove. Sve ono lose od pre, daj da izbrisem. Ali ne moze bas sve da se izbrise, ne postoji tako jak deterdzent.

SRECAN COVEK: Jeste, promenio se zvuk u meni. Zapravo, vratio sam se u svoju frekvenciju. Uvek dodje taj neki trenutak: sta posle? Onda vidis da ostaje muzika i kazes sebi: Dobro, ali ja sam sad drugaciji i zelim i sebi i muzici da doprinesem necim boljim. Znas, u odredjenom trenutku sve stvari se cine manje vaznim u odnosu na dusu. To je isto i Antonova prica, koji je svih ovih godina u bendu.

Godine 1996. objavili smo "Rodjen los" i "Ludo i brzo", i digla se zesca frka oko nas. Opet smo izgubili pravo na mir. Izbacili smo gomilu losih fazona, hteli smo u nov zivot sa novim navikama. Odbacis nesto, dodje nesto drugo; kao da se, u biti, nista nije promenilo.

Kad covek podvuce crtu izgleda tako kao da je pogubio zivce (smeh). Svoji smo i dalje, vole nas zbog istih stvari kao i na pocetku. Sve se promenilo a kao da se nista i nije promenilo. Hteo sam samo da sacuvam dusu i mozak da bih mogao da nastavim zivot. Da bih video i doziveo jos lepih stvari. A to ne mozes sa losim osecanjem u sebi.

Tako je, znas, nista mi nismo izmislili nego se i nama desavalo sto i mnogim ljudima. Vecita borba izmedju svetlosti i tame, dobra i zla. Sjajno je kad imas mogucnost izbora. Na kraju, iskapirao sam da smo mi srecni ljudi jer se bavimo onim sto volimo. Mozda je zato nasa patnja dublja.

Porucio bih ljudima da budu dobri, prema sebi i prema drugima. Tako ce im biti lakse i lepse u ovom teskom zivotu.

LjUBISA STAVRIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.