2452, 25 DEC 1997

Radijacija u Republici Srpskoj

SIROMASNI URANIJUM

Bombe koje su avioni NATO-a pakta bacali na vojsku Republike Srpske sadrzavale su "osiromaseni uranijum", slican onome koji je koriscen protiv Iracana u Zalivskom ratu. Slicne su i posledice

Potpuno je razumljivo da bombe ubijaju; zato su i izmisljene. Bomba eksplodira, covek se nadje u njenoj blizini, i umre. Ili, ako je dovoljno srecan, bude samo ranjen, pa na kraju, opet ako je imao malo vise srece, ostane u zivotu. Tako je bilo sve do pre nekoliko godina, dok nisu pocele da se koriste i nesto drugacije bombe - one koje na svom vrhu imaju dodatak u vidu tzv. osiromasenog uranijuma. Njihovo dejstvo je dvostruko: posle prvog udara, vidljivog i trenutnog, nastupa i drugi, koji traje godinama posle eksplozije.

Bombardovanjem polozaja srpske vojske u Bosni i Hercegovini, leta 1995. godine, avioni NATO-a priveli su gradjanski rat kraju. Vec mesec dana kasnije, u oktobru, na teren izlozen bombardovanju stigli su strucnjaci Instituta za nuklearna istrazivanja "Vinca". Pozvali su ih nadlezni iz Republike Srpske, posto je na biljkama i zivotinjama uocen veliki broj cudnih promena. A one se ne dogadjaju tek tako.

Uzrok je, naravno, pronadjen - povisena radioaktivnost, nekoliko puta veca od normalne. I to iskljucivo u blizini onih mesta koja su bila na udaru bombi avijacije zapadnog vojnog saveza. Otkriveno je da su bombe koje su na zemlju padale kao kruske na svom vrhu imale i nesto cega kod ostalih "padajucih objekata" nema: osiromaseni uranijum.

Mudro cutanje

Tokom ovih istrazivanja, a i posle njih, zvanicnici iz zapadnih zemalja pokusavali su mudro da cute. Cutanje se, medjutim, na kraju pokazalo samo nevestim, a "ucutkano" je nalazima sa terena. "Osiromaseni uranijum u municiji koriscenoj protiv Srba u Bosni vise ne predstavlja neciju paranoicnu fikciju, vec proverenu cinjenicu", kaze za NIN dr Zoran Stankovic, patolog, clan jugoslovenskog Komiteta za istrazivanje ratnih zlocina. "Ovo je potvrdio i izvestaj Instituta u Vinci, zavrsen u oktobru prosle godine."

Vincanski izvestaj pokazao je i da Srbe i Iracane ne porede samo ovde, slicno cine i Amerikanci. Bombe identicne onim bosanskim bacane su i na Irak, tokom Zalivskog rata 1991. godine. Na nekadasnjim bojistima sirom irackih i kuvajtskih pustinja pronadjeni su ostaci radioaktivnih projektila, ispaljenih iz saveznickih aviona i tenkova.

Njihova radioaktivnost imala je isti koren kao i one zagonetne promene na biljkama i zivotinjama u Bosni: osiromaseni uranijum koji, kako su dugo govorili americki zvanicnici, "ne emituje vise radijacije od starog televizora u boji". Koliko su ove tvrdnje bile tacne, pokazalo se nekoliko godina posto je rat u Zalivu zavrsen.

Priznanje da je ovakvo oruzje "potencijalno opasno, zbog svoje toksicnosti i radioaktivnosti", Amerikanci su izrekli posle incidenta na nenastanjenom japanskom ostrvu Torisima, kada su krajem 1995. i pocetkom 1996. godine marinci "greskom" ispalili 1 520 metaka sa osiromasenim uranijumom.

Ova, potencijalna opasnost u Iraku je vec odavno opredmecena, a njenu prisutnost pocinju da osecaju i bosanski narodi. Krenimo redom.

Bas kao kasnije u Bosni, i na Srednjem istoku nezgodne bombe pocele su isprva da tiste biljke i zivotinje. Ali, posto toga u irackim pustinjama i nema bas mnogo, zakasnelo dejstvo saveznickih eksplozivnih "paketica" ubrzo su poceli da osecaju i ljudi. Deca ponajvise.

Mutacije na fetusima

Prema izvestajima nekoliko americkih nevladinih organizacija, iracka deca pocela su da se razboljevaju od nekih "retkih i nepoznatih bolesti". Takodje, "dramaticno je porastao broj obolelih od anocefalije, leukemije, tumora pluca i organa za varenje. Povecan je i broj pobacaja i mrtvorodjencadi, ali sasvim sigurno najdrasticnije su mutacije na ljudskim fetusima koje nastaju, kaze dr Zigvart Horst Ginter iz austrijskog Zutog krsta, zbog posledica kontaminacije osiromasenim uranom sa fragmenata americkih bombi. Procenjuje se da ovakvih radioaktivnih parcica u Iraku sada ima oko 350 tona.

I bivsi americki drzavni tuzilac Remzi Klark dosao je do slicnih podataka, a kao krivce takodje je optuzio americku vojsku. Svoja istrazivanja zavrsio je dve godine posle kraja Zalivskog rata, a otprilike toliko je proslo i od intervencije NATO snaga u Bosni.

Dovoljno vremena, dakle, da i medju bosanskim Srbima pocnu da se pojavljuju slicne bolesti. Sudeci prema vestima sa terena, tako nesto se i dogadja. Krajem novembra, u NIN je stiglo pismo od Milana Ristanovica iz Pariza, u kome se nabrajaju propratni efekti americkog bombardovanja, upadljivo slicni irackim.

Ristanovic, tako, navodi da su uocene "vrlo uznemiravajuce pojave na vegetaciji. Na kori krusaka, jabuka i sljiva pojavljuju se izduzene crvenkaste fleke koje se progresivno sire, sto dovodi do susenja biljke. Cudna mahovina obuhvata stabla i grane. Na kori oraha fleke su zute boje i okruglog oblika, sto takodje izaziva susenje. Plodovi su retki i nakaznog oblika."

Mnogo bolje nije ni sa zivotinjama. "Cudna masovna bolest se okomila na krave", pise Ristanovic. "Kolicina mleka se redukuje rapidno pa cak i potpuno iscezava. Postotak krvi u mleku cesto je tako velik da ono nije za upotrebu. Porod nakaznog oblika zabelezen je u nekoliko slucajeva." U nasoj stampi proteklih nekoliko meseci navodjeni su primeri radjanja genetski izmenjene stoke, bez koze na nogama, bez papaka ili jezika.

Leukemija u porastu

Strasnije od svega je, naravno, ono sto pogadja direktno ljude. Od svih uocenih poremecaja, najbezazlenija je pojava opadanja kose kod dece skolskog uzrasta. U poslednje dve godine utrostrucen je i broj obolelih od malignih oboljenja, a u ekspanziji je i leukemija. Bas kao u Iraku. Isuvise cesta da bi to bilo slucajno jesu i drugacija oboljenja, a mozda najrecitiji primer je odeljenje za infektivne bolesti Opste bolnice "Sveti apostol Luka" u Doboju, gde je u protekle dve godine primljeno vise pacijenata nego u proteklih trideset i pet godina.

Iz svega navedenog nije tesko uociti podudarnost sa dogadjanjima u Iraku, koja su, dokazano je, izazvana americkim bombama koje sadrze osiromaseni uranijum. I dr Zoran Stankovic kaze da su podaci koje ima nas Komitet za istrazivanje ratnih zlocina gotovo isti kao i iracki. Za sada, ipak, ne moze da otkriva detalje, posto zeli da, kada celokupna istraga bude gotova, iznese "apsolutno proverene podatke koje niko nece moci da obori".

Indicija o stetnosti americkih projektila, koja nalikuje onoj u Iraku, ipak ima dovoljno, pa u najmanju ruku cudno zvuci nejasno objasnjenje direktora instituta u Vinci Miroslava Kopecnog o tome kako ovi americki projektili ubijaju samo svojom kinetickom energijom, a ne radioaktivnim zracenjem.

Sve postaje malo jasnije kada se cuje i izjava Branke Jovanovic, predsednice jugoslovenskog Novog pokreta zelenih, koja jednostavno kaze da "Vinca strasno umanjuje velicinu ove afere". Recima Branke Jovanovic u prilog idu i vise puta ponovljene optuzbe da su rezultati istrage Instituta za nuklearna istrazivanja godinu dana sakrivani od naroda sa obe strane Drine, iako se odmah znalo da su Srbi bombardovani radioaktivnim projektilima.

Tako dolazimo i do nasih vrlih politicara. Optuzivani da su sve vreme znali istinu, nikada se nisu potrudili da makar jednom recju demantuju ove tvrdnje. Naravno, kao sto i riba smrdi od glave a ne od repa, prvi na spisku optuzenih za obmanjivanje javnosti bio je tadasnji predsednik Srbije, balkanski "faktor mira i stabilnosti" - Slobodan Milosevic.

Prema ovim tvrdnjama, Milosevic ne samo da je od samog pocetka znao sve (sto uopste ne cudi, s obzirom na autokratsku prirodu njegove vladavine), vec je i zabranio da se bilo kakva informacija o takvoj mogucnosti uopste pojavi u javnosti. Navodno, covek koji je svoj drugi predsednicki mandat zaradio uz krilaticu "Srbija se saginjati nece", popustio je pred americkim pritiscima koji su se narocito pojacali posle cuvene vecere sa Ricardom Holbrukom, uprilicene u trenucima kada su pocinjala bombardovanja bosanskih Srba.

Na prvi pogled, zapovest Ricarda Holbruka i zelja Amerikanaca da se ne govori o radioaktivnim bombama u Bosni sasvim je jasna - zasto bi se americka vlada sukobljavala sa brojnim svetskim ekoloskim pokretima zbog tamo nekih Srba, narocito godinu dana pred predsednicke izbore?

Ovakvo objasnjenje je, nazalost, isuvise naivno da bi do kraja objasnilo americku zelju za cutanjem. A pravi razlozi su mnogo dublji.

Provaljena prica

Osiromaseni uranijum nastaje kao nusprodukt u energetskim i oruzanim programima. I dalje je radioaktivan, uz to i toksican, a pri njegovom sagorevanju (kao kod eksplozije, na primer), pokazali su eksperimenti, 70 procenata ukupne kolicine odlazi u vazduh. Stvaraju se oblaci radioaktivne prasine, koji noseni vetrom mogu da dospeju i na podrucja desetinama kilometara udaljena od samog mesta eksplozije. Udisanjem te prasine, koja nesmetano pluta po vazduhu, parcici osiromasenog uranijuma dospevaju u organizam.

Prema recima dr J. V. Gofmana, jednog od pionira u istrazivanju medicinskih posledica radijacije, dovoljno je da trun precnika manjeg od pet mikrona udje u pluca, i bice izazvan rak. A ako se uranijumska prasina tu ne zaustavi, ona prodire u bubrege i organe za reprodukciju, cime se bolest prenosi i na potomstvo.

Posto je ovakvo oruzje korisceno u ratu sa Irakom, a njemu su bili izlozeni i nepripremljeni americki vojnici (general Kalvin Valer cak kaze da on i glavnokomandujuci u "Pustinjskoj oluji" Norman Svarckopf nikada nisu bili obavesteni o zdravstvenim rizicima povezanim sa osiromasenim uranijumom), teznje za tisinom zvanicne Amerike postaju jasnije.

Posto je prica ipak "provaljena", americki vojni lekari naprasno su dosli i do saznanja da je upotreba uranijumske municije jedan od osnovnih izazivaca tzv. zalivskog sindroma (simptomi ovog sindroma su poremecaj centralnog nervnog sistema, psiholoske tekobe i probavne smetnje, a u najdrasticnijim slucajevima i porast maligniteta i leukemije), bolesti koja se kao s neba obrusila na veliki broj veterana iz iracke ekspedicije.

Najveci problem je, ipak, povezan sa decom koja su rodjena posle Zalivskog rata, ciji su roditelji njemu bili izlozeni. Statisticki podaci iz Iraka nisu poznati, ali stanje u toj zemlji svakako moze da se nasluti iz sledeceg, zvanicnog podatka americke vlade: 67 procenata dece koju su borci Zalivskog rata iz americke drzave Misuri dobili po povratku iz Iraka, njih 251, pati od tesko izlecivih bolesti, ili im nedostaju oci, usi, ili imaju problema sa respiratornim organima.

Milijarde tona

Ali ni ovim podacima nisu iscrpljeni svi razlozi za cutanje vrhova americke drzave. U Americi, naime, postoje milijarde tona radioaktivnog otpada, zlocudnog osiromasenog uranijuma, a samo u posedu Sekretarijata za energetiku ima milijardu tona. Mogucnosti za njegovo bezbedno skladistenje su gotovo u potpunosti iscrpljene, pa je vec godinama ranije postalo neophodno da se smisli neki nov nacin za njegovo odlaganje.

U pocetku eksperimenata sa atomskom energijom, posle Drugog svetskog rata, ovaj radioaktivni otpad testiran je na ljudima, Amerikancima (brojne crnacke organizacije tvrde da su ovi opiti vrseni samo na prostorima gde zivi obojeno i siromasno stanovnistvo), a dobijeni rezultati bili su porazavajuci. Na kraju ovih ispitivanja sacinjen je, pre nekoliko godina, tajni izvestaj ciji su delovi ipak procureli u javnost, u kome se (na strani 22) kaze da "nijedna pouzdana tehnologija ne moze znacajno da promeni hemijsku i radijacijsku toksicnost osiromasenog uranijuma". Zbog toga je postalo nuzno da se razrade alternativne mogucnosti za odlaganje ovog otpada.

Jedna od njih primenjena je u Iraku i Bosni. Iako je osiromaseni uranijum bio sastavni deo atomske bombe bacene na Nagasaki, pre pocetka zalivskog sukoba proglasen je za konvencionalno oruzje. Kao takav, njegova prodaja na svetskom trzistu oruzja postala je potpuno dozvoljena (sa stanovista zakona, makar).

Otuda i preporuka iz pomenutog izvestaja, strana 120: "Posto je ovo oruzje dostupno na svetskom trzistu, ono treba da se koristi u svim buducim konfliktima."

Dalje je sve jasno: NATO, "Partnerstvo za mir", "Opremi i obuci", i opasni nuklearni otpad dospeo je u sve delove sveta u kojima Amerika ima uticaja. Od Zapadne Evrope do Tajvana na Dalekom istoku. I Bosne.

NIKOLA VRZIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.