2467, 09 APR 1998

TACKA GLEDISTA:Zoran Djindjic

PRAVA UMESTO TERITORIJE

Koncepcija za Kosovo i Metohiju nikako se ne moze zasnivati na praznoj demagogiji

Objavljivanjem referenduma, ceo problem Kosova i Metohije privremeno je odguran na slepi kolosek. Do sada nije bilo jasne zvanicne koncepcije za resavanje ovog pitanja. Od sada, nema jasne zvanicne koncepcije, ali se, uz to, nudi lazno resenje. Bolje je nemati odgovor a biti toga svestan, nego imati lazni odgovor. Dakle, stanje posle referenduma bice gore nego stanje pre referenduma, posto ce vladati lazna nada da je nesto odluceno. A referendumom nece biti odluceno nista. Jos tragicnija je udvoricka politika koja prati ovu novu Milosevicevu obmanu. Nasavsi se pred rizikom da RTS ospori njihov patriotizam, dojucerasnji kriticari Miloseviceve "nacionalne izdaje" utrkuju se ko ce zesce da brani Kosovo od "tudje ruke". Tu su se u istom taboru nasli i oni koji su se do juce drali "Ostavka!" i oni koji su obecavali hiljadugodisnju tamnicu za "mafijasku vlast". Nije ih udruzila briga za Kosovo, nego briga za njih same.

Problem Kosova i Metohije jeste komlikovan, ali ne tolko da gurnemo glavu u pesak i zadovoljimo se praznom demagogijom. Da najpre razmrsimo klupko koje je g. Milosevic zamrsio. Tu treba pratiti pre svega dve niti: pitanje internacionalizovanja i pitanje nivoa na kome se trazi resenje, tj. da li je to srpski ili jugoslovenski nivo. Pitanje Kosova i Metohije vec je internacionalizovano, kako njegovim stalnim prisustvom u medjunarodnim organizacijama, tako i prisustvom medjunarodnog faktora na Kosovu i Metohiji, npr. u sporazumu o skolstvu. Da bi spasao vlast Milosevic je pozvao Gonzalesa i internacionalizovao problem lokalnih izbora u Srbiji. Nekoliko dana pre toga napisao je pismo Kristoferu, u kome odlucno odbija svako mesanje sveta u pitanja izborne kradje. Potom je organizovao kontramiting kao podrsku svom pismu. Pa je onda ipak pozvao Gonzalesa. Sada je napisao slicno pismo, ali umesto kontramitinga organizovao je referendum. To ne znaci da potom nece sam pozvati nekog novog Gonzalesa. Ili mozda cak i starog. Naravno, uz neizbezni leks specijalis.

Zakljucak: internacionalizovanje samo po sebi nije ni dobro, ni lose. U slucaju Gonzalesa bilo je dobro, u slucaju Kosova i Metohije moze da bude lose. Sve zavisi od koncepcije resenja koju imamo, pod uslovom da je imamo.

Pre nego sto predjem na predlog koncepcije za resavanje problema Kosova i Metohije, jos samo nekoliko reci o jugoslavizovanju tog pitanja. Stvoren je cvrst zvanicni bedem oko toga da je Kosovo i Metohija iskljucivo srpsko, a ne jugoslovensko pitanje. Na ovom pitanju se, kao i na pitanju internacionalizacije, patriote odvajaju od izdajnika. Medjutim, ni tu stvari nisu tako jednostavne. Jugoslavija je subjekt medjunarodnog prava, a ne Srbija. Utoliko, pitanja ljudskih, gradjanskih i manjinskih prava imaju svoje mesto na jugoslovenskom nivou. Odbijanje da se to prihvati samo je izraz nerazumevanja ili slepog inata. S druge strane, teritorijalni status Kosova i Metohije svakako je problem Srbije, a ne Jugoslavije. Moguce je, a i uputno, pitanje Albanaca u Srbiji i Jugoslaviji odvojiti od pitanja Kosova i Metohije. Ovo prvo moze i treba da bude raspravljano i na jugoslovenskom nivou, ovo drugo ostaje interno pitanje Srbije.

Da sada predjem na kljucnu stvar, na koncepciju za resavanje krize. Ni tu nema zeceva iz sesira, ni spasonosnih referenduma. Moramo ici korak po korak. Prvi korak se sastoji u pitanju: koji instrumenti su nam potrebni da ostvarimo resenje?

Instrumenti koji omogucavaju regularno resenje jesu - jake institucije drzave. A to su: nezavisno sudstvo, legitimna vlast (proistekla iz slobodnih izbora) i nezavisni mediji. To su institucije za zastitu osnovnih demokratskih prava. Ako osnovna demokratska prava nisu zasticena, zaludno je raspravljati o visem obliku prava, npr. o autonomiji. Jer, autonomija je moguca samo u demokratskoj drzavi. A ako su osnovna prava zasticena, onda i drzava moze legitimno da stiti sebe od svakog napada, jer u tom slucaju ona stiti demokratski poredak, a ne samo teritoriju.

Radi se, dakle, o uverljivoj garanciji osnovnih demokratskih prava - licnih, gradjanskih, politickih.

Postoji osnovana sumnja da albanskim liderima na Kosovu i Metohiji i nije stalo do demokratskih prava, nego do nezavisne drzave, makar ona bila i nedemokratska. To mozemo da proverimo samo ako pitanje prava odvojimo od pitanja teritorija. Naravno, kao realisti, ne smemo zatvoriti oci pred cinjenicom da su srbijanski Albanci vec odavno organizovani kao kolektiv, i da nisu zadovoljni individualnim demokratskim pravima. Cinjenicu svog broja i svoje organizovanosti oni koriste kao argument u trazenju statusa trece republike u Jugoslaviji. U tom zahtevu verovatno imaju, bar trenutno, podrsku SAD. Ali, svi znamo da bi treca republika bila samo kratki intermeco do otcepljenja.

Da li tu ima neko srednje resenje? Ima, ako dosledno sprovedemo koncept po kome su vazna prava, a ne teritorije. Po tom konceptu, srbijanski Albanci mogu da dobiju kolektivna personalna, umesto teritorijalnih prava. A to znaci, da nacionalne manjine dobiju predstavnistvo u federalnoj drzavi, sa velikim pravima u svim pitanjima koja se ticu nacionalnog identiteta (jezika, kulture, vere). Institucionalno oblikovanje ovog resenja lako bi se naslo. Time bi ova prava bila garantovana i u Jugoslaviji, a ne samo u Srbiji (sto kao supergaranciju traze Albanci), ali bi Kosovo i Metohija (kao teritorija) bili u nadleznosti Srbije, sto trazimo mi. Ova ponuda bila bi test da li se srbijanski Albanci bore za svoja prava ili za (nase) teritorije.

Ako odbiju koncept prava i ako insistiraju na konceptu teritorija, nece imati medjunarodnu podrsku. Ali, ako Srbija umesto koncepta prava ponudi koncept nedemokratske vlasti (sto trenutno cini), srbijanski Albanci ce na kraju dobiti medjunarodnu podrsku cak i za svoje maksimalne zahteve. Albanski politicari tvrde da im je maksimalna teritorijalna nezavisnost jedina garancija da ce imati demokratska prava. Na toj tezi oni mobilisu medjunarodnu solidarnost. Mi treba da dokazemo da postoje i druge efikasne garancije, pa da je prema tome insistiranje na teritorijalnoj nezavisnosti nefunkcionalno. Tj. da je to insistiranje u funkciji dobijanja vlastite drzave, sto je neopravdano sa stanovista medjunarodnog prava, a i sa stanovista stabilnosti regiona.

Albanskim politicarima lako je da izvrse ovu zamenu teza, jer naspram sebe imaju Milosevicevu vlast. Ta vlast je do kraja kompromitovala sve demokratske institucije. Prosli izbori su lazirani toliko bezocno da je cak predsednik Srbije izabran laznim albanskim glasovima sa Kosova i Metohije. Nezavisno sudstvo do te mere je kompromitovano da je za ministra pravde postavljen covek koji je od Gonzalesa dobio potvrdu da je pokrao lokalne izbore. Konacno, drzavni mediji podsecaju na davna vremena hladnog rata. "Od ove vlasti mozemo se odbraniti samo ako smo maksimalno nezavisni", kazu Albanci, i nailaze na medjunarodno razumevanje. "Problemi Albanaca mogu se resiti samo ukupnom demokratizacijom Srbije", kazu srpske demokrate. "Pogresno je akcenat stavljati na teritorijalnu autonomiju, treba ga staviti na demokratske institucije, jer tek one ce omoguciti funkcionisanje autonomije. Ne moze se krov praviti pre temelja, a temelj su demokratske institucije."

Ova koncepcija neprihvatljiva je za Milosevicev rezim, posto taj rezim pociva na privatizovanju drzave i slabljenju njenih institucija. Ova koncepcija trenutno je neprihvatljiva i za albanske politicare u Srbiji, jer ona nudi prava u drzavi, a ne prava na vlastitu drzavu. Ali ovo je jedina politicki razumna koncepcija. Ako u resavanju kosovskometohijskog problema bude koriscen razum, ova koncepcija ce preovladati.



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.