2476, 11 JUN 1998

UJEDINJENJE OPOZICIJE

BEZ LIDERA, MOLIM

Na krilima Djukanovicevog uspeha, po svemu sudeci, uzletece i novi opozicioni savez u Srbiji. Ako se stranke dogovore

"Kada nesto najavis pitaju te zasto ne radis, kada pocnes da radis pitaju te otkud sada to, bas je bilo iznenada", reci su kojima je Zoran Djindjic za NIN pokusao da objasni niz neuskladjenih komentara povodom najave da bi Srbija mogla da dobije ozbiljnu politicku alternativu. Onu o kojoj se prica, optimisti kazu i ocekuje, od trenutka kada je odluka o bojkotu rezimu dala alibi za marginalizaciju gotovo svih stranaka demokratske orijentacije.

Savez (rec koalicija jos niko nije spomenuo), ove nedelje deluje sasvim izvesno. Vec u petak mogao bi da se odrzi prvi zvanicni sastanak svih zainteresovanih stranaka, medju kojima su, zasad, svoje ucesce potvrdili Demokratska stranka, Gradjanski savez Srbije, Demokratska alternativa, Socijaldemokratija Vuka Obradovica,"Srbija zajedno" i bivsi savezni premijer Milan Panic. Vrata ce ostati zatvorena za Demokratski centar i Demokratsku stranku Srbije koja se drzi stava da su demokrate nepouzdani partner (DS im uzvraca kompliment i dozivljava ih kao stranku koja pruza otpor saveznistvu), dok je eventualni ulaz Nove demokratije pod pitanjem zbog duge saradnje sa rezimom. Steta, moglo bi se reci, jer su po sopstvenim recima ovoga puta spremni da pruze ruku svim "demokratskim i proevropskim" strankama.

U znaku opreza

Posle niza saveza i koalicija koje su kao rezultat imale samo jos vecu apatiju onog dela naroda koji od 1990. zudi za "alternativom", kao najvaznije pitanje namece se sta bi ovo "novo okupljanje" moglo da ponudi i koje su garancije da sletanje nece biti jos bolnije. Zbog toga su eventualni osnivaci novog saveza veoma oprezni u svojim izjavama, a sve se mogu svesti na jedan imenitelj - vise nemamo vremena za greske i ako ovoga puta ne uspemo nema sledece prilike. Zato - oprezno.

"Gradjanski savez Srbije moze da ucestvuje samo u savezima u kojima se tacno zna sta je plan i da li u njima mogu da se uspostve fer odnosi, gde su poznati ciljevi i struktura organizacije. Prema tome, ne mogu nista da kazem pre nego sto se sretnem sa ljudima koji bi u njemu ucestvovali i vidim koliko je to zaista ozbiljno. Po mom misljenju nema vise ni mnogo nacina ni mnogo prostora da gradjane zavaravamo poduhvatima koji se ne bi ispostavili kao ozbiljniji. Pogotovo ako imamo u vidu da bi iduce godine mogli da budu savezni izbori. To nas obavezuje na takvu snagu koja bi u Srbiji mogla da dobije mozda ne vecinu, ali veci broj poslanika, koji bi u saradnji sa crnogorskim partijama mogao nesto da uradi. Ako to ne moze da se postigne onda u tome ne bismo ucestvovali", izjavila je Vesna Pesic za NIN.

Vec u toj izjavi postaje jasno da je "nova" Crna Gora snaga na koju bi se valjalo osloniti, jer racunica je jednostavna: republicki izbori nece biti skoro ali savezni ce se odigrati do kraja godine (crnogorska informacija) ili pocetkom naredne (beogradska opozicija). Dakle, to je prostor u kome bi medijski, materijalno, i na svaki drugi nacin marginalizovana srpska opozicija mogla da pronadje prostor.Za tako nesto opet u pomoc mora da se pozove matematika - srpske opozicione stranke bi morale da dobiju onoliki broj mandata koji bi udruzen sa crnogorskim reformistima dao skor za jedan veci od broja 70.

Zbog toga, ali i zbog svih gotovo tragicnih iskustava "istorijskih" koalicija, opreznost se ponavlja. Vuk Obradovic, ne mnogo razocaran upravo obustavljenim pregovorima o saradnji sa Micunovicevim Demokratskim centrom ostaje pri ideji da je udruzivanje jedina opcija. Ali i da sve mora biti pazljivo uradjeno jer se "Srbi u politici bas kao i u zivotu lako zaljubljuju a brzo razvode".

Sa idejom o formiranju novoga bloka Nebojsa Covic nije mnogo upoznat jer nije ucestvovao u pretpregovorima i upozorava da je sve trebalo obaviti u tisini jer oni koji su protiv saveza "dobijaju vreme da ubace svoje ljude i podstaknu raspad pre formiranja".Takodje, da bi konacni pocetak demokratskih procesa u Srbiji, koji ce uslediti u dobrom zakasnjenju u odnosu na Republiku Srpsku i Crnu Goru, po ustaljenom scenariju, mogao biti plasiran zamenjivanjem teza kao "metod za razbijanje Jugoslavije.

Reklo bi se da dileme najmanje muce Velimira Ilica koji smatra da su Milan Panic i Zoran Djindjic adutu u borbi protiv straha. A sta kaze Panic jos uvek se ne zna, ali se moze pretpostaviti - trenutno je u Americi gde na molbu rasko-prizrenskog vladike Artemija zastupa interese Srba.

Malo i o optimizmu

Kada je poslednja sansa u pitanju, a Zoran Djindjic misli da jeste, onda je interes ostvariv bez obzira na prethodna iskustva (neki su ponesto i naucili). "Jedna stvar je da su koalicije bolna tacka srpske politike, a druga da ih veliki broj ljudi trazi i da stranke pojedinacno dozivljava kao nedovrsene. Tu negde izmedju treba traziti resenje: da se najpre kroz zajednicke aktivnosti uspostavi poverenje i da se odmah kaze da to sto cemo da uradimo zajedno ne znaci i da cemo na izbore da idemo zajedno. Potrebno je da se sa jedne strane ne obavezujemo previse,a sa druge da element licne saradnje dominira nad elementom braka iz interesa", kaze Djindjic i dodaje "Napravicemo nesto sto nije borbena formacija, sto nije masina za rusenje sistema, vec alternativa po stilu politike, a ne po snazi. Da svi zajedno budemo vidjeni kao homogena ekipa evropske i gradjanske orijentacije. Ne arhaicne, mitske, patrijarhalne, pa cak i po cenu da gubimo deo birackog tela koji to tako zeli."

Lider demokrata takodje smatra da se jos od 1990. u Srbiji nije dogodilo nista tako znacajno kao sto je bojkot izbora 1997. koji je konacno definisao i polarizovao politicku scenu u Srbiji na dva dela: pozicioni u kome vidi i SRS, ali i SPO posle saglasnosti oko referenduma i smene Bulatovica i vanparlamentaran opozicioni blok gradjanske i demokratske profilacije

Koliko u Srbiji ima prostora za to ni Djindjic, a ni ostali jos ne znaju, ali se nadaju (bar na osnovu broja onih koji su bojkotovali izbore) da 50 procenata nije nedostizna cifra."Verujem da je tolika, ali i da nije necu biti razocaran. Razocaran cu biti jedino ako Srbiji nikada ne ponudimo jednu drugaciju ideju, pa neka se ona izjasni", kaze Djindjic.

Potreba za takvom ponudom po njegovom misljenju rodjena je onoga dana kada se na osnovu "mehanike" jedan broj stranaka nasao na drugoj strani."Znao sam da ce se oni naci zajedno, cak i ako sami toga nisu bili svesni - Seselj, Milosevic i Draskovic su u trojnom paktu od dana kada su se pogadjali oko ucesca na izborima. Na drugoj strani je ostala druga Srbija i prirodno, ako zelimo nesto da preduzmemo a da ne cekamo da se plafon srusi na glavu ili, u boljem slucaju, zrela kruska u krilo moramo da se konsolidujemo i da krenemo kao jedna organizovana demokratska alternativa", kaze Djindjic.

Taj stav su mahom sve stranke izrekle jos u vreme kada su izbori okoncani i o savezu se pricalo veoma dugo. U medjuvremenu je smenjen Kontic,postavljen Bulatovic a na mala vrata provuceni zakoni o univerzitetu, sudstvu i telekomunikacijama. Bilo je i jos toga. Normalno da se onda namece pitanje - sta se cekalo.

Nije bez nade

Neki dogadjaji su objektivno usporili proces, kao formiranje vlade i nagadjanje ko ce postati pozicija a ko opozicija (pitanje je bilo da li parlamentrna i neparlamentarna opozicija mogu zajedno da deluju i cija je "starija"). Onda je usledio sukob na Kosovu, vecita prica o neophodnosti jedinstva pred zajednickim neprijateljem, referendum i - izbori u Crnoj Gori. A po svemu sudeci to je bio preloman trenutak. Mit o nepovredivosti Milosevica konacno je srusen, cime je otvoren prostor za tezu da ni Srbija nije bez nade.

Nije bez znacaja ni cinjenica da je Milo Djukanovic tokom svoje kampanje davao podrsku Zoranu Djindjicu, a i obrnuto - ista mu je obilato uzvracena. Pobeda Djukanoviceve opcije je obezbedila neophodna krila unizenoj srpskoj opoziciji i kredibilitet da neko stoji uz nju i to neko ko je vezan i za institucije i za moc. Crnogorska injekcija je delovala veoma privlacno sve dok se nije oglasila Milica Pejanovic-Djurisic. Preskacuci sve opozicione snage u Srbiji zadrzala se samo na Vuku Draskovicu kao nepouzdanom partneru i Zoranu Djindjicu, lideru bez objektivne moci. Dakle, od saradnje nista, jer mocni DPS nema partnera u Srbiji.

Bez obzira sto se niko iz eventualnog buduceg saveza nije pozivao na "partnere" iz Crne Gore, u javnosti je stvorena slika da opozicija u Srbiji nece moci da napravi nista ozbiljnije bez "jakih ledja" i da je izjava Milice Pejanovic-Djurisic, dosla u najnezgodnijem trenutku - bas uoci prvog formalnog sastanka. Njeno neizreceno "volimo se za po kuci, ali politicki interes je nesto drugo" nije predstavljalo bas dobru reklamu za one koji ne zele " da se neprekidno vrte na Milosevicevom ringispilu, pa sta uhvate".

Spas je stigao licno od predsednika Crne Gore Mila Djukanovica koji je nedvosmisleno izjavio: "Dopadalo se to nekom ili ne, u ovom trenutku DPS od stranaka u Srbiji ima najbolju saradnju sa DS-om. Nasi politicki programi su veoma bliski i mi saradjujemo svakodnevno po pitanjima politickog zivota Srbije i Crne Gore. Ali to apsolutno ne znaci da je time suzen prostor za bilo koga drugoga. Svi koji zele da saradjuju, bez sujete i predrasuda po pitanju politickog obrazovanja nase zajednicke drzave dobrodosli su."

To je to - zajednicki koncept i eventualno registrovanje DPS-a na tlu Srbije kao stranke koja bi se nasla u bloku koji bi ovih dana trebalo da se formira. Koliko je to realno komentarise Zoran Djindjic: "Kao partija sa kojom bismo mogli da saradjujemo i da je ukljucimo nije neinteresantna ideja, ali ne verujem da bi DPS imala drugi osim simbolicni znacaj. Za mene je vaznije da li ce DPS kao stranka koja je dobila stabilnu vecinu imati snage da se bavi Jugoslavijom. Ako hoce, to je veoma bitno jer je sledeci korak koncepcija reformi savezne drzave. Ako ne, i ako je to kraj njihovog angazovanja, necu im zameriti. Svojom pobedom nad Milosevicem su vec dovoljno ucinili za nas."

Vaznost crnogorskih izbora i Djukanoviceve pobede ogleda se i u tome sto je poziv za sastanak opozicionih stranka usledio vec 2. juna i sto su svi pozvani pristali da ucestvuju. Ipak, u stampi se cesce mogu cuti komentari da se radi o jos jednom promasenom udruzivanju, a ne o mogucnosti da se stvori front koji bi, ako ne inicirao demokratske reforme (odmah), bar stao ispred studenata i penzionera. Problem je u tome sto jos postoji deo gradjana koji postavlja pitanje zasto se ne obnovi koalicija "Zajedno" ili, pak, zasto demokrate ne formiraju savez sa radikalima i Srpskim pokretom obnove. "A ti koji nisu shvatili do sada", kaze Djindjic, "na moju veliku zalost nece shvatiti nikada".

A zasto je nova ponuda bolja od stare lider demokrata ovako komentarise: "Koalicija 'Zajedno' bila je invalid pre nego sto se pojavila. Ovoga puta stvari stoje drugacije jer vise niko ne moze da nas ucenjuje i nema nagrade za koju bih ja ponovo pristao na ucene. Pre bih bacio peskir u ring nego sto bih ponovo ucestvovao u ciganskim razgovorima ko ce koje mesto da dobije i koliko procenata. Ko hoce hoce, svi su dobrodosli ali niko nema pravo da namece svoje uslove. Taj manir koji je DraskoviC uneo u opoziciju jos 1990. bio je fatalan. Ljudi sa kojima trenutno razgovaramo nisu u poziciji da ucenjuju", kaze Djindjic. Na komentar da prema odnosu snaga on jedini ima tu mogucnost, odgovara: "Mi to sigurno necemo i nismo nikada."

Poruka je jasna - ovoga puta bez lidera, emocija, zakletvi na vecnost, sa medjusobnim uvazavanjem i bez ruznih reci prilikom (ako do toga dodje) razilaska. Da li ce uspeti ne znamo, da je novo, novo je.

Sandra Petrusic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.