2483, JUL 30 1998

REPORTER NIN-A U GRADU-TEATRU

UKRADENA LEPOTA

Ni agresivni privatni kapital sa svojom strasnom nocnom muzikom ne moze da zaustavi budvanski festival: vreme ovogodisnjih pozorisnih premijera upravo pocinje

Ime budvanskog festivala Grad-teatar udaljeno je od svake stvarnosti posto su stvarni gospodari tog lepog mediteranskog gradica svi drugi sem pozorisnih ljudi. Ideja, rodjena pre dvanaest godina, bila je, naravno, sasvim drugacija. Prema recima jednog od inicijatora, Svetozara Marovica, razmisljalo se tada cak i o uspostavljanju posebnih normi koje bi obavezivale sve one koji udju u grad. Ali, ali, puste li utopije! Danas kljuceve Budve drzi krupni kapital koji se rasirio na sve strane. Elem, u takvom gradu, a sada jos i u spicu sezone, prakticno neprohodnom u nocnim satima, upitati nekog turistu za Grad-teatar, koja je predstava na repertoaru, ne daj boze koncert ozbiljne muzike ili, jos crnje, program baleta, ravno je cistom ludilu. Ogromna vecina gostiju pojma nema o tome a i nece da zna.

Poslednjih nekoliko sezona uveliko se vec nazirao takav pravac Budve; sada je on njen glavni tok. Gde je, onda, tu festival sa svojom zaista reprezentativnom ponudom, vrhunskim autorima i izvodjacima? Pa, sabijen je i doguran do Citadele i ono malo prostora oko nje.

Neki drugi ljudi

Slucaj je (valjda) hteo da u Budvu dodjem one veceri kada se na Citadeli pedeseti put igrao "Banovic Strahinja". Kao da sam dotakla zvezde, toliko mi se ta predstava ucinila spasonosnom posle citavog sata teskog probijanja duz onog setalista koje se zvanicno zove Slovenska obala, a inace vazi za Deveti krug pakla: svemirski i laserski kafici s jedne i kuvani kukuruz s druge strane, a u sredini ni makac od oznojenih ljudi, od bermuda i minica, od zavijanja i lelekanja, u idealnom slucaju od Lune i ne razumem ja toliko razloga... Elem, u dnu Citadele je jedan drugi a malo je reci paralelni svet. Drugacija lica, drugacija garderoba, fini parfemi, vise od svega - carobna tisina. Penjemo se do manje terase te savrseno lepe tvrdjave pod ogromnim budvanskim nebom gde nas sacekuju poznati, sjajni glumci "Banovic Strahinje" koji u jednom dahu igraju taj mudro ispisani komad u adaptaciji i reziji Nikite Milivojevica.

Nije, ipak, sve izgubljeno. Mislim i stalno se prisecam onoga sto Branislava Lijesevic, direktor festivala Grad-teatar, cesto kaze za "Banovic Strahinju": "To je moja ljubav." Posle susrecem starog prijatelja, glumca Petra Kralja, kaze da zuri na probu. Pratim ga u stopu; tacnije, verem se uz jos jedne stepenice do one velike, glavne pozornice na kojoj u ponoc treba da pocne proba prve ovogodisnje budvanske premijere, komada Radmile Vojvodic "Montenegrini" koji ona, vec po svom starom obicaju, i rezira. Komad je to o nesudjenim pionirima crnogorske kinematografije u rasejanju, drama o entuzijazmu i izbeglistvu, koja upravo ovih dana ima svoj prvi susret s publikom. Oseca se napetost pred premijeru, jedinu koju festival potpuno pokriva: rec je o velikim finansijskim ulaganjima posto Grad-teatar nema svoj ansambl, nema cak ni garderobe za glumce, o bifeu da i ne govorimo, tako da to jeste uvek surov zadatak po kojem si jedino prisiljen da uspes.

Cetinjska oaza

Ako je prvi mesec festivala, dakle juli, protekao u reprizama dobrih, starih predstava tu radjenih ("Dekameron - dan ranije", "San letnje noci", "Jerma" i "Banovic Strahinja"), kao i u gostovanjima onih koji su po izboru Branislave Lijesevic bili najbolji u protekloj jugoslovenskoj sezoni ("Oliver Tvist", "Zenidba kralja Vukasina", "Art", "Porodicne price", "Bajka o caru i slavuju", "Na cijoj strani", "Govorna mana" i "Sluskinje"), pred nama je vreme koje ce doneti, uz "Montenegrine", jos dve premijere: "Karolinu Nojber" Nebojse Romcevica u reziji Nikite Milivojevica i "Leonsa i Lenu" Georga Bihnera u reziji Dejana Mijaca. Obe se, u stvari, vec uveliko pripremaju na Cetinju i, kad bude trebalo, spustice se s planine do mora. To je kao model ponasanja definitivno usvojio Nikita Milivojevic bez kojeg je vec tesko i zamisliti ovaj festival. Za njegovim primerom su onda, vidimo, posli i drugi... Kaze: "Iz iskustva znam da je to ne najbolji nego i jedini nacin da dobro uradite posao. Cetinje je, stavise, poslednja prava umetnicka oaza u ovoj zemlji. Tamo se zaista bez opterecenja, bez zurbe i nervoze, znaci sasvim koncentrisano a opet opusteno, moze stvarati. Jer, krenuti od pocetka, u Budvi je pogibeljno sto zbog velike vrucine, a sto zbog velike buke."

Predsednik i kafici

No, pravi junak u prici o budvanskom festivalu je, van svake sumnje, Branislava Lijesevic. Cim je ugledate, zapazate samo umor i umor, jedno bledo i zabrinuto lice.

Podvig je voditi toliki festival uzlaznom linijom, a imati samo jos dvoje operativnih saradnika cija imena vredi zabeleziti: Elizabeta Bogojevic i Boris Miskovic. Njih troje cuda stvaraju s obzirom da festival ima oko hiljadu gostiju, svu silu dramskog, muzickog i likovnog programa, pa niz promocija. Govorimo, dakle, o jednoj beskrajnoj traci koja ne sme da se zaustavi. Bdeti nad njom danonocno a donositi sve odluke, od izbora predstava, do nestalog kabla za reflektor, sve je to posao gospodje Lijesevic koja, na svoju srecu, ima onaj istinski dar da jednostavno i lako pronalazi resenja.

Pri tolikom zanosu i energiji lako je shvatiti koliko tek nju izludjuje sve ono sto ma na koji nacin moze da naudi festivalu. Na primer, nocno urlanje sa Havaja, ostrvceta nadomak Budve, s kojeg tresti muzika i direktno odzvanja na Citadeli po sistemu "smrt u diskoteci". Razume Branislava Lijesevic da su dva letnja meseca ona kada je Budvi samo do novca, primorana je da tolerise stvari iz tog ugla posto grad tako ubira profit iz kojeg se onda i festival jednim delom finansira, ali ipak smatra da je na taj nacin ono sto ona najvise voli, ugrozeno.

"Znam ja to sto vi kazete da se na mene ljuti taj agresivni privatni kapital sto im ukidam muziku, pa oni gube goste, na mene se ljute i glumci posto se stalno zale da rade u nemogucim uslovima i da su umorni u vrelim i bucnim sobama, sve ja to znam. Cinim najvise sto mogu, ali ipak smatram da moj posao nije prevashodno da ispunjavam razne zelje." To kaze i jos pripominje da je njena plata, pri tolikom poslu, samo dve hiljade i cetiri stotine dinara. Pitam je: Zar Gradu-teatru nije bolje danas kada je Milo Djukanovic pobedio na izborima, a visegodisnji je predsednik Saveta festivala?

"Ne moze biti bolje nikom u ovoj zemlji u kojoj ili imamo rat, ili sankcije, ili i jedno i drugo i to godinama."

I kaze jos: "Ne mozete ocekivati od predsednika Republike da se bavi utisavanjem muzike po kaficima."

I nista tacnije od toga. Pred festivalom su, svejedno, tri znacajne premijere, ali i ubledeli glumci i umetnost skrajnuta negde pod navalom onih koji drugacije vrednuju zivot. Hoce li, u stvari, ovaj festival, to je pitanje. Branislava Lijesevic tvrdi da hoce.

JASMINA LEKIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.