2487, AVGUST 27 1998

BRANKA PLAMENAC

PRETILI SU MI

- Poslije tekstova objavljenih u "Dnevnom Telegrafu", valjda u skladu sa onom finom prijetnjom izrecenom u reagovanju g. Marovica, u kojoj se pita da li "svi oni zasluzuju svako dobro", imala sam posjetu sluzbenika Sluzbe za drzavnu bezbijednost Crne Gore, Draska Sekulovica.

Moram priznati da je to bio nastup u kome se mijesala ljubaznost, etikecija i najniza policijska prijetnja. Gospodin je pozvonio na moja vrata, sve se izvinjavajuci za nezgodan trenutak, oko 15 casova, uz molbu da nadjem petnaestak minuta za kraci razgovor. Buduci da ga poznajem iz Maroviceve pratnje i kao sugradjanina, prihvatila sam poziv racunajuci da nosi neku poruku od g. Marovica. Razgovarali smo u aperitiv baru hotela "Avala". Poceo je, uz kaficu, da mi objasnjava kako cijeni i uvazava moju familiju, kako smo mi komsije, i sl. ali da nikako ne razumije to sto ja pisem po novinama... Predstavio se kao dugogodisnji policajac i sluzbenik Drzavne bezbijednosti, koji se uz to, pomalo bavi i psihologijom ljudi. Rekao je odmah da je moje pisanje nanijelo veliku stetu g. Marovicu (zanimljivo da nije i g. Djukanovicu?), kao i drzavi Crnoj Gori, te da je izazvalo veliko uznemirenje gradjana. A on sam, vidio je kako ljudi gnjevno cijepaju "Dnevni Telegraf", nakon citanja inkriminisanog teksta... Rekao je takodje kako najvjerovatnije ni sama nijesam svjesna da radim za neke neprijateljske i sumnjive klanove i snage, te da cu mu nakon ovog upozorenja biti cak veoma zahvalna sto mi je, je li, otvorio oci... A i sama cu to otkriti, najdalje za dva mjeseca.

Zatim je, naglasivsi da dolazi po ovlascenju Sluzbe, objasnio da je Sluzba procijenila moje pisanje opasnim i stetnim po Crnu Goru i donijela odluku da se sa mnom mora obaviti razgovor. Bilo je i drugih prijedloga, ali je, eto, on, kao kulturan i fin covjek, odlucio da sa mnom razgovara.

Bezbroj puta je ponovio kako nas dvoje razgovaramo mirno i civilizovano... kako je on fino pozvonio na moja vrata, ali da svi pripadnici Sluzbe nijesu takvi kao on... Onda je, znacajno me fiksirajuci svojim sitnim, crnim ocima, objasnio sta me ceka ukoliko moje pisanje i pominjanje Marovica, ne prestane. "Mozemo vam unistiti porodicu, tako da ni sami necete znati sta se desava." Kada sam ga upitala da li to znaci da ce mi maltretirati djecu, sto mi je prvo palo na pamet, odgovorio je prelazeci na ti: "Ne, pa ne bavimo se mi time... ima drugih nacina, pripremicemo kompromitujuci materijal za tebe ili tvog supruga, ti si pametna i inteligentna osoba, znas vec kako to ide..." Pitala sam ga tada da li je moguce da je dotle doslo, da je g. Marovic, predsjednik parlamenta Crne Gore, pao tako nisko da na najnizi moguci nacin prijeti svojoj sugradjanki koju inace ne poznaje, i da se sluzi prljavim ucjenama nedostojnim funkcije koju obavlja, na sta je sef njegovog obezbjedjenja samo cutao.

Stavio mi je do znanja da se moj telefon prisluskuje i da se moje kretanje prati. Kada sam rekla kako cu, dakle, zbog Marovicevih prijetnji morati da osiguram vrata na svojoj kuci, snishodljivo je izrazio sumnju da ce mi to mnogo pomoci buduci da ostali, nezadovoljni mojim pisanjem, nijesu tako dobro vaspitani kao on... Onda je pokusao dohvatiti moju torbicu koja je lezala na stolu rekavsi kako sam ja citav razgovor najvjerovatnije snimila. To preturanje mu naravno, nijesam dopustila, a onda je zatrazio, naivno, broj mog mobilnog telefona, da mi se javi... Kada sam mu rekla da cu o svemu obavijestiti moju porodicu koja ovakve prijetnje sigurno nece mirno tolerisati i da cu sve objaviti u stampi, upozorio me je da dobro razmislim o svemu...

Od tada, moj kucni telefon cesto zvoni, ali niko se ne javlja.

Budva, 26. 8. '98.



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.