2491, SEPTEMBAR 24 1998

JAVNA REC

KAKVI SMO, DOBRO SMO PROSLI

(Beseda prilikom primanja nagrade "Svetozar Corovic" u Bileci)

Sta danas, kao apolitican pisac iz Srbije, dobitnik lepe nagrade "Svetozar Corovic" u Bileci, mogu da kazem ljudima u Republici Srpskoj, osim one uobicajene zahvalnosti i podrazumevajuceg osecanja bratske bliskosti?

Mogao bih, i zeleo, pre svega da im kazem da se klone samoubistvenih osecanja pesimizma, razocaranosti i izgubljenosti, ma koliko im ono sto u blizoj i daljoj okolini vide, izgledalo sivo i odbojno. Ovakvi kakvi smo, dragi Hercegovci, mi u stvari nismo bogzna kakvi. Kakvi smo, cesto smo se samo mogli nadati da su drugi jos gori. Mnogo smo puta dosad radili protiv sebe, pa smo ipak prezivljavali i, evo, zivi smo. Kakvi smo, dobro smo i sada prosli, ako, naravno, vec jesmo prosli. Nadajmo se da cemo se od daljeg komadanja naseg tela, na Kosovu i u Metohiji, ali i drugde, nekako odbraniti, pogotovu ako nas nasi saveznici ovaj put lise poklona u avionskim bombama, kojima su nas i nedavno i ranije s ljubavlju obasipali.

Sa Niskom deklaracijom decembra 1914. srpski narod je krenuo strmoglavom besputicom, na koju ga je gurnuo jedan neiskusan, nesredjen, nabusit, prekobacen 26-godisnji kraljevski regent, zaljubljen u svoju nepostojecu velicinu i amisan na vlast, koji je toliko vise zeleo, koliko je manje znao. Njegovu prekobacenu drzavu Srbi su gromoglasno podrzali, ali ona se 1941. srucila u haosu i krvi.

Na mesto prvog coveka jugoslovenske drzave 1945. dosao je jedan austrougarski unteroficir, seljacki vancaga naucen u zapadnoj civilizaciji jedino tome da se u starosti valja farbati, majstor intriga, podmetanja i podvala, vestak pucanja u ledja i potiljak, siromasan duhom i Krez medju siromasnima, projektant strelista i koncentracionih logora, admiral kumrovackog potoka i marsal mafije, mislilac o sopstvenoj besmrtnosti i logoraskom prevaspitavanju. Prestrasen od srpskog opanka na Drini 1914, od kojeg je bezao udarajuci se austrougarskom cokulom u zadnjicu, on je veliku drzavu namislio da obnovi i odrzava protiv Srba, a po mogucstvu i - bez Srba.

I njegovu drzavu Srbi su, slepi kod ociju, zacudo, podrzali. Ali i ona se 1991. srucila u haosu i krvi.

Sta sada, posle propasti druge Jugoslavije i titoizma, imamo? Ne znam kako je kod vas, ali mi, istocno od Drine, imamo - trecu Jugoslaviju i titoizam.

Kuknjava za ofarbanim Brozom i njegovom Jugoslavijom u Srbiji probija usi.

Za titoizmom i jugoslovenstvom u prikrajku tiho cmizdri crvena internacionala, ona na vlasti, ciji su rogovi okresani, ali koja je zadrzala nadu da ce joj na prolece iznici novi. Moto njenog zivota je - vlast, vlast i samo vlast! Odnegovana u komitetima, ministarstvima i tajnoj policiji, obrazovana da treba suzbijati, a mozda i mrzeti, sve Srbe, a pre svega Srbe iz Srbije, ona je poput njenog neumrlog uzora, za svoje favorite zadrzala simpaticne momke s nekih brda, koji sve na svetu znaju, samo na znaju sta su. Njena usta su puna Srbije, ali ona ne moze da se seti gde Srbija bese. Ubedjena da titoizam i jugoslovenstvo predstavljaju sustinu srpskog naroda, spremna je da mu ih po svaku cenu sacuva, na svako pominjanje reci demokratija vadeci ispod kreveta pendrek.

Za titoizmom i titovskom Jugoslavijom u Srbiji glasno kuka i udovicki zapomaze njena kobajagi opozicija, plava internacionala. Ona je takodje obrazovana u komitetima, ministarstvima i ideoloskim komisijama, ponekad ima i zavidan generalski, spijunski i cinkekrski staz i voli da glagolja da je oduvek stremila ka demokratiji, u cemu ju je omela njena neprijateljica crvena internacionalna. Sutnuta prostackom crvenom nogom iz obozavanih fotelja, dugogodisnjih sinekura i permanentnih studijskih boravaka u inostranstvu, u dirljivoj zudnji za nekadasnjim rajskim predelima moci, ona se vajka da je u svoje vreme bila odvise mekana i zali sto se nije blagovremeno dosetila da pronadje vise onakvih zgodnih, tihih mesta kao sto je egzoticni Goli otok. Ono sto vlast u Srbiji mozda samo sanja u lepim snovima, plavi internacionalisti objavljuju serbez i komotno. Vise negoli svoju glavnu neprijateljicu, plava internacionala mrzi davnasnje protivnike titoizma, pogotovu one samostalne. Ona ne besposlici pozivanjem na srpski narod, koga se neskriveno gadi, upiruci zeljne oci ka novom svetskom poretku, koji joj zasad pruza skoro sve sto joj je nekad pruzala njena maticna partija. Jedanput u ime jednih, drugi put u ime drugih, treci put u ime trecih motiva, njen prezir prema Srbima, narocito prema njihovoj inteligenciji, uvek je iskren i svesrdan. Plava internacionala u Srbiji toliko je izgubila glavu da ponekad, ne bilo primenjeno, izgleda kao da zudi za nekom novom okupacijom, pa da se u njoj poigra moderne, demokratske podrucne vlasti, koja bi pokazala da sa svima ume lepo. Ali, ponavljam, nadajmo se da je tako samo naizgled.

Ako ste iz ovoga sto sam vam rekao zakljucili da ovakva Srbija nije nikome potrebna, porucio bih vam, dragi Bilecani, prevarili ste se. Ako ste zakljucili da ovakva Srbija ne moze pomoci ni sebi ni drugima, rekao bih vam - pozurili ste. Ako ste se uplasili da ovakva Srbija moze propasti, nesto ste, u zurbi, pretrcali.

Srbija danas, dragi Hercegovci, nije zemlja iz snova, kao sto verovatno nije nikad ni bila. Srbija danas je sljampava i krivih peta, besputna i dosta blatnjava, kijavicava i zapusena nosa, krkljava i pomalo slinava, prilicno kljakava i nije bas za brzu trku. Ali ona je, verovatno, oduvek takva i bila, pa ipak, sa zastajkivanjima i odmaranjima, kaska, evo, dvanaest vekova. A kad nesto postoji dvanaest vekova, verovatno je zivot odredio da i dalje postoji.

Srbija vas, braco Hercegovci, nije zaboravila, pa nemojte zaboraviti ni vi nju. Ne mislite na nju kao egzaltirana devojcica, ali, znajte, u najtezem trenutku, ona se nece izmaci. Mislite na Srbiju onako kako izgladneo logoras misli na zamrljan dukatic zasiven negde u postavi, kojim se u poslednji cas moze kupiti spasonosno parce hleba.

Zahvaljujem vam na danasnjoj pocasti.

(Bileca, 21. septembar 1998)

DRAGOSLAV MIHAILOVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.