2492, OKTOBAR 1 1998

ISPOVEST: SONJA SAVIC, DRAMSKA UMETNICA

NISAM POLUDELA

Roditeljima sam rekla: "Skinucu se gola na filmu!" Pogledali su me belo i pitali: "U cemu je razlika izmedju javno piti vodu i skinuti se go?" Kao, jednako je glupo

"Ovo je Srbija! Shvatite gde zivite!" bila je poruka Sonje Savic, kojom je na nedavnoj premijeri svog autorskog dela "Cekajuci Godoa", pokusala da objasni razloge kasnjenja pocetka predstave.

- Rekla sam ono sto je notorna cinjenica, bez predumisljaja, objasnjava za NIN Sonja Savic, svojim karakteristicnim govornim "spidom". - Sidjes da kupis cigarete, pa imas problem. O cemu mi pricamo?! Platio - ne platio, nadrljao si. Kad pridjes "masini" u Srba moras da zakasnis sat i po. Sticajem okolnosti meni tata nije kupio masine.

Mislim da je predstava bila ozbiljna. Odigrali smo klasicnu pantomimu koja je potpuno nestala s ovog tla. Najslozeniji glumacki zadatak u nasem pozoristu do sada je odigrala Tanja Boskovic, pevajuci uvodne songove u "Kabareu". Ja sam videla: covek je dobio sto hiljada maraka da napravi "Salomu". I to je promasena predstava - preskupa scenografija, bacene pare... Raditi mit o Salomi na takav nacin...? "Godo" je dogurao do cifre od 8000 maraka. Jedva smo skupili te pare za 15 ljudi. Proizveli smo 74 minuta glumacke matrice, 74 minuta digitalne tonske matrice i 27 minuta kompjuterske matrice. Nas rad se ne naplacuje a sat ubacivanja materijala u masinu kosta 80 maraka?! A mi smo se borili za tehnolosku revoluciju!

Zanimljivo je da se nas komad dogadja na desetogodisnjicu smrti Semjuela Beketa, reformatora gutenbergovske epohe. Taj period se zavrsava dramom "Cekajuci Godoa" 1952. godine. Od tada prakticno pocinje nova informaticka medijska revolucija. Ona ima sva znamenja likova Semjuela Beketa. U tom smislu napravili smo komad "Cekajuci Godoa", da ova, srpska civilizacija shvati da je izgubila rezoluciju Gutenberga, koja je koliko-toliko bila upisana u nase pretke, a da jos nije svesna informaticke medijske revolucije. Individualna odgovornost u ovoj sredini apsolutno nije osvescena, a propala je i reforma individualne odgovornosti u svetu, cemu se vesele nasi nacelnici i militantni tipovi - "Ojsa, ojsa - nase je!" Pozoriste se beskonacno bori protiv tabua i svi sledeci dramski ljudi treba da prave nove rezolucije skidanja predrasuda.

DECA KREDITA: Moj zivot je predug i polako se lisavam cinjenica, posto sam shvatila sliku sveta. Kad se to dogodi, jedva cekas da bacis sitnice iz sebe.

Dete sam iz srednje klase, od oca juznoslovenskog inzinjera i majke sudije. Kao mala cicala sam gledajuci Purisine filmove, jer je slikao predele Ovcarsko-kablarske klisure, iz kojih potice moja majka. Sentimentalno sam vezana za te filmove, jer razumem vokaciju iz koje je Purisa izveo taj popartovski revijalni kod za razbijanje ideoloskih odnosa.

Moji su, po starom seljackom obicaju, smatrali da dete treba od ranog detinjstva odvajati iz kuce. Da se samo oblaci, prinosi i odnosi. Tako sam rano odmaknuta od kuce - vrtic 25. maj, kalemegdansko dvoriste... U cetvrtoj godini doktor je rekao: "Ravna stopala! Radi balet ili gimnastiku!" Moja baka, brdjanka, otkrila je Kapetan Misino zdanje, i do osme godine isla sam kod Jelene Katic, u prave, lepe mermerne sale s ogledalima. Posle sam, do cetrnaeste, statirala u radio-dramama - ko statira leti ide na more. Bili smo deca americkog kredita, koja putuju na more, zavrsavaju fakultete...

U meni postoji miks tri beogradska kraja u kojima sam zivela: Dorcola, Cubure i Neimara, sa svim svojim specificnostima. Ljudi su prosto bili povezani medju sobom, jos kao vrlo mladi. To su bile intelektualno-boemske ekipe. Recimo, poznavala sam Margitu Stefanovic, Milana Mladenovica, Sapera, Nebojsu Krstica, Cavketa. Ljudi su se sretali po beogradskim sobama, nekoj vrsti klubova. Gledao se Pazolini, slusao se dzez. Druzila sam se sa '57. godistem i prozivela njihov pubertet. Da bih negde oko cetrnaeste, definitivno pocela da otkrivam Beograd - SKC i njegove klubove: razni sesni, konceptualni performansi...

Bile su to dionizijsko apolonijske veceri i noci ovog grada, kada je bio oslobodjen maloletnickih bandi i tog mangupskog fazona da ponizava nove ljude kako bi postali deo zajednice. U tom smislu, bila je to mirnodopska era, izmedju 1975. i 1986. godine. Posle nje dolazi do definitivnog povratka divljih ruralno-lovackih nasledja i neosvescenih principa svesti.

Potpuna transendentacija dzeza stigla je u Beograd preko Vlajka Lalica, pesnikovog sina, a perkusioni kod sa Ivanom Vdovicem Vdom. Vlajko je preminuo 89. a Vd 92. Bili su to veliki umovi u mojoj mladosti. Godine 1977. dogadja se nesto nevidjeno: formira se grupa "Sarlo Akrobata". Ona ce obeleziti ne samo nasu generaciju. Mladi ljudi su izveli lingvisticku reformu, bez koda visokoskolstva, militantnog obrazovanja. Milan Mladenovic, Sarlo Akrobata i Ivan Vdovic, formulisali su vreme sadasnje kod Juznih Slovena: "I niko i nikad, i niko kao ja, kao ja..." Ta istina prodire do njihove generacije, pre nego sto ce svaki od njih napuniti 23 godine.

SPOZNAJA U TOALETU: U prva dva razreda u Gimnaziji nisam se bila snasla u novom okruzenju. Upala sam u razred 22 mediokriteta, koji su svaki cas dizali ruke. Na prvom casu latinskog rekla sam da nisam spremna - "Nisi spremna!?" I profesorka mi je upisala jedinicu. Povredio me je takav autoritaran odnos. Ja nisam odrastala u takvom duhu.

Posle drugog razreda profesorka knjizevnosti Visnja Djordjevic posavetovala me je da upisem Akademiju. Poklopilo se da i moji drugovi iz Radio Beograda konkurisu te godine na Akademiju. Oni su 59. godiste, ja sam '61. "Bolje s nama nego u Gimnaziju!" "Bolje!" Osetila sam se ponizenom kad sam izasla s prijemnog, ali bila sam primljena. Ponovo sam se osecala kao u osnovnoj skoli "Sveti Sava", imala sam sta da ucim.

Casovi Minje Dedica, apsolutnog dramskog genija, dan-danas mi odzvanjaju i vracaju se kao potpuno osmisljeni kodovi. Secam se kad nam je cestitao Novu 1981. i rekao nam: "Vodite racuna o tome da cete vi biti umetnici 21. veka!" Pomislila sam: "Sta on tu nas... Umetnici 21. veka?!" Jednom u toaletu, sine mi: "Pa da, on je sabrao cifre! sezdeset prvo godiste plus 40 jednako je 2001!", O, kako je jednostavno kad se gleda s kraja!

Beskrajno hvala FDU, kao i svim mojim uciteljima paznje, volje i fizicke. Zahvaljujuci njima moj duh je preziveo u neverovatnim uslovima. Zapravo, cela moja mladost se pokazuje kao izuzetno bogata i samosvojna. Moji bliski drugovi s klase: Bule Goncic i Zoran Cvijanovic, bili su radikalni ljudi. Slusali smo "Toking heds" kod Cvije na Topcideru, kad se ovde malo znalo o Dejvidu Birnu. Taj tip je vorholovski upotrebio rokenrol. Saopstio je socioloske istine u skracenim formama - to su rimovani govori u pratnji cimbala koji stoje na zacetku grcke tragedije. Dakle, zelim da podignem mermernu plocu svim svojim prijateljima iz mladih dana. Prosto, da se ne zaboravi da je jednog trenutka ovde postojala sloboda.

ZLATNA ARENA: Godine 1982. u susretu s Misom Radivojevicem, potom sa Karanovicem, krece moja karijera u jugoslovenskoj kinematografiji. To je period filmskih radnih zajednica, od kojih je jedino preziveo Bojan Maljevic. Autorski deo je sahranjen. Na sceni nema nikog od ljudi koji su pisali istoriju juznoslovenskog filma.

Moje iskustvo s Radivojevicem je ogromno. On je genije. Koliko god da sam naucila od profesora na Akademiji, toliko sam o filmu naucila od Mise Radivojevica. Kaze: "Licis mi na nekoga!" Pa mi pokaze svoju fotografiju kad je imao cetrnaest godina. U to vreme sam bila svojerucno osisana, sva flagmaticna. Neko prepoznavanje se desilo. Trazio je glumce za svoj film "Ziveti kao sav normalan svet". Verovatno nije sreo frika koji je toliko odan filmu, kao sto sam to bila ja. Mozete me smatrati zrtvom drame: ja sam, kao u Indiji, izabrana da sa osam godina okrecem oci gledajuci Mesec. Kad od cetvrte godine radite perceptivne vezbe, u petnaestoj ste spremni da ih izucavate, a u dvadesetoj zavrsavate s pedagozima kakve sam imala, vi ste uzasno ozbiljno shvatili dramu. Tako seriozni, ispitavsi sebe, spremni ste za autore poput Sijana ili Mise Radivojevica.

Vrhunac tih filmskih zajednica bio je izmedju 81. i 85. U dve i po godine imala sam svoj filmski uspon. Na Pulskom festivalu 84. pojavili su se filmovi: "Balkanski spijun", "Davitelj protiv davitelja" i "Secerna vodica". Sledece godine pojavila se "Una", potom "Zivot je lep". "Una" je dozivela skandal na festivalu u Nisu. "Ko je uvrstio ovaj film u program?!", pitala je Spela Rozin. Nisu umeli da procitaju zanr i film nije otisao u Pulu.

Bojan Maljevic je "Secernu vodicu" proglasio propalom investicijom. Medjutim, covek iz "Atomskog sklonista" je video film i on je stigao u Pulu. U konkurenciju 11 filmova ulazi i Sijan i "Balkanski spijun". Imala sam dve epizode i jednu glavnu ulogu, u "Secernoj vodici". Te, 84. bila sam na letovanju na Lastovu, citam: "Ne valja Sijanov 'Davitelj'...!" Kad, odjednom, Zlatna arena Bati Stojkovicu i Sonji Savic! Auuu, kakva je to sprdnja? Ja pobelela. Tapsu me po ramenu - resena penzija i socijalno. Sa Arenom se dobija status slobodnog umetnika.

IZDAO ME DRAGI: Svaka mlada glumica mora da odigra sopstveni libido. Nisam htela da igram heroinu, htela sam da igram princip kurve, ulicarke. Evropska skola glume smatra da ako ne otkrijes libido u sebi, ne suocis se s njim, ne mozes ici u transcendentalnu fazu.

Roditeljima sam rekla: "Skinucu se gola na filmu!" Pogledali su me belo i pitali: "U cemu je razlika izmedju javno piti vodu i skinuti se go?" Kao, jednako je glupo. Pri tom, nosila sam radnicke kosulje, nisam se sminkala i ljudi me nisu povezivali s mojim likovima iz filmova. Videvsi me kako zaista izgledam, cesto su mi pripisivali da sam propala. Kad su posle "Une" videli kako izgledam, kazu: "Pa ti dodjes k'o sestra!" Nijednog momenta nisam zelela da budem beogradska snob-riba. Samo sam pokusala da predstavim ono sto sam videla oko sebe, sto je jednako lepo koliko je i degenerisano.

Seks je bio nereseno pitanje, erotika je bila prilicno potisnuta u Juznih Slovena. Dugo sam pricala: "Pogledajte sta crnkinja peva svom coveku a sta nasa zena?!" Sve nase narodne pesme baziraju se na kletvi: "Izdao me dragi!" Mi smo, valjda, prva generacija koja se karala kad joj se htelo. Mozda zato nije zakasnila. Licno jesam zakasnila, moram priznati. Seks je usledio posle dvadesete. To svom detetu necu dozvoliti - trljace se kad mu se bude trljalo!

Bule Goncic i ja smo cetiri godine vezbali pantomimu u kostimima. Prvi put smo se svukli goli pred Misom Radivojevicem. Oboje smo ljubitelji nudizma, a bila mi je frka da skinem haljinu na nudistickoj plazi medju frikovima. Bila sam nezadovoljna svojim fizickim izgledom, a i oni su bili preslobodni za mene. Pokusali su da mi podmetnu Zlatnu arenu a da ne kazu da je "Una" u montazi. Rekla sam to novinarima i pri tom se slikala do pola gola. To je bilo prvi put da pionirka prezivi kao gola. Inace, moju generaciju prati to razbijanje totema, mitova i predrasuda.

ULOGA UDBE: Kao mlada glumica zatekla sam najbolju generaciju glumaca. Deo mog ogromnog semiotickog obrazovanja i sve ono sto je subverzivno u mojoj glumi, potice od Cice Perovica, Radmilovica, Nede Spasojevic, Aligrudica... Od reditelja poput Zike Pavlovica, Zilnika, Makavejeva, Sase Petrovica... To su sve ljudi koji u svom bicu imaju kategoriju imaginacije. Mata Milosevic je dolazio na nasa predavanja, nas profesor je dovodio svoje profesore. Mi smo generacija kroz koju se mnogo svetova prelomilo, i mi smo ih aktivirali.

Ali, to nisu bile uloge za koje sam se ja spremala. Citav taj period smatrala sam pogubnim, teskim i depresivnim. Paralelno sam pokusavala u pozoristu ono sto nisam mogla na filmu. Sad kad pogledam, imala sam mnogo bolje uloge od ovih koje se danas nude. Obicno sam dobijala zadatke koje drugi glumci nisu mogli da rese. Morate da se bavite maskom i uglom prema objektivu. To je ta pantomima, glumacka pismenost.

Tad sam smatrala da su to zaceci, da je sve toliko jadno. Sad vidim da je to, zapravo, bilo bogato i aktivno. Sedamdesetih je Beograd bio grotlo, izvor energije. Imput je i sretanje s drugim gradovima, to daje jedno lepo nadigravanje; kad dodju iz "Kulusica", ili iz CKD-a iz Ljubljane, pa mi odemo kod njih... To je najbolje sto je Udba priredila Juznim Slovenima, sto se u toj deceniji odrekla svojih centara u ime centara novih, mladih generacija.

Pazite, sve slobodne teatarske scene ugasio je Ljubisa Ristic. Nisam htela da budem potpisnik KPGT, potpisnik sam "Pivare". Onda nas on zove na sastanak, da se odreknemo potpisnistva, jer "Pivara" prelazi u druge ruke. Tako se ugasila pronevera "Crne ruke" i "Karmine burana", neki jeziv dug na sudu. Zatim, dogadja se gasenje druge slobodne scene SKC-a, od strane Vucelica i Ristica: 78. Ristic dolazi sa svojim pozoristem i slobodnu scenu pretvara u partijsko-ideolosku.

SRECA MIRE FURLAN: Ljudi iz "Kugla glumista" stvarali su katarzicne dramske pricice koje su, eto, uticale bar na mene, ako ni na koga drugog u Juznih Slovena. I to zesce: "Afera gigant", "Bela soba", "Meki brodovi"... Bilo mi je lakse, jer je jos neko u Jugoslaviji osecao da zivi na planeti. Ali, Tito je izgledao beskonacan i znali smo da ako odlucimo da zivimo, cinicemo to uprkos zakonima koji vladaju.

Kao opismenjeni sociolog shvatis da moras da biras izmedju Ekove arhive i Fukoovih problematicnih grupacija. Sticajem okolnosti zivot me je odveo u problematicne grupacije. Samo medju njima bilo je individualista. Tamni ljudi andergraunda, to su cuvari ovog grada. Oni su mu doneli svu liberalnost koju poseduje.

Godine 1985. posto je "Pivara" zatvorena, radimo predstavu "Zelezni dzez". Za mene, to je jedan od najvaznijih dramskih skriptova, do danas. "Gospodine Cekicu, po vasem izgledu bi se reklo da u vasem dzepu nema zvonkog zvuka kovanica. Sedite, gospodine Cekicu. Moja trupa 'Kacinski' zabavlja narod, trazimo junaka za ovu godinu... Kako ga ne prepoznajete? To je Branko Cekic, covek koji je okretao reke i pomerao planine! On je dokazao da je covek jaci od konjske snage!" Tu predstavu smo radili na cetrdesetu godisnjicu pruge Brcko-Banovici.

Zoran Tadic snima u Sibeniku "Osudjene" i to je moj poslednji rad u jugoslovenskoj kinematografiji. To je vreme kad nasa generacija pocinje da odnosi prevagu nad starim glumackim plemenom. Dugo smo bili kalfe i tihi na snimanjima. Mira Furlan je bila u toj ekipi i bila je jako srecna, jer je pocela zivot sa Goranom Gajicem. Rekla je da je napokon pronasla svog coveka. To je ocito bilo istina, jer oni i danas zive zajedno.

Godine 89/90. radio se film "Kako je propao rokenrol", moj najdrazi film iz osamdesetih. Bez obzira sto tehnoloski ne stoji dobro. Gajic je rezirao te price zajedno sa Kostom Bunusevcem i Kojom - Zelenim zubom na planeti dosade. Godine 92. radila sam sa Dragojevicem u filmu "Mi nismo andjeli". Kasnije ce doci do naseg sukoba koji nije bio smisljen. Kolega nije shvatio u kojoj meri je ispao producentski reditelj. Sa "Ranama" je zeznuo producente, sad oni zezaju njega. U prilici je da vidi kako izgleda zivot izvan institucija. Zelim mu mnogo uspeha u individualizmu, bez "Kobra trejda". Svakako, hvala mu na "Ranama".

SUPERNAUT: Bila sam u Americi, da poslednji put vidim svoje juznoslovenske prijatelje. Zajedno smo gledali ratne prizore na Plitvicama. U junu 91. resila sam da se vratim, mada su me americki prijatelji ubedjivali da ostanem, jer pocinje rat u mojoj zemlji. Rekla sam: "Jebi ga, bas zato!"

Preuzela sam dramatizaciju "Zlocina i kazne", radila sam predstavu zajedno s Plestinom. Tajna hriscanstva nije tako jednostavna i Dostojevski se mnogo potrudio da bi je objasnio. Proboj u hramove mi smo izvrsili 87. godine. Bilo je iz cistog srca, mada ja to tada nisam mogla da izgovorim. Zelela sam da studiram bogosloviju, kako bih spajala dramske motive sa ranim hriscanstvom, ali iguman Studenice nije mi dao blagoslov. Rekao mi je: "Ti odmah hoces na pramac broda, idi u potpalublje!

Pocinjem i saradnju s Djiletom Markovicem, na Art kanalu, 13 emisija od po cetiri sata. U njoj smo postavljali neka kljucna pitanja, recimo: Jesmo li zaista hriscanska civilizacija? Da li je prihvatanje krvne zrtve hriscanski cin? Sta je duhovnost Vizantije? Dotakli smo sve tabu teme i provocirali ljude da govore s nama u kontakt programu. Djile je svakako veliki slikar na tlu Balkana, poznavalac sinteze savremenog slikarstva i vizantijske perspektive. To se bas slilo u tog coveka. Pri tom je i jeziv lingvista.

Najstrasnije zime 93/94. sedeli smo u hladnoj sobi, pogledali se i rekli: "Dobro, sta se ovde desava?" Nas ortak je izmesao tri sibice i rekao: "Kome crkva, kome narod; kome banka, kome stranka?!" To je zacetak poslednje dramske formulacije, po tim azilantskim sobama eksjugoslovenske generacije. Isformulisali smo poslednju rezoluciju, nastale su pesme "Supernauta": "Hip, hip, hipnozis", "Ponor", "Vergl" "Jednorog", "LsDB". Neko ce nekad shvatiti sta je ispevano u tim sobama.

"Ubistvo na ivici grada" je nas rokenrol mjuzikl posvecen Kafki i Orvelu. Nase gutenbergovsko-lingvisticko pamcenje smestili smo u te songove, koje cu ja i dalje razradjivati. Sesnaest puta izveli smo predstavu, i posle svake dobijali po 80 dinara. Niotkuda pomoci, nemas da jedes a odvajas za rad. Bilo je to provlacenje kroz iglene usi, jer je folk tradicija drmala ovim prostorima.

PUNI OTROVA: Mlade generacije su okrenute protiv nase kosmopolitske, judeohriscanske generacije - tradicionalizmom, macizmom, ratnickim principima. Neko je to izveo i meni je trebalo pet godina da prestanem da se bojim mladih "celavaca". Kad me vide, vicu: "Eno je! Zena koja se ne sminka!" Klinci - "tigrovi". Mladi psihoticari unistenih zivota. U ime besmisla. A mi smo sklanjani kao narodni neprijatelji. Ko je to podmetnuo? Isti oni koji su sedamdesetih progonili intelektualce, a u osamdesetim zatvarali slobodne scene.

Uzasno smo zatrovano pleme. Puni smo predrasuda jedni prema drugima, puni otrova, puni promasenosti. Ovo drustvo je gresno: sve sto je bilo intelektualno-poseceno je, sve sto je bilo samostalno - zabranjeno je. Ostaje nam nivo propovedanja, sto je strasno.

Zadovoljna sam, posle svega, jer sam ostala emotivna. Priznajem, bila sam na granici da poludim, da ne mogu da vladam sopstvenim nervima. Duboka, najdublja moguca depresija u kojoj ne vidite uzrok bola. Crna rupa.

Imala sam razumevanje u svojoj generaciji. Uvek se pojavljivala grupa ljudi koja me je vodila ili prihvatala. Znaci, najbitnija su ta prijateljska utocista. E, sad, hrabro je izdrzati do 37. a ne udati se. Ja sam bila spremna za brak, ali kad se nije ostvario sa zeljenim covekom, nijedan drugi nije mogao da me kupi. Sustinska vodilja u mom zivotu bila je ljubav. No, kao da sam se u duhove zaljubljivala, bilo da su prijatelji ili ljubavnici (boze me prosti, to smesno zvuci iz mojih usta).

LjUBISA STAVRIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.