2494, OKTOBAR 15 1998

VOJVODINA

UZEGLI JOGURT

Tacno je deset godina od "dogadjanja naroda" u Novom Sadu. Rezultate znamo: dotakli smo dno zivota, a sta ce sutra biti, ne zna se. Jedno je izvesno - i ova je revolucija propala, kao i sve revolucije uostalom. Samo su evolucije vecne i trajne

Proslo je deset godina od novosadske jogurt-revolucije i bez obzira sto mnogi smatraju da tu i nema sta da se slavi, misljenja smo da je rec o dogadjaju koji zasluzuje da se njegov desetogodisnji jubilej pomene, a uz pomen ponesto i kaze. Ako ni zbog cega drugoga, onda samo zato sto bi danas bilo kakva slicna revolucija, uz pomoc jogurta, bila neizvodljiva, jer mi toliko jogurta vise nemamo.

Nazalost, glavni akteri dogadjanja naroda u Novom Sadu nisu mogli ili nisu hteli da govore za novine. Bivsi direktor Jugoalata Djordje Scepancevic, koji je prvi izveo radnike na ulicu, penzionerske dane provodi u okolini Budve i javlja, telefonom, da se danas bavi agrikulturom (sadi bostan, sadi belu ruzu...). Kaze: "Pustimo to, neka sve ide svojim tokom." Nije zeleo nikakve izjave da daje ni Mihalj Kertes (bez obrazlozenja), a odustali su, posto su prvo pristali, i Bosko Krunic i Zika Berisavljevic. Nisu, doduse, konacno rekli ne, ostalo je da se nesto napravi - kasnije.

Vlast pre svega

Bilo bi dobro da se podsetimo sta je sve prethodilo novosadskom mitingu 5. i 6. oktobra 1988. godine, kad je sruseno vojvodjansko autonomasko rukovodstvo.

Citalac mora znati da se sve to dogadja posle cuvene Osme sednice koja u prvi plan izbacuje na politicku scenu Srbije Slobodana Milosevica. O njegovom obracunu sa Ivanom Stambolicem ispisane su mnoge stranice i slobodno se moze reci da je taj obracun bio nedemokratski. Ali, sta je u to vreme moglo da se ocekuje? Demokratija u komunizmu? Sve je to uradjeno na klasican komunisticki nacin, kako se i ranije dogadjalo kad je jedna struja bila jaca, spremnija i brza. Jedni su jedva cekali da uskoce na necija mesta, a u nedemokratskim sistemima uvek ima vise ulizica i pokvarenjaka nego sto ima slobodnih mesta. Da je kojim slucajem Stambolic nadgornjao Milosevica, on bi postao vodja zdravih snaga i, mozda, ne bi sve bilo isto, ali slicnosti ne bi mogle biti izbegnute. Kao sto je covek stil, tako je i sistem drzava.

Snaga Miloseviceva pocela je brzo da raste i njemu je uza Srbija (Uzas ili Srbija bez pokrajina) odjednom postala mala. Jugoslovenski Ustav iz 1974. godine nije bio po volji ni Milosevicu a ni mnogim drugim politicarima u Srbiji. Bio je taj ustav, ruku na srce, jedan od najcudnijih ustava na svetu. Tri ce primera posvedociti da je tako.

Prvo, drzava Srbija nije mogla da donosi svoj ustav, ili da menja neke njegove delove, bez saglasnosti pokrajinskih skupstina. Istovremeno, te su pokrajinske skupstine svoje ustave donosile samostalno.

Drugo, u donosenju zakona drzave Srbije ucestvovali su i poslanici (tada su to bili delegati) iz pokrajina, a onda su ti zakoni vazili samo za uzu Srbiju (Uzas ili Srbiju bez pokrajina). Umesto siroke analize ovoga pravnog apsurda, dovoljno je i jedno pitanje: da li je ista slicno postojalo u svetu?

Trece, dunavski i savski alasi iz Srbije i Vojvodine mogli su da love samo svoje srbijanske i vojvodjanske somove, jer su zakoni bili takvi - jasni i strogi. Nije smeo camac niz Dunavac...

Za Milosevica, pogotovo kad ga danas dobro znamo, takvo je stanje bilo neodrzivo. I on je odlucio da promeni Ustav Srbije i od te ga nameri ni Holbruk ne bi mogao da odgovori.

Istine radi, mora se reci da se ni Stambolic nije slagao sa ustavnim polozajem Srbije u federaciji. On ce, pre dogadjanja naroda, otici u Novi Sad i sa politickim rukovodstvom Vojvodine odrzati jedan dug i vruc sastanak. Tema je bila - promena Ustava Srbije. Vojvodjani nisu hteli za tako nesto ni da cuju. Svasta su mu skresali u lice, posebno Grne Radosavljevic i general Petar Matic Dule. Na kraju sastanka, kao sto je red, govorio je Stambolic i vratio im istom merom. Bio je, dakle, za ustavne promene.

Nacin na koji je Stambolic pokusavao nesto da promeni, verovatno ne bi nista promenio. Odnos snaga u federaciji bio je na stetu Srbije. Slobodno se moze reci da je uz Srbiju bila samo Crna Gora, i to sa zadrskom. Ogresili bismo se o Makedonce ako ne bismo rekli da oni nisu bili protiv Srbije, ali njihov stav mogao bi da se uporedi sa igracem na zici (vodili su racuna da se, ipak, ne okliznu). Dakle, razgovori, pregovori, ubedjivanja, do cega je drzao Stambolic, bez obzira na argumente, nisu imali sanse. Drzava je Srbija na svim federalnim nivoima uvek bila preglasavana. Jednom ce Vasil Tupurkovski izaci za govornicu, u svom poznatom dzemperu, i pomenuce sintagmu - neprincipijelna koalicija, ali ni od toga neke koristi za Srbiju nije bilo, jer je glasacka masina radila punom parom.

Prica o neslozi

Jos jedan primer iz proslosti pokazuje kako se to u bivsoj Jugoslaviji radilo, ko je koga branio a ko koga napadao.

Kad je jugoslovenski politicki vrh konacno na dnevni red morao da stavi albanski separatizam i nacionalizam na Kosovu i da kaze sta misli o Fadilju Hodzi i njegovim najblizim saradnicima (sednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, decembar 1987), toga dana pao je sneg. Ali, nije pao sneg da pokrije breg, nego da svaka zverka pokaze svoj trag...

Uvodni govor odrzao je Milan Pancevski, pod naslovom Stavovi i zakljucci o odgovornosti Fadilja Hodze. Ko je Pancevskom uvalio ovaj vruc krompir, nije vise od vaznosti (prohujalo sa vetrom), ali on je govorio, ili je verovao da govori, u ime Predsednistva jugoslovenskih komunista. Nece cestito to uvodno izlaganje ni zavrsiti, a javice se mnogi koji ce mu postaviti pitanje - u cije ime on to govori?

Usledile su ograde (tada je ogradjivanje bilo u modi), neslaganja. Prvo ce Milan Kucan traziti da se uvodno izlaganje Pancevskog skine s dnevnog reda. Dusan je Dragosavac podrzao Kucana. Sergej Krajger je primetio da se ocenama o delovanju Fadilja Hodze nije pristupilo "marksisticki i politicki korektno". Dodao je da drug Fadilj treba da ostane u Savezu komunista. Krajgera je podrzao Josip Vrhovec. Onda je za drugove iz Srbije usledio sok. Vojvodjani nisu dali da na druga Fadilja muva sleti. Rekao je Djordje Stojsic da je sve to povrsno i da to svasta moze da izazove, da deluje kontraproduktivno i da "nam nanosi stetu". A Nandor Major je naglasio da ne govori samo u svoje ime, vec i u ime jednog broja clanova Centralnog komiteta iz Vojvodine, koji su ga ovlastili da kaze kako "niposto ne mogu prihvatiti ocene Milana Pancevskog". Ogradio se i on od izlaganja i zatrazio je da se ono nigde ne objavi.

Sta je to, ukratko receno, Pancevski izlozio? Ocenio je da je deo kosovskog rukovodstva i sa njima Fadilj Hodza kao prva violina toga separatistickog orkestra, aktivno radio na stvaranju svesti, sirenju shvatanja i atmosfere u kojoj se, normalno, javila i parola Kosovo republika, kao sinteticki izraz osnovnih ciljeva albanskog nacionalizma i separatizma.

Mi danas znamo sta se desilo i valjda vise nema dilema o tome sta je Fadilj Hodza bio dok je bio to sto je bio.

Nema sumnje da je Milosevicu iz dana u dan bivalo sve jasnije da se i Kosovo i Vojvodina separatisu. Veze izmedju Beograda i Novoga Sada postajale su sve redje, odnosi sve hladniji. Rukovodstvo Vojvodine putuje u Zagreb, za savet, ili podrsku, putuju dvaput, a to sve iritira Beograd. Dolepotpisani ce tada, prilikom posete jedne vojvodjanske delegacije Zagrebu, objaviti da je docek bio srdacan i svecan i da su svirane himne - Lijepa nasa i Cetir' konja debela.

Naivni Vojvodjani

Da li je vojvodjanska vlast znala tada da "nasa braca" iz Slovenije i Hrvatske kuvaju nesto daleko ozbiljnije od obicne svadje sa Srbijom? Da li su znali da je Kardelj svojevremeno priznao kako je Jugoslavija za Sloveniju samo privremeno resenje? Da li su citali Antu Starcevica, pravasa, koji je udario temelje hrvatskim nacionalnim ciljevima i koji je govorio o Hrvatskoj do Drine, Tise i Zemuna? Danas znamo da je plan razbijanja Jugoslavije negovan i zalivan u Sloveniji i Hrvatskoj i da su pokrajine Kosovo i Vojvodina bile odredjene kao poligoni na kojima ta akcija treba da se izvede. Prva pobuna albanskih separatista dogadja se dve godine pre Brozove smrti, ali bila je slaba i brzo se sve smirilo da bi, godinu dana posle njegove smrti, pobuna krenula mnogo ozbiljnije. Ugusena je u krvi.

Verovatno da vojvodjansko rukovodstvo nije znalo za sve tajne hrvatskih i slovenackih separatista i bilo bi neposteno kazati da su i oni zeleli raspad Jugoslavije. Oni, jednostavno, nisu shvatili zapadnjacku politicku varijantu, ispali su slucajni saucesnici i to je njihova nesreca.

U razgovoru za nas list dr Dragan Veselinov, koji ne krije da je ortodoksni vojvodjanski autonomas (vremena danasnjeg), kaze da je u to vreme, kad su Vojvodjani isli u Zagreb (na zganjce), vec bio vanredni profesor univerziteta i da je kod autonomasa imao izvesnu ulogu savetnika. E sad, koliko su ga stariji slusali i razumeli, posebna je prica. Nas zanima sta on sada misli o starim vojvodjanskim autonomasima i o tome zasto su propali.

- Rukovodstvo u Vojvodini 1988. godine nije moglo da izidje nakraj sa srbijanskim primitivizmom. Protiv sebe imali su nacionaliste u Savezu komunista Srbije, vojne ideologe koji su centralisti po prirodi vojne organizacije, imali su protiv sebe i crkvu, akademiju nauka, univerzitet... Oni su branili samoupravljanje, a za to vise nisu imali podrsku iz Slovenije i Hrvatske. Vojvodina je morala da se oslobadja samoupravljanja, da na srbijanski nacionalizam odgovori srpskim vojvodjanskim nacionalizmom i republikanstvom Zarka Zrenjanina, koji je bio vrlo obrazovan covek. Da je on bio na celu Vojvodine, ona bi vec u Jajcu 1943. godine bila republika - kaze dr Veselinov.

Kaze jos da su Vojvodjani pali u jogurt-revoluciji jer su se uzaludno borili za stari socijalizam.

- Nisu imali ideologiju i bili su tehnicari i vecina njih dosli su iz kabineta, kao tehnicari prethodnih mocnika. Trebalo je da se povezu sa Slovenijom i Hrvatskom alternativno, i sa snaznim liberalima sa Bosansko-hercegovackog univerziteta i da tim putem potraze spas.

Nas sagovornik misli da je samo tako moglo da se zivi dalje i zajedno. Kaze da je propast Vojvodine najavila i propast Jugoslavije. Srbijanski nacionalizam i kolonijalizam nije mogao da pobedi Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu - kaze - posto se sveo na velikosrpske teritorijalne zahteve.

- Spasilac Srbije Slobodan Milosevic, kontraobavestajne sluzbe, tajne policije i velikosrpski organizatori, dokazi su da je srbijanski nacionalizam agresija na buducnost srpskog naroda. Zato antibirokratsku revoluciju niko i ne slavi, sem nekoliko korumpiraih kolonista iz Backe Palanke, jer danas svi u Vojvodini znaju da im je rezim protivnik - kaze Veselinov.

Sta se moze ocekivati u buducnosti?

Vojvodina moze da se izvuce ispod srbijanske cizme. Njen put je regionalna autonomija. Ali ne Kostunicina, koja ne predvidja zakonodavni parlament, jer u Beogradu nema opozicije rezimu. Vladajuci blok je velikosrpski, a u odnosu na Vojvodinu velikosrbijanski. Slicno je bilo i u Vojvodini, dok je imala autonomiju. Stari komunisticki autonomasi nisu razumeli da je Vojvodina morala da proglasi Srem, Banat i Backu za podregione, sa svojim skupstinama i budzetima. Starom Vojvodinom vladali su Sremci, nova Vojvodina ne sme da ustolici novosadsku centralizaciju - kaze dr Veselinov.

Autonomija, drugi put

Danas Vojvodina ima vojvodjansku vladu u senci. Savetnik u vladi za odnose s javnoscu Djordje Subotic rado govori za novine.

- Pre deset godina u Novom Sadu dogodilo se veliko finale putujucih cirkusa Slobodana Milosevica po Vojvodini. Mitinzi koji su od 9. jula dirigovani iz najuzeg rukovodstva tadasnjeg Centralnog komiteta Srbije, krstarili su Vojvodinom ravnom i glavna parola bila je Spalicemo ustav! Ulicnom halabukom srusena je autonomija Vojvodine. Sadasnjim ustavom, Vojvodina je postala veliko srbijansko odeljenje beogradskih firmi i institucija obrazovanja i kulture. Cesto joj se i ime gubi, pa je umesto Vojvodina zovu severna srpska pokrajina. Najcesce je magazin hrane za drzavu bez dna.

Kaze da vojvodjanska vlada u senci zeli da vrati dostojanstvo Vojvodjanima. Oni traze zakonodavnu, sudsku i izvrsnu vlast. Vlada je protiv stvaranja vojvodjanske drzave.

Koliko je to realno, pokazace vreme. Sve zavisi od volje Slobodana Milosevica. I ne traze autonomiju samo Srbi, i Madjari hoce nesto svoje. Bez obzira sto bombardovanja (verovatno) nece biti, daleko smo mi od mirnog sna.

Srpski je nacionalizam buknuo posle gotovo poluvekovnog forsiranja klasnog interesa i dokazao da je u ovom istorijskom vremenu velika snaga koja mobilise mase i hoce nacionalnog vodju. Kad je Milosevic krenuo da osvaja vlast, narod je odusevljeno pevao - Oj Srbijo iz tri dela, uskoro ces biti cela... sto i nije moralo da bude u startu lose, samo da je vodja bio drukciji. Ali, kao sto u komunizmu nije moglo biti demokratije (kakva demokratija kad nema vise stranaka), tesko je ocekivati da u nacionalistickoj klimi vodja bude - pamuk.

Oni koji danas s pravom govore o uzasima koje smo doziveli posle dogadjanja naroda i kazu kako su znali da ce sve tako ispasti, precenjuju sebe. Nije, ipak, Srbija mogla da postoji iz tri dela, kao sto joj ni danas ne ide najbolje zbog totalne centralizacije koju ova vlast sprovodi. Puknuce to jednog dana, jer niko nije lud da seje zito i kukuruz a da od Beograda dobije samo plevu i sasu.

Ljude koji su pre deset godina krenuli da ruse autonomase ne bi valjalo sada po svaku cenu slati na stub srama (bilo je tu hiljade nevinih mitingasa), jer mnogi od njih, mozda i nisu navijali za vodju, koji ce im kasnije, doneti bedu i glad, nego su, jednostavno, prvi put posle pola veka imali priliku da sruse komuniste sa vlasti i to im je bio izvestan odusak.

Zar su vodje Francuske burzoaske revolucije, uz pomoc sankilota (bezgacnika), posto su proglasili republiku, hteli da republika propadne a Francuska dobije Napoleona, diktatora nad diktatorima, koji je mnoge francuske familije (o ruskim mucenicima da ne govorimo) zavio u crno? To se moze i ovako reci: ne zna dan sta nosi noc...

PETAR IGNjA

ANTRFILE

Mitinzi

Kako je doslo do masovnih mitinga po Vojvodini? Jednostavno, bili su organizovani iz Beograda. U jesen 1987. godine pokrenuta je inicijativa da se Ustav Srbije promeni. Pokrajinske skupstine Kosova i Vojvodine nisu davale saglasnost. Prvi su popustili Kosovci, ali Vojvodjani nisu. Naprotiv, novosadski Dnevnik i pokrajinska televizija pokrenuli su medijsku kampanju protiv drzavnog vrha Srbije. Onda je Milosevic pozvao Solevica, Solevic Micu Sparavala, penzionisanog pukovnika Udbe, i mitinzi su krenuli od grada do grada. Trajalo je to dva meseca, a kraj se dogodio u Novom Sadu, kad je vlast pala, uz pomoc jogurta, oktobra 1988. godine.



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.