2494, OKTOBAR 15 1998

ISPOVEST: ALEKSANDAR NIKOLIC, KOSARKASKA LEGENDA

JA SAM POSVECENIK

Zove me Tanjevic, kazem: "Osvojio si mesto vicesampiona Evrope, imas uspeh s reprezentacijom - sta cu ti ja?"

"Cetiri oka vise vide?", kaze on. Kao sto mi je rekao i Maljkovic: "Trebas ti meni, uvek!"

Veliko priznanje jugoslovenskoj kosarci dodeljeno je pre nekoliko dana u Springfildu, SAD, u sedistu Memorijalnog kosarkaskog centra. Profesor Aleksandar Nikolic, rodonacelnik jugoslovenske kosarke dobio je svoje postolje u "kuci slavnih". Tvorac novog defanzivnog stila i doktrine, koji su postali preovladjujuci u evropskoj kosarkaskoj teoriji, deli ovo izuzetno priznanje sa malim brojem kosarkaskih legendi van americkog kontinenta. Izuzetno skroman, tipican predstavnik stare skole sportskih entuzijasta, profesor Nikolic je ostvario rekord od 101 pobede i 39 poraza vodeci reprezentaciju plavih. U njegovom skoru nalaze se zlatne medalje sa Evropskog prvenstva 77. i Svetskog sampionata 78, kao i srebrna odlicja sa evropskih sampionata 1961. i 1965. godine. Predvodeci italijanski "Injis" u periodu od 1969. do 1973. osvojio je tri nacionalna kupa i sampionata, tri titule prvaka Evrope i dva Internacionalna kupa.

- Verujem da niko ne radi da bi dobio nagradu, ona dolazi samo kao posledica neceg sto se desavalo u toku rada. To je najveca nagrada koju sam u svom zivotu mogao da dobijem, sto stvara osecaj velikog zadovoljstva. Govorio sam na svecanosti pred sedam hiljada ljudi, na konferenciji za novinare; onda dolaze autogrami, ljudi vas prepoznaju na ulici... Nije mi bas bilo lako u ovim mojim godinama. Interesantno, datumi su se poklopili: tacno pre trideset godina dosao sam u Springfild na specijalizaciju, sad, evo, dobijam veliko priznanje.

NEDOZVOLjENE RADNjE: Posle Olimpijade u Berlinu 1936. kosarka se ozbiljnjije zacinje na tri mesta u Beogradu: Sokolskom drustvu u Deligradskoj ulici, u mojoj skoli "Kralj Aleksandar" na Dedinju i Trecoj muskoj gimnaziji. Za razliku od, recimo, Sofije, ovde nije bilo americkih koledza koji su promovisali taj sport. Bugari su kosarku mnogo ranije zaigrali od nas, u susretima s njima redovno smo gubili.

Za vreme rata kosarka se malo igrala, a odmah posle rata u Subotici je organizovano kosarkasko prvenstvo republika, plus armijski tim. U tom timu, pored mene igrali su: Ratko Vlahovic, Kovacevic, Dekleva, Bakarin... Nesto kasnije od te vojne ekipe formiran je tim "Partizana".

Kad sam izasao iz armije zaposlio sam se u komisiji za fizicku kulturu pri Izvrsnom narodnom odboru grada Beograda. Moj resor bio je trazenje i popravka sportskih terena. Presao sam u "Zvezdu", igrao sam kosarku, a nocu smo na Kalemegdanu pravili tribine za gledaoce. Sluzili smo se i nekim radnjama koje ne bi trebalo da se cine: nocu smo krali bandere, donosili ih na Kalemegdan i tako postavljali osvetljenje.

Upisao sam medicinu, ali sam posle izvesnog vremena shvatio da ne mogu da se bavim kosarkom i studijama medicine. Mozda je to bio samo izgovor pred sobom. Ozenio sam se, trenirao u "Zvezdi", radio u Izvrsnom odboru i zavrsavao DIF. Naime, ubedili su me da imam dara za pedagogiju. Upisao sam DIF, postao asistent, potom docent. Preuzeo sam kosarku na DIF-u i ostao u njemu sve do 1968.

MI PA ALBANIJA: U "Partizanu", de fakto, nije bilo trenera. Svi smo bili i treneri i igraci neki su se pitali vise, neki manje. U "Zvezdi" je svaki igrac vodio svoju ekipu pionira i onda smo pravili turnire. Tako smo poceli da shvatamo sta je to rad trenera. Izabralai smo Nebojsu Popovica za trenera, iako smo svi imali duzi kosarkaski staz od njega. On se najvise zauzimao za razvoj kosarke.

Sticajem okolnosti, rano sam prekinuo da igram. Naima, dogodio se incident na jednoj utakmici sa ekipom DIF-a. Stigao sam jednog igraca, Jeftimovskog (ne pamtim imena, njegovo sam upamtio), i uhvatio ga za ruku. Napravio sam faul. Odmah sam digao ruku, bio je to moj student. Medjutim, on je uhvatio loptu i gadjao me se njom. Izasao sam s utakmice. Shvatio sam da ne mogu da budem nastavnik DIF-a i kosarkas "Zvezde". Verovatno bih dolazio u slicne situacije i tako doveo u pitanje svoj autoritet nastavnika.

Otisao sam iz "Zvezde" 1949. godine. Kratko sam igrao u "Zeleznicaru", preuzeo sam BSK, danasnji OKK Beograd; u njemu sam bio trener i povremeno igrac.

Sta da vam kazem?! U tim posleratnim godinama nasa kosarka je bila na dosta niskom nivou na prvenstvu Evrope 49. i bili smo pretposlednji, iza nas je bila samo Albanija.

Imao sam 27 godina kad sam 1951. izabran za selektora jugoslovenske reprezentacije. Na toj funkciji ostao sam sve do 1965, u saradnji s trenerom Nebojsom Popovicem, u jednom periodu i Borom Stankovicem. Radio sam sa pet generacija kosarkasa. Dosao sam u situaciju da treniram svoje drugove, koji su svi bili bolji kosarkasi od mene. Ali, bili su korektni, tako da nikakvih problema nisam imao.

STA JE SPORTSKI: Godine 1953. u Moskvi, prvi put sam ucestvovao sa reprezentacijom. Nebojsa Popovic je bio trener, ja sam bio selektor. Uzeli smo sesto mesto, na pomalo komican nacin. Po tadasnjim pravilima lopta se mogla drzati neograniceno.

Bili smo u grupi s Bugarima i Izraelcima. Izraelci su tukli Bugare sa 15 koseva razlike. Nebojsa i ja smo se dogovorili: prve dve ekipe idu u finale, bolje da se cuvamo za utakmicu s Bugarima, a s Izraelcima, sta bude. Stavimo mladje igrace da igraju a ove kvalitetnije cuvamo za sutrasnju utakmicu s Bugarima. Izraelci povedu s 15 koseva razlike, medjutim, nasi mladi izjednace i utakmica se zavrsi nereseno. Sta se dogodi u produzetku? Izraelci uopste nisu napadali, stajali su ispod svog kosa, jer smo imali centra viseg od njihovog. Drzali smo loptu po cetiri minuta i pedeset sekundi, publika je pocela da izlazi iz sale. Dolazi treci produzetak, igraci se potpuno ohladili, samo povremeno dodaju loptu. Ubacimo u igru Geca, u to vreme naseg najboljeg kosarkasa, on izvede prodor, sutira i lopta pocne polako da se okrece oko obruca. Svi se sledili, gledaju sta ce se dogoditi, skoci Mirko Marjanovic, cusne je i mi dobijemo utakmicu.

Sutradan igramo s Bugarima, nereseno. Na samom kraju utakmice Bugari treba da izvedu dva penala. Ako namerno promase, igraju se produzeci - moze da se dogodi da izgubimo sa vise od sedam koseva razlike i tako ne udjemo u finalnu grupu. Onda ja pitam sudijsko rukovodstvo da li je po pravilima da sebi samima damo kos. Kazu: "Moze, ali to nije sportski!" Dogovorimo se da ipak to ucinimo. Medjutim, na nasu radost bugarski kosarkas postigne kos. Bugari su ispali iz daljeg takmicenja, a mi smo osvojili nas najveci rezultat do tada - sesto mesto. Pobedili smo cak i reprezentacije Cehoslovacke i Italije, koje su na prethodnom prvenstvu bile finalisti.

MRLjA NA REPREZENTACIJI: Posle tog uspeha u Moskvi, postignutog u senci IB-a, nasa kosarka je naglo pocela da se razvija. Tvrdim da se u sportu nista ne moze postici na brzinu. Ipak, mi smo pravili dosta jake skokove.

Nazalost, na prvenstvu sveta u Riju 54. prosli smo vrlo lose. Igrajuci utakmicu s Urugvajem, mi smo drzali loptu i nasa evidencija je, kao i na semaforu, bila da vodimo s dva kosa razlike. Kad se utakmica zavrsila, ispostavilo se, na sudijskom stolu, da smo, zapravo, igrali nereseno. Pristali smo da igramo produzetke, ali smo se dogovorili da ulozimo zalbu. Prihvatili su da je sve tako kao sto kazemo, ali nas kapiten je potpisao zapisnik. Gotova stvar.

Na pocetku nasih putovanja po svetu bilo je dosta blamirajucih situacija, cemu su doprinosili nasi igraci. Nosili su novac da bi kupovali garderobu. Razumem ja da su bili zeljni svega, ali ne ide takvo ponasanje s reprezentacijom! Imali smo i incidente: dogadjalo se da odemo s manje igraca na medjunarodna takmicenja, jer su kod pojedinih carinici nalazili skriven novac. Za mnoge se kasnije saznavalo sta su sve radili, jer su se hvalili okolo. S obzirom na postignute rezultate, to je bila velika mrlja za reprezentaciju. Jeste, dnevnice na pripremama bile su mizerne. Bilo mi je neprijatno kad treba da ih podelim; za njih su mogli da plate kafu i eventualno koktu.

Imao sam dosta autoriteta, jer imam svoje principe. Nekim igracima sam se obracao sa vi. Nikad psovku nisam upotrebio. Mnogi igraci su tvrdili da me se plase, na sta sam ja pravio aluzije: "Ja sam mali i slab sam, a pogledajte se koliki ste vi?!" Nisu bili narocito iskreni u kontaktu sa mnom, nisu se mnogo poveravali. Sa Borom Stankovicem su bili iskreni, jer se Bora prema njima ophodio prijateljski. On bi snjima provodio po 4,5 dana, dok sam ja s njima bio po nekoliko meseci. Moja glava je kriva, uvek sam voleo da sve bude u redu, pedantno. Ja sam tezak za saradnju. Ako se dogovorimo nesto, ja cu dati sve od sebe da to ispunim, ali trazim to isto i od drugih.

AMERICKI PRESING: Nas uspon u kosarci dobrim delom bio je rezultat nase saradnje sa stranim trenerima. Prvi je u Beograd dosao Bugarin Temkov, zatim Madjar Kamaras, profesor kosarke iz Peste. Treci je bio Francuz Anri El. Uzor nam je bila francuska kosarka. Posle smo shvatili da su oni, zapravo, pogresno interpretirali mnoge elemente iz americke skole kosarke.

Na Olimpijadi u Rimu 1960. osvojili smo sesto mesto, to je bio znacajan rezultat nase reprezentacije. Na utakmici s Amerikancima bilo je i duhovitih situacija: zatrazio sam tajm aut u desetom minutu, kod rezultata 32:2 za Amerikance. Imali su izvanrednu ekipu, citav taj tim presao je u profesionalce. Tad se prvi put pojavio legendarni Belami, posle je igrao 15 godina u profesionalcima.

U tajm autu pitam igrace: "Dobro, recite mi zasto sutirate cim predjete centar?" Daneu mi odgovori: "Pa to je jedini momenat kad vidimo kos!" Amerikanci su igrali strahovit presing. Oko nam nisu dali da otvorimo, a mi nismo bili naucili na takav stil igre. Izgubili smo sa 20 koseva razlike, nije bilo bas katastrofalno. S drugim reprezentacijama smo se dosta dobro nosili u to vreme.

Na prvenstvu sveta u Riju 63. tukli smo i Amerikance i Ruse. To je bilo prvi put da smo ih pobedili. Nazalost, izgubili smo od Brazilaca, u prilicnoj meri zahvaljujuci sudijama. Bukvalno nam nisu dozvoljavali da predjemo centar. Mislim da je kljucna tacka naseg uspona u kosarci bio taj uspeh u Riju. Potom je usledio mali pad.

Krajem 63. sest meseci sam proveo na studijskom putovanju po americkim centrima kosarke. Boravio sam kod poznatih trenera, upoznavao njihov nacin rada. Zarekao sam se da, bar, dve godine pustim da sazre moje novo znanje, da bih mogao solidno da ga prenesem igracima. Medjutim, napravio sam gresku vec u Tokiju 64. Krenuo sam dosta da radim na odbrani; desilo se da je napadacki red oslabio, a da odbrana nije mnogo uznapredovala. Tim je bio rovit, nismo imali dobru igru.

Uvek sam bio pristalica dobre odbrane, smatrao sam da se tako automatski postize bolji razvoj napada. Raije sam cesto objasnjavao trenerima jednu formulu: utakmica traje 40 minuta. Hipoteticki posmatrano, svaka ekipa ima loptu 20 minuta. To znaci da svaki igrac ima mogucnost da poseduje loptu 4 minuta - sve ostalo radi se bez lopte. Neki igraci ce posedovati loptu duze, neki krace... Kad igraci sami shvate, ne da im vi to kazete, to je dostignuce. Kad se sami postave na svoja mesta: ovaj najbolje sutira, njemu cemo to dati da radi, ovaj najbolje skace...

KO JE NAJBOLjI: Pokojnog Kresu Cosica uveo sam u reprezentaciju 1965. godine. Bio je uzasno mrsav, nikad nije skidao donji deo trenerke. Isao je kroz tri generacije kosarkasa; ako se uopste moze rangirati, ako to ima smisla, bio je najbolji igrac kog smo imali u reprezentaciji. Cosa je bio vanserijski igrac, i covek. U Americi je naucio da igra izvanredno, a imao je i sjajan ljudski odnos prema igracima. Tacno je znao kad koji igrac treba da bude uposlen. Cesto sam govorio da je on nas najbolji plejmejker. Nemanja Djuric takodje je bio izvanredan igrac, Daneu, fantastican. Da ne govorim o Plecasu, Cermaku, pa iza njih Kicanovicu, Slavnicu, Delibasicu... Uvek smo imali kvalitetne igrace. Jasno, najkvalitetnija reprezentacija bila je ona u kojoj su igrali: Divac, Kukoc, Paspalj, Radja, pokojni Petrovic... Iako mislim da bi ih ova sadasnja reprezentacija tukla. Ne moze se negirati dijalektika napretka: ne moze se zaustaviti vreme, niti napredak.

NISAM MATERIJALIST: Godine 1965. posle prvenstva Evrope u Moskvi, gde smo osvojili drugo mesto izgubivsi od Rusa u izuzetno teskoj utakmici, otisao sam u Italiju, u "Petrarku" iz Padove. Dobio sam odobrenje od DIF-a da mogu da idem. Uslovi u tom klubu bili su minimalni, ali vec prve godine usli smo u prvu ligu. Tu sam upoznao Daga Mouka, za koga smatram da je najbolji igrac s kojim sam radio. Otisao je u profesionalce, kasnije je deset godina bio trener "Denvera".

Godine 67. vratio sam se na fakultet, i u "Zvezdu". Doveo sam Kapicica u tim, a tada su u juniore dosli Simonovic i Slavnic. Godine 1969. ponovo odlazim u Italiju, ovaj put u "Injis", na cetiri godine.

Kad su me pozvali, nisam hteo da idem. Dogovorim se sa "Zvezdom" da im postavimo takve uslove koje oni nece prihvatiti. Medjutim, oni odmah prihvate te "nemoguce" uslove. Kad sam dosao u "Injis" vidim da sam placen kao i ostali treneri. Sami su mi povecali primanja za pedeset posto, ja to nisam trazio. Mada, to su bile prilicno male sume u odnosu na ove danas. Ovo sto sad dobijaju treneri, ja cetvrtinu toga nisam dobio za sve godine mog rada u inostranstvu. Mnogi su se tamo i smejali, zato sto sam uredno placao porez. Samo u jednom klubu dobio sam pare koje nisu bile oporezovane. Ne mogu sad da govorim o tome... Nije mi sve uzela "stara stednja", neke stvari sam i napravio zahvaljujuci mojoj zeni. Ona je bila racionalnija, ja sam bio posvecenik.

PRINCIPIJELNOST: Sa "Injisom" sam vec prve godine osvojio sve sto se moglo osvojiti: Kup, prvenstvo Italije, Kup sampiona i Interkontinentalni kup.

Godine 1976. ponovo sam preuzeo jugoslovensku reprezentaciju. U tom periodu igrala je fantasticno: trujumfovali smo u Evropi 77, postali prvaci sveta u Manili. Ali, ja sam jos 1977. najavio ostavku. Napravio sam izvestaj na 40 strana o svim problemima u nasoj kosarci. Ljudi u Savezu smatrali su da ne treba otpocinjati s razmiricama u trenucima trijumfa. Naprotiv, smatrao sam da stvari treba menjati bas kad se ima uspeha. Kad gubis treba da se pokrijes usima. Zamolili su me da ostanem na tom mestu do Manile; po zavrsetku poslednje utakmice vise nisam bio trener reprezentacije.

Doveden sam, po pozivu, na mesto redovnog profesora DIF-a. U njemu sam radio tri godine i 81. otisao u prevremenu penziju. Ponovo sam otisao u Italiju i tamo radio do 86. godine. Vrativsi se, nastavio sam da radim s mladjim trenerima, bio sam njihov pomocnik. Nisam zeleo da budem supervajzer, godine su to... Saradjivao sam sa Tanjevicem, Maljkovicem, Obradovicem, Suboticem i Darkom Rusom.

Zove me Tanjevic, kazem: "Osvojio si mesto vicesampiona Evrope, imas uspeh s reprezentacijom - sta cu ti ja?" - "Cetiri oka vise vide!", kaze on. Kao sto mi je rekao i Maljkovic: "Trebas ti meni, uvek!"

TAJNA USPEHA: Smatram da je osnovna stvar: rad i samo rad. Bolje je i pogresno raditi, nego ne raditi. Tvrdim da igraci prave dobrog trenera. Oni su izmislili i tehniku i sve drugo. Mi treneri samo smo to obradili, doterali i preneli drugima. Ko je naucio Dzordana da radi sve ono sto radi? Nema tog trenera. Igrac nikad ne moze biti kriv za izgubljenu utakmicu. Italijanima je bilo cudno kad sam poceo da izjavljujem da sam ja kriv za izgubljene utakmice. Dogodilo mi se sa "Injisom" da tri sekunde pre kraja izgubimo utakmicu i odemo u drugu ligu. Rekao sam: "Ostajem da vratim ekipu u prvu ligu!" Sledece godine bili smo peti u plej ofu.

Sustina je da ako se trener posveti svom poslu, a tako je i u svim drugim profesijama, mora da dobije odredjene rezultate. Opet, jasno je da neko mora da trpi zbog toga. Ko? Trpi porodica. Tokom godine bio sam odsutan od kuce po 4-5 meseci; kad se zavrsi prvenstvo, moje cerke mole: "Budi samo sedam dana s nama!" Kazem: "Tu sam, nigde ne idem, ali moram da radim." Ne smem da izgubim ni jedan dan - danas je vec sutra u sportu. Ako se posle prvenstva opustim, pocne da deluje samozadovoljstvo, upropastio sam sledecu sezonu. Bio sam posvecenik kosarke.

Prvih 17 godina nisam isao na godisnji odmor, 13 godina radio sam bez dinara. Znam da su treneri koji su dolazili posle mene, dobijali i 12 puta vecu platu nego sto sam ja imao. Niti mi je zao, niti sam povredjen zbog toga. Nikad nisam razmisljao na takav, materijalisticki nacin. Ne bih ni zeleo da to naglasavate u tekstu. Isto moze da vam kaze i Nebojsa Popovic i mnogi drugi. To je, znate, cist entuzijazam.

Da budem iskren, ima stvari zbog kojih zalim. Ima. Izazov je bio da postignem bolje rezultate na Olimpijadama, nisam to postigao. To mi je zao.

I danas mislim da je odbrana u kosarci - kljucna stvar. Pre svega, ne mozete igrati u napadu ako nemate loptu. To je sva mudrost. Svakako, zadovoljan sam kad podvucem crtu. Nezgodno je raditi mnogo, a nemati rezultate. A kad ih ima, pa to je izvanredno! Srecan sam da su svi moji dobro, da sam ja relativno dobro. Kad me neko pita; "Kako si?", kazem: "Slusaj, ako pocnem da ti pricam sta mi sve fali... Ovako, dobro sam!"

LjUBISA STAVRIC

NIN JE VASA TRADICIJA!

ISKORISTITE MOGUCNOST I PREPLATITE SE ZA NIN!

GODISNjA PRETPLATA ZA INOSTRANSTVO

dostava obicnom postom 270,00 DEM

dostava avionskom postom 420,00 DEM

ili protivvrednost ostalih valuta

Pretplata se vrsi preko DEUTSCHE BANK AG Frankfurt/M (BLZ 500 700 10)

na racun EKSIM BANKE,

Beograd, br.935 92 58 u korist NIN, Cetinjska 1,

11000 Beograd, Jugoslavija

NIN SE CITA I CUVA!



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.