2501, DECEMBAR 3 1998

VOJNICKI STANDARD

HOTEL IZGUBLJENIH DUSA
Svai deseti mladi strucnjak napusta VJ. Iako zvanicni podaci jos nisu objavljeni, zna se da se situacija ove 
godine pogorsala. Da li je nasa vojska na prosjackom stapu

Seta nacelnik Generalstaba sa porodicom beogradskim buvljakom, kad se, na opste cudjenje, pola pijace uspravi u stavu mirno! Rec je o uveliko bajatom vicu koji je, mozda, najbolje odslikao standard ovdasnjih podoficira i oficira. Mnogi od njih bili su prinudjeni da se zbog malih ali zato neredovnih plata ili penzija, osposobe za rad na pijacnim tezgama.

Glavni junak vica, bivsi nacelnik Generalstaba VJ general-pukovnik Momcilo Perisic, prosle godine, na jednoj od retkih konferencija za novinare, tesku socijalnu situaciju koja ne mimoilazi ni vojsku nije demantovao, ali je njene razmere pokusao da umanji: "Mi smo nesrecni sto je nasa zemlja u ovako teskom polozaju, ali smo srecni sto sudbinu delimo sa svojim narodom. Mnogi hoce da stvore predstavu da je vojska na prosjackom stapu da bi je iskoristili za svoje ciljeve... A kako takav scenario izgleda, najbolje pokazuje primer Albanije", rekao je general i optimisticki porucio da ocekuje ekonomski prosperitet SRJ cime bi se omogucio i bolji polozaj vojske.

Nadrealni stanovi

Slicna ocekivanja ocigledno nisu svojstvena mladjim oficirima. Statisticari su zabelezili da svaki deseti mladi strucnjak odlazi. Zvanicni podaci za period od januara 1994. godine do 23. septembra 1995. potvrdjuju da je iz vojske na licni zahtev, dakle bez prava na penziju, otislo 2 990 vojnih i civilnih strucnjaka. Situacija se zakljucno s ovom godinom samo pogorsavala, ali zvanicni podaci o tome jos nisu objavljeni.

Ipak, objavljeno je prosle godine da 25 489 pripadnika VJ, Saveznog ministarstva odbrane i vojnih penzionera nema reseno stambeno pitanje. Zbog toga je general-potpukovnik Milorad Terzic, pomocnik saveznog ministra za odbranu, za sektor gradjevinsko-urbanisticke delatnosti obecao da vojska u narednih pet godina planira da izgradi ili pribavi deset hiljada stanova. Tesko da je tako nesto moguce kada se zna da je od januara 1991. do decembra 1995. podeljeno samo 3 626 stanova.

- Kao i sve ostale i pripadnike vojske zahvatili su apatija i rezigniranost. Svi su nezadovoljni politickim i ekonomskim raspletom u zemlji ali kriticne pokretacke mase nema zato sto smo svi preokupirani borbom za egzistenciju. Sada je bitno jedino kako preziveti zimu, zabrinut je 33-godisnji kapetan prve klase cija plata iznosi oko 3 200 dinara, u sta je uracunat dodatak za topli obrok i dodatak koji treba da kompenzuje nereseno stambeno pitanje.

Nas sagovornik sa setom priseca da mu je plata odmah po zavrsetku akademije (tada je po cinu bio porucnik), iznosila 2 000 DEM. Kaze da je pre borbenih dejstava na Kosovu plata kasnila oko dva i po meseca. Postala je redovna samo u periodu borbene opasnosti. Posle je krenulo po starom. Uplata za drugi deo septembra stigla je 14. novembra, da bi na dan objavljivanja smene generala Perisica vec bio uplacen prvi deo plate za oktobar iako je razlika izmedju dve uplate iznosila svega deset dana.

Nas sagovornik pokusava da bude objektivan i kaze da se nada stanu tek za deset do dvadeset godina. Ljut je sto je vojni vozni park "samo u toku ove godine opremljen sa oko sto limuzina 'micubisi karizma'". Tvrdi da se za isti novac moglo kupiti oko pedeset dvosobnih stanova.

Nista od privilegija

Ukoliko oficir dobije prekomandu u garnizon, a nije u mogucnosti da povede i porodicu, dobija nadoknadu za odvojeni zivot koja iznosi oko hiljadu dinara. Ako pak porodicu povede i svi zajedno zive kao podstanari, dobice dodatne platne bodove (zavisno od toga koliko ima dece), koji se krecu od 400 do 1 200 dinara. Posle prekomande vojska vise ne obezbedjuje suprugama zaposlenje ali, doduse, uplacuje zdravstveno i socijalno osiguranje.

Vojni budzet je mali pa je vidno da se novac koristi samo za tekuce stvari: plate i ishranu. Vojnici kazu da je hrana u kasarnama solidna. Jedan pukovnik nam je rekao kako izgledaju obroci u pristinskoj kasarni. Dorucak je standardan: to su virsle ili kobasice, kuvana jaja, sir i puter. Za rucak ili veceru vojska moze da bira izmedju dva ili tri kuvana jela. Slatkisa nema, od voca jedino se povremeno posluzi jabuka posle vecere.

"Nekada je JNA bila najmocniji realizator stambenog fonda na prostoru od Triglava do Djevdjelije", priseca se penzionisani potpukovnik cija penzija iznosi 2 500 dinara. U njegovo vreme oficiri su stan cekali najduze dve do tri godine. Kaze da su tada njegove kolege pripadale privilegovanoj visoj srednjoj klasi. Sada, kategorican je, srednje klase u VJ vise nema. Ogorcen je zbog ustaljenog kasnjenja penzija. Ne misli da su penzije pukovnika i generala visoke. One iznose od 3 000 do 4 500 dinara. Kaze, treba uzeti u obzir da su supruge vojnih lica uglavnom domacice i cinjenicu da su njihova deca, poput ostale, bez perspektive.

Svestan je nas sagovornik da je uvek bilo zlonamernog peckanja na racun standarda i zivota pripadnika JNA. Medjutim: "Zasto su konkursi uglavnom ostajali nepopunjeni za skolovanje novog kadra, zasto se uglavnom sirotinja upisivala na vojnu akademiju?", pita se i odgovara da nikome nije bilo lako da napusti rodni kraj i vise puta promeni zivotnu sredinu. Privilegije smatra normalnim, naglasava da je tako svuda u svetu. Najsmesnija su mu spocitavanja vezana za vojna odmaralista na obali. Tvrdi da je u njima uvek boravilo oko pedeset odsto civila ukljucujuci i strance. Oficiri su morali svake trece godine da podnose zahtev da bi tamo otisli, dok su obicni gradjani, ukoliko su imali novac, mogli da letuju svake godine u istom vojnom odmaralistu. Najlepsa su bila u Kuparima i Baskom Polju. Slicna odmaralista na prostoru SFRJ imala su skoro sva preduzeca.

Hotel "Topcider"

Poslednjih godina mnogobrojni vojni objekti preuredjeni su za stanovanje velikog broja oficira i njihovih familija koji su se u SRJ vratili iz nekadasnjih jugoslovenskih republika. Mnogi od njih poslednjih godina zive u izuzetno teskim uslovima.

U krugu topciderske kasarne nalazi se samacki hotel "Topcider", sazidan jos pre devedeset godina. Od tada se malo sta uradilo na njegovoj adaptaciji. Zuckasta, bezoblicna zgrada sa otpalim malterom. Ulaz u takozvani hotel obeshrabruje: drvena lose skrojena vrata, klaustrofobicni memljivi kratki hodnik u kome je grejna podstanica i obavestenje o pravilima ponasanja za stanare i njihove goste.

Ostali hodnici dugi su po nekoliko stotina metara, slabo osvetljeni. Nacickani su vojnickim ormarima u kojima, jasno se vidi, stoji zimnica. Tegle i flase vire i iz nesto manjih ormara za municiju. Izmedju stalaka sa hranom moze se prepoznati otrov za pacove. U hodniku visi mnogo opranog vesa. Zimi ga je tu jedino moguce osusiti.

U samackim sobama odavno niko ne zivi sam. Citave porodice organizuju zivot na prostoru ne vecem od osam do deset kvadratnih metara. Svaki dan se unapred planira. Neophodno je tacno utvrditi redosled ustajanja, umivanja, oblacenja, kuvanja, ucenja, citanja i spavanja. Guzva bi inace bila nepodnosljiva. Svako krilo u hotelu deli zajednicko kupatilo koje se sastoji od nekoliko kabina i jednog toaleta. Osim vojnih u "hotelu" zive i civilna lica na sluzbi u VJ. Ima penzionera i aktivnih vojnih lica. Hvale se da je drustvo mesovito, da su takvi i brakovi "Jugoslavija u malom". Instalacije i kanalizacija se cesto kvare, dok su sobe okrecene.

Vazdusna banja

"Nemoguce je porediti nas predjasnji zivot sa zivotom ovde. U Bosni smo imali trosoban stan. Borimo se da ostanemo normalni i zdravi, iako zena, cerka, sin i ja zivimo u jednoj sobi. Zalost za izgubljenim domom, prijateljima i radnim mestima nas ne napusta", prica prerano penzionisani pukovnik, dok njegova zena insistira da nam pokaze album sa fotografijama iz predjasnjeg zivota. Oni u sobici na Topcideru zive skoro pet godina. Uprkos svemu naglasavaju: "Mi smo zahvalni VJ jer nam je omogucila kakav-takav zivot; nisu nas izbacili na ulicu."

Zbog odlaska u prevremenu administrativnu penziju ona kod naseg sagovornika iznosi 2 600 dinara. Od tog novca njegova porodica ne bi mogla da zivi u iznajmljenom stanu. Covek se, medjutim, navikne na sve. "Zivot u kasarni nas je izdvojio od ostalog sveta. Ipak, zahvaljujuci vojsci u okruzenju niko ne moze da nam obije stan. A i priroda je ovde divna, uzivamo u vazdusnoj banji."

Mnogi ne poseduju slican smisao za humor. Uglavnom se svi topciderski stanari nalaze na skali od sedamstotog do hiljadu i nekog mesta na stambenoj rang-listi. Ako stanovi nastave da se dodeljuju dosadasnjim tempom, mnogi nece imati srece da dozive useljenje. Zbog toga su depresivni. Tako je jedan potpukovnik koga na kratko upoznajemo oboleo od raka, dok se njegova supruga leci od teskog srcanog oboljenja. Deca su im punoletna. I oni zive u jednoj sobi. Ako ove ljude zadesi smrt, deca ne samo da nece imati pravo na stan vec ce izgubiti pravo da ostanu u bilo kakvom vojnickom smestaju. Sigurni su u to jer je neke vec zadesila slicna sudbina.

Celni ljudi u vojsci ponasaju se poput ovdasnjih politicara. Potpukovnik Rade Rajic nedavno je objavio tekst "Cast u vojsci". U jednom intervjuu je naglasio: "Oficir mora da bude gospodin, ali ne sa pozicija materijalnog i potrosackog, vec po statusu i ugledu u drustvu, i sopstvene profesionalne casti."

Izgleda da su oficiri sirom zemlje izgubili ono sto je za potpukovnika Rajica najvaznije. Nasi sagovornici priznaju da se osecaju suvisnima, da ih tretiraju kao marginalce. Kazu da dan cesto pocinju pitanjem: "Ko sam ja?"

MARIJANA MILOSAVLjEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.