Proslo je vise od cetvrt vijeka od kada je Petar Segedin Hrvatsku nazvao evropskim Pakistanom. Ovaj poznati jugoslovenski knjizevnik, partizanski prvoborac i predratni komunista, a kasnije veliki nacionalista i istaknuti maspokovac, aludirao je na cinjenicu da "lijepa njihova" jedina medju ondasnjim republikama u SFRJ nema teritorijalni kontinuitet. Gledajuci na Hrvatsku jos tada, '71. godine, kao na zasebnu drzavu, nazvao ju je u tom pogledu cak presedanom medju svim evropskim zemljama.
Nedugo poslije toga i Pakistan je otklonio pomenutu anomaliju tako sto se istocni dio presjecene teritorije osamostalio u zasebnu drzavu Banglades. Hrvatska, medjutim, iako je u medjuvremenu od republike prerasla u medjunarodno priznatu drzavu, i dalje pati od "Segedinovog kompleksa". Ili, tacnije, tek od tada to postaje realan problem. Dok u okviru prethodne Jugoslavije prelaz preko nevelikog dijela bosanske obale nije za Hrvate znacio nista teze nego prekoracenje neumske opcinske medje, poslije raspada SFRJ na nekadasnjim medjurepublickim administrativnim granicama zaustavljaju carinici. Da bi, naime, gradjanin Hrvatske iz Zagreba, bilo kopnom ili morem, stigao do Dubrovnika, mora spremiti putovnicu (pasos) i ocitovati je pred bosanskom pogranicnom policijom.
U praksi, medjutim, vjerovali ili ne, stvari jos funkcionisu sasvim obratno. Da bi svoje sunarodnike iz matice postedjeli takvog ponizenja, Neumljani, koji su 99 odsto zapadnohercegovacki Hrvati, odnosno policijske postrojbe nepriznate Herceg-Bosne, ne dozvoljavaju svojim BiH suentitetlijama nehrvatske nacionalnosti ni da udju u atar ove opstine ni da izadju na bosansko more. Muslimani, to jeste Bosnjaci su tako ovih nekoliko prvih mirnodopskih ljetnjih sezona bili vrlo rado vidjeni gosti u inozemnom Hrvatskom primorju, ali u svoje domace Neumsko primorje nisu mogli da privire ni oni koji tamo od prije rata posjeduju privatne vikendice.
To je bar do sada bila slika i prilika muslimansko-hrvatskih odnosa u zajednickom entitetu, koji nisu nista bolji nego u Mostaru i ostalim suvozemnim dijelovima Federacije. O tenzijama u ovom primorskom lokalitetu manje se govorilo naprosto zato sto sezona kupanja i suncanja traje samo dva-tri mjeseca, a incidenti na granici izmedju istocnog i zapadnog Mostara preko cijele godine. To, opet, uopste ne znaci da su Muslimani za opstinu na moru ista manje zainteresovani nego za grad na Neretvi. Naprotiv, tih tridesetak kilometara obale koje pokriva Neumska rivijera nije samo njihov jedini izlaz na Jadran nego i jedina direktna komunikacija sa svijetom mimo neugodnih komsija na lijevoj obali Une i desnoj obali Drine. Medjutim, Mostar je bio multietnicki grad sa dosta Srba, a prema posljednjem popisu '91. cak i sa makar tankom muslimanskom vecinom, dok su u Neumu Hrvati i prije rata bili bezmalo stoprocentna vecina, koja je tokom rata jos povecana otkupom srpskih vikendica. Pred tom statistickom, odnosno demografskom cinjenicom stala su i sva muslimanska mastanja o izgradnji bosanske luke, jer Neumljani, koji u vrhu HDZ za BiH imaju jastreba Ivana Bendera, nece ni da cuju da turisticki biser zamijene luckom prljavstinom, cak i kada bi Izetbegovic nasao pare za taj grandiozni neimarski poduhvat. Uputili su ga na drugu adresu - na Ploce.
Ova luka u Hrvatskoj je inace svojevremeno napravljena bosanskim parama i saobracajno vezana za unutrasnjost te republike, pa je ustupanje slobodnog prolaza do Ploca za Bosnjake (i ostale Bosance) bio idealan ulog za reciprocan slobodni koridor kroz Neum kako bi Hrvatska povezala svoju obalu i rijesila se Segedinovog kompleksa "evropskog Pakistana". U krajnjoj liniji, bio je to i za jednu i za drugu stranu sasvim konkretan povod da BiH, odnosno Federacija i Hrvatska, uspostave specijalne veze, koje su predvidjene jos Vasingtonskim sporazumom. Ipak, trebalo je da prodju citave tri godine...
Ovih dana Sporazum o specijalnim vezama BiH sa Hrvatskom napokon je potpisan i to bi trebalo da bude dobra vijest, iz vise razloga. Prije svega, tako je bar na papiru provedena jos jedna od vaznih odredaba Dejtonskog mirovnog aranzmana koja vodi normalizaciji odnosa u regionu. Zatim, time je kompletiran Vasingtonski sporazum, koji je istorijski stariji od Dejtonskog i priprema za njega, a trebalo bi da neutralise otpore zapadnih Hercegovaca prema federaciji sa Muslimanima. Dalje, na taj nacin su stvorene pretpostavke da se simetricni odnosi i formalno uspostave i sa Srbijom i Crnom Gorom, odnosno da vec postojeci akt koji su svojevremeno parafirali Krajisnik i Milosevic bude ratifikovan u Skupstini BiH.
Medjutim, ono sto je neposredno prethodilo svecanom cinu potpisivanja upucuje na izvjesne rezerve, bez obzira sto je tim povodom pomenuto da je povijestan i sudbonosan po bosnjacko-hrvatske odnose. Vec samo visekratno zakazivanje i otkazivanje potpisivanja u Zagrebu i prethodna negativna reagovanja u Sarajevu otkrila su da, zapravo, nijedna strana nije bila toliko poletna da se Vasingtonski sporazum dovede do kraja, koliko je do toga bilo stalo inostranim predstavnicima zaduzenim za podrucje bivse Jugoslavije. No, dok su motivi medjunarodne zajednice sasvim transparentni i jasni, jer i Amerikanci i Evropljani, opravdano ili ne, ocekuju da ce zblizavanjem Sarajeva i Zagreba biti prevazidjena nesloga u Federaciji, dotle ni Muslimani ni Hrvati nisu voljni, ili nisu sposobni, da kazu sta im zapravo sada smeta u Vasingtonskom sporazumu, koji su samo koju godinu ranije obostrano prihvatili.
Doduse, onda je to bilo vrijeme kulminacije ratnih sukoba u BiH kada je otvoren front izmedju dotadasnjih saveznika polumjeseca i sahovnice i definitivno osporen stereotip o srpskoj agresiji. Tada je svima postalo jasno da je rijec o unutrasnjem tronacionalnom konfliktu po sistemu svak protiv svakoga, koji se jedino moze kvalifikovati kao gradjanski. A u mjeri u kojoj je bilo mijesanja iz komsiluka, ono nije dolazilo samo iz Srbije i Crne Gore nego i iz Hrvatske i iz Sandzaka. Srbi su tako bili rastereceni na diplomatskom planu, a i na frontu su dobili predah. Hrvati su, uprkos boljem naoruzanju, poceli da gube od novog brojcano premocnog neprijatelja, a Muslimani, opet, uprkos prvim vojnim uspjesima, nisu imali dobru perspektivu da na duzi rok nastave da se istovremeno nose sa oba susjeda.
Koordiniranom akcijom Bona prema Zagrebu i Vasingtona prema Sarajevu razvezani barjaci su jedva nadvoje-natroje ponovo svezani po formuli federacija u BiH plus konfederacija sa Hrvatskom. To je urodilo objedinjavanjem hrvatskih i muslimanskih kopnenih snaga, koje su uz podrsku vazdusnih snaga NATO-a uspostavile ravnotezu sa do tada nadmocnom srpskom vojskom. Medjutim, antisrpski savez koji je i Muslimanima i Hrvatima jako odgovarao u finisu rata, u miru se pokazalo da ne odgovara ni jednima ni drugima. Srbi su, naime, tada vec bili u posebnom entitetu, pa su ostala dva naroda mogli da se potpuno posvete uredjenju medjusobnih odnosa.
Ispostavilo se da ni zapadni Hercegovci ne zele da zive u federaciji sa Muslimanima, kao sto ni ovi potonji ne zele zajednicu sa Hrvatskom. Nije, naime, stvar samo u tome sto SDA i HDZ vode politiku u stilu jedan narod - jedna teritorija - jedna drzava - jedna stranka - jedan vodja nego sto i Hrvati i Muslimani listom glasaju za takve opcije. Ta strast, evo, ne popusta ni tri godine poslije rata pa se namece kao jedino logicno rjesenje da se i oni medjusobno podijele u dva entiteta, a BiH postane unija tri nacionalne republike.
Medjutim, odavno je vec prosao neponovljivi intermeco izmedju izbornog pada komunizma i pocetka rata, kada su Muslimani, Srbi i Hrvati u BiH uspjeli, doduse sasvim nakratko, da zive istovremeno i u demokratiji i u miru i kada su mogli jedni drugima da skresu u brk sve ono sto su, izgleda, decenijama precutkivali a da pri tome ne sijevnu cakije. Izetbegovic je taj jednogodisnji mandat demokratije u BiH iskoristio da javno saopsti da ce, ako bude trebalo da bira izmedju suverene Bosne i mira, izabrati rat, Karadzic da ce, ako Srbe silom otrgnu od Jugoslavije, Muslimani nestati, Boban da su povijesne granice Hrvatske na Drini, itd.
Medjutim, posto ni sami autori ovih izjava ni njihovi sljedbenici takve iskaze slobode misljenja i javnog izrazavanja nisu bili u stanju da otrpe kao polemicke iskre, nego su ih prihvatili kao ratne varnice, poslije malo jalove demokratije i puno besmislenog rata komunisticku avangardu je morao da zamijeni prosvijeceni protektorat. Kada nekom danas u BiH padne na pamet da naglas kaze nesto sto mu intimno lezi na nacionalnom srcu, mora to da cini sve diskretnije i uz prethodno zaklinjanje u Dejtonski sporazum. Bas onako isto kao sto je to i nekad cinio zakukuljeno i zamumuljeno, sakrivajuci se iza Programa Saveza komunista.
Posto je dosao trenutak da se na liniji Vasingtonskog sporazuma udovolji medjunarodno verifikovanim obavezama i umjesto prizeljkivanog rusenja razgradjene federacije zapocne njena nezeljena dogradnja konfederacijom BiH i Hrvatske, glavni akteri tog sporazuma pod ino-pritiskom, Izetbegovic i Tudjman su se tiho povukli u drugi plan. U vatru su gurnuli Granica i Ganica, s tim sto se pred negodovanjem svoga nacionalnog mnjenja bolje snasao Mate nego Ejub. Lukavi Mate Granic je aranzman naprosto proglasio pokricem za legalnu podrsku Herceg-Bosni, a uplaseni Ejub Ganic je vruc krompir prebacio na izglasavanje u parlament.
Posto je Sporazum o specijalnim vezama ili posebnim odnosima ili o konfederalnim relacijama ipak definitivno potpisan, nijedna strana niti je zadovoljna niti mnogo vjeruje u njegovu implementaciju. U Hrvatskoj uglavnom vjeruju da je Tudjman morao da popusti pred medjunarodnom zajednicom, a da Vasingtonski sporazum ne samo u prvom dijelu (federacija) nego i u drugom (konfederacija) konvenira samo Muslimanima. Izetbegovicev savjetnik Mirza Hajric u nedavnom intervjuu beogradskom "Glasu" uzvraca: "Nama nije trebao. Trebao je Hrvatskoj." Na potpitanje novinarke zasto je trebao Hrvatskoj a zasto nije trebao BiH, izostao je odgovor, pa nezavisni mediji i u Zagrebu i u Sarajevu u sali zakljucuju da sporazum ni jednima ne valja samo zato sto vjeruju da onima drugima valja.
Kako god bilo, prvim medjudrzavnim sporazumom ove vrste izmedju dvije bivse DzU republike BiH je dobila slobodan prolaz do velike luke u Hrvatskoj, a Hrvatska slobodan prolaz kroz BiH do dijela svoje teritorije. Pri tome Muslimani strahuju da su na taj nacin omeksali inace ne mnogo cvrste drzavne granice na Zapadu, pogotovo sto iza toga logicno slijedi i simetricno slabljenje istocnih. U Hrvatskoj, opet, strahuju, a od cega bi drugo, da ih svijet na ovaj nacin preko Federacije, tj. preko BiH tj. preko Republike Srpske zeli ponovo utjerati u Jugoslaviju. Stavise, smatraju da ih u novu zajednicu sa Srbima i Srbijom, kakva ironija, iznutra guraju omrznuti Hercegovci koji su sa Ivicem Pasalicem na celu okupirali Banske dvore i potpuno uzeli Tudjmana pod svoje, jer upravo njima trebaju specijalne veze zavicaja sa maticom.
Jedino poslovni ljudi sve tri nacije iz obje republike trljaju ruke jer slute u bliskoj buducnosti carinsku uniju od slovenacke do makedonske granice. Na tom prostoru se i jeste ratovalo, ali se i govori istim troimenim jezikom, pa ce se lakse definisati zajednicki ekonomski interesi.
NENAD KECMANOVIC
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.