2508, JANUAR 21 1999

JUGOSLAVIJA I SVET

BALKANSKI ZID Postoji li veza izmedju "tajnog dokumenta CIA" koji su obelodanila trojica potpredsednika vlade u Beogradu i dogadjaja u selu Racak na Kosovu? Kako je general Vilijam Voker odabrao novinare koji ce posvedociti sta se stvarno dogodilo?

U odnosima izmedju vlastodrzaca u Beogradu i svetskih mocnika, tradicionalno punim protivurecja, opet su, cini se, na dnevnom redu stare, ofucane dileme: ko ovde koga voli i pomaze, ko koga vise voli i vise pomaze, i zasto? "Slucaj Voker" samo je jedan u nizu slicnih u kojima se uvek ogledala histericna reakcija dveju suprotstavljenih strana, podjednako nespremnih da priznaju svoje krupne greske, ali zato, poput razocaranih ljubavnika, namerni da nastave s iracionalnim i opasnim ponasanjem - do kraja!

Najnovija runda navlacenja konopca u odnosima Beograda sa svetom pocela je u prethodnoj sedmici i to dogadjajem koji, barem naizgled, nije imao neposredne veze sa zbivanjima na Kosovu. Trojica istaknutih prvaka "vlade nacionalnog jedinstva" u Srbiji, radikal Vojislav Seselj, julovac Milovan Bojic i espeesovac Ratko Markovic angazovana su da za domacu publiku odigraju predstavu koja je, ma kako nespretno izvedena, neodoljivo podsecala na srpsku verziju paljenja Rajhstaga: javnosti su predstavili nekakav, toboznji, "tajni dokument" koji je imao da posluzi kao "krunski dokaz" i osnov za obracun sa "domacim izdajnicima" i "neprijateljima svih boja".

Zasto je to ucinjeno? I, zasto bas sada?

Niko od onih koji su izricito oznaceni kao divljac za odstrel - opozicioni lideri, slobodni sindikati, nevladine organizacije, nestasni studenti, nezavisni mediji - nije u ovom trenutku, cini se, bio u stanju da sam po sebi ugrozi rezim, cak ni da mu ozbiljnije naudi. Pre bi se, zapravo, moglo reci da su svi oznaceni "neprijatelji" i "izdajnici", poput vec dugo progonjenih i iznemoglih zveri, delovali opasno jos samo u nekim od silne mrznje i zlobe obnevidelim ocima, nesposobnim za razaznavanje mere i proporcija. Zato razlog za najavljeni obracun sa tim "snagama" nije ni mogao imati opravdanje ili objasnjenje u necemu sto su pomenuti stvarno ucinili ili mogli da ucine, vec u necemu sto je nekome drugom, mozda, u vezi s domacim zagovornicima demokratskih promena u Srbiji moglo da padne na pamet...

"Dokument koji je srpska vlada predstavila javnosti potpuna je lakrdija, koja odrazava njihov strah od promena i stvaranja demokratskih institucija", primetice istrazivac americke nezavisne organizacije "Institut za mir" dr Danijel Server, za koga ce se ubrzo ispostaviti da je sam srocio famozni "papir", da je rec o njegovoj ideji i sugestiji americkoj vladi, iznetoj na videlo posredstvom Interneta jos pocetkom decembra. On i organizacija za koju radi, kaze Server, imali su na umu "samo jedan cilj, a to je pomoc demokratskim snagama u Srbiji".

Pogled kroz prste

Danijel Server, poznavalac i prijatelj Srbije, nije jedini Amerikanac koji tako misli. I, nije jedini koji smatra da dosadasnja americka politika u odnosu prema SR Jugoslaviji i njenom predsedniku Slobodanu Milosevicu nije bila dobra. Preciznije receno, da je zvanicni Vasington sve do sada - uprkos povremeno ostroj javnoj retorici - cesto bez valjanih razloga zvanicnom Beogradu "gledao kroz prste". Grupa americkih senatora (Ricard Lugar, Xozef Liberman, Don Niks, Lari Krejg, Xesi Helms, Robert Keri i Gordon Smit) uputila je, kao sto je poznato, proslog meseca pismo predsedniku Klintonu u kojem, u nekoliko tacaka, izricito zahteva od administracije u Vasingtonu da formulise novu "aktivnu" politiku protiv vlasti u Beogradu i da ohrabri i pomogne domace pristalice demokratskih promena u Srbiji. A, kako svest o neophodnosti i znacaju promene americke politike prema Beogradu pocinje da se siri, sada - malo pomalo - na videlo izbijaju i neki drugi ranije brizljivo skrivani detalji. Tako, ugledni britanski intelektualac i analiticar zbivanja na Balkanu Timoti Garton Es u najnovijem (januarskom) broju casopisa "The Nenj Dzork Renjienj of Books" u poduzem eseju pod naslovom "Izlaz sa Kosova", pored ostalog, analizira ucinak nekadasnje koalicije "Zajedno" i rezultate "hodajuce revolucije" u Srbiji u jesen 1996. i prolece 1997. godine. Podseca kako se tada cinilo da bi rezim u Srbiji (poput prethodno izvedene smene slicnog rezima u Slovackoj) mogao biti smenjen mirnim putem. Ali, kaze Es, "Zapad je tada vrlo malo ucinio da ih stvarno pomogne".

To je, valjda, prvi put da neko od ozbiljnih i uglednih zapadnih poznavalaca zbivanja u Jugoslaviji javno kaze da bi barem jedan od razloga za izneverene nade onih koji su mesecima uporno setali i raspad koalicije "Zajedno" mogao biti i u cinjenici da je Zapad svoje prijatelje u Srbiji tada ostavio na cedilu... Uostalom, jos uoci izbora u Srbiji u jesen 1996. godine, cija je regularnost kasnije dovedena u pitanje (masovni protesti, Felipe Gonzales, Lex specialis...), zabelezeno je (recimo u NIN-u) da je sef americke diplomatske misije u SR Jugoslaviji tokom predizborne kampanje dao "aktivan doprinos" u politickoj promociji vaznog kandidata SPS-a (Dusana Matkovica, u Smederevu), kojem ce potom na legendarnom "kontramitingu" biti dodeljena jedna od kljucnih uloga ...

Cak i kada su masovni protesti u prolece 1997. konacno utihnuli, cinilo se da bi "leva koalicija" u Srbiji mogla da se zadrzi na vlasti samo ako uspe da popuni praznu drzavnu kasu, isplati zaostale plate i penzije i koliko-toliko smiri preteci socijalni bunt. A, onda je usledio jos jedan dogadjaj (cije su okolnosti i mnogi detalji i dalje nedovoljno poznati) koji ce rezimu ponovo, bar za neko vreme, vratiti izgubljenu snagu i obezbediti mu preko potrebnu finansijsku potporu uoci novih izbora u Srbiji u jesen 1997: prodaja 49 odsto firme Telekom Srbija dvema stranim firmama, jednoj italijanskoj i jednoj grckoj, u cijem je vlasnistvu sa znacajnim procentom ucestvovala i americka korporacija ITT, dobro znana po svojoj "aktivnoj ulozi" u Cileu, za vreme Pinocea. Neki ozbiljniji ljudi veruju da ova operacija, ciji su se efekti prakticno svodili na spasavanje vladajuce garniture u Beogradu, verovatno nije mogla biti izvedena bez precutne saglasnosti vlade SAD i njenih saveznika u Zapadnoj Evropi.

Vladajuca garnitura u Srbiji je, u medjuvremenu, imala razloga da bude zahvalna vladi SAD i na tome sto je ostavljen na snazi i famozni "spoljni zid sankcija", kao najbolji moguci izgovor za sve sto ce se dogadjati unutar granica ove zemlje; dok su drugi autokratski i totalitarni rezimi u vreme hladnog rata, poput onoga u bivsoj Istocnoj Nemackoj, morali sami da se pomuce da podignu zidove koji ce ih odvojiti od demokratskog sveta, ovdasnji pobornici produzetka hladnog rata su takav zid dobili na poklon!

U kakvoj su vezi ucestale i sve glasnije javne sugestije u Americi da se konacno zaista pomognu demokratske promene u Srbiji i pokusaji vlasti u Beogradu da to posto-poto osujete, sa onim sto se trenutno zbiva na Kosovu? Veza je jasna kao dan: radikalni albanski nacionalisti na Kosovu, naoruzani borci za "veliku Albaniju", bez sumnje nisu pobornici demokratske Srbije. Oni, valjda, dobro znaju da samo Srbija koja bi bila trn u oku citavog sveta moze da im obezbedi najkraci put do ostvarenja njihovog nauma. I, ponasaju se kao da su, konacno, otkrili recept koji ce im omoguciti da Srbiju i dalje efikasno konfrontiraju sa svetom, sitim krvi i ubijanja: provociraju, pucaju na policajce, kidnapuju i ubijaju civile i vojnike... A srpske vlasti, bez oklevanja i mnogo razmisljanja, zestoko uzvracaju. Povlace, jedan za drugim, politicke i diplomatske poteze koji mogu da vode samo daljem zaostravanju u odnosima sa tim istim svetom, bas kao da su i same pronasle "idealan recept" za eliminaciju svake pomisli o ukidanju medjunarodnih sankcija i izolacije Srbije.

Penzionisani americki general Vilijam Voker je u tome, cini se, samo epizodista. Uostalom, sva je prilika da on od samog pocetka nije bas najbolje razumeo prirodu sukoba u kojem je ucestvovao. Jer, da je razumeo, sa njim i njegovim ljudima u selu Racak bi obavezno bili svi novinari akreditovani za pracenje rada verifikacione misije OEBS-a na Kosovu, bez obzira na nacionalnu pripadnost i boju, da verodostojno posvedoce sta se tamo dogodilo. Bez srpskih novinara, narocito novinara nezavisnih medija u Srbiji kojima ovdasnja javnost veruje, njegova je misija - ma kakve da su mu bile stvarne namere - bila osudjena na neuspeh. Cinom pristanka da ucestvuje u necemu sto se svodilo na selekciju nacionalno podobnih i nepodobnih, i diskrimanacija ljudi (u ovom slucaju novinara) po nacionalnoj osnovi, bez obzira na eventualne izgovore i navodne razloge koji su ga naveli da u obilazak poprista sukoba krene s napomenom da tamo nije dobrodosao nijedan novinar - Srbin, on kao da je zaista prizivao nevolje. Podupiruci na taj nacin temelje "balkanskog zida", cija senka vec opasno ugrozava svaki oblik zivota u ovom delu Evrope, penzionisani americki general je nesumnjivo ucinio jos jednu veliku uslugu onima koji su proteklih dana panicno reagovali cak i na samo pominjanje mogucnosti da se taj zid konacno srusi.

STEVAN NIKSIC

Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.