Povjerivsi Brani Miljusu mandat za sastav vlade koji Dragan Kalinic nije iskoristio, predsjednik Republike Srpske je postovao proceduru da poslije licnosti iz Patriotskog saveza, istu sansu ponudi i nekome iz druge po snazi koalicije - koaliciji "Sloga". Time je opravdao polukompliment inace nenaklonjenog Vestendorpa "da se za nedemokratske ciljeve bori demokratskim sredstvima", ali nije postovao i dobar obicaj da prethodno konsultuje mandatarovog sefa stranke. To i nije neocekivano s obzirom na Poplasenove lose odnose sa predsjednikom socijaldemokrata i moze se donekle prenijeti na racun mandatara, koji je to onda mogao sam da ucini. Medjutim, bez objasnjenja je ostalo zasto predsednik Republike nije zatrazio misljenje predsjednice koalicije "Sloga".
Ipak, Poplasen je uspio da pronadje mandatara kome, po opstem misljenju, ni stranci ne mogu bilo sta prigovoriti iz njegove ratne politicke proslosti, ni domaci bilo sta iz poratne poslovne sadasnjosti. Sto se, pak, tice njegove "boljsevicke mladosti", sve primjedbe su zaista krajnje neumjesne samim tim sto u danasnjem politickom vrhu RS sjede, bez izuzetka, ljudi sa visokim referencama iz bivseg sistema (ministar za ONO i DSZ, kumrovecki predavac, predsjednik opstine, funkcioner Socsaveza, clan CK, i sl.) pa bi po strogo shvacenim kriterijumima ideoloske podobnosti Alija Izetbegovic sa svojih desetak godina robije bio jedini ozbiljan kandidat ne samo u RS i BiH nego u citavoj bivsoj Jugoslaviji.
Cinjenica da Branu Miljusa predlaze radikal trebalo je da mu garantuje podrsku Patriotskog saveza u cjelini, a cinjenica da je i sam socijaldemokrata, trebalo je da mu garantuje podrsku citave "Sloge". Sto se tice nesrpskih poslanika, odnosno prije svega brace Muslimana, koji su znacajno predstavljeni u parlamentu RS, i medju njima je Miljus mogao biti dobro prihvacen. Nije bio na drugoj strani fronta na Palama, a nije, opet, ni napustio Sarajevo jer ga je rat zatekao na mjestu predstavnika BiH u SMIP-u u Beogradu.
Sve u svemu, bar teoretski gledajuci, Poplasen je mogao povjerovati da je otkrio donedavno gotovo nedokucivo kadrovsko rjesenje. Kada vec nije mogao da promovise mandatara iz svoje stranke (radikalne) niti iz partnerske SDS, pa cak ni da animira vanstranackog Ivanica, nasao je covjeka koga hoce i "Sloga" i stranci i komsije, a ne zove se Milorad Dodik. Tako su mu, vjerovatno, izgledale politicke kalkulacije na papiru, ali brzo se pokazalo da je zivot ipak nesto drugo.
Lider koalicije "Sloga" Biljana Plavsic prva je reagovala, iako je bila rijec o tada jos uvijek funkcioneru njenog koalicionog bloka i to sa vrlo relativnim argumentom da mandatar zivi u Beogradu, iako i drugi politicari iz RS cesto posjecuju porodice vec godinama privremeno smjestene u matici. Zapadne diplomate, a prije svih britanski ambasador u Sarajevu, dali su prednost aktuelnom premijeru iako nisu pomenuli nijedan argument protiv novog mandatara. Prvak nesrpskog bloka u skupstini srpskog entiteta Bico (SDA) izrazio je rezerve samo zato sto je predlog za mandatara dosao od cetnickog vojvode (Poplasena), kao da se mandat za sastav vlade uopste i moze dobiti mimo predsjednika RS. Izvrsni odbor socijaldemokrata je mandatara cak iskljucio iz clanstva jer je mandat prihvatio bez saglasnosti stranke, sto se moze prihvatiti kao razlog ali ne i kao procedura. Statutarno, to je mogla uciniti samo Skupstina partije, koja je izabrala clana Glavnog odbora.
Nije, naravno, zamjeriti Miloradu Dodiku sto je Miljusevu kandidaturu primio kao noz u ledja iz neposredne partijske blizine u momentu kada su drugi partneri u koaliciji "Sloga" (SNS, socijalisti i drugi) demonstrirali impresivnu solidarnost u podrsci aktuelnom premijeru, koji je vec postao medjunarodni simbol jedne nove politike otvaranja bosanskih Srba prema svijetu. Ali, takodje je potpuno prihvatljivo i rezonovanje Brane Miljusa da bi premijerski mandat trebalo da predstavlja interes stranke (socijaldemokrata) i koalicije ("Sloga") a ne interes promocije bas Dodika ili druge konkretne licnosti iz redova tih organizacija, pogotovo kada to blokira izbor vlade.
Medjutim, tokom svega nekoliko dana podigla se bura koja je daleko prevazisla ne samo okvire sukoba izmedju predsjednika i clana rukovodstva jedne stranke, to jeste izmedju premijera i mandatara dvije vlade, nego i mnoga ranija velika talasanja u hronicno nemirnom politickom moru Republike Srpske. Iako, istina je, njegov izlazak na scenu nije docekan uzdrzanom znatizeljom nego provokativnim zvizducima, Miljus je vec na prva peckanja zestoko uzvratio. Vise u radikalskom stilu partijskog sefa svoga predlagaca, manje u stilu evropskih socijaldemokrata, a najmanje u skladu sa vlastitim imidzom diplomatski ljubaznog covjeka te stalozenog, strpljivog i upornog politickog profesionalca. Iako je politicki zanat, ciji su temeljni principi mnogo trajniji i stabilniji nego sto su politicki rezimi na ovim prostorima, dobro savladao jos u ranoj mladosti, relativno duga pauza kao da je ostavila traga.
Otkako je jos prije dvije decenije, poslije vec zaista preeksploatisanog incidenta na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, iz spica kompartijske politike premjesten na pozadinske diplomatske poslove, najprije u Republici a potom u Federaciji, Miljus se nije mnogo eksponirao u javnosti. To vazi i za period radjanja visestranackog pluralizma u BiH, ali i za ratni period, u kome je pokazao mnogo pozrtvovanja, hrabrosti i umjesnosti u humanitarnim aktivnostima pomaganja izbjeglicama u Beogradu, kao i onima koji su to zeljeli da postanu nesretno zateceni u dvostrukom obrucu u ratnom Sarajevu. I njegov povratak u politiku bio je nenapadan preko novoformirane male partije Nezavisnih socijaldemokrata, cije jezgro su cinili clanovi Kluba Nezavisnih poslanika u parlamentu RS i u kojoj Miljuseva uloga nije bilo ni tako znacajna, kako to sam tvrdi, ni tako beznacajna, kako tvrdi Dodik.
Posto je ona opste iznenadjenje dobio mandat od predsjednika Poplasena, iskusni Miljus je pokazao mnogo manje profesionalne lezernosti nego neiskusniji Dodik kada je svojevremeno, na ne manje iznenadjenje javnosti, dobio mandat od predsjednice Plavsic. Dok je Dodik uglavnom trpio teske udarce i tek ponesto blokirao i eskivirao nastojeci da ostane na nogama do udarca gonga i sabiranja poena od poslanickih sudija i skupstinskom ringu, Miljus je odmah uletio u klinc, primajuci udarce i po glavi i ispod pojasa i udarajuci koga god stigne, kako god stigne i koliko god stigne. Takav fajterski stil politicke borbe na sve ili nista mozda i daje neke sanse protiv vise udruzenih protivnika, ali, po pravilu, vodi pravo na pod vec u prvoj rundi, Miljus je u jednom momentu pokusao da objasni rijecima: "Moja vlada bice protiv svih stranaka, a u interesu naroda." Kao da je zaboravio da nije izasao na neposredne izbore nego da ga ceka izjasnjavanje stranackih predstavnika u parlamentu.
To se dijelom moze objasniti i cinjenicom da je onomad iza mandatara Dodika, pored makar i nevelike ali kompaktne stranke i stranackog bloka "Sloga", cvrsto stajala Biljana Plavsic, koja ga je i kao koalicioni partner i kao predsjednica branila kao lavica, a Miljus sada kao aktuelni mandatar vec od starta nema vise ni svoju stranku, a njegovi predlagaci su vrlo uzdrzani. I radikali i SDS se, naime, samo povremeno oglase da i dalje stoje iza njega, uprkos ogradama od njegovih pojedinih istupa, a predsjednik RS istrajno ponavlja kratku formulaciju: "Miljus je kompromisno rjesenje." To je, opet, posljedica ideoloskog paradoksa da je Miljus socijaldemokrata koga kandiduje radikal, sto sasvim logicno proizvodi brojne nedoumice i sumnje.
Da li je rijec o presadjivanju lijevo-desne koalicije iz Srbije u Republiku Srpsku? Da li je mandatar prikriveni desnicar koji ce izigrati ljevicu? Da li je pak autenticni ljevicar koji taktizira sa desnicom? Ili se, pak, samo radi o staroj klackalici u kojoj ljevica kaze "Niko nego Dodik", a desnica "Svako samo ne Dodik", pa je "lijevi" mandatar od "desnog" predsjednika dobio odrijesene ruke da pravi neogranicene pogodbe kako god moze i s kim god hoce samo da stigne do magicna 42 poslanicka glasa. Niko i ne pomislja da je mozda prije svega rijec o prakticnom aranzmanu izmedju dva covjeka, koji se dugo i dobro poznaju te uprkos ideoloskim razlikama jedan drugom politicki vjeruju, sto i nije nevjerovatno s obzirom da su razlike izmedju "patriota" i "slogasa" vise takticke nego strateske.
No, dok se stranke u RS u pogledu mandatara za sada uglavnom disciplinovano drze u okviru dvije konfrontirane koalicije, komsije Muslimani, kao i stranci koji odlucuju i o njihovom stavu i, u krajnjoj liniji, o svemu ostalom u BiH, prilicno su zbunjeni. Dok u "Slogu", Radisica, Plavsicevu i, posebno, Dodika imaju vise povjerenja, Miljus im toliko mnogo nudi da ne mogu da mu povjeruju, ali ni da ga odbiju, pa su se izgleda podijelili izmedju premijera i mandatara. Do 25. januara, za kada je zakazana skupstinska zavrsnica, izgleda da je jos uvijek sve moguce: od toga da ce mandatar dozivjeti fijasko jer ga nece podrzati ni svi poslanici predlagacke koalicije, do toga da dozivi trijumf u kome ce ga, pored svih radikala, i SDS-ovaca, podrzati i socijalisti i svi nesrpski poslanici. Izmedju te dvije moguce krajnosti nalazi se najrealnija varijanta, po kojoj ce mandataru nedostajati manje ili vise glasova do natpolovicne vecine, pa ce aktuelni premijer Dodik to i ostati do daljnjeg.
No, bez obzira na ishod, koji sa stanovista stvarnog uticaja na globalne procese i nije toliko bitan u prisustvu "protektora" Vestendorpa, bice to epilog jedne zaista komplikovane, dinamicne i zanimljive politicke igre kojoj bi mogla pozavidjeti bilo koja balkanska, pa i evropska demokratija. U tom smislu bi svi akteri zasluzivali komplimente da ovo politicko nadmetanje nije bilo praceno skandaloznim deficitom elementarne kulture u javnoj komunikaciji. Nikada, naime, za krace vrijeme nije u mikrofone izreceno toliko skandaloznih uvreda i optuzbi, i to od licnosti koje bi po svojim funkcijama trebalo da predstavljaju politicku elitu nacije. Reci za predsjednika vlastite stranke, i to poslije nekoliko godina prisne saradnje, da je kriminalac o cijim mafijaskim aktivnostima postoji dokazni materijal, a ne predati ga sudu!? Reci za predsjednika koalicije u kojoj ta stranka vec duze djeluje da je ratni zlocinac, a ne podnijeti prijavu Haskom tribunalu!? Cak i da to nije adresirano na aktuelnog premijera i dojucerasnjeg predsjednika Republike, bilo bi u sva vremena i svugdje na svijetu kaznjivo ukoliko istovremeno ne bi bilo debelo dokazano.
Nista manje nije sokantno kada se, sa druge strane, isto tako za jednog mandatara za sastav vlade, iza koga je svojim autoritetom stao aktuelni predsjednik Republike, a kome je povjerenje poklonila velika vecina birackog tijela, kaze da svojom licnoscu predstavlja uvredu i ponizenje za naciju, ili da je najobicnija budaletina. I to, takodje, bez ikakve argumentacije. Takve uvrede, zbog kojih bi u svakoj periferijskoj krcmi medju pijanim polusvijetom pala krv u odbrani elementarnog ljudskog dostojanstva, postale su, medjutim, vec poodavno sastavni dio redovne javne komunikacije medju vodecim politickim licnostima RS. Ali, ono sto se moglo cuti posljednjih nedelja, zaista prelazi sve granice i otvara vrlo ozbiljno pitanje: sta poslije svega toga?
Da li ce narod prestati da izlazi na izbore na kojima se kandiduju osobe koje su moralno spremne da blate i valjaju se u blatu pa ih niko ne bi pozelio ni kao nepristojne susjede, a kamoli birao za nacionalne vodje? Da li ce ozbiljni ljudi vise uopste biti spremni da se kandiduju za bilo kakvu javnu funkciju kada je gotovo postao uslov da najprije budu dobro javno ispljuvani i da sami popljuju sve oko sebe? Ili, posto i jedna i druga strana dobro podnose zajednicku sramotu, valja zakljuciti da su i takav narod i takvi politicari podjednako daleko od demokratije, koje nema bez minimuma politickog bontona. Ako vec nema niko od domacih autora, dobro bi bilo da takav kratki prirucnik napise Karlos Vestendorp da ne bi bilo po neugodnoj prognozi Ralfa Darendorfa da ce u postkomunistickim drustvima za donosenje demokratskih ustava biti potrebno sest mjeseci za formiranje demokratskih institucija - sest godina, a za funkcionisanje demokratije - najmanje 60 godina.
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.