2511, februar 11 1999

INTERVJU: BRANISLAV KRSTIC

KVADRATURA KOSOVSKOG KRUGA

Zasto je zaboravljena jedna studija, objavljena 1994. godine, kojaje srpskim pregovaracima u Rambujeu mogla biti i prirucnik i savetnik i uporiste? Njen autor, naviknut da zivi izvan buke i javnosti, kaze: "Nikada u Srbiji nauka i politika nisu isle pod ruku"

Posebnu vaznost ovih dana, dok traju srpsko-albanski pregovori u Rambujeu, dobijaju jedna knjiga i jedan autor. Arhitekta Branislav Krstic (u vreme druge Jugoslavije visoki drzavni cinovnik odgovoran za urbanizam i prostorno uredjenje) objavio je 1994. godine studiju Kosovo izmedju istorijskog i etnickog prava. O njoj se raspravljalo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u Matici srpskoj i u crkvenim krugovima, ali ostala je izvan paznje medija, izvan interesovanja politicara. No, tako nije bilo na Kosovu. Ugledni kosovski Albanci su je ocenili kao najopasniju, istovremeno i najkorektniju od svih koje su o kosovskom problemu u Beogradu napisane. Koha joj je posvetila pola jednog broja (19. oktobra 1994) i specijalni dodatak na engleskom jeziku. Sa Branislavom Krsticem sporili su se Hivzi Islami, Veton Suroi, Ilber Hisa.

Srpski politicari tu knjigu, ocigledno, nisu ni citali! Da jesu, mozda bi odbrana srpskih interesa u Rambujeu bila zasnovana na sasvim drukcijim premisama.

Novinar koji postavlja pitanja ne moze da ne primeti vazan podatak iz Krsticeve biografije: sin Djordja Krstica, sudije Vrhovnog suda u Kraljevini Jugoslaviji, pisca knjige Kolonizacija u Juznoj Srbiji, vratio se temi svog oca. Treba zapisati i to, pre prvog pitanja u razgovoru koji sledi, da je prijatno sresti otmenog Srbina koji srpske nacionalne i drzavne interese ne brani jalovom pretnjom i "patriotskom" galamom nego dobrim razlozima i neoborivim cinjenicama.

Gospodine Krsticu, sta vas je navelo da napisete knjigu o Kosovu?

- Najveci deo profesionalne delatnosti posvetio sam urbanizmu i prostornom uredjenju. Dakle, istrazivanju medjuzavisnog razvoja stanovnistva, naselja, arhitektonske bastine, infrastrukture, privrede i drustvenih pojava u vremenu i prostoru. Kosovo je bila atraktivna, zasto da ne kazem i obavezujuca prilika da to iskustvo i znanje primenim.

Sta se, po vasim uvidima danas desava na Kosovu?

- Tamo se prelamaju odnosi izmedju demokratskog preobrazaja i autoritarne vlasti u Srbiji; stvara se nova arhitektura Balkana, kao posledica nove podele interesnih sfera velikih sila. Saglasno toj podeli pravi se drugi raspored mesta pojedinih drzava i drzavica na Balkanu. Zatim, resava se sustinsko pitanje: Da li se vodi borba za prava ili za teritorije?

Staranjem Evrope i Sjedinjenih Americkih Drzava ovih dana se u

Rambujeu overava jedan od najvaznijih delova te nove arhitekture Balkana. Da li su srpski pregovaraci, u raspravama koje su prethodile diplomatskom i politickom resenju, nasli najbolji nacin odbrane srpskih nacionalnih i drzavnih interesa?

- Niti je u tim raspravama dovoljno sagledano viseslojno znacenje Kosova niti su uvazena zalosna srpska iskustva iz nedavnih dramaticnih dogadjaja u Hrvatskoj i Bosni. Dominirali su politicki pristupi i opasne simplifikacije. Prenebregavalo se da resavanje kosovskog problema ima dugu istoriju, punu oscilacija.

Ta istorija je, verovatno, spisak srpskih gresaka...

- Postojalo je razdoblje u Kraljevini Jugoslaviji kada se verovalo da je izvodljiva asimilacija Albanaca i zato je kolonizacija Kosova i Metohije obavljena disperziono, a to je suprotan postupak od onoga koji je, na primer, primenjen u Izraelu. Zatim je nacinjena regionalna podela albanske manjinske zajednice u tri banovine. Za vlade Milana Stojadinovica, u odsustvu istorijske odgovornosti, nije realizovan vec parafirani sporazum s turskom drzavom o preseljenju u Tursku preko 200 000 Albanaca, sto je bilo vise od polovine tadasnje albanske kosovsko-metohijske populacije.

Posle Drugog svetskog rata nastavljaju se improvizacije i neodgovornosti. Kosovo i Metohiju, kao autonomnu oblast, ne pominje konstitutivni akt Jugoslavije od 29. novembra 1943. Nije o njenom postojanju odlucila nijedna skupstina, pa ipak se ona pojavljuje u jugoslovenskom Ustavu iz 1946...

- Tacno. Ali savezni ustav iz 1963. ne utvrdjuje autonomne teritorije, nego ostavlja slobodu republikama da ih uvedu. Amandmanima iz 1971, a definitivno Ustavom iz 1974, samo se u Srbiji zadrzava autonomna pokrajina i to je bio put da se pitanje manjinskih prava Albanaca pretvori u teritorijalno pitanje. U tim prilikama i Srbi i Albanci postaju taoci odredjene politike, a kako ce se kasnije videti, i zrtve neresive situacije.

Na istom prostoru, kako ste isticali u svojoj studiji o Kosovu, objavljenoj 1994, i u javnim istupima i konfrontacijama, sudarila su se dva prava: istorijsko i etnicko. Prvo, naravno, pripada Srbima. Drugo Albancima. Mislite li da je mogucno pomirenje tih prava?

- Rezultati istrazivanja daju potvrdan odgovor. Na osnovu vrednovanja 372 istorijska spomenika, i stanovnistva u 1445 naselja, utvrdio sam da se pravo srpskog naroda na istorijske teritorije neizbezno ne dovodi u pitanje procesom albanske populacione ekspanzije. To nisu iste teritorije. Dakle, moguce je otkloniti sukob dva prava koji je beznadezno vezan za istu administrativnu teritoriju.

Zemlje sa istorijskim iskustvom odavno su dale prioritet borbi za ekonomska, kulturna i druga prava. Srbi su davali primat teritorijama i kad god su to cinili gubili su prava. Da li treba da navodim Vladimira Corovica, njegovo kazivanje o Dusanovoj zelji da postane i car Grka i Arbanasa? U nedavnim dramaticnim dogadjajima, u krvavom raspadu druge Jugoslavije, Srbi su u Hrvatskoj dali prioritet borbi za teritorije. Izgubili su i prava i teritorije. U Bosni i Hercegovini, kad su imali najvise teritorija, nisu se znali izboriti za prava.

Ako sada nije kasno za tu borbu koju predlazete, borbu za prava, mislite li da Srbi - vec porazeni u medijskim i diplomatskim bitkama - mogu pobediti? Dalje, mislite li da je moguce definisati srpske istorijske teritorije?

- Reci cu vam ovako: Srbi imaju pravo na svoje istorijske teritorije, a u Evropi ne postoji narod koji je spreman da se lisi istorijskih teritorija na kojima je zasnovao svoju drzavu, Crkvu, kulturu, i ocuvao svoje najvrednije spomenike.

Da li se istorijske teritorije mogu definisati? Mogu. I to se moze uciniti tako da na srpskim istorijskim teritorijama budu sacuvani svi kljucni spomenici istorije i kulture. U istrazivanju nisam mogao uzeti u obzir toponime, jer se na njima u Evropi ne zasnivaju prava. Ni podatke iz davnih dana o broju stanovnika, jer se i na njima ne zasnivaju prava. Izvrsio sam, s kolegama, kategorizaciju istorijskih spomenika, jer oni jesu kulturna sadasnjost i buduca verska i drustvena stvarnost srpskog naroda. Uostalom, Vankuverska deklaracija Ujedinjenih nacija (1976) jasno je utvrdila pravo drzave da bude suvereni bastinik svoga kulturnog nasledja.

Vi, dakle, vidite Kosovo i Metohiju kao prostor gde, na jednom delu teritorije, mogu biti ostvarena srpska istorijska prava, na drugom albanska etnicka prava?

- Da. Srpske teritorije trebalo bi da budu neposredno integrisane u Srbiju, a teritorije sa vecinskim albanskim stanovnistvom uzivale bi specijalni status.

To je nesto drugo i drukcije od autonomije i protektorata koje zapadni posrednici i arbitri nude Albancima.

- Naravno.

Mislite li da je Srbija u proteklim godinama imala izgledniju poziciju za resenje kvadrature kosovskog kruga? I da je tu priliku propustila?

- Odgovor je, bez dvoumljenja, potvrdan. Od Ustava Srbije iz 1990, kojim je Pokrajina vracena u republicki ustavni i zakonski okvir Srbije, odakle je nasilno izvadjena ustavnim amandmanima iz 1971, Srbija je malo ucinila. Albanske politicke partije su za to vreme izgradile i vodile veoma aktivnu politiku. Stvorile su nacionalni pokret, dobrim delom uspostavile "paralelnu vlast" i uspele da internacionalizuju "pitanje Kosova". Kao resenje istakle su nezavisnost a kao sredstvo protektorat stranih sila. Vlada Srbije je za to vreme donosila deklaracije, ali nije imala jasnu politiku, o strategiji da ne govorimo. U raspravama o Kosovu dominiralo je praznoslovlje.

Kad je imala najjacu poziciju, posle Dejtona, kada su velike sile Srbiji nudile Gonzalesa za posrednika i saucesnika, Srbija je mogla poci od medjunarodnog prava, od vec primenjenog clana 11 Protokola datog uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u Hrvatskoj, Slovackoj i Rumuniji. Tu se utvrdjuju prava "u regionima u kojima su u vecini lica koja pripadaju manjinskoj zajednici", a podupiru ih Misljenje takozvane Venecijanske komisije kao i dokument Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija (Nacini i sredstva miroljubivog i konstruktivnog resavanja problema koji se ticu manjina) iz 1993. godine.

Hocete da kazete: mogli smo insistirati na primeni tih dokumenata?

- Mogli smo ne dati drugima vreme i mogli smo drugima ne prepustiti sadrzaj resenja. Sada, posle opasnog zakasnjenja, ponavlja se, nazalost, bosanska situacija. Izjednacavaju se snage na terenu da bi se doslo do zakljucka kako je neizbezna NATO intervencija posle koje se mora prihvatiti nametnuto resenje. Francuski ministar odbrane je, pre nekoliko dana, izjavio u Senatu kako je "OVK pokazala da je sposobna da izmeni realnost odnosa u snagama na terenu". Zato mi se cini da treba okoncati vreme pobednika u porazu. Vreme je odgovornosti.

Gospodine Krsticu, moram da vas pitam kako posle svega vidite srpsku pregovaracku poziciju?

- Posle sporazuma Milosevic ù Holbruk, koji je nacinjen u poznatim okolnostima, u novembru 1998, u Srbiji je sacinjen i nacrt sporazuma koji su podrzale sve parlamentarne partije i pozvani predstavnici nacionalnih zajednica na Kosovu. Moram priznati da ga nisam dobro razumeo. Bojim se da se previse nade polaze u pretpostavljenu situaciju, koju tek treba da potvrde buduci jesenji izbori. Da li se na Kosovu i Metohiji resavaju prava Srba i Crnogoraca ili prava nacionalnih zajednica? Zamenjena je sustina necim sto se podrazumeva. Nije valjda sustina konflikta u pravima Muslimana, Turaka, Roma, Goranaca? U pitanju su ljudska i istorijska prava Srba i Crnogoraca. Kosovo je njihova zajednicka istorija, a u delegaciji nema predstavnika Crne Gore. Sastav delegacije u Rambujeu ostace svedocanstvo istorijske neodgovornosti.

Sta treba da radi srpska delegacija u Rambujeu?

- To je tesko reci. Ali, bar u pripremama, ona se isticala prenaglasavanjem da nikad necemo prihvatiti nezavisnost Kosova. Pa to nece ni velike sile! Ne zbog Jugoslavije i Srba, nego zbog sebe. Velike sile nece dopustiti izdvajanje, jer bi to bio presedan za Makedoniju, za Rumuniju, za Bugarsku... Hrvati i Srbi bi se izdvojili iz dejtonske Bosne. Medjutim, ne vidi se druga strana medalje: sa neresenim "albanskim pitanjem" Jugoslavija ce stalno ostati pod nadzorom velikih sila.

Moze biti da Evropa i Amerika i ne zele da rese to pitanje nego da ga neprestano resavaju.

- Uveren sam da je i nama i Evropi dosta devet godina ni mira ni rata na ovim teritorijama. Ali se bojim da put kojim velike sile vode razvoj dogadjaja nije dobro izabran. Veoma je indikativna transformacija zapadnih stavova. Dokument Kontakt- grupe iz avgusta prosle godine polazio je od pomenutog clana 11 Protokola pridodatog Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Uostalom, i Milosevic i Holbruk su u sporazumu ostali u okvirima medjunarodnog prava. Londonski dokument i predlozi koji ga prate temeljito menjaju ustavnu strukturu Jugoslavije i napustaju okvire medjunarodnog prava. To se cini iako se, prema Misljenju Venecijanske komisije, najviseg pravnog tela Saveta Evrope, prava pripadnika manjinske zajednice "ne mogu tumaciti kao pravo cije ostvarenje zahteva mere koje bi sustinski uticale na strukturu drzave". Da li su Francuska, Velika Britanija i Rusija zaista odlucile da u slucaju Jugoslavije krse odredbe medjunarodnog prava? To bi, u ovoj prilici, moglo da bude pitanje upuceno ambasadorima Keleru, Robertsu (sada njegovom sledbeniku) i Kotovu, kojima je moja knjiga poznata. Ali i predsedniku Jugoslavije: da li bi, u slucaju insistiranja na krsenju odredbi pomenute Evropske konvencije, zatrazio misljenje Venecijanske komisije?

Kontakt grupa je, cini se, Albancima na Kosovu namenila veca prava od onih koja su imali po Ustavu iz 1974.

- Moje je uverenje da je dokument Kontakt grupe manje bitan po onome sto sadrzi, a vise po onome sto ce proizvesti na Kosovu i Metohiji posle tri godine. O tome svedoce, na primer, odredbe kojima se utvrdjuje "sopstvena zakonodavna, izvrsna i sudska vlast" i "sudski sistem Kosova". O tome kazuje i zalaganje da se uskladi srpski i savezni pravni okvir sa prelaznim sporazumom. O tome svedoci i odredba o neophodnoj saglasnosti Pokrajine u pitanjima promena granica Kosmeta i proglasenja vanrednog stanja. Zaista, stvara se situacija koja Pokrajini daje veca prava nego Ustav iz 1974.

Da li to znaci da bi se posle prelaznog perioda od tri godine Pokrajina de facto konstituisala kao medjunarodno priznata teritorija?

- Bojim se da je tako. I bojim se da bi Kosovo i Metohija mogli biti izmesteni izvan pravnog, politickog i kulturnog okvira Srbije. De iure ostali bi u sastavu Jugoslavije, cime bi se ocuvao "teritorijalni integritet SRJ". Zato drzim da bi bilo uputno graditi nov pristup pregovorima. Moglo bi se predloziti stvaranje dve zone, dve teritorije. Na jednoj bi bila obezbedjena srpska istorijska prava, na drugoj albanska etnicka prava.

Kako bi izgledala prva, srpska zona? Kako druga, albanska? I da li bi to bio uvod u podelu Kosova i Metohije?

- Prvu bi mogli da cine Kosovo, stari Kolasin, Pecka

patrijarsija i manastir Decani. Drugu, najveci deo Metohije, Drenica i neki delovi Kosova koji nisu definisani kao srpske teritorije. Obe bi i dalje cinile Pokrajinu. Ne radi se o podeli Kosova nego o resenju koje u prelaznom periodu moze da bude najbolji kompromis. I da obezbedi mir i normalan zivot. Prva zona bi bila u punoj jurisdikciji Srbije i u njoj bi manjinske zajednice uzivale prava koja im pripadaju prema svim dokumentima usvojenim u Evropi, a velike sile bi morale onemoguciti terorizam. U drugoj zoni bi se mogle primeniti sve odredbe londonskog dokumenta, sporazumno sa albanskom stranom.

Recite, najzad, kakve prilike dobijamo davanjem siroke autonomije Albancima?

- Autonomna teritorija Kosova u okvirima Srbije objektivno menja politicku, populacionu, ekonomsku, kulturnu, vojnu, dakle ukupnu nacionalnu sliku Srbije. Mir na Kosovu ne moze se beskonacno odrzavati silama represije, vojskom i policijom. Ne samo zato sto to premnogo kosta vec stoga sto mir cuvan na ovakav nacin zauvek ostaje razlog i opravdanje za mesanje stranog cinioca u unutrasnje stvari Srbije. I najkrupnija posledica: ako se ostvare demografska predvidjanja, zasnovana na sadasnjem natalitetu i mortalitetu, sredinom narednog veka Srbija ce postati dvonacionalna drzava, a dvonacionalne drzave na Balkanu nisu dugog veka.

Na kraju, gospodine Krsticu, moram i ovo da vas pitam: vasa knjiga o Kosovu objavljena je 1994. kada su se srpski intelektualci iscrpljivali u nudjenju vec upotrebljavanog i neuspelog regionalnog resenja za Kosovo i zavodljivog kantonalnog recepta. Zasto tada oni koji odlucuju nisu odlucili da o vasim predlozima razmisle?

- U Srbiji nikad nauka i politika nisu isle pod ruku.

MILO GLIGORIJEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.