2513, februar 25 1999

CRKVENA IMOVINA

DRZAVA BOZJI DUZNIK

Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzeto je oko 70 000 hektara zemlje i 1 181 zgrada. Molitve i molbe za povracaj oduzetog tesko dolaze do srca onih koji treba da ih cuju.

Da je crkvi vraceno ono sto joj je oduzeto, zemljisno-knjizna karta Srbije, a pogotovo Kosova i Metohije, danas bi bila drugacija. Ko zna, mozda bi i pregovori o juznoj srpskoj pokrajini u Rambujeu, bar donekle, isli nekim drugim tokom.

Do Drugog svetskog rata, prema nekim podacima, cak trecina obradivog zemljista ove pokrajine bila je suma u vlasnistvu Srpske pravoslavne crkve, pogotovo na podrucju Metohije (otuda i ova odrednica u imenu, "metoh" znaci crkveni posed). Crkvi su oduzeti ogromni posedi i onda je iz zvanicnog naziva pokrajine uklonjena rec Metohija. Naknadno je vracena rec Metohija, ali ne i metosi.

Molitve Crkve za povracaj oduzete imovine ucestale su, pogotovo otkako je postalo jasno da Kosovo i Metohija nece vise imati status kakav su do sada imali. Sa vanrednog sabora SPC u novembru upucen je i otvoren apel Vladi Srbije da se hitno vrati svojevremeno oduzeta crkvena imovina i da, ako Kosovo i Metohija dobiju neku siroku autonomiju ili neki specijalni status, crkve i manastiri sa svojim imanjima dobiju eksteritorijalni status kako bi mogli opstati.

U medjuvremenu zapoceli su pregovori o statusu Kosova i Metohije a status oduzete zemlje jos nije resen, ne samo tamo nego u citavoj trecoj Jugoslaviji.

Zakonska otimacina

Zakonom o agrarnoj reformi iz 1946. godine Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzeto je oko 70 000 hektara plodne zemlje i suma. Crkve su po tom zakonu mogle imati samo po deset hektara, a crkve i manastiri od izuzetne istorijske vaznosti po 30 hektara zemlje i sume.

Zakonom o nacionalizaciji iz 1958. godine crkvena imovina ponovo je dosla pod udar. Srpska pravoslavna crkva ostala je bez 1 181 zgrade. One su uglavnom sluzile za smestaj svestenika i njihovih porodica ili kao poslovni prostor. U Beogradu je prakticno nacionalizovano sve osim zgrade Patrijarsije. Oduzete su tri velike palate i vise od 50 zdanja sa najmanje 200 stanova. Zatim, jos dvadesetak soba i na desetine poslovnih prostora. Takodje, oduzeti su i svi parohijski domovi iako je Crkva imala pravo na njih, po Zakonu o nacionalizaciji. Crkva je ostala bez glavnih izvora prihoda a svestenici su otisli u podstanare!

Ni to nije sve. Veliki penzioni i drugi fondovi presli su iz crkvenih u drzavne ruke i prestali da postoje. Tako je Crkva dovedena u situaciju da moli drzavu za pomoc. Do 1974. godine ta pomoc je pokrivala 80 odsto njenih rashoda, da bi kasnije spala na svega 1,9 odsto. Zato je Crkva od 3 685 svojih sluzbenika samo njih 100 zadrzala na budzetu.

Peckoj patrijarsiji, resenjem Izvrsnog odbora Oblasnog odbora - Odeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju, od 20. decembra 1946. godine, oduzeto je oko 223 hektara obradive zemlje i 570 hektara sume. Uprava manastira odmah je ulozila zalbu, ali je Oblasni agrarni sud za Kosovo i Metohiju, na svojoj sednici od 12. marta 1947. godine, kao sto se i moglo pretpostaviti, tu zalbu odbio "kao neumesnu i na zakonu neosnovanu".

Manastiru Visoki Decani oduzeto je 793 hektara suma i njiva, ali i ostala imovina, medju kojom i kuca sa elektricnom centralom koju je manastir izgradio za zitelje Decana. I u ovom slucaju manastirska uprava se zalila. Naravno, bez uspeha. Oblasni agrarni sud u Prizrenu istog dana potvrdio je resenje Izvrsnog oblasnog odbora kojim je oduzeta imovina.

Da ironija bude veca, manastir nije mogao da bira koje ce parce zemlje zadrzati. Tako, recimo, manastiru Visoki Decani u "dodeljenih" 30 hektara uracunato je i 15 hektara zemlje u Istinicu kod Decana na kojem su Albanci vec bili podigli kuce. Takodje, ostavljeno je devet hektara vododerine pored Decanske Bistrice, umesto 12 hektara najplodnijeg zemljista pored samog manastira. Ta zemlja, bez nekog ubedljivog razloga, dodeljena je pcelarskoj zadruzi, kojoj nije bila neophodna pa je pocela da je izdaje pod zakup seljacima.

Primeri iz Decana

Ili sledeci apsurd: u sredistu manastirskog imanja vlasti su oduzele jedan hektar zemlje i poklonile ga svom funkcioneru Albancu. Kasnije, 1969. godine, njegova porodica je tu zemlju po visokoj ceni prodala - manastiru!

U manastiru Decani kazu da je bilo slucajeva da se crkvena i manastirska zemlja iznova upisuje u zemljisne knjige kao vlasnistvo dzamija i islamskih institucija. Osim toga, bilo je i drugih slucajeva nasrtaja na crkvenu i manastirsku imovinu. Danasnji patrijarh Pavle, u vreme dok je bio episkop rasko-prizrenski, u svom izvestaju, upucenom 23. avgusta 1961. godine Svetom arhijerejskom saboru, izmedju ostalog, pise: "Izvesten sam iz manastira Visoki Decani o do sada, u tolikoj meri, nebivaloj drskosti u unistavanju manastirskih useva, povrca i voca. Ne samo deca, nego i odrasli ljudi Siptari dolaze kao u svoje, beru i odnose. Na opomenu kaludjera ili drugog osoblja u manastiru, nasrcu da se biju, psuju majku srpsku i govoreci da ovo nije srpsko vec albansko..."

Zato su 1997. godine, kao i ranije u vise navrata, od Vlade Republike Srbije zatrazili da im se vrati makar deo imanja, prvenstveno onog koje je od posebnog znacaja za manastir, 25 hektara u blizini manastira. Molba je uslisena, pa je manastiru data na trajno i nepovratno koriscenje zemlja u drzavnom vlasnistvu, koja je ranije bila manastirska. Sa zemljom vracena je i celokupna nepokretna imovina podignuta na tom zemljistu. Rec je o objektima koje je koristila pcelarska zadruga "Apiko" i jednom omanjem ruiniranom hotelu, hotelu "Visoki Decani". Vracena je i jedna stara kuca u centru Decana. Za povracaj ove imovine u manastiru kazu da posebne zasluge ima gospodin Zoran Lilic i lokalni predstavnici vlasti.

Deo imanja, kako se culo ovih dana, trebalo bi da bude vraceno i manastiru Gracanica. Ipak, sve je to samo manji deo od onih oduzetih 70 000 hektara zemlje Srpske pravoslavne crkve.

Zakon bez potpisa

Pocetkom 1991. godine, kada je u Narodnoj skupstini Republike Srbije usvojen Zakon o vracanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi zaduzbina, legata, stambenih zgrada i gradjevinskog zemljista, koji su presli u drustvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji, izgledalo je da ce ovaj problem biti resen. Ali, nije. Zakon koji je imao samo sest clanova, a predlozio ga je Vojislav Nedeljkovic, narodni poslanik SPO iz Novog Sada, i uz dizanje ruku vecinskih socijalista, prihvacen je iako je vlada, pre rasprave, konstatovala i poslanicima predocila da se "navedeni predlog zakona ne moze prihvatiti".

U svom obrazlozenju, vlada je navela da je problem u tome sto je nacionalizovano gradjevinsko zemljiste postalo drustvena svojina i da sada ima karakter gradskog gradjevinskog zemljista koje, po Ustavu Srbije, moze biti samo u drustvenoj ili drzavnoj svojini. Poslanici nisu uvazili primedbe vlade. Trebalo je samo da ga potpise predsednik Republike Srbije, u to vreme Slobodan Milosevic, pa da on stupi na snagu. Ali, to se nije dogodilo.

Pre potpisivanja zakona, vlada je uputila pismo predsedniku Republike, u kojem se, izmedju ostalog, kaze da pojedina zakonska resenja nisu do kraja izvedena, recimo nacin i uslovi vracanja i isplata nadoknade za stambene zgrade, zaduzbine, zgrade i legate. Zatim, da u Zakonu nije predvidjeno ko daje nadoknadu u drugom odgovarajucem zemljistu kada se gradjevinsko zemljiste ne moze vratiti, odnosno ko isplacuje nadoknadu za to zemljiste. Takodje, vlada "ukazuje da donosenje ovog zakona otvara i pitanje povracaja i ostalih nepokretnosti drugim subjektima koje su im oduzete po Zakonu o nacionalizaciji, najamnih zgrada i gradjevinskog zemljista." Osim svega toga, vlada je skrenula paznju da bi se ovim zakonom, kojim je obezbedjeno vracanje imovine samo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dovele u neravnopravan polozaj druge verske zajednice kojima su takodje istim propisom oduzete nepokretnosti.

Predsednik Republike Slobodan Milosevic uvazio je ove primedbe i zakon nije potpisao, vec ga je vratio na ponovno razmatranje poslanicima. Napravljen je novi Nacrt zakona kojim bi trebalo da bude obezbedjeno vracanje imovine svim verskim zajednicama, ali on vise nikad nije stigao na dnevni red skupstinskog zasedanja.

Tada se poverovalo da od toga nesto moze biti. Poceli su da se podnose zahtevi i pokazuju pazljivo cuvane tapije. (U vreme oduzimanja imanja uglavnom nisu davani nikakvi dokumenti, da bi se zatro trag. Ali, svestenici su cuvali tapije.) Uplasili su se i oni koji su koristili crkvenu zemlju. Tako, recimo, ostao je zabelezen slucaj, po izjavi jednog svestenika, da je sumsko gazdinstvo iz Pirota u rejonu manastira u Temskoj i Sukovu poseklo topole tako da je napravilo pravu pustos.

Igumanova palata

Kako problem moze da se resi uz dobru volju, pokazuje primer Igumanove palate, petospratnice sa prizemljem na uglu Terazija i Trga Nikole Pasica u Beogradu. Ova velelepna zgrada podignuta je 1936. godine na placu koji je bogati srpski trgovac Sima Andrejevic Igumanov (1804-1881), kao i svu svoju ostalu imovinu, posto je izgubio celu porodicu, zavestanjem ostavio Bogosloviji u Prizrenu i skolovanju djaka iz Stare Srbije, koja je tada bila pod turskom vlascu.

U vreme izgradnje zgrada je imala oko 3 700 kvadrata iskljucivo stambenog prostora. Na obodu krova bila je postavljena skulptura visoka 3,70 metara, pod imenom "Sima Igumanov sa sinovima". Posleratnim komunistickim vlastima smetale su te figure, pa je u toku jedne noci 1950. godine, po naredbi gradskog urbanistickog odseka, skulptura isecena svajs-aparatima i skinuta. Posto su 1959. godine zaduzbine ukinute kao pravna lica, ova zgrada je nacionalizovana i jedan njen deo je pretvoren u poslovni prostor.

Posle tri decenije, nepravda je pocela donekle da se ispravlja, pa je ova palata obnovljena 1990. godine, posle donosenja novog Zakona o zaduzbinama, fondacijama i fondovima. Opstina Stari grad, koja je do tada vazila kao "vlasnik", vratila je zaduzbinu 1991. godine onome kome je i zavestana. Stanari placaju simbolicnu stanarinu, kao u drzavnim stanovima, a zakup od nekih 1 200 kvadrata poslovnog prostora ide za izdrzavanje Bogoslovije u Prizrenu. Pravda je, ipak, koliko-toliko, zadovoljena.

Pre nego sto ce biti donet zakon o otkupu stanova, Crkva je trazila da se od otkupa izuzmu stanovi koji su od nje 1958. godine nacionalizovani. U nekim slucajevima to je postovano, u nekim nije. U Crkvi imaju razumevanje za stanare koji su otkupili te stanove. Oni su ceo radni vek izdvajali za stambeni fond. Recimo, ako su muz i zena radili po cetrdeset godina, to znaci da je 80 godina radnog staza zalozeno za taj stan, pa je i logicno da ga imaju. Ali, zato iz crkve traze da im drzava takve objekte nadoknadi u poslovnom prostoru koji nikog nece ugroziti. Predali su zahtev, ali odgovor nikako da stigne.

Crkva i dalje ceka i veruje da ce docekati, jer veruje i propoveda Bozju pravdu!

JOVAN JANjIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.