2513, februar 25 1999

ANATEMISANE KNJIGE

DVOSTRUKI CAS ANATOMIJE

Nova izdanja Kisovog "Casa anatomije" i Popovicevog "Vidovdana i casnog krsta" podsecaju da su svojevremeno postojale i knjige-zrtve carsije, a ne samo kompartije

U istoriji bescasca ostali su zabelezeni mnogi gresi komunizma prema knjigama i njihovim piscima. Posle njegovog kraha, takva ogresenja ne samo da su pomno izinventarisana, vec su, koliko se to dalo naknadno ciniti, i ublazavana. Sa mnogih dela i autora skinute su anateme i proskripcije, izricane u ime partije, drzave i naroda, pa je u tim radikalno izmenjenim okolnostima omogucena i njihova normalna recepcija i interpretacija. Cak je najveci komunisticki jeretik, Milovan Djilas, doziveo da svoje knjige vidi stampane na maternjem jeziku i u Jugoslaviji ali je, na cudjenje potpisnika ovog clanka, zasluge za to pripisivao u vecoj meri milosti Slobodana Milosevica nego otopljavanju koje je nametnuo svetsko-istorijski slom jednog totalitarnog sistema.

U toj razumljivoj hitnji da se rehabilituje ono sto je bilo zrtva vladajuce ideologije, skoro se zaboravilo da je u tom dobu bilo i knjiga koje je zla sudbina zadesila zahvaljujuci nekoj drugoj vrsti nepodobnosti. I, koje su dozivljavale golgotu bez zabrana i bez formalno i javno izricanih osuda i diskvalifikacija ili, pak, preko isfabrikovanih knjizevnih afera i zakulisno inspirisanih hajki.

Osveta knjizevne krcme

U drugom od opisanih slucajeva na udaru se nasla knjiga jednog od nasih najvecih proznih pisaca ovog veka - Grobnica za Borisa Davidovica Danila Kisa. U prvom, knjiga ogleda najznacajnijeg srpskog knjizevnog istoricara posle rata - Vidovdan i casni krst Miodraga Popovica. Obe su objavljene 1976. godine: Kisova kod BIGZ-a i (zagrebackog) "Libera", Popoviceva kod "Slova ljubve".

Grobnica... je napadnuta zbog navodnog plagiranja. Vidovdan... kao, po srpstvo, stetna i nenaucna knjiga. Prva je cerecena javno, druga pritajenim i prefinjenim izopstenjem, kakvo vec sleduje piscu koji obesvecuje naciju.

Karakteristicno je za obe da su se nasle na udaru carsije, a ne partije, a takva osporavanja znala su da budu i surovija od onih koja je preduzimala oficijelna kulturna i knjizevna politika. U maestralnoj polemickoj knjizi - odgovoru, Casu anatomije (Nolit, 1978), Kis ce reci nesto sto se podjednako odnosi i na njegov i na Popovicev slucaj - da je sve zakuvano u nasim knjizevnim "salonima" i klubovima, u nasoj knjizevnoj krcmi. I jos: "Hajka ta trajala je punim intenzitetom nekih sedam meseci (od septembra 1976. do marta 1977), sto zakulisno sto javno, a polemicki pozar koji se razbuktao na stranicama nasih glasila osvetlio je kao iznenadna bengalska vatra lice nase knjizevne palanke."

Da o Casu anatomije (i sudbini Grobnice...) i Vidovdanu i casnom krstu govorimo u istom tekstu povod je i u tome sto su se njihova nova izdanja pojavila u istoj, 1998. godini. I sto su, svaka na svoj nacin, izdrzale probu vremena, pri cemu je Kisova postala i neka vrsta kultne poeticke knjige savremene srpske knjizevnosti. Ili, kako bi to rekao dr Mihajlo Pantic: "Od casa pojave ona se, naime, cita kao zahtevno, neophodno stivo, neophodno ne samo za razumevanje individualne poetike njenog autora vec i za razumevanje magistralnih tokova (post)moderne knjizevnosti. Casom anatomije srpska knjizevnost dozivela je blistavi trenutak svoje samospoznaje" (Kis, "Svetovi", "Knjiga-komerc", 1998).

Osuda pseudomitova

Cas anatomije sada je stampao BIGZ i, koliko znamo, jedini uprilicio njegovu promociju. Vidovdan i casni krst, sada kao trece izdanje, pojavio se u znamenitoj ediciji "XX vek" Ivana Colovica, u kojoj su do sada objavljena mnoga znacajna nasa i strana naucna dela. Promocija je obavljena u Centru za kulturnu dekontaminaciju, u Paviljonu Veljkovic, gde je o njenom nastanku i prihvatanju govorio i sam autor.

"U vreme kad se delo pojavilo, u gradu se vodila poznata borba oko vlasti u kulturi i nauci izmedju carsije i partije. Prvi su nastupali kao glasnici srpske nacije, a drugi kao branioci jugoslovenskog jedinstva. Pojavivsi se u trenutku kada se borba izmedju nacionalista i Jugoslovena zaostravala, knjiga se nasla izmedju nakovnja i cekica", reci su Popovica, iz kojih se vidi da je to isto ono vreme kada je osporavan i Kis. Zbog kritike Pravoslavne crkve i postkumanovskog pseudomita jugoslovenski opredeljena vlast i partija prihvatili su, kaze Popovic, i za ono vreme njenu "jereticnost", praveci se da ne primecuju kako njen pisac osudom pseudomitova opominje na slicne mitove i u savremenosti. Dali su joj cak i "Oktobarsku nagradu grada Beograda" i takvim prihvatanjem jos vise izazvali otpore na protivnickoj strani, koja je autoru lepila svakojake etikete. "Po carsiji su sirili vesti da sam otpadnik od nacije. Dojucerasnji bliski poznanici i nekadasnji prijatelji izbegavali su moje drustvo, a nacionalisticki causi u mimohodu okretali su glavu od mene", seca se Popovic.

"Uzas od knjige"

U jednom proslogodisnjem komemorativnom tekstu o Borislavu Mihajlovicu Mihizu (Letopis Matice srpske, maj 1998) Popovic iznosi i jedan zanimljiv i za prihvatanje Vidovdana i casnog krsta karakteristican polemicki dijalog. Odigrao se izmedju njega i Mihiza u bifeu Ateljea 212 maja 1988. godine posle predstave Beketovog komada Cekajuci Godoa: "O Vuku sam, kaze Mihiz, napisao dobru knjigu, a ova je uzas od knjige... Vise puta morao sam da mu skrecem paznju da netacno interpretira knjigu. Napada me da stavljam paganstvo iznad hriscanstva, a ja u knjizi izricito kazem da je hriscanstvo visi stepen kulture. Optuzuje me da ruzim, odbacujem, maltene anatemisem nacionalne mitove, a ja u knjizi samo povlacim razliku izmedju legende i istorije... Koliko sam iz ovog razgovora mogao da zakljucim, Mihiza i njegove istomisljenike (bolje sumisljenike) vredja sto sam kriticki prikazao ulogu pravoslavne crkve u Osmanlijskom carstvu, u kome je ona pred kraj 18. veka manje-vise bila vazalna klerokratska institucija u okviru turskog carstva, ane ziza nacionalnog otpora sirotinje raje... Imao sam utisak da Mihizu i nacionalistima njegova kova nije toliko stalo do hriscanstva kao religije i eticke koncepcije koliko do same pravoslavne crkve, koja, po njima, cini stozer srpske nacije... Na moju primedbu da je bas pravoslavna crkva identifikovanjem vere i nacije dovela do masovnog otudjenja katolickog i muslimanskog dela srpskog etnosa i time, sa njegovog nacionalistickog stanovista nanela ogromnu stetu srpskoj naciji - ne ume da odgovori..."

Danas, kada je komuniticku zamenila nacionalisticka ideologija, snazno ukorenjena upravo u mitsku proslost koju Popovic demaskira, nije nikakvo cudo sto se Vidovdana i casnog krsta nije setio nijedan oficijelni izdavac. Pri ovom stanju duha to je, stavise, normalno, jer i Popoviceva knjiga je neka vrsta casa anatomije - samo sto se obracunava s nasom zarobljenoscu mitologijom i istorijom.

SAVA DAUTOVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.