2513, februar 25 1999

INTERVJU: VOJISLAV KOSTUNICA

AMERICKA VEZA

Mogli bismo da se zapitamo u kojoj meri je demokratski svet konzervirao autoritarni rezim u Srbiji, u kojoj meri je zasluga Vasingtona za odrzanje Slobodana Milosevica na vlasti u Srbiji i onoga sto njegova vlast olicava u Srbiji. Ta zasluga je vrlo velika

Demokratska stranka Srbije se duze vreme nalazi u medjuprostoru izmedju raspevanih nacionalista koji na demokratiju gledaju kao na neizlecivu bolest i demokrata koji na pomen nacije oko vrata stavljaju cenove belog luka. Razgovor sa Vojislavom Kostunicom vodjen je neposredno posle pregovora u Rambujeu, koji ne ulivaju preveliki optimizam ni nacionalistima, ni demokratama.

- Odlaganje pregovora o Kosovu ne predstavlja iznenadjenje, i to zbog nepremostivih razlika u stavovima dveju strana, potpunog nepoznavanja prilika na Kosovu i opste nepripremljenosti skupa. Amerikanci kao sazivaci skupa nisu bili uopste svesni radikalizma kosovskih Albanaca - kada Albanci kazu da hoce svoju drzavu za tri godine i da nece da se razoruzaju - onda to zaista i misle.

Svako je u toj borbi kosovskih Albanaca za drzavu sredstvo, a ne cilj. Zahvalnost se nikome ne duguje, jer se sva dugovanja zavrsavaju u katakombama plemenske svesti i albanstva kao religije. Gde vidite uzroke neuspeha konferencije o Kosovu?

- Pregovori u Rambujeu su osudjeni na propast onog casa kada je americka diplomatija na velika vrata zakoracila u dvorac, objasnjavajuci sta bi trebalo uciniti ako jedna od dveju strana ne potpise sporazum: Srbe bi u tom slucaju trebalo bombardovati a Albancima, teska srca, uskratiti pomoc. Doslovno je receno da americka strana "ulaze sve napore da kosovske Albance ubedi da potpisu sporazum, jer ce tada vojna akcija NATO moci da se usredsredi na srpsku stranu".

Prvi zadatak 23. februara u Rambujeu bio je da se sakrije americki diplomatski debakl. Portparol drzavnog sekretara pokusao je to da ucini posluzivsi se obicnom izmisljotinom: prekid je potreban da se albanski predstavnici, koji su toboze prihvatili sporazum, posavetuju sa narodom. Kao da svi koji cine albansku delegaciju nisu zarobljenici zakletve da nezavisnost Kosova nema alternative.

Zato, kada se i ako se pregovori nastave 15. marta, sve ce biti po starom: Albanci su vec najavili svoje istorijsko "da" referendumu i istorijsko "ne" razoruzanju, a drzavna delegacija Srbije ce se zanositi svojim diplomatskim podvizima zatvarajuci oci pred nasim nepovoljnim spoljnopolitickim polozajem, stvarnim prilikama na Kosovu i opasnostima novih provokacija OVK. Time ce i novi neuspeh pregovora biti osiguran, dok se na Kosovu nece prestati s ubistvima i otmicama. Osim ako se ne promene same pretpostavke na osnovu kojih se pregovara i ako se odustane od namere da se drzavnost Kosova predstavlja kao "visok stepen autonomije" a okupacija Kosova kao mirovno resenje.

Ovaj sporazum za primenu podrazumeva relativno slozen medjunarodni instrumentarijum koji ukljucuje i posebno prisustvo medjunarodnih vojnih snaga. Te cinjenice, ma kako se stvari odvijale, trajno ce uticati na dodatno formiranje slike o politickim strankama u Srbiji. Kako ce vladajuca koalicija preboleti ustupke sto se Kosova tice, da li ce doci do mesanja karata?

- Vladajuca koalicija i socijalisti ce biti oslabljeni, ali ce, s druge strane, na sve nacine pokusavati da nesto sto je, nazalost, neuspeh prikazu kao uspeh.

Sve vreme u ovim pregovorima, narocito u raspravama o raznim verzijama americkog ili Hilovog plana za Kosovo krije se pokusaj da se stvori predstava, slika koja bi mogla da umiri i srpsko i albansko javno mnjenje. Amerikanci se tu narocito trude i to im dosta dobro polazi za rukom zato sto su na neki nacin (govorim o pravnicima oko Kristofera Hila) potpuno presli preko nekih kljucnih i osnovnih pravnih pojmova i vrednosti. Jednostavno su to zaboravili. Uzeli su da u ovom slucaju i na ovom prostoru moze nepravo da zameni pravo i krenuli su da se voluntaristicki poigravaju pravom. Oni sada objasnjavaju da je Kosovo drzava na teritoriji drzave Srbije, i s, druge strane, Albancima pomazu da svoju inace militantnu, godinama laganu i obmanjivanu javnost ubede da je ta drzava, premda na teritoriji druge drzave, prakticno na svojoj teritoriji, da je nezavisna.

Kad je rec o socijalistima, i o drugim strankama na vlasti, one ce gledati da maksimalno koriste rezultate tih mnogobrojnih lazi i obmana o tome sta je stvarni status Kosova. Sjedinjenim Americkim Drzavama to nece nista smetati, kao sto im uopste ne smeta ovdasnja zestoka, neobuzdana, na momente prostacka retorika na racun Vasingtona i njegove administracije. Njima je stalo, na kraju krajeva, da zavrse posao, a sta ce se pricati na Drugom dnevniku Radio televizije Srbije, to je za njih nevazno. Ukoliko su ti napadi i te psovke na racun Vasingtona funkcionalne, utoliko bolje za Vasington. Mozete li da budete precizniji?

- Ishod razgovora o Kosovu omogucice da se jasnije vidi politicki polozaj, politicka orijentacija i odgovornost necega sto je vladajuca koalicija u Srbiji u ovom trenutku. Nesumnjivo je da je ta odgovornost za kosovsku dramu i kosovsku nesrecu, kada je rec o socijalistima, najveca i presudna. Ne moze se bez krivice vladati, oni koji imaju najvise vlasti ili najduze vladaju moraju biti najodgovorniji. S druge strane, i neke od stranaka u koaliciji - poput radikala nesto manje, Srpskog pokreta obnove nesto vise, koji su se sa zakasnjenjem ukrcali na taj vladajuci voz - takodje ce u ocima javnosti u Srbiji biti vidjene kao one koje snose ako ne celu odgovornost za sve sto ce se desiti sa Kosovom, onda najveci deo odgovornosti koju snosi vladajuca stranka. U tom smislu ce doci do podele. Iako mnogi vec deceniju ocekuju da se otrezni narod, a sa njim i opozicija, biraci i opozicija su mamurniji nego ikada. Ko je kriv?

- Mogli bismo da se zapitamo u kojoj meri je demokratski svet konzervirao autoritarni rezim u Srbiji, u kojoj meri je zasluga Vasingtona za odrzanje Slobodana Milosevica na vlasti u Srbiji i onoga sto njegova vlast olicava u Srbiji. Ta zasluga je vrlo velika. Jugoslavija je, uz sve opravdane i neopravdane kritike koje su se svalile na nju, posle Dejtona morala biti integrisana u medjunarodne institucije. Na taj nacin je nesto moglo postepeno da se menja u zemlji, u smislu demokratizacije i resavanja teskih etnickih problema.

Zapitajmo se - da je Jugoslavija integrisana u institucije kao sto su OEBS, Savet Evrope i druge, da su u ovoj zemlji odrzani izbori poput drugih, dakle po onim standardima koji se propisuju u svetu, da su mediji bili koliko-toliko otvoreni, kao i u nekim evropskim zemljama, da li bismo na grbaci imali Milosevica i njegov rezim? Nazalost, imali smo na grbaci Milosevica i njegov rezim i imali smo na grbaci Vasington i njegove sankcije. Tako je takozvani demokratski svet ljubomorno sacuvao jednu oazu neslobode i nedemokratije na ovom prostoru.

Ne treba imati iluzija da i tamo gde je doslo do demokratskih promena i smene vlasti, da su one ostavile tako dubok trag kao sto se u prvi mah cinilo. Potrebno je vrlo dugo vreme da bi nastao diskontinuitet izmedju komunizma i onoga sto dolazi posle njega. Postkomunizam predstavlja nesto razlicito od komunizma, ali i nesto slicno komunizmu. Razlika je samo u tome da li u konkretnom drustvu ima vise elemenata kontinuiteta ili diskontinuiteta. U nasem slucaju ima mnogo vise elemenata kontinuiteta, nesumnjivo, jer nije bilo neophodnih politickih promena. Sva postkomunisticka drustva, sa stanovista demokratskih promena, jos nisu daleko odmakla od prethodnog stanja, od necega sto je cist autoritarni komunisticki poredak. Bar nisu u ratu.

- To je sad dodatna stvar. To je nesto cime treba posebno objasnjavati, ali i pravdati sto politickih promena kod nas nije bilo. Kako ce onda razresenje kosovske krize uticati na demokratizaciju Srbije?

- Rasplet kosovske krize uticace da se u demokratskom svetu na Srbiju pocne da gleda ne samo sa stanovista neresenih etnickih odnosa vec i sa stanovista nerazvijenosti demokratskih procesa.

Vidimo kako je medjunarodna zajednica, recimo posebno vazna institucija kao sto je OEBS, obratila paznju na to kako se izbori odvijaju u Bosni, u Crnoj Gori, u Albaniji, u Makedoniji. Sada ce obratiti paznju na to kako ce se izbori odvijati na Kosovu. Mislim da ce tesko moci da se objasni zasto u svemu tome treba da bude mimoidjena, potpuno mimoidjena Srbija. Ocekujete li samo izbore na Kosovu ili bi izbori mogli da se dogode i na saveznom i na republickom nivou? I mislite li da ce ta prica o izborima biti deo dogovora Milosevica sa medjunarodnom zajednicom?

- Naravno, dogovor se ne moze dokazati, ali objektivno su interesi i jedne i druge i trece strane da izbori budu odrzani samo na Kosovu i Metohiji. Imam na umu Milosevicev rezim, kosovske Albance i Vasington. Oni na to pitanje gledaju isto, sa sporazumom ili ne, precutnim ili izricitim, i ka tome idu. Vasingtonu je suvise stalo da Kosovo dobije status maltene drzave da bi se insistiralo i na nekim drugim izborima. Kako bi ovaj kosovski proces u Rambujeu mogao i da li bi uopste mogao da dovede u pitanje federaciju koja je, inace, u nekoj vrsti klinicke smrti?

- Bas zato sto je federacija skoro u stanju klinicke smrti, pregovori u Rambujeu, ovako kako se odvijaju, nece je dovesti u pitanje. Posto je federacija u stanju klinicke smrti, znaci da ona prakticno ne postoji. Posto ne postoji, znaci da umesto jedne drzave postoje dve drzave. Posto postoje dve drzave, jednu od dve drzave - Crnu Goru, apsolutno ne tangira ono sto se dogadja u drugoj drzavi - Srbiji.

Zvanicno, Crna Gora je reagovala na pregovore o Kosovu samo onog trenutka ili u onom momentu kada se otvaralo pitanje Kosova kao trece federalne jedinice. Otkada se shvatilo da status republike ili federalne jedinice ne zadovoljava kosovske Albance, da ce oni, u stvari, dobiti status drzave u drzavi, za Crnu Goru je to postalo nevazno pitanje. Ideja da bi Crna Gora u stanju rata mogla proglasiti neutralnost, medjutim, dovodi u pitanje zajednicku drzavu. Ali i ako do toga ne dodje, onda zvanicnu Crnu Goru apsolutno nece muciti ta muka sto Srbija ostaje bez Kosova. I to govori o tome koliko je zajednicka drzava privid i u kojoj meri ona i nije drzava. Kako tumacite kritike ljudi koji misle da biste vi radili otprilike sve sto Milosevic pokusava da uradi, ali na pametniji i fleksibilniji nacin? Da li je to moguce uopste?

- Te kritike ne stoje, prosto zato sto imamo nesto sto je vrlo konzistentna politika, vrlo pedantna, razarajuca kritika nedemokratskog karaktera rezima u Srbiji i njegovih institucija. To je nesto sto je nesporno. Na drugi nacin se taj kriticki stav u odnosu na rezim i taj demokratski stav ispoljava u onom trenutku, to su neki prelomni momenti, kada dolazi do pogodbe izmedju Milosevicevog rezima i medjunarodne zajednice. U jednom trenutku je doslo do simbioze, odnosno otvorene podrske Milosevicu kao garantu mira. Setimo se samo Dejtona 1995. godine. Da je to jos malo potrajalo i da Milosevic nije onakav kakav jeste, videli bismo, eto, i njega u Klintonovom dvoristu, sa svim zvanicama koje su Amerikanci najpre kvalifikovali kao teroriste, recimo Jasera Arafata, da bi ih potom proglasili za apostole mira. U takvim trenucima, po pravilu, kritika rezima od strane opozicionih stranaka koje se suvise oslanjaju na podrsku spolja po pravilu je utihnula. Nasa kritika nije prestajala ni tada i iz jednog i iz drugog razloga - zbog necega sto je bila nacionalna izdaja u odnosu na Srbe preko Drine i zbog necega sto je nesumnjivo nedemokratski nacin vladanja. Da li ova zemlja moze da se odbrani od intervencije NATO-a, kako nam porucuju u patriotskim spotovima na RTS?

- Ova zemlja ne moze da sacuva Kosovo u onom obliku u kojem bi trebalo i u kojem je mogla da ga sacuva da je vodjena drugacija politika u poslednjih deset godina.

Naravno, i kad je rec o otporu, treba biti realan u proceni onoga sta se tu moze uciniti. Po mom najboljem uverenju, ne moze se naci opravdanje za bilo kakvu intervenciju NATO-a, vazdusne udare ili slicne akcije protiv SRJ.

Ako bi do te intervencije doslo, postojali bi mnogi patriotski i drugi razlozi da se tome suprotstavimo, ali ne treba imati nikakvih iluzija o tome koje bi razmere tog otpora mogle da budu. Ta vrsta otpora moguca je u nekim boljim uslovima, ne sa rezimom kakav jeste, takva vrsta otpora mogla bi u sadasnjim okolnostima u svesti mnogih ljudi da ima za cilj cuvanje osnovnih elemenata nacionalnog dostojanstva. Mnogi se uzdaju u bratsku pomoc Rusije...

- Cela halabuka oko saveza sa Rusijom i Belorusijom, koju je pokrenuo Vojislav Seselj u jednom trenutku, narocito prosle jeseni, vise je trebalo da prikrije cinjenicu da je Jugoslavija usla u odredjene aranzmane sa NATO-om (govorim o sporazumu Milosevic-Holbruk koji je postignut, NATO letilice koje kontrolisu vazdusni prostor Kosova) nego sto se mislilo ozbiljno na neku pomoc.

Savez ne postoji. Cak ni izmedju te dve drzave, Rusije i Belorusije. On, prakticno, u ekonomskom smislu ne postoji. Postoji samo u jednoj ravni iznudjenih dogovora izmedju dvojice predsednika - Jeljcina i Lukasenka. To je zapravo sve. Samo u jednoj simbolicnoj ravni. Prakticno ne postoji. I jedna i druga drzava, onog trenutka kad budu u pitanju njihovi ekonomski interesi, okrenuce se na onu stranu koja je za njih povoljnija. Trgovace ne izmedju sebe nego s onim sa kojim bi ta trgovina mogla biti povoljnija.

BATIC BACEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.