DR NENAD KECMANOVIC

KOSOVO ZA REPUBLIKU SRPSKU??!

Mnogi se jos sjecaju da je Ibrahim Rugova negdje pocetkom raspada SFRJ odnosno u vrijeme pobune Srba u Hrvatskoj izjavio da ce Kninska krajina imati onoliko autonomije u Tudjmanovoj drzavi koliko i Kosovo dobije u Srbiji.

Ako je ova njegova politicka jednacina vazila i u obrnutom smjeru, onda Albanci na Kosmetu ne samo da ne bi nista dobili nego bi bili otjerani u susjednu maticu. No politicke jednacine ocigledno nisu isto sto i matematicke. Naprotiv, Srbi koji su u Hrvatskoj do rata bili konstitutivni narod postali su nacionalna manjina a Albanci koji su u Srbiji bili nacionalna manjina sada traze zasebnu drzavu tvrdeci valjda tako pazar za svoju nacionalnu republiku u okviru federalne Jugoslavije.

Da li ce ovaj svoj skromniji cilj Rugova uspjeti i da ostvari, vidjecemo tek kada se okoncaju tekuci srpsko-albanski pregovori u Rambujeu, ali ono sto je vec vidljivo jeste da mu u jedra duva veliki dio medjunarodne zajednice koja je stajala u zavjetrini dok je Tudjmanova oluja oduvala hrvatske Srbe sa njihovih vjekovnih ognjista u krajinama.

No, cak i ako Rugova bude morao da se zadovolji tek samo realizacijom svoga minimalnog cilja, a to je autonomija u okviru Srbije po Ustavu iz 74. koju, izgleda, vise niko i ne dovodi u pitanje, to ce prakticno biti vrlo blizu maksimumu. Ne treba, naime, zaboraviti da je po toj Kardeljevoj bizarnoj ustavnoj formuli Kosovo bilo ne samo sastavni dio Republike Srbije nego i konstitutivni dio jugoslovenske federacije. Dok su studenti Pristinskog univerziteta demonstrirali transparentima "Kosovo-republika", juzna pokrajina je zapravo stasala u svojevrsnu superrepubliku pa su Albanci, iako nominalno nacionalna manjina, odnosno narodnost, odlucivali i o svojoj autonomnoj pokrajini i u Republici Srbiji i o federalnoj Jugoslaviji. Sve republike, medjutim, odlucivale su samo na dva nivao. Restauracija ustavnog polozaja iz 74. i u dvoclanoj federaciji, odnosno trecoj Jugoslaviji obezbjedjuje im prakticno da vladaju u tri drzave, a separatisticka varijanta tek u jednoj i to iskljucivo u prelaznom periodu. Odnosno do ujedinjenja sa maticom.

Rugovine analogije izmedju polozaja Kninske krajine u Hrvatskoj i polozaja Kosova u Srbiji, dakle, ne samo da iz danasnje perspektive izgledaju tragikomicne nego su i vrijeme kada ih je izrekao bilo potpuno neumjesne. Poredjenje bi danas eventualno jos jedino imalo nekog smisla sa Republikom Srpskom u BiH i tamosnji Srbi su ga, naravno, odmah i napravili. Zasto, pitaju se, medjunarodna zajednica 90-procentno albansko Kosovo podrzava u sto vecoj autonomiji unutar Srbije, a, istovremeno, 90 procentni srpski entitet u BiH gura u sto vecu integraciju sa Muslimansko-hrvatskom federacijom?

Argument da tamo u Bosni, odnosno u Republici Srpskoj zele da otklone posljedice etnickog ciscenja i da hoce Bosnjake da vrate na njihova ognjista naprosto pada pred podacima da se sa Kosova, i to u mirnodopskom periodu, pod pritiskom iselilo procentualno ne manje Srba. Stavise, ako je rijec o BiH, etnicko ciscenje Bosnjaka sa podrucja Republike Srpske bilo je srazmjerno etnickom ciscenju Srba sa podrucja Federacije dok prinudno iseljavanje Srba sa Kosova nije bilo praceno reciprocnim protjerivanjem Albanaca sa teritorije uze Srbije. Medjutim, niko iz svijeta nije postavio pitanje povratka Srba na ognjista na Kosovu i Metohiji nego to smatra za unutrasnji problem Srbije.

Dalje, iako je Rugovi kao neprikosnovenom lideru kosovskih Albanaca jasno receno da ne moze racunati na izlazak iz Jugoslavije, medjunarodne simpatije za njegov pokret, iako otvoreno separatisticki, toliko su izrazene da se dobija utisak da bas nikome ne bi mnogo zasmetalo ako bi Srbija pokazala spremnost za sporazumnu promjenu granica.

O bilo cemu slicnom Nikola Poplasen, medjutim, ne bi smjeo ni da zucne pod prijetnjom da mu istog dana stigne telegram od Arburove iz Haga, bez obzira na to sto bi medju velikom vecinom bosanskih Hrvata ako ne i Muslimana naisao na puno razumijevanje zelje da srpski entitet napusti nametnutu zajednicu sa Federacijom.

Prekodrinski Srbi se sasvim logicno pitaju kako bi taj veliki svijet reagovao kada bi se, recimo, Milan Milutinovic, Ibrahim Rugova, Fatos Nano, Nikola Poplasen, Ante Jelavic, pa cak i Alija Izetbegovic, kad bi mu bio stavljen u izgled Sandzak, zajedno pojavili pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija i ponudili svojevrsnu multilateralnu kompenzaciju teritorija kao rjesenje za balkansko bure baruta. Odgovor bi sigurno bio negativan, a jasno je i zasto. Prvo, takva ideja bi zarazno djelovala i na Albance u Makedoniji, Turke u Bugarskoj, Madjare u Rumuniji i tako dalje, u nedogled uzduz i poprijeko Balkana na kome nema bas nijedne drzave u kojoj su manjine iz susjedstva samo minoran pogranicni fenomen. Drugo, takva multilateralna teritorijalno-etnicka kompenzacija nije ni izdaleka tako jednostavna, kao sto izgleda na prvi pogled, zbog prisustva vecinskih naroda kao manjine medju nacionalnim manjinama koji bi postali zrtve ovakvih aranzmana. Trece, ovakvo masovno pomjeranje stanovnistva na bezbroj tacaka ionako zapaljivog Balkana izazvalo bi lancane lokalne sukobe izbjeglica, odnosno njihovih sunarodnika razlicitih nacionalnosti sto bi se lako pretvorilo u modernoj istoriji vec treci po redu regionalni rat. Cetvrto, iskustvo nedavno minulog rata na podrucju prethodne Jugoslavije pokazalo je jos jednom da balkanski narodi nemaju bas mnogo demokratske kulture za politicko razrjesenje konflikata kao, recimo, Cesi i Slovaci pa cak ni kao Rusi i ostali narodi bivseg SSSR-a. Peto, velike drzave zapadne Evrope koje muku muce sa svojim Ircima, Baskijcima, Korzikancima ne zele u svome dvoristu los primjer ratnog razrjesavanja takvih konflikata jer ih kod kuce drze pod kontrolom uz relativan minimum represije u kombinaciji s politickim kompromisima. Sesto, stratezi Evropske unije nemaju ni volje ni strpljenja da sacekaju balkanske narode da nadoknade istorijsko zakasnjenje u zaokruzivanju nacionalnih drzava i umjesto toga hoce, i to brzo malo mrkvom - malo motkom, da im nametnu koncept regionalne integracije uz maksimalnu zastitu manjina. Sedmo, sto zbog neefikasnosti zapadnoevropskih saveznika u implementaciji novog svjetskog poretka na jugoistoku kontinenta, sto zbog delikatne prevencije povratka ruske spoljne politike na Balkan, u ovdasnje regionalne (ne)prilike direktno su se umjesali Amerikanci sa manjkom evropskog sluha za lokalne istorijske specificnosti i viskom uvjerenosti u univerzalnost vlastitog modela "lonca za taljenje nacija". Osmo, jos je neizvjesno da li ce poslije pada Berlinskog zida doci do novih globalnih podjela po liniji religijskih, kulturnih i civilizacijskih raselina, kako tvrdi Samjuel Hatington, ili do uspostavljanja jedinstvenog planetarnog poretka, kako tvrdi Frensis Fukujama, ali izvjesno je da jedina svjetska velesila svom svojom superiornom vojnom, ekonomskom i politickom snagom upire na ovom drugom projektu.

Zato, bar za sada, iako nije ni mnogo casno ni mnogo dostojanstveno, najbolje prolaze oni koji americko prisustvo sami traze poput Gligorova, ili revnosno zapinju da ispune njihova ocekivanja poput Kucana, ili slusaju zato sto moraju, poput Izetbegovica, ili su spremni da okrenu list kada je to jedini izlaz, poput Djukanovica i Dodika. Milutinovic i Rugova, ukoliko se budu mnogo junacili vjerovatno nece imati dovoljno vremena da sacekaju Hatingtonove samo hipoteticke promjene u svjetskoj konstelaciji snaga jer srpsko-albanski dijalog o Kosovu mora zapravo da se zavrsi i prije nego sto je zapoceo u vec zadatim okvirima koji pojednostavljeno glase: "Albancima nema iz Srbije, a Srbiji nema neogranicene nadleznosti na Kosovu!"

No snovi prekodrinskih Srba o ustupanju Kosova i Sandzaka za Republiku Srpsku nisu ostvarljivi ni zbog toga sto Srbijanci imaju svoju medjunarodno priznatu nacionalnu drzavu jos od Berlinskog kongresa i u njoj i Kosovo i Metohiju i Rasku kao staro istorijsko jezgro koga se ne mogu odreci i po cijenu svih mogucih unutarnjih autonomija. Nije sasvim sigurno ni da bi prekodrinsko rukovodstvo u Banjaluci bilo spremno da status, u posljednje vrijeme medjunarodno favorizovanog, entiteta zamijeni za status pridruzenog svjetskog parije koji ratom iscrpljena Republika Srpska ekonomski naprosto ne bi mogla da izdrzi uprkos velikoj zelji za spajanjem sa maticom. Napokon, pitanje je da li bi i kosovski Albanci bili u krajnjoj liniji bas radi da kao ekonomski i kulturno bolji dio nacije postanu mladja braca sunarodnicima u matici, a neformalno izabrani predsjednik Kosova Rugova da postane samo sef poslanickog kluba jedne od parlamentarnih stranaka na sjeveru velike Albanije.

Samim tim otpada i svojevrsna poluvarijanta koja ovih dana kao bauk kruzi Banjalukom a po kojoj bi multilateralna kompenzacija obuhvatila samo dio Republike Srpske od srbijanske granice do Brckog, te Bosansku krajinu ostavila u BiH. Nedavna poluprivatna inicijativa jednog vrlo uticajnog srpskog entitetskog politicara, odnedavno bez velike funkcije, da se sukob izmedju Sloge i Patriotskog saveza razrijesi regionalizacijom Republike Srpske do Brckog i od Brckog nije bila prihvacena ni u neformalnom razgovoru.

Medjutim, vremenskom koincidencijom razgovora u Parizu o Kosovu i u Becu o Brckom, pogotovo sto se jos sve odvija u diskreciji iza zatvorenih vrata, vaskrsla ju je u prirodnim zebnjama visestruko traumatiziranih Krajisnika. Na privremenu traumu oslobodjenih politickih i ekonomskih veza sa maticom, na povremenu traumu preispitivanja statusa Brckog, psiholoski se lako nadovezala ipak samo teoretski moguca trauma da postanu zrtva novog ispravljanja nacionalnih granica na Balkanu.