2514, mart 4 1999

POPULARNA MUZIKA

JEDAN SMO ROD

U vremenu koje ce ostati poznato po zabranama, nestasicama, pretnjama bombardovanjem, sukobima spoljnim, ali i unutrasnjim, oni uspevaju da razbiju tu mracnu sliku tragajuci za dobrotom, snagom, lepotom i ljubavlju

U senci tuznog, unesrecenog i rastrzanog grada kakav je Beograd proteklih godina, jedna specificna grupa muzicara pokusava da odrzi duh po kome je grad nekada bio poznat. Nasuprot rogobatnim pojavama koje odredjuju glavni tok muzickog (ne)ukusa, stoji njihova kvalitetna i promisljena muzika. Iako se ne moze govoriti o nekoj kompaktnoj muzickoj sceni, koja bi objedinila odredjeni zvuk i stav, u njihovim nastupima moze se uociti poseban senzibilitet koji ih cini pripadnicima iste duhovne zajednice. Svoj muzicki ukus izgradili su u vremenu u kojem nije bilo nimalo lako baviti se muzikom, i ta muzika je bila odgovor na nedace koje su zadesile njih i njihovu generaciju.

U vremenu koje ce ostati poznato po zabranama, nestasicama, pretnjama bombardovanjem, sukobima spoljnim, ali i unutrasnjim, oni uspevaju da razbiju tu mracnu sliku tragajuci za dobrotom, snagom, lepotom i ljubavlju.

O atmosferi u kojoj zive, rade i stvaraju, za NIN govore muzicari nekih od ovih bendova - Oliver Nektarijevic iz sastava KANDAKODzAINEBOJSA, Vlada Jeric iz grupe Darknjoood Dub i Zoran Radovic-Kiza, iz grupe Presing. "Scena" bez scene

Oliver: Mislim da muzicka scena ovde nije opipljiva i vrlo je neupecatljiva. O nekim najzastupljenijim muzickim tokovima, koje covek ima priliku da oslusne svaki dan, smatram da ne treba ni da govorim i mislim da to treba ignorisati. Hocu da pricam o onim "oazama" plemenitosti koje su ovde vrlo retke. Muzicka scena koja zasluzuje paznju mislim da nije dovoljno kvalitetna, tj. nije dovoljno kvalitetan pristup. Oni koji pokusavaju da ovde naprave nesto dobro i koji imaju dobre ideje, nazalost kao da se igraju necega. To moze da bude interesantno klincima koji su tek poceli da se bave muzikom; ali mislim da je tuzno gledati one koji se muzikom bave godinama a nisu uspeli da dostignu nivo koji bi mogao da predstavlja nesto znacajno, ili barem nacine korak napred. Toliko je stvari ovde "retro", da jednostavno ne znam koga bi to moglo da zanima osim sasvim uzak krug ljudi.

Zoran: Stanje na sceni nije losije nego sto je nekada bilo. Pojave o kojima bendovi pevaju jednostavno nisu mogle da se izbegnu. Vuca (Darknjoood dub) u jednoj novoj pesmi peva o odlasku kuci, naravno, ukoliko stigne. Zaista je tako. Ovaj grad vise nije bezbedan. Medjutim, u svojim pesmama tim problemom se ne bavim direktno. Na jedan drugaciji nacin dodirnuo sam neke druge teme. Pokusavam da probudim neku drugaciju ljudsku prirodu i sve sto je nejasno, ostaje slutnja. Muziku drugacije shvatam od vecine svojih prijatelja, zelim da napredujem u smeru koji ce mozda ostati neshvacen.

Vlada: Sto se tice beogradske "scene", mislim da se nastavlja evolucija price koja je zapocela pocetkom devedesetih, a koju su poceli ljudi oko magazina "Ritam", gde je, uglavnom na insistiranje Dragana Ambrozica, formirano odredjeno kriticko misljenje o novoj beogradskoj muzickoj sceni. U to vreme bilo je veoma moderno pricati o "sceni", kao da je ona zaista postojala. Po mom misljenju, nije, niti postoji sada. U tom trenutku na tako zamisljenoj "sceni" nalazile su se: grupa Euforija, od koje je kasnije nastala grupa Plejboj; grupa Presing, Klajberi, Kazna za usi... Po nekoj logici, trebalo bi da je ta scena evoluirala, ali se cini da se nije nista dogodilo; vecina grupa sada ne svira, ili svira u nekim drugacijim oblicima. Bitna je rec "scena" koja bi trebalo prakticno da znaci da je to bilo jedinstveno istupanje grupe ljudi okupljenih oko zajednicke ideje ili zajednickog zvuka ili neceg treceg. Koliko ja mogu da razlucim, niko od ovih bendova nije imao istu ideju o tome kako se, zasto i zbog cega bavi muzikom. Sada takodje nemamo nikakvu scenu, ali mislim da tako i treba da bude, jer u postmodernom drustvu, po definiciji, ne bi trebalo da one (scene) postoje. Tako je i na svetskoj "sceni" - nema scene. Tu je jedini nacin kategorizacije izvodjaca - tezina u dolarima, funtama ili markama, tj. marketinska i trzisna vrednost. Tako da sada imamo i pop muziku koja se prodaje za dvadeset dolara i alternativnu muziku, klupsku, koja se prodaje za milione dolara, znaci sve je pomesano, a koliko vidim, tako je i ovde. Dakle, nema nicega sto bi podrazumevalo zajednicki stav ili zajednicki zvuk, ili zajednicku ideju o odredjenoj grupi izvodjaca. Publika

Oliver: Ne bih mogao da podnesem osecaj da nekoga obmanjujem. Sve sto radim jeste ono u sta verujem, i ljudi sa kojima radim, jesu ljudi u koje verujem. Mislim da mogu da pruze nesto na svetskom nivou. U poslednjih nekoliko meseci imao sam priliku da upoznam publiku i atmosferu izvan Beograda. Ucinila mi se mnogo srdacnijom od beogradske, s tim sto i beogradska ima potrebu da primi neku plemenitost. Njima je potrebno da neko odavde govori u njihovo ime, da se pronadju u nekom zajednickom senzibilitetu.

Vlada: Mislim da smo postigli nesto dragoceno, a to je publika koja odrasta sa nama. Znaci, da to ne bude publika koja je u jednom trenutku - zbog toga sto je neki zvuk bio popularan ili sto se digla nekakva guzva - bila zainteresovana za ono sto mi radimo, a onda u sledecem trenutku, ako resimo da taj zvuk promenimo, nju to prestane da zanima. Znaci, nadam se da smo okupili ljude koji su zainteresovani za sustinu onoga cime se bavimo, a ne za muziku koja ce biti neki trend. Ako se bilo kome ucinilo da zbog toga sto smo - a imamo obicaj da to radimo - radikalno promenili zvuk, pa mu se to vise ne dopada, onda ja nemam problem sa cinjenicom da takvi ljudi vise nece biti nasa publika; jer su to ljudi koje je zanimalo nesto sasvim drugo, a ne ono cime se mi bavimo. Odlazak ili ostanak

Oliver: Tesko da vidim sebe ovde. Tekstovi koje radim sve vise su na engleskom, sve mi je teze da radim na srpskom. Miris i ukus prave Srbije? Ja ne znam kome toga nije preko glave. Voleo bih da odem u bioskop, da pobegnem od tog mirisa i ukusa... Nadam se da ce jednom talentovani ljudi odavde, koji tek dolaze, a mislim da vec ima potencijala, recimo u vidu benda Neocekivana sila, koji je stvarno jako dobar, da naprave neki internacionalni proboj, da to nesto znaci negde, a ne samo ovde.

Kao muzicara ne vidim sebe ovde, ovde ne vidim sebe kao bilo sta u buducnosti. U poslednje vreme se to toliko radikalizovalo da sam vise puta rekao da postoje dve opcije: ili da odem ili da umrem; a da zivim ovde, to je najteze.

Zoran: Mislim da je materijalna strana presudila da mnogi odu. Sta bi ih nateralo da se vrate, to je gomila razloga koji ne bi mogli stati u jedan intervju. Ja sebe vidim ovde.

Vlada: Mnogo ljudi meni bliskih je otislo. Neki ce se vratiti, neki nece. Nekima je dobro onamo gde su otisli, nekima nije. Doslo je vreme kad zaista svako mora sam da preuzme odgovornost i za sebe i za sopstvenu okolinu i za sopstvenu buducnost. Mene je ovde zadrzala ljubav prema ljudima, prema poslu, prema proslosti, mestima, prema nekoj zamisljenoj buducnosti - nista drugo ne bi moglo da me zadrzi. Unutrasnja emigracija

Oliver: Za mene to nije nista novo. Znam ljude koji su se jos pre nekoliko godina povukli u stanove, svoje ili svojih najblizih, a poslednjih dana napolju ne vidjam nikog. Klaustrofobija je ovde, izgleda, manja kad si u nekom svom ogradjenom prostoru nego kad si u gradu gde bi trebalo da se osecas otvorenim.

Zoran: Meni se to ne desava i srecan sam zbog toga, ali mi je zao sto mnoge ne vidjam. Ne znam ni sam zbog cega sam zadrzao optimistican duh. Ljudi se ovde pomalo plase jedni drugih, zaziru jedni od drugih.

Vlada: Postoje dve tacke gledista od kojih mi jedna nije uopste bliska. Jedna je ako se posmatra kao eskapizam, onda je to veliki greh i jako losa stvar. Da smo bili pristalice tog nojevog fazona sa glavom u pesku, onda se nista od svega ovog ne bi dogodilo. S druge strane, ako se misli na gradjenje sopstvenog zivota iz sve snage, uz sve prepreke i lose stvari koje se dogadjaju, i stvari koje su namerno usmerene da se to ne dogodi - znaci borba - onda pozdravljam termin i ljude koje obuhvata. Eskapizam nikako, borba naravno. Zabrane

Oliver: U normalnim zemljama toga nema. Ja koji bih prvi voleo da se u ovom gradu sve dogadja ranije, uopste ne mogu da shvatim ideju da se ogranici rad kafica i klubova, pogotovo na tako radikalan nacin, da to bude prohibicija, prohibicija slobode. Ali to me uopste ne bi iznenadilo, to bi bila samo jos jedna zabrana u nizu. Mladim ljudima je u ovoj zemlji toliko toga uskraceno, da ako im se i to uskrati, bice jos vise razloga za utucenost, definitivno ce izgubiti volju da ostanu ovde i sve ce vise biti onih koji ce zeleti da odu.

Vlada: Mene licno nece pogoditi, ali mi se ne dopada, jer zabrane svake vrste su pogresne i verujem da ce, ako je izglasaju, biti kontraproduktivna. Verujem da se iza tih, kao i svih drugih agresivnih mera, apsolutno ne krije zelja da se promeni to sto je navedeno, vec su u pitanju druge sfere, pre svega uticaj novca, pretpostavljam.

ANA OTASEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.