2514, mart 4 1999

VLADICA MILOSAVLJEVIC, GLUMICA

BLJUVACICA VATRE

Uvek sam smatrala da su kurve heroine, to je moja kvaka. Gluma na kontru je mnogo vazna. Ako igras heroinu, moras da joj trazis elemente kurve

Posle pet godina odsustvovanja Vladica Milosavljevic se, manirom velikog majstora, vratila na scenu, stilizovanom komicnom ulogom u predstavi "Blize" JDP-a. I javnost je ponovo otkrila ovu autenticnu pojavu u nasem glumistu. Vladica Milosavljevic je prirodna, emancipovana, vrcava, borbena, krhka. Rane cetrdesete daju joj sarm zrelosti.

TAKAV JE KOMAD: Obradovala sam se kad mi je u junu prosle godine rediteljka Alisa Stojanovic ponudila ulogu u komadu "Blize" engleskog pisca Patrika Marbera. Moje prvo citanje komada bilo je, otprilike: Sta je ovo, kuku?! Da budem iskrena, nije mi se dopao, nisam ga bas razumela. E, onda, drugo citanje, pa trece...

Komad se opirao. Vrlo je tezak za igranje, a nema onog velikog razularenja, ne oslobadja energiju. Pri tom, bila sam neispavana i u ludilu, nije imao ko da mi cuva decu.Kad se to sredilo, sve je nekako leglo. Na pretpremijeri sam videla da predstava komunicira s publikom.

URANELA: Stalno sam bila u fazonu: ja nisam odavde, ja sam neprilagodjena. Sve se kod mene odvijalo u otporu, u frci. U nekim godinama pocnes da trpis zbog toga, bude ti tesko. Ne mislim da treba da legnes na rudu, jednostavo imas potrebu za harmonijom.

Mojoj majci nastavnici su govorili: "Dete vam je odsutno, stalno gleda kroz prozor!" U sestom razredu nastavnica biologije me je uhvatila kako citam strip Uranelu - a ona je polugola, vide joj se sise! U srednjoj skoli bila sam ubedjena da sam taoista, citala sam Lao Cea. Frajeri mi nisu bili zanimljivi. Kod mene je to malo kasnilo, mogla sam da se ne zabavljam do 28. Zakacilo me je hipi vreme, kao, mrzim militarizam, volim Boni i Klajda. Imala sam dobru zensku ekipu, nosile smo sorceve i mini suknje, u stvari sve je bilo cedno. Neki vajni frajeri s dugim kosama sedeli su ispred "Konja", a mi smo zicale lovu za njih. SKC sta je bio - ne mogu se opisati sve te face i sta su sve oni radili. Bilo je jako zanimljivih performansa, recimo Velimir Abramovic. Bojs i konceptualisti bili su u modi.

Iz nepoznatih razloga pocela sam da citam dramsku literaturu. Pozoriste me nije zanimalo, glumce sam dozivljavala kao razulareni polusvet. Moj otac Gula je glumac, i ta njegova ekipa nije me nesto impresionirala. Nisam nalazila sebe u tom svetu. Pocela sam da se spremam za slikarstvo, ali moj temperament me je obeshrabrivao: kako da sedim u skamiji cetiri i po godine? Bice mi dosadno da tolike godine crtam gole modele. Nisam vredna, osim u slucajevima kad me nesto zanima. Tako funkcionisem. Osim toga, kao glumica cu lakse doci do kinte. Sa slikarstvom se vise trpi.

Najednom poludim: spremam se za Likovnu akademiju, idem na casove kod nekog Sergeja, cak u Zarkovo, a odem da polazem prijemni na Akademiju za film i pozoriste. I strasno lako udjem u uzi izbor. Medjutim, vrlo brzo se pojavio otpror u meni, i taj otpor je trajao dve godine. - Sta ti meni: "'Ajde glumac, glumi!" Ko sad da izadje na scenu i kaze: "Gledajte me!"

Strasno sam stidljiva, zatvorena osoba, i sve mi je bilo tesko. U pocetku, moji su bili nezadovoljni odlukom da upisem glumu. Kad sam bila na trecoj godini otac je shvatio da necu da mu okaljam ime, a keva je rekla: "Sine, super! Ti si prototip usedelice i dobro je da nisi otisla u likovnjake. Potpuno bi odlepila."

CRVENE BRIGADE: Bila sam u klasi profesora Predraga Bajcetica, izuzetno zahtevnog coveka.

Volela sam alternativno pozoriste, ali sam smatrala da je dobro uci i u neko institucionalno, raditi kontinuirano. Prvu predstavu radila sam u JDP-u, "Nahod Simeon" sa Dejanom Mijacem. Zapravo, odbila sam da radim prvu koju su mi ponudili, i nisam se pokajala. Bila je to predstava nekog americkog reditelja, veze nije imao i predstava je dozivela fijasko.

Predstava "Zbogom Judo" bila je produkt Akademije. Radjena je u atmosferi Crvenih brigada. Jos se nije znalo koga ce sve da ubiju. Odemo na gostovanje u Varsavu, odleti u vazduh Rotonda, ogromna ruska gradjevina nasred Varsave. Nama je to bilo fenomenalno, a igramo predstavu s naznakama najmracnijeg urbanog anarhizma. Posle smo tu predstavu sedam dana igrali u Nansiju, bez prevoda. Sve je bilo u vazduhu i sve je bilo jasno.

ZAR I TATU: U jednom momentu radi se Snajderov "Hrvatski Faust" u reziji Unkovskog. Divna, velicanstvena predstava. Komad nosi neke sustinske dileme, nevezane za politiku, ali Lecica i mene je ta atmosfera dosta najarcala, dosta bezobrazno smo se ponasali. Bila sam pozvana na odgovornost: tad su bili praktikovani oni dugosatni samoupravni sastanci, usla sam u salu i rekla okupljenima: "Nabijem vas sve na ....!" Tu se zatekao i moj otac, kaze: "Zar i tatu, sine?!" A evo zasto sam to rekla: ukinuli su nasim radnicima markice u junu, a mi probamo do ponoci, maltretiramo ih. Ljudi treba da placaju prevoz da bi se vratili kucama.

Meni je sve to bila zajebancija, bila sam ponosna na svoje ispade. Znas ono, sto gore to bolje. Pocelo je i lozenje, kao ja cu "uzi", pa izmedju sisa... Leka i ja menjamo svet. Dobila sam pistolj u predstavi; jednom je opalio, pa sam isla na saslusanje u muriju.

Janez Senk, tadasnji upravnik pozorista vidi da se nas dvoje mnogo kurcimo i pozove nas: "Dodjite vas dvoje, da se dogovorimo!" On, gospodin izuzetnog izgleda, spanski borac, bivsi diplomata. Na mesto upravnika JDP-a dosao po onom republickom kljucu. Gleda nas, kaze: "Da znate vas dvoje, mi smo sve ovo dobili s puskom! Ako hocete nesto da menjate, moracete to da ucinite s puskom." Vrlo direktno i cinicno. Mi se nesto lozimo, kao bacicemo pozoriste u vazduh! Ono izgore prirodnim putem.

Bilo je to moje pomalo anarhisticko odrastanje. Ipak, te ideje bile su povezane s umetnoscu. Strasno je vazno artikulisati mladalacku pobunu. Tu energiju, koja ume da bude destruktivna, usmeriti u nesto valjano, kreativno.

ZENITISTI: Tesko mi je bilo na filmu, zato sto smo malo filmskih vezbi radili na akademiji. Pozoriste sam osecala, poznavala ga, film mi je bio nepoznanica: zasto ne mogu naglo da klimnem glavom? Zasto da buljim u kameru, a ne u partnera?

Tad je bila neka pomama svlacenja glumica, toga je bilo previse. "Hocu da se svucem do pola, necu da skidam gace!" "Pa, je l'to bilo u scenariju?""Pa, jeste" "Pa, jesi li potpisala?" "Pa, jesam, ali sam odmah rekla da ne zelim da skinem gace!" Kao, "Pa necu! Nemoj! Jao! Kuku!" Svi te skidaju.

Obozavam film "Splav meduza" Karpa Godine. Mislim da je to najjaci umetnicki film koji sam radila. Lep je i "Samo jednom se ljubi", ali "Splav" ovaj mi je, uf! Scenario Branka Vucicevica najlepsi je scenario koji sam ikad procitala. Odmah na probnom snimanju naucila sam stranicu teksta. Ja koja uzasno sporo ucim tekst. Bio je to dug monolog, pismo zene koja jase na slonu. Zenitista je, tada su uciteljice bile sa zenitistima. Napustila je Sloveniju, sad ima krzno, dijamante i na opijumu je, ali prazna. Sve je gotovo: njihovi snovi nisu se ostvarili, ostali su na Triglavu, kad se ta zenitisticka ekipa raspala. U stvari, film nije uradjen do kraja, jer je scenario bio jako obiman. Igrali su sjajni glumci: Olga Kocijan, Frano Lasic, Boris Komnenic, Erol Kadic...

POLIVANjE U STIPU: Film "Samo jednom se ljubi" nije imao idealan scenario, doradjivan je za vreme snimanja. Imao je previse scena seksa, hvala bogu mnoge su izbacene. Snimatelj Pinter prilicno je "pokrio" taj film. Meni je izbacena najbolja scena: striptiz koji sam tri dana radila. Bila je dosta uvrnuta, manje erotska, vise nabijena nekom ludom emocijom. Grlic se uplasio da ce se dobiti utisak kako se glavni lik ubio zbog ribe, a ne zbog svoje politicke neprilagodjenosti. Miki Manojlovic i ja dobro smo se slagali na snimanju. S tim sto su mene interesovale andergraund scene Zagreba, on je voleo da vecera kod "Tifanija".

Jos jedan film mnogo mi znaci: "Srecna Nova 1948." Jako volim taj film, negde mi je dirljiv. Uloga je bila teska, mnogo me je kostala. Snimali smo u Stipu, u nekom hotelu bez grejanja, koma! Scenu polivanja vodom radili smo Cvetkovic i ja cele noci, i nije usla u film. Onda se silno razbolim. Kako sam naucila makedonski i albanski. Zesci dril je da naucis da govoris knjizevnim hrvatskim.

Jedino sam sa "'48" bila u Puli, i to zbog Mire Furlan. Da bi se zezale. Stalno su mi govorili: "Kako mislis da dobijes nagradu, kad ne dolazis na festival?" Ma kakve nagrade, ja sam svako leto palila na putovanja. To je meni bio najveci trip.

Volela sam i slovenacke filmove, mada nisam imala puno teksta u njima. Pred sam rat radila sam zajedno sa Svetozarem Cvetkovicem "Damu-herc", kod Borisa Jurjasevica. Zapravo, moja karijera je zavrsena od kad ne postoji Jugoslavija. U smislu kinte, svakako. Bogu hvala da me moj covek izdrzava, ovo sto radim u stvari je hobi. Televizija ne placa po godinu i po, radio ne placa...

U zimu i prolece '91. za sedam dana snimanja u Ljubljani, dobila sam 4500 maraka. Ma koliko to bilo sramno, sa danasnjeg aspekta deluje fantasticno.

FROMOV UTICAJ: Kod Sijana bih igrala makar grbavu baba-seru u dva kadra: dvoplan i krupnjak, a kod Makavejeva zenku detlica. Imamo izuzetne reditelje, ali oni ne rade. Smrt Sase Petrovica bila je za mene veliki gubitak. Dopala sam mu se na snimanju "Seoba", verujem da bismo opet radili zajedno. Svi su ga se plasili: "Uzasan je!" - meni je davao kadrove kojih nije bilo u scenariju.

Izabel Iper ponasala se na snimanju razmazeno. Zvezda. Kao, nema u Somboru dvopeka, pa moraju da idu ne znam gde. Trebalo je da snimanje otpocne u 7 ujutro; dva po podne, nje nema. Poludim. Tad nije bilo ovih prslucica koji drze grudi kao rucice, nego neki levi. Povadim vatu iz grudnjaka, pobacam je. Svi zgranuti, niko ne moze da veruje da se tako ponasam. "Necu vise da cekam! Izabeli trazite tost po Jugoslaviji, ja cekam da snimam!" Sasi se to dopadne: mala a drcna.

Froma sam citala u srednjoj skoli. To je dobra literatura, naucis nesto. Ako ces da se plasis, ceo zivot ima da se plasis. Bolje da glumis slona, iako si mis. Jedino ti to preostaje.

ZELEZNI DzEZ: "Kacinski trupa", osamdesetih, najuzbudljiviji je i najvazniji deo moje karijere. To je bio spoj zivota i umetnosti kako sam ja to zamisljala - vrlo tegobno, vrlo zakucavajuca ekipa. Kultnu predstavu "Zelezni dzez" radili smo sa trupom "Kugla glumiste" iz Zagreba, najznacajnijom teatarskom pojavom u bivsoj Jugoslaviji. Oni su zavrsavali muzicke akademije i sociologiju, a odbijali su da odlaze u institucije. Ziveli su po nekim malim komunama, stvarajuci dramske katarzicne pricice izuzetnog naboja.

Moja uloga u "Zeleznom dzezu" bila je da bljujem vatru, te sam to i naucila. Zamisli, gutas odvratni terpentin; samo prineses vatru i bljunes a posle moram da pevam i plesem. Ko Luda Nasta: usta su mi gorela i to je svima bilo smesno. Lude predstave, uvek sa nekim politickim konotacijama. Zajebavali smo policiju, vojsku, politicare i vatrogasce. Nedavno sam predstavu ".....glumista" gledala na videu, i zaprepastila se kad sam videla da je Ljubisa Ristic rezirao snimak predstave.

U predstavi "Magrit, nerazjasnjeno ubistvo" igrala sam Fantomasa, Olivera Jezina igrala je moju devojku. Bilo mi je zanosno sto igram frajera. Kako koji tekst procitam, uvek su bolje muske uloge. Pazi, scena sa dva policajca: Pandur 1: "Verujes li u neku ideologiju?" Devojka: "Ne, ideologija je umna bolest!" Pandur 2: "A verujes li u neki pokret?" Devojka: "Da, verujem u ples!" Radili smo sve sto je bilo avangarda, sto se kosilo s politickim. To su godine zivota u SKC-u, zanosnog, neplacenog. Toga vise nema. Glavnom glumcu iz "Zeleznog dzeza" cujem da su polomili kolena. Kad je bilo ono, sirene i ludilo nad Zagrebom - Srbi bombarduju - valnuo je apoteku.

NA TRGU SVETOG MARKA: Ne znam sta je kruna mog dosadasnjeg rada. Ono sto jako volim jeste televizijski film: "Ptic i ptica", u Sotrinoj reziji. Brstina i ja, pa svako po cetiri lika. Mislim da je to opako. Mozda je Brstina u pravu, da je to moglo da bude jos ludje uradjeno, ali bajo, pa i to je bilo ludo. Pazi, snimali smo u Rankovicevoj vili: zena ljubazna, fina jedna dama, pijes domaci liker svaki dan. Videla sam i taj namestaj koji je Rankovic dobijao, to je lud, mnogo smesan, pompezan namestaj. Ocigledno, tad su se lozili na namestaj, ovi sad otimaju samo suvu kintu.

Zanimljivo je snimati, je l'da!? Vidis sve i svasta. Radila sam i u Sarajevu neke sjajne televizijske filmove, recimo "Corkana i Svabicu". U Zagrebu sam snimala i spotove s "Haustorom". Radila sam i ovde neke spotove za koje ne znam sta su i gde su. Snimali smo ih u Veneciji, u cetiri sata ujutro trcala sam po Trgu svetog Marka, u mrezastim hula-hop carapama. Kao, sve ribe Korta Maltezea, pa i ja medju njima. Tako, neke lude finte. Fenomenalan provod. Ipak, toga nije bilo mnogo. Ovo je stvarno jedan tezak i prljav posao. Cist u nekom istrazivackom sanjalackom delu: ljudi se nalaze sa istim vibracijama i tako materijalizuju nesto sto ne postoji. Prljav u smislu prasine, blata. Ovde gde sada radimo, tacno znam kad smem da idem da piskim. Da ne pricam kako to sve izgleda, necu da kukam. Branka, Glogi i ja, pravo sa probe dodjemo na benzinsku pumpu "Dejton" - "Vidi svetlo, covece!" Puce performans od onog neona, oslepesmo. A mi tamo kao radimo neku vrhunsku umetnost. Pozoriste je u velikom siromastvu. Proba sa jednim ili dva reflektora, to je kao da probas u klonji. Beda i tuga.

BOG JE ZIV: Uvek sam smatrala da su kurve heroine, to je moja kvaka. Gluma na kontru je mnogo vazna. Ako igras heroinu, moras da joj trazis elemente kurve. Da je branis, napadas, da ona zazivi. Recimo, ja kazem: "Moj lik je kucka. U, kakva kurva! U mamu joj, pu...!" Onda mi Glogovac kaze: "Ej, brani lik!" Alisa kaze: "Cekaj, pa tvoj lik je velika umetnica!" "Nema veze, lazljiva je. Gnjida!" Leki kazem: "Strasan si frajer, dopusti sebi da budes i picka, bice fenomenalno". Sto on stvarno negde i ucini.

To sto nam se desavalo meni izgleda kao ruzan san. Odjednom, nema putovanja, rada... Svakodnevno sam setala od mog stana na Zelenom vencu, uz reku do 25. maja. Isla sam preko pruge, to mi je bila marsruta. Tu na splavovima htela sam da se zaposlim kao konobarica. Pet meseci kad nemas posla... Srecom, uvek sam nasla nesto da se izvadim. Igrala sam u internacionalnom omnibusu: "Biseri pred svinje", jednog skota. To mi se jako dopalo.

Dogadjaju se neke godine prilicne samoce, a onda se pojavio moj princ na belom osmehu. To je cela prica. Potpuno sam na tripu da je bog ziv, onoliko koliko smo mi zivi. I da mi je poslao tog mog coveka i ovu moju decicu. Strasno sam srecna zbog toga.

Ljubisa Stavric



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.