"Ostaje nam da postignemo ono sto su stvorili Francuzi i Nijemci nakon stoljeca ratova i mrznja. Stabilna Jugoslavija je u interesu Hrvatske, ali moramo biti svjesni da cemo jos dugo zivjeti u politicki trusnom podrucju"
"Kad se danas prisjecam svih svojih tajnih misija i razgovora koje sam vodio, bez obzira na sadrzaje i probleme koji su raspravljani, bez obzira na okolnosti koje su, u nekim trenucima, vladale u politickoj ili vojnoj sferi, jedna se zajednicka nit provlacila kroz djelovanje i politicku filozofiju Slobodana Milosevica: dugorocna strategija i konacni rezultat nisu vazni; vazno je takticko nadmudrivanje, vazno je sacuvati poziciju pred vlastitom publikom, vazno je dobiti bitku, a rat se moze i izgubiti, jer to ce lukavi Milosevic vec znati objasniti svom narodu i jos zaraditi poene. Na svaki nacin, Milosevic i dalje hoda po zici nad ponorom. Na drugu stranu, vjerojatno, nikad nece stici. Pitanje je samo da li ce se ekvilibrist poskliznuti ili ce zica puknuti, i kada?"
Politicka dijagnoza inzenjera Hrvoja Sarinica postavljena u jesen prosle godine, uzbudila je ovog proleca javnost u Hrvatskoj. Ne toliko zbog situacije u susednoj Jugoslaviji i nevesele perspektive tamosnje vlasti, koliko zbog cinjenice da su Sariniceve politicke impresije nastale u vreme otvorenog hrvatsko-srpskog rata. Direktni susreti hrvatskog i jugoslovenskog predsednika u Karadjordjevu koje je inzenjer Sarinic detaljno opisao u svojoj knjizi "Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Milosevicem 1993-95 (98)", u Hrvatskoj su dugo bili pod embargom oficijelne drzavne politike. Bilo je to vreme kada su cak i pragmaticne sekretarice nekadasnjeg predstojnika Ureda predsjednika Franje Tudjmana, svojoj besprekornoj profesionalnosti dodavale naglasenu dozu hladnoce: "Sefe, Milosevicev je kabinet na liniji. On zeli razgovarati sa vama", najavile su specijalnom tajnom pregovaracu hrvatskog predsednika Franje Tudjmana.
Kao inzenjer klasicnog obrazovanja Hrvoje Sarinic je svoju uzu struku, gradjevinarstvo, specijalizovao u Francuskoj. U Hrvatsku se vratio pre devet godina, a cim je na prvim visestranackim izborima pobedila Hrvatska demokratska zajednica, stavio se na raspolaganje predsedniku Franji Tudjmanu. Bio je njegov prvi sef kabineta, "predstojnik Ureda" na Pantovcaku, premijer i celni covek obavestajnih sluzbi u Hrvatskoj. Krajem prosle godine podneo je neopozive ostavke na sve svoje drzavne i stranacke funkcije i od najpopularnijeg politicara partije na vlasti postao njen najpopularniji disident.
"Moze li se NIN kupiti u Hrvatskoj", pitao je najavljujuci mogucnost kraceg razgovora za novine koje izlaze u Beogradu, gradu u kome je obavljao jednu od najdelikatnijih misija u svojoj politickoj karijeri, a u koji, kako je rekao, vise nema nameru da putuje. U medijskoj najavi vase knjige navedeno je da ste se ukupno 13 puta susreli sa tadasnjim predsednikom Srbije Slobodanom Milosevicem. Kakav su utisak na vas ostavile njegove pregovaracke i diplomatske sposobnosti?
- Neosporno je da je Slobodan Milosevic, iskusan i lukav politicar i takticar. Drugo je pitanje njegov strateski domet. Srpska politika pod njegovim vodstvom nije ostvarila niti jedan jedini cilj kojemu je tezila. Mislim u prvom redu na plan Srpske akademije nauka i umetnosti i "Veliku Srbiju" na racun Hrvatske i Bosne. Kako biste opisali danasnjeg predsednika Savezne Republike Jugoslavije? Da li je on tipican balkanski despot, kako ga vidi vecina inostranih medija i politicara, ili tvrdoglav suparnik s kojim su se sudarili hrvatski pregovaraci iz Karadjordjeva?
- Predsjednika Milosevica treba gledati kroz kontekst politicke situacije i politicke scene u Srbiji. O demokraciji se tu zasad ne moze govoriti. Visestranacje postoji u teoriji, ali je spretni Milosevic svoje suparnike kroz homogenizaciju nasuprot neprijatelju srpske nacije jednostavno strpao u dzep.
Danasnja jugoslavenska i srpska politicka scena vise podsjeca na diktaturu nego na demokraciju. Razgovori u Karadjordjevu iz 1991. godine obicno se povezuju sa onim sto se u kolokvijalnoj upotrebi politike naziva "podela Bosne". Koliko je danasnja teritorijalna i politicka situacija u toj zemlji zaista posledica dogovora predsednika Tudjmana i Milosevica u kome ste, delimicno, ucestvovali, a koliko su kasniji sukobi izmakli kontroli?
- Cinjenica je da nakon raspada Jugoslavije ni srpska ni hrvatska politika nisu vjerovale u mogucnost opstojanosti Bosne. U tim stajalistima srpska je politika bila veoma radikalna, u kombiniranoj akciji JNA-srpska vojska, Srbi su zauzeli oko 70 posto teritorija BiH. Hrvati u BiH uz pomoc Hrvatske vojske branili su svoja ognjista, a sigurno ne opstojnost BiH. Jedino su se Muslimani zalagali za cjelovitu BiH, ali pod njihovom dominacijom. O tome svjedoce i brojne javne izjave Milosevica i Tudjmana. Milosevica: "Da priznam Bosnu? Koju Bosnu? Ciju Bosnu? Kakvu Bosnu? Sa Bosnom sam resio 90 odsto srpskog nacionalnog pitanja!", rekao mi je, misleci, naravno, na pripajanje Republike Srpske u dogledno vrijeme Srbiji i Jugoslaviji. Ili Tudjman: "Bosna je Jugoslavija u malom. Ako se raspala Jugoslavija, ni Bosna ne moze opstati!" Kada ste poslednji put bili u Beogradu, i da li ste tada kontaktirali s nekim iz oficijelne drzavne vlasti SRJ?
- U Beogradu sam se 10. ozujka 1998. sastao sa Slobodanom Milosevicem. Bio je to moj cetrnaesti susret sa njim, i to u miru. U Beograd sam isao kao predsjednik Nadzornog odbora INA, a domacin mi je bio gospodin Dragan Tomic, generalni direktor "Jugopetrola", ali u isto vrijeme i predsjednik parlamenta Srbije. Cudna kombinacija. Kad je veleposlanik Jugoslavije u Zagrebu gospodin Veljko Knezevic doznao za moj dolazak u Beograd, obavijestio je o tome Slobodana Milosevica, koji je izrazio zelju da se sastanemo. Nakon razgovora i rucka u "Jugopetrolu", u pratnji Dragana Tomica, otisao sam u novu rezidenciju predsjednika Jugoslavije na Dedinju. To je bila nekadasnja sluzbena Titova rezidencija. Za razliku od zgrade Predsjednistva Srbije u Andricevoj ulici, gdje sam se uglavnom tajno sastajao s Milosevicem, ovo je bila zgrada modernije arhitekture, s dobro uredjenim vrtom, a atmosfera potpuno predsjednicka. Na ulazu vojnici u odorama vojske Kraljevine Jugoslavije besprijekorna drzanja. Vijugava staza vodi do same zgrade Predsjednistva. U prolazu Dragan Tomic pokazuje mi s lijeve strane lijepu drvenu kucu u gorskom stilu u kojoj su bile smjestene radionice gdje je Tito pokusavao ostati u svojoj struci i nacas zaboraviti politicke probleme. Prosao sam kroz dvije ili tri dvorane dok nisam stigao pred vrata predsjednikova ureda. Ni protokola, ni tajnice ni osiguranja. Zacijelo je sve bilo najavljeno, a kao stari znanac imao sam, valja, specijalni tretman. Sam je ured bio impresivan, ali samo po dimenzijama. Nije bilo rafiniranosti u rasporedu i izboru namjestaja na koji smo mi nauceni.
Srdacan, veoma srdacan docek starog znanca. Neke geste kao da su bile i izrazi prijateljstva koje mi je Milosevic htio iskazati: "Kako ste vi, Hrvoje, kako Franjo? Srecan sam sto se, kako cujem, uspesno izvukao iz svoje bolesti..." Odgovorio sam, naravno, potvrdno, pa je Milosevic vec na pocetku razgovora slao srdacne pozdrave Franji, sto ce i na kraju vise puta ponoviti: "Kazite Franji da i dalje mislim da bi sto pre trebalo da se sretnemo i da sami resimo svoje probleme, a ne da nam ovi belosvetski politicari, koji ionako nista ne razumeju, sole pamet." Kad s poratne vremenske distance gledate na stanje hrvatsko-srpskih odnosa, koliko su oni u skladu sa idejama koje ste zastupali u drzavnim pregovorima?
- Usudjujem se kazati da su ti odnosi u glavnim crtama onakvi kakvima smo i tezili. I da je hrvatska politika postigla pun uspjeh. Hrvatska je samostalna i cjelovita, priznata od sviju, pa i od svojih istocnih "povijesnih neprijatelja i dusmana". Ostaje jos mnogo problema za rijesiti, nestale osobe, sukcesija, prava manjina, ali ono glavno je postignuto. Ostaje nam sada da postignemo ono sto su stvorili Francuzi i Nijemci nakon stoljeca ratova i mrznja. Stabilna Jugoslavija je u interesu Hrvatske. U knjizi pominjete i rakiju "viljamovku" koju je u vreme pregovora rado pio predsednik Slobodan Milosevic, a citirate i njegovu opasku: "Hrvoje, slabo pijete!" Smatrate li da je jugoslovenski predsednik i dalje ozbiljna politicka figura ovog dela Evrope i Balkana?
- U politici je svatko ozbiljan onoliko koliko je jak, a Slobodan Milosevic je jos uvijek nezaobilazna figura u ovom dijelu Evrope. Gledajte samo, ovo sadasnje hodocasce svjetskih mocnika u Beograd i to Milosevicu, jer bez njega ne mogu rijesiti kosovski problem. Treba ipak reci da Milosevic crpi dio svoje moci iz slabosti srpske opozicije i tako postaje jedini politicar s kime se isplati pregovarati. A dogovoriti, to je bio i ostao problem. Povukli ste se iz aktivne drzavne politike, a vasu knjigu ipak su predstavili izrazito uticajni domaci politicari, sef nacionalne diplomatije, dr Mate Granic i hrvatski ambasador u Briselu baron Janko Dobrinovic Vranican. Kako to objasnjavate?
- Kada sam birao osobe koje ce predstavljati moju knjigu, nije me vodila njihova stranacka pripadnost. Granic i Vranican su moji dugogodisnji prijatelji, bili i ostali. Oni pripadaju liberalnom krilu HDZ-a i dijele slicne ideale kao i ja. Odabrali su, medjutim, drugi stil borbe za iste ciljeve. To je njihovo pravo koje svatko mora postovati. Dodao bih jos, da su oni bili promotori sluzbene diplomacije, dok sam ja vodio tajnu, pa ih je i to predodredjivalo da govore o mojoj knjizi i da ju predstavljaju. U domacoj javnosti se cesto isticalo da nezavisnosti zemlje preti nasilno ukljucivanje u regionalne organizacije koje naciju podsecaju na bivse Jugoslavije. Jeste li tokom razgovora sa Slobodanom Milosevicem stekli utisak da su Srbi zainteresovani za novo politicko i drzavno udruzivanje?
- Mislim da takva razmisljanja postoje, ali je njihova realizacija ostavljena za "bolja vremena". Slobodan Milosevic mi je kazao: "Makedonija ce se prikljuciti Jugoslaviji, pa oni nemaju gde drugde da idu!", ili, "Ovi su prostori osudjeni na saradnju, sta ce nam granice, svako je samostalan, ali interes je da slobodno trgujemo i zivimo." Hrvatska je sigurno za suradnju i dobrosusjedske odnose, ali uzimajuci u obzir povijesno iskustvo, sigurno ce biti oprezna. Pomenuli ste i da vam je Milosevic obecao da ce vas, po zavrsetku rata, odlikovati najvisim srpskim ordenom. Da odrzi obecanje, biste li ga prihvatili?
- Mislim da je vremenska distanca za tako nesto jos premala. U Hrvatskoj ste politicke tenzije svojevremeno podigli izjavom o "maloj Velikoj Srbiji" koju bi Hrvatska mozda mogla da tolerise. Kako danas gledate na razvoj susedskih odnosa sa SRJ, na normalizaciju saobracaja, ekonomske i kulturne veze?
- O "maloj Velikoj Srbiji" na racun Hrvatske nikada nisam govorio, a kamoli mislio. Smatram da sam na to pitanje vec djelomicno odgovorio. Kao gospodarstvenik, mislim da ce se politicki i povijesni "duhovi" ili "zloduhovi" smiriti i da ce normalizacija odnosa nastupiti kada prevladaju ekonomski interesi. To je takodjer i generacijski problem. Neki tvrde da sustina rata u bivsoj Jugoslaviji lezi u starim hrvatsko-srpskim sukobima koji, vise ili manje latentno, traju 150 godina. Mislite li da su sporazumi iz Dejtona i sluzbeni kraj rata, dovoljna garancija za barem deset godina mira na ovom tlu?
- Tu sam veoma oprezan i manje optimist. U povijesti sporazumi nikada nista nisu zauvijek rjesavali. Gledajte danasnju situaciju u Bosni. Brcko, tendencije za tri entiteta, pa onda Kosovo. Mi moramo biti svjesni da cemo jos dugo zivjeti u politicki trusnom podrucju. Mnogi jos uvijek vjeruju u onu latinsku "Si vis pacem, para bellum!" (Ako zelis mir, spremaj se na rat!)
ZORICA STANIVUKOVIC
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.