2520, april 15 1999

PRESTONICA POD BOMBAMA

ZLOKOBNE "PTICE" NAD GRADOM

Novinari NIN-a u pratnji komandanta Gradskog staba civilne zastite Beograda Dragana Covica, dezurala je jednu noc "na terenu"

Beogradski narandzasto, posebna je boja neba nocu. Pojavljuje se kada je vedro kao, recimo, pre neku noc izmedju ponedeljka i utorka. Caklio se svod od svetlecih raketa i metaka. Jecalo je od tutnjave NATO aviona i PVO.

Cinjenica da za promenu nije kisilo, izmamila je mnoge Beogradjane na Kalemegdansku terasu odakle su sa nevericom posmatrali vazdusnu bitku. Bilo je jasno da je grad opkoljen sa svih strana. Ljudi su glasno komentarisali i pusili cigaretu za cigaretom ne obaziruci se na "Zabranjeno pusenje", koje je prekoputa promovisalo zenidbu Vukote uz skandiranje brojnih cuvara Brankovog mosta. Posetioci Kalemegdanske terase bili su zabrinuti za one ispod njih jer su se prvi put te noci pomerili sa periferije na srediste mosta. Pored ostalog i zbog toga sto su posetioci Kalemegdana mogli da slusaju direktan prenos o kretanju NATO bombardera iznad Srbije koji se cuo sa motorola koje su u rukama drzali clanovi ekipe Gradskog staba civilne zastite. Komandant Dragan Covic bio je opkoljen znatizeljnicima gladnih informacija.

"Sineee, Milane brzo kuci", cicala je neka sirota zena sa poslednje terase solitera kod mosta. Desetogodisnji "klipan" je urlao: "Necu, ovde sam sa komandantom grada!" Zena je zapretila, psi su lajali, zamor je dostigao vrhunac kada su se jasno ocrtali neprijateljski avioni. Zlatastih trbuha, pravilno rasporedjeni. "Nemoguce, ljudi, sta vam je? Kakvi avioni, ovo su ptice!" cuo se hrapavi ali hladnokrvni glas jednog od setaca. Zatim smeh olaksanja, svi su poverovali za trenutak. "Nemoguce je da se avioni ovako dobro vide", prihvatili su teoriju o pticama ostali.

Brzina leta koja pticama ipak nije svojstvena kao i visina i pravilna geometrijska rasporedjenost, vec u sledecem trenutku demantovali su teoreticare prirodnih pojava. Uostalom, ptice koje najcesce lete iznad Beograda su vrapci, golubovi i vrane. Kada se prazne, obicno to ne rade u toku leta a posebno to ne cine eksplozivno. Prepuklo srce

Nesto kasnije grunulo je usred Novog Beograda. Delovi projektila kojeg je prethodno pogodila nasa vojska, zarili su se u blato "Napredovog" gradilista odmah pored nedovrsene sportske hale gde je, racunalo se pre rata, trebalo da se odrzi svetsko prvenstvo u stonom tenisu. Ekipa Gradskog staba civilne zastite odmah je po ustaljenom obicaju otisla na lice mesta. Da smiri gradjane i da saceka ekipu za demontazu bombe za koju se tada jos nije znalo da je vec eksplodirala.

Osman Trtovac, tridesetcetvorogodisnji radnik preduzeca "Napred", nalazio se kaze, 50 metara udaljen od mesta gde je pala bomba. "Zemlja je uvis samo skocila! Pao sam. Samo sam video dim, nista drugo." Ipak, nas sagovornik je "dobro" prosao. Delovi bombe povredili su mu saku. Pre nego sto ga je vozac komandanta civilnog staba odvezao u Urgentni centar, rekao nam je: "Moracu da nastavim da radim svoj posao. Tu sam, gde sam. Nemam gde."

Kada je dosla ekipa za demontiranje, Dragan Covic im se pridruzio, sto je jos vise osokolilo stanovnike obliznjih zgrada da izadju iz sklonista. Na pitanje zbog cega nisu u svojim sklonistima, rekli su: "Nisam u sklonistu jer sam hrabar", osion je tinejdzer. "Takav smo narod", dobacuje njegova vrsnjakinja. "Kako da ne izadjem, kad je bomba prosla tik uz nasu zgradu", pita se uplakana majka sa dvoje male dece. Desetogodisnji klinac se hvali kako je oslobodio mamu straha: "Objasnio sam joj da nije nista strasno, pa me je pustila da proverim"...

Pred jutro meta agresora je bila Banjica. Kasarna "Vasa Carapic" ali su stetu pretrpele i Ortopedska klinika kao i Vojnomedicinska akademija. Jedan oficir nam je ispricao da su ujutro vojnici nasli les mladog vucjaka koji je cuvao vojno skladiste. Veterinari su utvrdili da mu je od straha zbog detonacija prepuklo srce. Ratna procena

Civilna zastita je u nekadasnjoj SFRJ bila po procenama strucnjaka najbolje organizovana u Evropi. Posle raspada zemlje u SRJ se zbog teske materijalne situacije odvajalo malo sredstava za ovu oblast. Lokalne samouprave ili u slucaju Beograda Skupstina grada, funkcionisu, evo, vec trecu nedelju u skladu sa planovima odbrane zemlje i planovima koji su definisani u Upravi za odbranu Beograda.

Uloga Gradskog staba civilne zastite podrazumeva organizaciju zbrinjavanja stanovnistva, spasavanje gradjana, njegovu zastitu od biohemijskih, nuklearnih i slicnih dejstava, spasavanje stanovnistva iz rusevina i njihovo rasciscavanje.

"Proizvodnja i vrsenje usluga normalno funkcionisu. Mi smo posebnu paznju posvetili komunalnoj oblasti, jer od nje zavise vitalne funkcije Beograda. Kvalitet i obim su ostali na nivou od pre agresije. Istovremeno, organizujemo ratnu proizvodnju, proizvodnju vitalnih zivotnih namirnica, snabdevenost grada svim prehrambenim namirnicama. Na svu srecu, gradjani su nam mnogo pomogli. Fakticki, svaki je gradjanin pripadnik civilne zastite i vojnik. Zbog toga su rezultati zadovoljavajuci uprkos povredjenima i poginulima kojih je, nazalost, bilo", kaze za NIN Dragan Covic, komandant Gradskog staba civilne zastite.

Svaka opstina ima svoj stab a Gradski stab je centralni stab. Civilna zastita podrazumeva i deo obaveza koje potpadaju pod vojnu tajnu. Svakog dana se u stabu pravi potencijalna ratna procena i ratni izvestaj za grad. U centralnom stabu nalaze se uglavnom vojni eksperti. Oni svakodnevno prate situaciju i u skladu sa procenama organizuju one odrede i ekipe civilne zastite koji doprinose da se dejstva ublaze, minimiziraju ili da se prevazidju. Vojna tajna

Sam Covic kaze da nije slucajno na ovom odgovornom mestu. "Nekada sam, izmedju ostalog, drzao instrukcije iz civilne zastite. Pamtim dobro vremena kada smo se u miru pripremali za rat. Ucestvovao sam u svim vezbama. Svima nam je to znanje i to prakticno iskustvo omogucilo da se brzo organizujemo."

Nazalost, novinaru NIN-a nije bilo dopusteno da razgovara sa jednim od simbola napadnutog grada - Avramom Izraelom. O njegovoj popularnosti svedoci grafit na Karaburmi: "Avram Izrael je najbolji frajer u gradu. Gotovo."

Covic za svog kolegu cije odsecno "gotovo" svaki cas razmrdava Beogradjane kaze da potpada pod "vojnu tajnu, da je potrebno da tako i ostane". Dalje naglasava: "Nijedan njegov savet sugradjanima nije bio ishitren. Naprotiv. To sto je ponekad dejstvo izostalo, ne znaci da je pogresno procenio prilike. Njegova obaveza je da zastiti, da da informaciju i uputstvo. Naravno, ima situacija koje se ne mogu predvideti ali je neophodno upozorenje i uputstvo. Mislim da Avram Izrael zasluzuje nase cestitke."

Kad god je neprijatelj delovao na teritoriji grada, komandant Gradskog staba civilne zastite je prvi izlazio na teren. Ipak, postoje i oni koji ovakvu delatnost uz prisustvo neizbeznih kamera Studija B smatraju samoreklamerstvom. Nasem sagovorniku to je poznato: "Ako neko ima potrebu da da svoj licni doprinos tako sto ce se maksimalno zaloziti, onda nije fer da se to zloupotrebljava. Razumeo sam potrebu ljudi da pored sebe vide zaduzene za njihovu bezbednost. Zbog toga izlazim na lice mesta, objasnjavam sta mogu i tesim ako treba. To se pokazalo efikasnim. Mnoge je moje prisustvo smirilo i upozorilo." Zivi stit

U medjuvremenu, vrhuncem patriotizma smatra se samoinicijativno gradjansko pretvaranje u zivi stit. Za tako nesto neophodno je naci se na mostu. Osim onih koji prisustvuju koncertima, heroji su postali i putnici koji u nedostatku sopstvenog automobila koriste gradski prevoz. Ivan Matuzovic je ratni vojni invalid, dobrovoljac sa slavonskog ratista. Dok sedi na sedistu, pridrzava staku. Prica da "u znak protesta protiv NATO agresije" svako vece seda u autobus koji prelazi preko Pancevackog mosta.

Kondukter Arpad Blimber (52), u autobusu 101 koji od Trga Republike preko Pancevackog mosta vozi za Padinsku Skelu, kaze: "Svestan sam rizika, ali od straha je jaca radna obaveza. Vidim da je putnike strah ali niko ne trazi garancije. Od familije najzabrinutija je moja supruga. Imam osecaj da tasta nije", odgovara kroz smeh nas sagovornik. Vozac autobusa Djordje Zivanovic svake veceri po osam puta predje most. Jos mesec dana rada ostalo mu je do penzije. Cerka mu zavrsava osnovnu skolu i sekira se, cesto ne spava, ceka ga da se vrati s posla. Autobus predje most za dva minuta. Dva minuta straha. Pancevci kazu da im je najgore kad u ranim jutarnjim casovima moraju preko do Beograda na posao. U tim trenucima, inace, NATO rado rusi mostove.

MARIJANA MILOSAVLjEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.