2521, april 22 1999

INTERVJU : NJEGOVA SVETOST PATRIJARH MOSKOVSKI I SVE RUSIJE GOSPODIN ALEKSEJ DRUGI

MOLIM SE ZA VAS

U ekskluzivnom intervju koji je dao nasem listu pred sam dolazak u Beograd, patrijarh moskovski i sve Rusije porucuje bratskom jugoslovenskom narodu: "Nasilje koje se cini nad vama ne moze da donese njegovim inicijatorima moralnu pobedu, jer Bog nije u snazi, vec u istini"

Odanost i podrsku pravoslavnim hriscanima u Jugoslaviji u ovim teskim vremenima saosecajno je ukazao moskovski patrijarh gospodin Aleksej Drugi, odrzavsi zajednicku liturgiju za mir sa nasim patrijarhom Pavlom.

Tom prilikom, mnogobrojnim vernicima na Svetosavskom platou obratio se sledecim recima: "Nekoliko silnih i bogatih zemalja, drsko smatra sebe 'svetim' merilom dobra i zla, gaze volju naroda koji zeli da zivi drugacije. Bombe i rakete ne zasipaju ovu zemlju zato sto one nekoga brane. Bolna lekcija NATO-a ima drugi cilj - da razrusi posleratni poredak u svetu i nametne poredak zasnovan na diktatu i sili. Ali, nepravda i licemerje nikada nece pobediti."

Njegova svetost patrijarh moskovski i cele Rusije Gospodin Aleksej Drugi rodjen je 23. februara 1929. godine u Talinu. Zavrsio je petrogradsku Duhovnu akademiju, a u cin djakona rukopolozen je u aprilu 1950. godine. Iste godine postao je svestenik. Doktorirao je i stekao zvanje protojereja 1958. a zamonasio se u martu iste godine i postao episkop u Talinu. Od 1964. do 1992. bio je potpredsednik, clan prezidijuma i predsednik Konferencije evropskih crkava. Godine 1986. postao je administrator Petrogradske mitropolije, a od 1987. njen je kanonski mitropolit. Za patrijarha moskovskog i sve Rusije izabran je 7. juna 1990. Pocasni je doktor nauka Petrogradskog i Tbiliskog bogoslovskog fakulteta.

Evo kako je tekao razgovor sa njim: U Rusiji je pre vise od deset godina zapoceo period duhovnog preporoda naroda: njegov povratak svojoj veri, tradicijama. Cime ce Ruska pravoslavna crkva docekati 2000-godisnjicu od Hristova rodjenja?

- Dvadeseti vek je za Rusiju i Rusku crkvu zaista bio ispunjen dramatikom. Dva svetska rata, bar tri formalne smene drzavnog uredjenja, grandiozni politicki, ekonomski, socijalni potresi - sve se to na najozbiljniji nacin odrazilo na zivote mnogomilionske i mnogonacionalne pravoslavne pastve. Cudovisni progoni koji su se srucili na Hristovu crkvu izlozili su vecinu hramova i manastira unistenju i skrnavljenju, odneli su zivote stotina hiljada svestenika i duhovnika, onih koji su ziveli monaskim zivotom i svetovnih lica. Svo to tragicno iskustvo postalo je za nasu crkvu vatreno krstenje, iz kojeg je potekao danasnji preporod pravoslavne Rusije. Patnje su pomogle ociscenju od svetovnog talozenja grehova, krv mucenika je ucvrstila veru, cvrstina hriscana pred licem progonitelja ponovo je dala drustvu moralni oslonac bez kojeg nacija ne moze da opstane. Nije slucajno sto posle 1988. godine, kad smo proslavili 1000-godisnjicu pravoslavlja u Rusiji, duhovne snage naroda, koje su do tog vremena bile skrivene, iznenada, po Bozijoj milosti ispoljile su se tako ocigledno da je ateisticka ideologija bila potpuno unistena.

Danas se Crkva obnavlja. U mnogo hiljada hramova i u mnogo stotina manastira uspostavljeno je bogosluzenje, stvaraju se crkvena dela u oblasti teoloskog obrazovanja i narodnog prosvecivanja, misionarstva, izdavanja knjiga, dobrotvorne delatnosti, sredstava masovnih informacija, ukljucujuci i elektronske. Nasa crkva je zauzela besprecedentnu aktivnu drustvenu poziciju, analogno kojoj, verovatno, nema u istoriji nekoliko poslednjih vekova. Sveta Rusija, koja se dize iz pepela, usmerena je u novi milenijum. I ja se nadam da ce pouke, koje nosimo iz veka koji odlazi, biti vodilje u nastupajucem periodu. A on ne obecava da ce biti ni jednostavan, ni bez problema. Jubilej ce u molitvi i razmisljanju okupiti sve pravoslavne crkve sveta, i ruska ce Crkva u tome ucestvovati na najaktivniji nacin. A na nasoj kanonskoj teritoriji planira se da se 2000-godisnjica obelezi u svakoj eparhiji, u svakoj parohiji. Bice sluzena svecana bogosluzenja, odrzace se razliciti naucni i kulturni susreti, crkveno-drustveni poduhvati. Posebno isticem da se nadamo kako cemo 2000. godine osvestati Hram Hrista Spasitelja - velike narodne svetinje koju danas obnavlja citav nas narod. Za jubilej rodjenja Hristova i dolazak treceg milenijuma takodje se pripremaju drzavni i drustveni krugovi, sa kojima Crkva cvrsto saradjuje. Nije slucajno sto se rad Ruskog organizacionog komiteta odvija pod pocasnim predsednistvom predsednika Ruske Federacije B.N. Jeljcina i predsednika vlade Rusije E.M. Primakova i patrijarha moskovskog i sve Rusije. U vecini istocnih drzava zahvacenih ranije nasilnom ateizacijom desile su se razlicite promene. Kakvo je vase vidjenje pravoslavnog Istoka i katolickog Zapada na kraju drugog milenijuma?

- Nadam se da ce i na Istoku i na Zapadu - bio on katolicki ili protestantski - tradicionalno-duhovno-moralne vrednosti hriscanstva imati odgovarajuci uticaj na zivot licnosti, naroda, drzava, na medjunarodne odnose. Nazalost, istinskom hriscanskom duhu i ovde i tamo su suprotstavljene mnoge rusilacke tendencije. U posttotalitarnom svetu to je - ocuvana obezbozenost drustva, slabost nasledjene tradicije hriscanskog vaspitanja, moralni nihilizam, stvoren u periodu vladavine ateizma koji se danas produbljuje nametljivom propagandom nemorala. Na Zapadu sve vise dominira kult potrosnje i snage, krajnja sekularizacija misljenja i ponasanja, nestajanje moralnih normi ne samo u raspolozenju drustva, vec i u zakonodavstvu. Moram da primetim da ovi problemi postepeno postaju zajednicki u razlicitim delovima Evrope i sveta, jer se nasa uzajamna povezanost pojacava. To znaci da duhovnu opustosenost valja zajednicki da prevazilazimo. Preporod nase crkve, drugih tradicionalnih crkava centralne i istocne Evrope pruzaju dobru mogucnost za novi zaokret istorije prema Bogu, prema veri. Nadam se da ce i na Zapadu ljudi shvatiti opasnost osiromasenja duhovnog zivota, da ce moci ponovo da se okrenu bogozapovednim normama covekovog zivota. Kakvi su vasi licni odnosi sa papom Jovanom Pavlom II i kakvi su savremeni odnosi izmedju Rusije i Ruske pravoslavne crkve, s jedne, i Vatikana, s druge strane?

- Sa danasnjim papom rimskim ja prakticno nemam licne odnose. Nedavno je, istina, Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve proucavao mogucnost mog susreta sa celnom licnoscu Rimokatolicke crkve. Medjutim, stalo se na stanoviste da bi takav susret bio preuranjen. Osnovni razlog je u neregulisanim odnosima izmedju pravoslavnih i grko-katolika u zapadnoj Ukrajini, koji su poslednje godine obelezili obnavljanjem grko-katolickih crkvenih struktura i znatnim progonima kanonskih pravoslavnih opstina. Sada su vernici Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je samoupravni deo Moskovske patrijarsije, skoro u potpunosti liseni hramovnih zgrada i mogucnosti da se bave prosvetiteljskim, dobrotvornim crkveno-drustvenim radom. Protiv njih se podizu razne optuzbe samo zbog toga sto u crkvenoj molitvi pominju ime patrijarha moskovskog i sve Rusije. Buducnost naseg dijaloga sa Rimokatolickom crkvom danas u potpunosti zavisi od mogucnosti odlucnih pomaka u stanju u zapadnoj Ukrajini, u sta se uzdamo i pozivamo katolicku stranu da prakticno tome doprinese. Sa zadovoljstvom zelim da istaknem da u medjudrzavnim odnosima izmedju Rusije i Vatikana, vlasti u nasoj zemlji uzimaju u obzir poziciju Ruske crkve jer shvataju da se ovi odnosi ne mogu odvojiti od medjucrkvenih, kao sto se Vatikan ne moze odvojiti od Rimokatolicke crkve. Kraj drugog milenijuma doneo je mnogo teskih i zaista dramaticnih promena u mnogim drzavama. Da li je sve sto su ljudi morali da prezive bilo tako neophodno? Ili je sukob ekonomskih, vojnih i politickih interesa pomagao da se u ljudima probudi covecnost?

- Promene su, naravno, bile neizbezne posle pada ranijih politickih sistema, zasnovanih na grubom nasilju nad voljom naroda. Druga je stvar sto su se reforme poslednjih godina takodje ponekad obavljale bez duzne paznje prema interesima i nadanjima obicnih ljudi, uzdajuci se u cudesnu moc odredjenih politickih i ekonomskih modela. I kao rezultat - ili iz naivnosti, ili zbog necije zle volje - milioni ljudi su prinudjeni da pate zbog socijalne nepravde, zbog medjuetnickih i gradjanskih sukoba. Razlozi ovih patnji su u ogorcenoj borbi za vlast, za imetak, uticaj, to jest u elementarnom grehu. Iako ljudi osecaju lisavanja, gube svojinu, zdravlje, cak i zivot - znaci da se vektor reformi ne moze smatrati u potpunosti ispravnim sa moralnog stanovista. Da li se to moglo izbeci? Ne znam, ta niko jos nije vrsio tako korenite reforme u citavom nizu velikih drzava. Ali danas je moguce i neophodno da se ucini sve kako bi se uklonile napravljene greske. Crkva poziva sve koji imaju vlast da to ucine.

Bilo kakve promene u zivotu naroda ne smeju da unistavaju duhovni zivot ljudi, vec obrnuto, potrebno je da stvaraju tlo za preporod vere, za ostvarenje uzvisenog ideala. Ubrzo posle Oktobarske revolucije, 1917. godine, moj veliki prethodnik sveti Tihon, patrijarh moskovski i sve Rusije pisao je da samo Bog "moze da nas spase i izbavi od nesreca koje su svugde oko nas". Potrebne su, naravno i reforme, potrebne su i promene. Ali glavna stvar nije u tome. Glavno je - preporod nase duse, za to se treba najpre pobrinuti. U poslednjoj deceniji, narocito mnogo bola je zadesilo srpski narod koji zivi u jedinstvenoj mnogonacionalnoj drzavi. Problema bi, naravno, bilo jos vise da nije bilo podrske Ruske pravoslavne crkve, pomoci grckog monastva i svestenstva, sestrinskog razumevanja ostalih pravoslavnih crkava. Da li je balkanska drama bila vestacki stvorena posle pada Berlinskog zida i kako vi gledate na ovaj problem posle svega sto se desilo na teritoriji bivse Jugoslavije?

- Pretpostavljam da su narodi bivse SFRJ, a jos vise zemlje koje su ucestvovale u resavanju sudbine ovih naroda, propustile prilike koje je darovala istorija da mirnim putem izadju iz krize stvorene u trenutku slabljenja federacije. Ako su drzave Evrope jednom utvrdile princip nepovredivosti posleratnih granica na kontinentu, onda je i promenu tih granica trebalo vrsiti odgovorno, putem detaljnog ispitivanja volje stanovnika svakog kraja i pravicnog razresavanja teritorijalnih sporova. Umesto toga, novostvorene drzave su bile na brzinu priznate i ubrzo su na Balkanu zapocela dva rata.

Nazalost, tokom dugo vremena krajnje pristrasan odnos prema Srbima, prema zakonitim interesima i nadanjima, koje imaju mnogi politicari i sredstva masovnih informacija na Zapadu, ostaje realnost. Zeleo bih da one koji praktikuju duple standarde podsetim na reci svetog apostola Jakova: "Ako izvrsavate zakon carski, prema Svetom pismu: voli bliznjega svoga kao samoga sebe - dobro cinite. Ali ako postupate licemerno, greh cinite, i pred zakonom ste prestupnici" (Jak. 2.8-9).

Danasnja tragedija ponovo otkriva teznju grupe mocnih drzava da nametne svoju volju drugom narodu. Da, problem etnickih Albanaca na Kosovu mora biti resen putem pregovora, usmerenih na cvrsto jemstvo gradjanskih prava ovim ljudima, njihov castan zivot. Ali ne moze se ciniti dobro ubijajuci druge. I ne moze se srpski narod lisavati svojih istorijskih svetinja na kojima se vekovima temelji njegov zivot. Najtuznije je to sto je NATO ugrozio pravican svetski poredak na kome se zasnivao mir u Evropi i u svetu posle Drugog svetskog rata. Pravo jaceg sve vise zamenjuje medjunarodne zakone i ugovore i nespojivo je sa vekovnim shvatanjima o casti i vrlini. Ostvarenje ovog "prava" rusi zakonitost i neizbezno radja otpor. Kao rezultat toga, svet veoma dugo moze da dozivljava gorke plodove.

Pamteci to, mi, pravoslavni hriscani Rusije, osecamo najiskrenije sazaljenje prema bratskom srpskom narodu i prema svima ko dozivljava teske posledice vojnih akcija na teritoriji Jugoslavije. O tome konkretno svedoci masovni odziv nasih vernika koji prilazu za pruzanje humanitarne pomoci postradalim, nezavisno od religiozne ili nacionalne pripadnosti. Istok i Zapad cesto su popreko gledali jedan na drugog koristeci Crkvu u politicke i ne uvek mirne ciljeve. Hoce li treci milenijum doneti svim hriscanima - i pravoslavnim, i katolicima, i protestantima - uzajamno strpljenje, medjusobnu pomoc i potpuno razumevanje?

- Nadam se tome i mogu da posvedocim da Ruska pravoslavna crkva neprestano pruza ruku ljubavi i dobronamernosti ostalim hriscanima. Pri tome, mi se ne odricemo bogomnadahnutih istina Pravoslavlja, ne tezimo promeni vera, pokusavamo da se suprotstavimo pokusajima koriscenja hriscanstva uopste i medjukonfesionalnih odnosa konkretno radi sluzenja necijim svetovnim interesima. Uvlacenje religioznog faktora u politicku borbu donelo je covecanstvu vec mnogo nesreca. Zato dijalog medju hriscanima sveta, koji, naravno, ne moze da izbegne socijalno znacajne teme i u kojem ove teme postaju sve vaznije - istovremeno mora da se gradi na osnovu prioriteta duhovnog nad telesnim, sluzenja Bogu i ljudima iznad "razjasnjavanja odnosa". I Ruska pravoslavna crkva, i jos neke pravoslavne crkve nisu uvek imale harmonicne odnose sa Svetskim savetom crkava.

- Pojedine tendencije u zivotu protestantskih crkava koje cine vecinu u SSC opravdano uznemiravaju pravoslavne. To se konkretno tice zenskog svestenstva, promena u jeziku Biblije, pomirenja sa paganstvom, religioznog sinkretizma, slabljenja jevandjeoskih, cak i opsteljudskih moralnih normi. Kada se dokumenta koja pozitivno ocenjuju ove tendencije prihvataju u SSC putem glasanja, pravoslavni su u manjini i zauzimaju poseban stav. Ali vernici sve cesce postavljaju pitanje: Ako se odluke koje ne odgovaraju pravoslavnom odnosu prema svetu prihvataju toboze i sa nase strane - nema li u tome opasnosti slabljenja crkvenog autoriteta? Ovo pitanje je potpuno opravdano i nije slucajno sto je nasa crkva zajedno s ostalim pravoslavnim crkvama postavila pitanje o korenitoj reformi Svetskog saveta crkava. Dok se ona konacno ne pripremi, Ruska crkva je privremeno prekinula svoje ucesce u radu Centralnog komiteta SSC. Preostaje nam da se nadamo da ce braca i sestre drugih konfesija shvatiti nasu brigu, da ce zajedno sa nama napraviti potrebne zakljucke o buducnosti SSC, sto predstavlja neophodni uslov za nase ucestvovanje u radu Saveta. Sta bi Crkva konkretno mogla da ucini, kako bi pomogla ljudima da pronadju pravilan put u slozenostima savremenog sveta?

- Zato, pre svega, Crkva mora da ostane ono sto ona jeste, da cuva vernost svojoj bogomzapovedanoj duznosti: "Idite, naucite sve narode krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga duha i uceci ih da se pridrzavaju svega sto sam vam zapovedio" (Mt. 28.19-20). Crkva bi trebalo da ostane nepritesnjena i da vise razmislja o tome kako da ugodi Bogu, nego ljudima. Jer ako ce pomoc Gospoda biti sa nama, niko nece moci da omete spasiteljsku misiju Crkve i ljudi ce se prilepiti za nju srcem svojim, i sam Bog ce ih usmeravati cuvajuci ih od nemirnih talasa mora zivota. Veoma cesto pojedini politicari, i u Jugoslaviji i u ostalim pravoslavnim drzavama, tvrde da je jedina obaveza svestenih lica u molitvi, smatrajuci da je politika stvar politicara. Kako biste prokomentarisali misljenje da monastvo i svestenstvo ne bi trebalo da se mesaju u nacionalne i drzavne poslove?

- Svestenstvo i jos vise monastvo ne bi trebalo da se upusta u poslove upravljanja drzavom, da preuzimaju na sebe opunomocenost vlasti - to se prilicno jasno osudjuje crkvenim kanonima. Danas Ruska pravoslavna crkva ne blagosilja kada svestena lica isticu svoje kandidature na izborima, njihovo clanstvo u politickim organizacijama, ucestvovanje u predizbornim agitacijama. Crkvi nije svojstveno da se uplice u politicku borbu ili da postaje deo drzavnog mehanizma. Ali to ne znaci da bi se ona mogla iskljuciti iz drustvenog zivota, da se ogradi okvirima nekakvog geta. Jer pravoslavnoj crkvi i u Rusiji i u Srbiji, i u ostalim zemljama, pripada veliki deo gradjana koji imaju pravo da zahtevaju od vlasti da postupaju u skladu sa njihovim ocekivanjima. A saborni glas Crkve, glas njenog svetog nacela, uvek je tezio da bude prorocki glas savesti naroda, koji se nepristrasno uzdize pred licem vlasti. Zato Crkva ne sme i ne moze da cuti ako smatra da je potrebno da da moralnu ocenu delovanja politicara, ili pojedinih drustvenih procesa. Kakvi su danas odnosi izmedju Ruske pravoslavne crkve i drzave?

- Te odnose nazvao bih slobodnim zajednickim delovanjem. Crkva, sledeci zavet Svetog pisma, odaje duzno postovanje svetovnoj vlasti, ali se sa njom ne stapa, ne tezi da je zameni, istovremeno ne pristajuci da bude zamenjena. Medjutim, odvajanje Crkve od drzave, uobicajeno u savremenom svetu, uopste ne oznacava nemogucnost njihove saradnje za dobrobit pojedinca i drustva. Takva saradnja postoji prakticno svugde u svetu. Ona se obnavlja i u Rusiji i u ostalim posttotalitarnim zemljama, gde je jos donedavno bio podignut zid izmedju Crkve, drzave i drustva. Danas delujemo zajedno sa svetovnom vlascu i raznim gradjanskim udruzenjima (savezima) u poslovima kao sto su cuvanje istorijskog nasledja, nauka, kultura, dobrotvorni i socijalni rad, vaspitanje mladog narastaja, briga o drustvenom moralu, briga o vojnicima i zatvorenicima, mirotvoracko delovanje u zemlji i izvan nje, a takodje i mnogo sta drugo. Nadam se da ce crkveno-drzavna i crkveno-drustvena saradnja da se razvija i usavrsava, obuhvatajuci stalno nove sfere. Najzad, sta bi Vasa svetost pozelela vernicima u Srbiji i Jugoslaviji, sta biste im danas posavetovali?

- Gospod je rekao svojim ucenicima: "U svetu cete biti ophrvani tugom, ali budite hrabri: "Ja sam pobedio svet" (In. 16,33). Ove reci zeleo bih da uputim napacenoj braci - pravoslavnim hriscanima u Jugoslaviji. Nasilje koje se cini nad vama ne moze da donese njegovim inicijatorima moralnu pobedu, jer "Bog nije u snazi, vec u istini".

U potpunosti delim patnje i ostalih naroda u vasoj zemlji, vernika raznih religija i veroispovesti. Molim se da svakom ko zivi u vasoj lepoj zemlji Gospod podari slobodu, blagostanje, pomirenje i medjusobnu slogu. Ubedjen sam: svi sporovi i protivrecnosti mogu se i potrebno ih je razresiti putem dijaloga, usmerenog na postizanje pravednog mira, a samo je mir pouzdan.

NADjA ANDREJEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.