2523, maj 5 1999

CRKVE I RAT

KOGA CE BOG KAZNITI?

Zasto je dolazak propovednika Dzesija Dzeksona jedina crkvena misija koja je imala bitnijeg uticaja na tok rata u Jugoslaviji?

Veliki pozar moze naterati lava i jagnje da se priblize i zaborave kakav je, do pre samo neki tren, bio njihov odnos. Ovom tipicnom "slikovnom" propovednickom porukom Dzesi Dzekson je pokusao da skrene paznju svetskih silnika (NATO, Amerika) sa oruzja i podseti ih da svet u kome zivimo treba da zna i za druga resenja koja su izlaz iz krvavih ratova. Biblijski jezik ovde ne nosi nikakve nejasnoce. On prosto sluzi tome da se odvoje izlizane i bezosecajne politicarske pretnje i banalna objasnjenja od ljudskog, razumnog pristupa konfliktu koji odnosi ljudske zivote, donosi patnju i razaranja kojih se normalan covek plasi i grozi.

Dzesi Dzekson (58), baptisticki propovednik, dosao je u Beograd kao predvodnik "sarolike grupe verskih lidera iz Amerike" koja je stigla da nase patnje vidi izbliza. Posle susreta sa patrijarhom Pavlom oni su otisli tamo gde su NATO piloti ostavili svoje ubilacke i rusilacke tragove; sestra Julijana iz manastira Rakovica, koji je retko koju noc postedjen udara, srapnela i stravicnih eksplozija, pricala im je kako njih dvadeset monahinja svake noci spava u podrumu, kako je "ovo uzasno. Stalno osecamo kako ce se citava zgrada raspasti. Nadamo se da ce sve uskoro prestati."

Dzekson nije prvi visoki i ugledni svestenik koji pokusava da nesto ucini u ovim okolnostima. Rimski papa je slao u Beograd svog izaslanika. Molili su i papa Vojtila i ruski patrijarh Aleksej II da NATO, kao sto je bivalo u neka viteska vremena, obustavi bombardovanja u vreme Uskrsa ("njihovog" ili "naseg"). Olako prenebregavanje toga, koje je usledilo, ne znaci i da osornost nema i nece imati posledice. "Ne mogu nikada da se saglasim da se na Uskrs bombarduje jedan pravoslavni narod bez obzira na motiv", reci ce samo nekoliko nedelja kasnije ugledni bugarski profesor novije istorije Andrej Pantev. Simbolika

Delovanje Crkve u ratu obicno je dalekoseznijeg znacenja, jer su to organizacije ciji su gestovi simbolicki: ne uticu bitno trenutno, ali ostaju u kolektivnom secanju. Tome svakako pripada i liturgija na Vracaru ispred hrama Svetog Save: doslo je bar deset hiljada ljudi a cinodejstvuju patrijarh srpski Pavle i ruski Aleksej II. Uveren u moc molitve i sa svescu o moci "kosmicke pravde", ruski pisac Viktor Astafjev zna da ce "Bog kazniti Ameriku zbog mucenja Jugoslavije". A da to nije prazna kletva Astafjev podseca: "Svevisnji nece zaboraviti ono sto se desava na Balkanu, i kaznice ih jednako kao sto je kaznio Ruse, za sva nedela koja su pocinili."

Dok baptista V.Dz. Klinton "salje naoruzane misionare da propovedaju novu veru Bele kuce", baptisticki propovednik u Beogradu Aleksandar Birvis govori kako bi vera mogla pomoci da se u svetskoj politici mnogo toga "dvaput meri" pre nego sto se bace bombe: "Ono sto bi Crkve morale da primene na svoje politicare danas, jeste da njihov mesni svestenik s tim ljudima otvoreno razgovara. I da moze tom politicaru mirno da kaze: Brate, to i to su gresi kojih moras da se odreknes ili da se odreknes Crkve. Ali to je nesto sto se danas vrlo tesko uspostavlja. Tako bi trebalo postupiti i u slucaju Klintona, kao i ostalih politicara na planeti." Dobri duh

Odvajanje politike od Crkve koje tece od Francuske revolucije, sto je bila velika tekovina novog doba, pretvorilo se dva veka kasnije u besomucno ubijanje jevandjeljskog morala i bratske ljubavi medju ljudima. Silnici su se danas toliko izdigli iznad Hrista i njegovih poruka da vise i ne zvuci kao stilska domisljatost zapazanje spanskog novinara ("El mundo") da NATO-ov krstaski rat u Jugoslaviji "ima zadatak da propagira teologiju ljudskih prava prema Klintonovom jevandjelju".

Dok "prvosvestenici religije sile" nastoje da preuzmu bozji tron, savremena se crkva u ratovima (mi bar imamo gotovo decenijsko iskustvo) gura ka ulozi "crvenog krsta" - na prikupljanje humanitarne pomoci. Ali ni taj proces ne tece tako jednosmerno. Zbog simbolicke poruke koju Crkva po logici stvari nosi, to za ljude u strasnim nevoljama dobija dublji smisao. Mi najbolje osecamo da ima razlike izmedju pomoci humanitarne organizacije i Crkve. Kad stize posiljka Grcke pravoslavne crkve stize i "dobri duh ljubavi" i podrska u mraku koji je u ovo vreme oko nas i kad imamo struju.

Tako je ovih dana u Beograd, u punom sastavu, stigao Protos, najvise duhovno i upravno telo Svete Gore u kome su izabranici iz svih velikih manastira. Oni su doneli svoj veliki gest jer "retko se u istoriji desava da monasi napustaju Svetu Goru", svoju molitvu - sasluzivali su u Sabornoj crkvi u Beogradu, otposlali su svoj "apel svim vladama NATO zemalja da odmah prestanu sa bombardovanjem", a doneli su i "veliku novcanu pomoc namenjenu najugrozenijima". Kingov djak

Valja ipak priznati da je najspektakularniju poruku politicarima, generalima i narodima u NATO zemljama odavde preneo Dzesi Dzekson. Objasnjenje zasto je to tako, na posredan nacin govori o mestu vere danas u svetu. Naime, Dzesi L. Dzekson je mnogo vise od propovednika. On je covek iz politike. Na kraju krajeva, on je Klintonov specijalni izaslanik za demokratiju u Africi, vodio je politicke emisije na Si-En-Enu i, sto nije za bagatelisanje, on je zauzimao jedno od najvaznijih mesta u savetovanju Klintonove porodice posle predsednikovog proslogodisnjeg seks-skandala sa Monikom Levinski.

Dzesi Dzekson vazi za najuticajnijeg crnackog lidera posle legendarnog Martina Lutera Kinga, ubijenog 1968. godine (Sa njim se jedino moze meriti general Kolin Pauel.) Dzekson je dva puta pokusao da dobije predsednicku nominaciju Demokratske stranke. Kad je to pokusao 1984, bio je prvi crnac u istoriji Amerike koji je dotle stigao. Drugi put 1988, sa sedam miliona glasova, bio je drugi u trci, odmah iza tada nominovanog Majkla Dukakisa, koji je potom izgubio trku sa Dzordzom Busom.

Podrzava ga sirok sloj crnaca, liberala, siromasnih belaca i Hispanoamerikanaca, o cemu on cak i Beogradu pod bombama ozbiljno vodi racuna: "Za vreme pregovora (o oslobadjanju trojice americkih vojnika) Milosevic mi je sugerisao pustanje samo (Kristofera) Stouna, zato sto on ima zenu i dete i najstariji je. Rekao sam mu, on je belac, ostala dvojica su Hispanoamerikanci, i to ce biti ruzan signal."

Dzekson, inace nije u ljubavi sa americkim Jevrejima jer podrzava stvaranje palestinske drzave. A na muku i bes Medlin Olbrajt koja je Slobodana Milosevica nazivala "necastivim", Dzekson ce reci: "Ako predsednik Klinton demonizuje Milosevica, a predsednik Milosevic demonizuje Klintona, necemo nigde stici." To jest: "Vodji ne treba da se plase susreta. U stvari, oni moraju da se sastaju." Protiv bola

Dakle, rec je o politicaru cije je poglede na zivot vera uzvisila iznad sujete i dovela u poziciju da zna da je "animozitet medju bozjom decom destruktivan za sve" i da normalan covek mora imati jednostavan cilj: "U Jugoslaviji ima mnogo bola. Mi moramo raditi da zaustavimo taj bol. To je nas izazov i nasa mogucnost."

Toga se, naravno, nikad ne bi mogao setiti "andjeo iz Klintonovog jevandjelja", koji veruje da je "stari Bog mrtav" i da zato on moze da deli pravdu uprkos svakoj zdravoj pameti: "Mi znamo da kad unistavamo energetski sistem Jugoslavije, nanosimo patnju narodu, ali za to nismo krivi mi, nego Beograd." Citalac ce iz ove banalne bezosecajnosti prepoznati "pajaca nasih dana", portparola NATO-a Dzejmija Seja.

Patrijarh srpski Pavle, u ciju veru i hriscansku duhovnost ne sumnjaju ni prijatelji ni neprijatelji, reci ce da dok "zivimo u vreme stradanja", treba istrajati u molitvama za mir. "Zlikovcima je uvek teze nego onima koji se bore za svoju slobodu i veru." Mozda je nada i uverenje da takva uzvisena, ako hocete i nebeska pravda, ipak, postoji, ono najvise sto vera moze pruziti u ovakvim vremenima. Ostalo, ipak, treba sto brze da rese oni drugi: jedni zato sto se boje, a drugi zato sto osecaju da privremeno stradanje moze imati smisla, ali da nikad ne moze biti cilj.

SLOBODAN RELjIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.