2524, maj 13 1999

RAT I CIVILNO DRUSTVO

MORACEMO OD NULE

Svako ko se zalaze za vladavinu prava, demokratskih principa u regulisanju odnosa medju ljudima i narodima, za principe covecnosti i morala mora osuditi NATO agresiju na Jugoslaviju. Ovde se unistava egzistencija naseg drustva, kaze Zagorka Golubovic, antropolog

Na ovdasnjoj klimavoj, nedoslednoj i cesto racundzijskoj javnoj intelektualnoj sceni Zagorka Golubovic predstavlja jedan od casnih izuzetaka. Godinama prisutna, pleni retko vidjenom principijelnoscu, jasnocom i odlucnoscu o cemu god da se izjasnjava i nikada, ma koliko to bilo opasno i nezahvalno, nije se cutanjem povlacila sa javne scene.

Zbog svojih liberalnih ideja, sa jos nekolicinom kolega nastavnika Filozofskog fakulteta u Beogradu januara 1975. godine suspendovana je odlukom Skupstine SR Srbije. Do 1981. godine nije mogla da se zaposli u Jugoslaviji, ali je predavala kao gostujucu profesor u Svedskoj, Engleskoj i Americi. Vratila se na Filozofski fakultet 1991. godine, gde je kao redovni profesor predavala sociokulturnu antropologiju. Sada je zaposlena u Institutu za filozofiju i drustvenu teoriju u Beogradu. Bila je clan Saveta Praxis-a, kao i clan redakcije Praxis International.

Malo je ovih dana nezavisnih intelektualaca spremnih da javno govore. Potrebna je hrabrost da se bude kritican prema vlasti ali i prema medjunarodnoj zajednici u ciju su svemoc i objektivnost mnogi verovali. Tim povodom, Zagorka Golubovic za NIN kaze:

- To je vise stvar principa nego hrabrosti. Meni i nekim mojim kolegama jasno je, kako smo napisali u Apelu 27 intelektualaca, da se nalazimo izmedju cekica i nakovnja, da mozemo biti kritikovani izvan i unutar zemlje. Ipak, moje celokupno delovanje bilo je uvek tako intonirano, konsekvence sam podnosila i ranije. Rat je postao nasa svakodnevica otkada je NATO resio da navodno spreci humanitarnu katastrofu na Kosovu. Otada do danas takozvana kolateralna steta je ogromna, pre svega kada je o stradanju civila rec. Humanitarna katastrofa je, moze se slobodno reci, zahvatila citavu zemlju i sve gradjane podjednako. Da li je moguce da to medjunarodna zajednica ne vidi?

- Humanitarna katastrofa na Kosovu je svakako lazan povod za intervenciju. Mislim da je to bio cist izgovor. Zivimo u vremenu epohalne tragedije. Ali ona nije zapocela 24. marta. Svi znamo sta se desavalo u Gvatemali, Somaliji, Iraku, a kada je rec o nasem prostoru, ljudi u Sarajevu su dozivljavali jos vecu tragediju, kao i mnoge izbeglice sa prostora eks i sadasnje Jugoslavije. Medjutim, to ne znaci da mi pred tim cinjenicama treba da umanjimo ovu nasu danasnju tragediju. Ona je epohalna ne samo zato sto se devetnaest najmocnijih zemalja sveta svom silom najsavrsenije vojne tehnologije obrusilo na jednu zemlju i sistematski ubija njen narod, vec i zbog toga sto to signalizira i kraj jedne civilizacije, liberalne demokratije i pobedu gole brutalne sile nad svim principima covecnosti, morala, prava i demokratskih odnosa medju narodima. Iskoristicu recenicu jednog inostranog autora koji je ovo doba okarakterisao recima "postoji isuvise velika vojna moc kombinovana sa premalo intelektualne moci". Tragedija stvarno nastaje zbog toga sto su lideri sadasnjih najmocnijih drzava krajnje marginalne licnosti, nedorasle da procene situaciju i da vide u kakav se rizik upustaju i do kakvih ce to tragicnih rezultata dovesti, a nece ispuniti ciljeve koje su zacrtali. Rekla bih da je nasa zemlja jos pre NATO agresije bila u toku regresije i po svim ucincima bila je vracena u osamdesete godine. Tu regresiju eskalirao je NATO. Zemlja je sada vracena u cetrdeset petu godinu, i po ekonomskim i po politickim efektima. U ratnim uslovima, kada su svi ciljevi podredjeni vojnim ciljevima, ta je situacija iskoriscena da se donesu takve uredbe koje ponovo uvode monisticke principe u funkcionisanju i politickog i kulturnog sistema drustva. Jednim potezom zamrzava se visepartizam i kulturni pluralizam. Iako predstavnici NATO-a stalno isticu da nemaju nista protiv naroda vec protiv vlasti, ispada da je ipak rec o kolektivnom kaznjavanju naroda. Nije li kolektivna krivica pojam koji je odavno osudjen i prevazidjen toliko da se o njoj ne moze ozbiljno razgovarati?

- Sve posledice bombardovanja najvise osecaju oni koji su najmanje krivi za celokupnu situaciju. Princip kolektivnog kaznjavanja ali i kolektivne krivice ne bi ni na koji nacin mogao da se primeni da ne pogadja upravo one koji su eventualno proizveli neke probleme, koji su mogli biti neki od razloga za zaostravanje ovakve situacije izmedju SRJ i celog sveta. Prostor za delovanje civilnog drustva bio je veoma skucen i pre ovog rata, napad NATO-a doveo je do toga da se zapoceti demokratski procesi potpuno zaustave. Nezadovoljstvo politickim institucijama sistema, prema svim socioloskim istrazivanjima iz '97. i '98. godine, ubrzano se povecavalo. Medjutim, zahvaljujuci NATO agresiji, nezadovoljstvo tim unutrasnjim politickim institucijama preusmereno je na spoljne cinioce. Na one koji po nasim gradovima i selima svakodnevno seju smrt. Na taj nacin NATO je ucinio veliku uslugu postojecem sistemu i produzio njegovo trajanje. Anomija u smislu konfuzije vrednosti, koja je bila karakteristicna tokom devedesetih godina u nasem drustvu, sada se pretvara u nihilizam. Sve je vece razocaranje u principe demokratije jer su se najrazvijenije demokratske zemlje angazovale u poduhvatu koji afirmise princip sile kao vrhunsku vrednost prema kojoj ce se uredjivati odnosi prema narodima i ljudima. Poslednjih desetak godina prostor eks-Jugoslavije obelezila je prica, sto je i logicno, o zrtvama i krivcima. Cini se ipak cesto povrsno i olako. Fama o dobrim i losim momcima toliko je uzela maha, uloge su se toliko ustalile da se cini da su nepromenljive iako ih stvarnost cesto demantuje.

- Zemlje clanice NATO-a koje za sebe kazu da su demokratske cesto su i s pravom kritikovale totalitarne rezime zbog njihovog principa propagande koji se zasniva na stereotipima, predrasudama. Sada je NATO propaganda i sama apsolutno prihvatila iste principe. Ona polazi od stereotipa, od necega sto navodi kao cinjenicu - da su svi Srbi varvari, da su svi skloni agresiji, etnickom ciscenju... Posto je navodno tako, onda nema nikakve moralne dileme: one koji su zli treba kaznjavati, uklanjati. Citav narod se satanizuje i na taj nacin opravdava agresija. Mnogi se pitaju sta je sa intelektualcima u Srbiji, zbog cega vise javno ne iskazuju svoju kriticnost. O cemu se zapravo radi?

- Mislim da se tesko uopsteno moze govoriti o intelektualcima bilo gde u svetu. Navela bih samo jednu grupu intelektualaca koja dobija na snazi cak i u ovim ratnim uslovima. Rec je o mrezi koja se sastoji od skupa dvadeset i devet nevladinih organizacija. Spremna je da se i u ovim teskim vremenima, kada su ogranicene mogucnosti za kriticko misljenje i samostalno delovanje, ipak pokusa da ucini sve sto je moguce da se prostor civilnog drustva potpuno ne ugasi i da imamo makar kakvu osnovu kada se rat zavrsi, na cemu cemo dalje moci graditi. Sankcije prema nasoj zemlji su poostrene, mnoge fabrike su unistene, nezaposlenih ce biti ponajvise. Kako vidite izazove koji nas ocekuju i nije li nada usmerena ka stvaranju gradjanskog drustva posle svega utopisticka, pogotovu kad se uzme u obzir da je na ovom prostoru "mir tek kratak predah izmedju dva rata"?

- To je vrlo tesko reci. Prvo je pitanje kada ce se rat zavrsiti i koliko ce ovo unistavanje trajati. Mi smo bili uzasno osiromasena zemlja i pre ovog rata, bili smo na ivici ekonomske katastrofe vec tada. Bojim se da cemo posle rata s obnovom morati da pocnemo od nule. A u takvim uslovima rad na demokratizaciji zemlje bas nije mnogo povoljan i izvestan. Medjutim, srecom, neke klice sigurnog drustva su postojale pre ovoga. Ne mislim da su sve mogucnosti civilnog drustva izgubljene. Srednji gradjanski sloj vise ne postoji, a on se smatra nosiocem promena. Ko ih u zemlji uopste vise moze uciniti?

- Ne slazem se sa onima koji kazu da je jedino srednji sloj nosilac promena. Nesto sto je u ovoj zemlji vec decenijama zanemareno, iako se rezim karakterise kao levicarski, jeste radnistvo. Nije samo srednji sloj unisten, nego je unisteno i radnistvo. Bice neophodno podici novi srednji sloj i novu radnicku klasu koja nece biti propagandom zadojena nacionalizmom. Sistem obrazovanja morace da odigra veliku ulogu jer je sezdeset odsto naseg radnistva funkcionalno nepismeno. Cini se da je nacionalizam koji je poceo da jenjava u nasoj zemlji danas ponovo ojacao?

- U ime patriotizma, povampirile su se ekstremne i radikalne struje koje bi da SRJ zauvek otcepe iz Evrope. Buneci se protiv satanizacije Srba i okrivljavanja celokupnog naroda, istovremeno se siri mrznja prema svim evropskim narodima i podize zid prema Zapadu generalisuci krivicu NATO vlada na njihove narode. I izvan i iznutra lansira se lazna dilema. Ili se za NATO agresiju ili, u protivnom, za postojeci rezim. To apsolutno nije tacno jer covek moze biti kritican prema rezimu kao sto su mnoge nevladine organizacije bile i ostale danas, a moze i mora isto tako da ostro osudjuje ovu brutalnu agresiju. Ovaj rat, ocigledno je, samo ce pojacati ksenofobiju. Proevropske teznje koje su ovde uzivale kakav- takav prostor iako su kontinuirano kritikovane, do daljnjeg ce gubiti na snazi. Moze li se ista uciniti da se to spreci ili da se posledice makar ublaze?

- Kod nas je kulminirala mrznja prema Amerikancima koja je dosad bila uperena prema Nemcima. Ksenofobija i mrznja zasnivaju se na predrasudama. A predrasude predstavljaju, kao sto sam naziv kaze, pred rasudno misljenje i to se najteze leci. Moracemo dugo i uporno da radimo na tome da se ksenofobija izleci. Takodje, proci ce dosta vremena dok Zapad ne promeni sliku, misljenje o Srbima. To je toliko ukorenjeno da su Srbi a ne odredjeni ljudi u Srbiji krivi za rat i sva ostala zlodela. S obzirom na to da je ovo jako potencirano u zapadnoj propagandi, i kod njihovih ljudi se pojavila ksenofobija prema Srbima. I oni su sad suoceni sa predrasudama koje ce morati leciti. Ocigledno je da se nalazimo na istorijskoj prekretnici. Moze li se, uprkos trenutnom stanju, govoriti o eventualnom putu izlaska iz krize, o nacinu kako prevladati veliko nacionalno ponizenje?

- Otvorio se veliki problem sta je s demokratijom u svetu. Kakva je to demokratija, koji su to ideali, koje su to vizije na koje se mi mozemo posle rata oslanjati. Jer molim vas, jedna demokratska Francuska, jedna demokratska Engleska, Nemacka koja se demokratizovala, bez ikakvog srama i stida, bez skrupula pionski se povinuju diktatu NATO-a i Amerike. Moram da kazem da u americku demokratiju nikada nisam mnogo verovala. Ali evropska demokratija je u krizi. I tu ce biti problem. Na sta se osloniti? Mi smo se dosad oslanjali na evropsku demokratiju. Ipak ima signala. Zive su antinato demonstracije, neki evropski intelektualci se solidarisu sa nama. Na srecu, to pokazuje da ni tamo nije sve crno. Ono sto mi danas cinimo to je da veze sa demokratskim svetom odrzimo da nam oni budu oslonac u posleratnom periodu. O novom svetskom poretku ovde se i ranije govorilo kao o politici sile i zastrasivanja, ali su tu tezu uglavnom zagovarali intelektualci bliski vlasti. Treba li sada da zakljucimo da su bili u pravu?

- Svako ko se zalaze za vladavinu prava, demokratskih principa u regulisanju odnosa medju ljudima i narodima, za principe covecnosti i morala mora osuditi NATO agresiju na Jugoslaviju. Ovde se unistava egzistencija naseg drustva. Ali to ne znaci da se moze izbeci kriticko procenjivanje i odgovornost zvanicne politike koja je za poslednjih deset godina vodila takvu politiku koja je umnogome pripremila teren za izbijanje kosovskog problema i zaostravala unutrasnje konflikte umesto da iz resava. Toliko isticano i hvaljeno postignuto jedinstvo naroda (buduci da opozicija prakticno vise ne postoji) sada se narusava iz samog vrha drzave najavljujucu lov na ljude. Izgleda da ekstremistima u Jugoslaviji nisu dovoljni spoljni neprijatelji, a to je bezmalo ceo svet, vec misle da ponovo treba proizvesti unutrasnje neprijatelje. Treba imenovati izdajnike ne bi li homogenizacija pod prinudom bila jos potpunija. Ali tu se mogu ozbiljno prevariti, moze se proizvesti gradjanski rat koji bi dokrajcio razaranje drustva. Dvadeseti vek je zavrsen. Ocigledno je da smo imali probleme s identitetom. Gde smo Mi zapravo, da li je za nas dvadeseti vek izgubljen?

- Nazalost, mi smo se mnogo pomerili ka sredini dvadesetog veka. Danas smo u situaciji u kojoj smo bili boreci se da izgradimo zemlju i sacuvamo kakvu-takvu samostalnost u odnosu na sovjetski blok. Bice nam potrebno nekoliko decenija da ponovo budemo u dvadesetom veku. Drugi narodi ce stupiti u treci milenijum, a mi cemo kaskati za njima.

MARIJANA MILOSAVLjEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.