2525, maj 20 1999

(nastavak sa prve strane)

NA LICU MESTA

APOKALIPSA, DO SADA

"Slike iz juzne srpske pokrajine su verovatno najbolji dokaz da je put do pakla poplocan najboljim namerama." U tom paklu je gadjano cak i pristinsko groblje

Pristina je jedan od onih nesrecnih gradova u Jugoslaviji u kojima vazdusna opasnost gotovo nikada ne prestaje, i u kojem se uvek i na svakom cosku mogu videti tragovi razaranja. Desava se da sirena oglasi pocetak opasnosti i da se ponovo cuje tek kroz tri ili cetiri dana, da bi najavila obicno kratku pauzu u bombardovanju. Vec u sumrak ulice opuste i zatvara se vecina ugostiteljskih objekata, nakon cega grad pada u potpuni mrak jer je zamracivanje obavezno. Tokom noci tek povremeno ulicama prodje poneki automobil, a na svim prozorima pedantno su navucene zavese. Grad je pun pasa lutalica. Neke sporedne ulice zatrpane su djubretom. Do kraja aprila grad je bio bez struje, a vecina stanovnika trenutno nema telefonske veze sa ostatkom sveta.

Avijacija NATO-a nedeljama tuce podrucja uz granicu sa Albanijom i glavne puteve, kao bi otezala ili onemogucila snabdevanje. Pored saobracajnica vide se brojni izgoreli autobusi, napusteni automobili, srusene zgrade, kao i ogromni krateri (verovatno od projektila koji su promasili ciljeve) na sredini livada. Na putu ka Pristini ovaj izvestac nije video nijedno unisteno vojno vozilo.

Unistena su, medjutim, i citava sela. Vec na samom ulasku na Kosovo i Metohiju, na administrativnoj granici pokrajine, nalazi se avetinjski prazno selo Merdare. Prakticno sve kuce u tom selu su razorene, a blatnjavim putevima gacaju samo kokoske i napusteni, poludivlji psi. Do pre dve nedelje, u Merdarima je zivelo tridesetak ljudi u sirotinjskim udzericama. Pristina

Za cetiri dana, koliko je ovaj izvestac proveo u Pristini, pucnjava se cula samo jedno vece. Lokalne vlasti to tumace kao siguran znak da se bezbednosna situacija stabilizovala i da je separatisticka Oslobodilacka vojska Kosova na sirem podrucju porazena.

Uoci pocetka bombardovanja Kosovo su napustili predstavnici medjunarodnih organizacija, a zatim i gotovo svi izvestaci. Posle duze pauze, sada su pocele da dolaze grupe domacih i stranih novinara, naravno uz dozvole i odgovarajuce akreditacije. Lokalne vlasti kazu da to pokazuje kako se situacija postepeno normalizuje.

U najvecem pristinskom hotelu "Grand" smesteni su novinari turske televizije, agencije AFP i "Los Andjeles tajmsa", koji su od pocetka vazdusnih udara stalni gosti tog hotela. U hotelu "Park", takodje od pocetka napada, nalaze se fotoreporteri agencije Rojters i snimatelji TA AP.

U samom gradu unistena je stara zgrada poste i Privremenog izvrsnog veca (PIV), a projektili su padali i na groblje, kosarkasko igraliste kao i nekoliko stambenih objekata i autobusku stanicu. Od detonacija popucala su stakla na vecini zgrada, a sporedne gradske ulice su jos pune srce i komada metala. Posta je najgore prosla. Sa procelja zgrade zjapi ogromna rupa prouzrokovana direktnim pogotkom projektila. Centar grada bombardovan je cetiri dana nakon pocetka vazdusnih udara na Jugoslaviju, kada je poceo i masovni egzodus stanovnistva. Egzodus

Pre pocetka napada u Pristini je, kako se procenjuje, zivelo oko 240 000 ljudi. Racuna se da je grad do sada napustilo oko 100 000 stanovnika, oko 35 000 Srba i vise od 60 000 Albanaca. Tesko je, medjutim, proceniti koliko je u stvari ljudi otislo jer od 1981. godine na Kosovu nije izvrsen popis stanovnistva.

Snabdevanje glavnog grada Kosova bitno je popravljeno u odnosu na period od pre dve-tri sedmice, a novinari, koji su sve vreme bombardovanja bili u Pristini, pricaju da su nakon gotovo mesec dana bez voca nabavili jednu jabuku i gledali je celu noc. Danas se u Pristini u redovima ceka samo za za hleb i mleko. Situaciju otezava i to sto u gradu radi znatno manje prodavnica nego ranije, a u centru se snabdevaju i stanovnici okolnih pristinskih naselja. Cigarete su najdeficitarniji proizvod, ali nisu nista skuplje nego u drugim gradovima u zemlji. Snabdevanje je, medjutim, znatno otezano zbog toga sto su putevi izlozeni stalnim, zestokim napadima avijacije NATO-a. Izbeglice

Jedan deo izbeglica se polako vraca kucama, kao sto je ucinio i tridesetpetogodisnji Ejup Fejza koji je sa porodicom krenuo ka Makedoniji, ali je u neposrednoj blizini granice, posle oceve smrti, odlucio da se vrati u Pristinu.

"Krenuo sam da bezim jer su nedaleko od moje kuce neki vojni objekti, pa sam se plasio da nas nesto ne pogodi", kaze on. Fejza misli da su ljudi sa Kosova odlazili iz tri razloga: zbog borbi izmedju OVK i policije, zbog bombardovanja ili zato sto su, jednostavno, u opstoj nesigurnosti krenuli sa talasom izbeglica. Fejza je jos zaposlen u beogradskom "Soko Starku", gde su mu kazali da "sedi kuci, prima platu i ceka neka bolja vremena". Cini se da mu najveci problem ipak predstavlja nedostatak cigareta. On kaze da su njega i njegovu porodicu u nameri da ostane, podrzale i pomogle prve komsije Srbi, sa kojima se dobro slaze.

"Kada je pocelo bombardovanje, muz i ja smo otisli da zivimo kod sina u zgradi koja se nalazi u neposrednoj blizini poste. Svi su bezali u podrum, samo stari i ja na osmi sprat. Kada je puklo, toliko se tresla zgrada da smo odlucili da se odmah vratimo kuci", rekla je starija gospodja Vera iz pristinskog naselja Dragodan. Ona i njen suprug Slavko dane provode u pricama sa komsijama i sredjujuci bastu. Kaze da je prestravljena od eksplozija i da ne moze da spava bez pilula. Ona ne ide u grad, a muz je taj koji s vremena na vreme nabavlja hranu i druge potrepstine. OVK

Srpski izvori u Pristini kazu da" OVK" deluje jos samo u podrucjima oko Kosovske Mitrovice, Suve Reke, kao i, u manjoj meri, u okolini Decana. Rec je o manjim grupama koje su veoma opasne za pripadnike Vojske Jugoslavije i policiju. Grupice "OVK" krecu se blizu izbeglickih kolona, sto otezava vojne operacije protiv njih.

Deo pripadnika "OVK" uporno pokusava da se probije na albansku teritoriju, dok su se drugi odlucili za prelazak u "totalnu gerilu", cekajuci "bolje dane" za pocetak novih akcija. Problem za te grupe predstavlja i nedostatak hrane i municije. Neposredno nakon pocetka vazdusnih udara NATO-a na Jugoslaviju, "OVK" je pokusavala da izvrsi znacajniju mobilizaciju medju raseljenim Albancima na Kosovu, koji su krenuli prema makedonskoj i albanskoj granici. Na Kosovu, prema srpskim izvorima, ima vise od 150 000 vojnika i policajaca pod oruzjem koji se svojski trude da polozaj "OVK" ucine nepodnosljivim.

Albanski separatisti su do sada koristili takozvanu hosiminovsku metodu mobilizacije - napadali bi policiju u blizini sela, nakon cega bi se povukli u to mesto i iz kuce pucali na policiju i zatim nestali u sumi. Usledila bi akcija policije i pretres sela, u kojem uglavnom ne bi nista bilo nadjeno, ali bi se "OVK" posle nekoliko dana vratila i mobilisala nove ljude medju onima koji su razgnevljeni upadom policije u selo.

Takav nacin mobilizacije stvara okruzenje u kojem OVK ne stiti narod, vec obrnuto, narod stiti "OVK". Pocetak bombardovanja i intenzitet borbi pojacali su strah medju stanovnistvom, sto je rezultiralo pomeranjem velikih grupa ljudi iz rizicnih zona. Nakon toga, "OVK" je ostajala bez logisticke podrske iz sela.

Srpski izvori u Pristini procenjuju da je na vrhuncu moci "OVK" pod oruzjem imala oko 30 000 ljudi. Broj pripadnika te formacije koji se trenutno nalaze na Kosovu je tesko proceniti. Srpski izvori kazu da je, svakako, rec o svega nekoliko hiljada naoruzanih ljudi koji se krecu u malim grupama. Rade Maroevic

(Beta)



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.