2529, jun 17 1999

BEZANJE SA KOSMETA

PRIKOLICE PUNE TUGE

"Dosli smo ovde, medju nase Srbe, pa kako Bog da, ce valjda bude dobro", kaze Rom od Suve Reke koji je sa izbeglim komsijama Srbima dosao u Beograd

Duge tuzne kolone izbeglog naroda ponovo se slivaju u Beograd. Ovoga puta s juzne strane.

U ponedeljak uvece ispred naplatne rampe u Bubanj potoku stvorila se citava kolonija izbeglog naroda sa Kosova i Metohije, medju kojima je najvise Srba. Izmorena nejac lezala je na traktorskim prikolicama ili na prikolicama kultivatora, a oni malo srecniji gnjecili su se u prenatrpanim putnickim automobilima. Sa njima su iscrpljeni i preplanuli starci, mnoge zene u crnom, ali i muskarci kojima se neizvesnost ocrtava na licu. Tu su zanocili. Kroz rampu do glavnog grada nisu mogli. Milicija je, ocito, odnekud imala naredjenje da tako postupi. A postupila je sa svoje strane uljudno, jer nisu oni krivi za takvu odluku.

Rampe za izbeglice podignute su tek ujutru. Nezvanicno smo od prisutnih policajaca i vojnika obavesteni da su zadrzani zato sto je prvo trebalo popuniti motel "Kolari" i neke centre u Smederevu.

Izmoreni i izgladneli narod upucen je na Avalu.

Kolone su nastavile da pristizu. U ranim popodnevnim satima na rampi u Bubanj potok iz starog "forda" prizrenske registracije izlaze cetvorica sredovecnih ljudi, Srba. Kod dezurnih policajaca raspituju se za izbeglice koji su tu zanocili. U toj turi su im porodice; njih su poslali cim je vojska pocela da se povlaci, a oni su ostali da zavrse jos neke poslove, da vide da li mogu nesto da prodaju.

- Ne valja, brate, nista, ako 'vako ostane - kaze najstariji od njih, moleci nas da ih sprovedemo do Avale.

Nadomak spomenika Neznanom junaku, srusenog Tornja i hotela "Avala", u hladu jedne livade na traktorskoj prikolici skupilo se petnaestak dusa. Dolazi gospodin, verovatno poverenik Crvenog krsta ili Komesarijata za izbeglice, da ih rasporedi gde da se smeste.

- Vi idete u Suplju stenu, imate dve sobe, pa se smestite. Ne vredi, nema vise! - kaze im.

Dok pale traktor, pristaju da kazu neku rec za novine. Svi su Romi, iz sela Lesane kod Suve Reke. Najstariji od njih Rustem Krasnici na neizvestan put krenuo je sa bolesnom suprugom, cerkom i unucetom.

- Morali smo da bezimo, kad nema niko da nas cuva - prica drhtavim glasom. - Imo' sam probljema sa oni teroristi, jer sam glas'o za Srbiju.

Vadi neki zamotuljak u maramici iz dzepa. Odvezuje i pokazuje: licne karte, jos neki dokumenti i dve clanske karte SPS-a, njegova i cerkina.

- Ja za Srbiju. Zivot sam dao za Srbiju. Gde smem da sedim tamo? Kad idu moji komsiji Srbi, gde cu i sa kim cu ja da zivim?! Kren'o sam sa nji...

J. Janjic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.