2532, jul 8 1999

POLITICKI MARKETING

SVE NASE RADNE POBEDE

Hoce li most kod Beske biti jos jedna u nizu nerealizovanih neimarskih vizija plasiranih u trenucima kriza i izbornih kampanja

Jeste nemoguce ali mi cemo, naravno, uspeti - sagradicemo most kod Beske za cetrdeset dana, javno je i svecano obecao predsednik Slobodan Milosevic na licu mesta, pred gradjanima kojima je za tu priliku obezbedjen prevoz da bi iz prve ruke culi najavu o pocetku obnove i izgradnje porusene zemlje. Odao nam je predsednik i jednu tajnu - doskocili smo NATO agresorima tako sto smo, jos dok je bombardovanje trajalo, tajno pravili delove koji ce sad biti ugradjeni u most.

Na pitanje zasto je od 46, sto porusenih, sto ostecenih mostova, izbor pao bas na ovaj u Beskoj, poznati graditelj mostova akademik Nikola Hajdin (jedan od tri srusena novosadska mosta njegovo je delo) za NIN kaze: "Beska je na autoputu, to je znacajna veza iz Madjarske, a pri tom nije srusen glavni raspon na Dunavu, nego deo prilazne konstrukcije, pa ga je moguce relativno lako i brzo osposobiti."

Zadati rok se priblizava - ostalo je manje od dve nedelje do najavljenog pustanja u saobracaj. Ocekujuci, pod uticajem predsednikovog upecatljivog TV nastupa, da na terenu zateknemo rusevinu, pitamo mestane Beske gde je taj most sto se gradi. "Sano pravo", odgovara nam jedan od njih, "ali vozite polako, da ne upadnete u Dunav". Na to su se svi prisutni gotovo ugusili od smeha.

Na drugoj, novosadskoj strani mosta zatekli smo radnike koji, kazu, danonocno u dve smene od po dvanaest casova rade kako bi ispunili predsednikovo obecanje dato javnosti. Most ce do 20. juna biti osposobljen za saobracaj, a srecna okolnost je upravo u tome sto nije ni srusen. Odnosno jeste, ali nije pao u Dunav kao sto bi laici zakljucili iz impozantnog TV nastupa sa dopunskom medijskom podrskom. Od mosta dugackog 2 250 metara sruseno je, srecom, samo prvo polje (izmedju dva stuba) na novosadskoj obali, u duzini od 45 metara. Za toliko ce sada most biti skracen, jer umesto nove betonske konstrukcije, radnici sipaju pesak na mesto gde je pala granata. Akademik Hajdin kaze da i ova varijanta, ukoliko se valjano uradi, moze da posluzi, a jednog dana moze se i zameniti betonskom konstrukcijom.

Arhitekta Dusan Djeric, projektant sanacije mosta iz Instituta za ispitivanje materijala, kaze za NIN da je ova varijanta brza, jeftinija i prakticno jedino moguca u ionako prenapregnutom roku od javno zadatih 40 dana (zasto bas 40, pitaju se skeptici, kad ovaj broj u srpskom narodu asocira na parastos). "Prvobitni most, koji je projektovao profesor Branko Zezelj, trebalo je da bude 200 metara duzi, pa je skracen. Sada smo i mi isli tom logikom", kaze Djeric. Na pitanje koji su se to delovi gradili u tajnosti jos tokom rata, arhitekta Djeric kaze da mu tako nesto nije poznato, osim izrade idejnih projekata. "Nista", dodaje "ovde nije smelo da se radi, da nam ne bi srusili ceo most".

Stara obecanja

Ovaj graditeljski poduhvat, koji je za potrebe pobednicke propagande malo modifikovan, uvecan i ulepsan, namece jedno zanimljivo pitanje - sta je to sve u proteklih desetak godina predsednik Milosevic svecano najavljivao (kao po pravilu pred izbore ili u nekoj krizi), a sta je stvarno do sada sagradjeno. Od brojnih graditeljskih i privrednih poduhvata navescemo samo one najgrandioznije i najpompeznije promovisane.

Pocelo se od famoznih brzih pruga. Tadasnji predsednik Srbije sastao se 22. januara 1991. godine sa predstavnicima francuskih kompanija, ZTP Beograda, CIP-a, Beobanke i Francusko-jugoslovenske banke radi izgradnje pruge za zeleznicu velikih brzina od Subotice do Dimitrovgrada. Sa Francuzima je tom prilikom potpisan i predugovor. To je ocenjeno kao "jedan od najvecih investicionih poduhvata koje ce Srbija ostvariti u sledecih nekoliko godina". Vrednost ovog posla je 3,5 milijarde dolara, sto obuhvata i dovrsavanje beogradskog zeleznickog cvora. Od tada je rekonstruisano tri kilometra koloseka kod Indjije, koliko je inace potrebno da brzi voz koji treba da postigne brzinu od 250 kilometara na cas - ukoci.

Kad su nam krajem maja 1992. godine uvedene sankcije, predsednik je svecano najavio "likvidiranje haosa i uvodjenje reda u privredni zivot zemlje", lezerno ignorisuci pitanje zasto smo prethodno dospeli u opisano stanje. Oktobra iste godine, kao i vise puta narednih godina, obecao nam je da je "ukidanje sankcija pitanje nedelja", a cuvenu izjavu da se "Srbija saginjati nece" predsednik je dao krajem novembra te godine, kad je posetio RTB Bor, novi rudnik Cerovo, poljoprivredno dobro "Salas" i hidroelektranu "Djerdap". Sasvim ozbiljno je tom prilikom tvrdio da RTB Bor "pod sankcijama postize bolje finansijske i proizvodne rezultate nego prosle godine". Dakle, prijaju im sankcije.

Tokom sledece 1993. godine, kad nam je proizvedena najveca hiperinflacija na svetu, zbog koje ulazimo u svetsku ekonomsku istoriju, obecanja je bilo koliko i dinara, otprilike sa istom vrednoscu.

Inflacija gasovoda

Pomenucemo samo najambiciozniji: septembra 1993. predsednik Milosevic primio je predstavnike ruske firme "Gasprom" i naseg "Progresa" (direktor Mirko Marjanovic), i tom prilikom najavio osnivanje konzorcijuma za izgradnju juznog kraka gasovoda kroz Srbiju. Potpisan je ugovor o izgradnji kapaciteta vrednog 800 miliona dolara. Osnivaci konzorcijuma su mesovito rusko-srpsko preduzece "Progresgas trejding" koje je glavni nosilac posla, zatim NIS, "Sartid" i "Beobanka". Predsednik je u toj svecanoj prilici izjavio da "izgradnja gasovoda pocinje u trenutku koji predstavlja prekretnicu u resavanju jugoslovenske krize", a zatim ponovo izjavio da "ovaj posao najavljuje pocetak kraja sankcija". Ovaj konzorcijum, obradovao nas je predsednik, predstavlja jezgro oko koga ce se okupiti veliki broj srpskih i ruskih preduzeca iz oblasti gradjevinarstva, masinogradnje, naftne industrije, trgovine i banaka. Sve u svemu, "Srbija ce moci da dobije sedam puta vise gasa nego sada". Slucajno, ovaj poduhvat najavljen je bas pred parlamentarne izbore u Srbiji.

Nije zasmetalo to sto je ruska stampa odmah objavila da nije potpisan ugovor nego tek "pismo o namerama" i da Ministarstvo inostranih poslova Rusije sa tim uopste nije upoznato. Cak je i "Politika" objavila, u cudu, da je jos pet godina ranije za isti posao vec osnovan drugi konzorcijum i da je MIN kao glavni izvodjac radova poceo projektovanje juznog kraka, pa nije jasno cemu ovo "dupliranje konzorcijuma".

Tri godine kasnije, opet je potegnut gasovod; u julu 1996. godine predsednik Milosevic ponovo je primio predsednika "Gasproma" Rema Ivanovica Vjahireva, ali je ovoga puta bilo reci o "uspesnoj saradnji na uvozu gasa", kao i o "realizaciji velikog zajednickog projekta izgradnje juznog kraka gasovodnog sistema u Srbiji od granice sa Bugarskom, preko Kosova i Metohije do sredisnjeg dela republike".

(Auto)put u buducnost

Tokom tromesecnih setnji zbog pokradenih lokalnih izbora, obavesteni smo o novom poduhvatu: direktori gradjevinskih firmi u stavu mirno, primili su direktivu od predsednika Milosevica da odmah krenu u veliku radnu pobedu, ovoga puta u gradnju transjugoslovenskog autoputa. Ovaj poduhvat trebalo je, u interpretaciji drzavnih medija, da nas odvede direktno u buducnost. "Svaka deonica koju budemo zavrsili i pustili u rad, bice jedna stepenica vise ka najvecim evropskim standardima u infrastrukturi", izjavio je predsednik. Od ovog transjugoslovenskog autoputa (za koji se ispostavilo da je poluautoput), do dana danasnjeg izgradjena je samo deonica u duzini od 55 kilometara, od Subotice do Feketica, ali ni ona nije proradila. Podrazumeva se da ju je predsednik (13. septembra 1997. po groznom pljusku) svecano otvorio. Usledilo je "veliko narodno slavlje", najavljeno je da ce ceo autoput biti zavrsen do kraja leta 1998. godine. Milosevic je izjavio da "imamo najveci porast industrijske i poljoprivredne proizvodnje... u nekim od tih oblasti napravili smo korake od sedam milja". To je, koliko znamo, uspelo pre nas samo Macku u cizmama. Stiglo se dotle da je i ta deonica bombardovanjem ostecena.

Poslednji graditeljski nastup pre bombardovanja predsednik je imao posle zemljotresa u Kolubarskom okrugu, doduse sa zakasnjenjem od mesec dana, kad smo se usred psihoze hocemo li biti (tada) bombardovani, naprasno podsetili zemljotresa. Tri dana smo gledali kako predsednik obilazi napukle kuce, pun razumevanja slusa uzrujane seljake, a onda izjavljuje da "treba mnogo i brzo da se radi, a ne da se mudruje. Sve kuce koje su za rusenje, moraju biti srusene, a domacinstvima treba obezbediti neophodan gradjevinski materijal. Domacini kojima nije bilo dovoljno sto su ugostili predsednika i slikali se za televiziju, nego su jos i bukvalno shvatili ovo obecanje, krenuli su da ruse svoje kuce i da malo "pomazu" nedovoljno efikasnom zemljotresu, ocekujuci gradjevinski materijal uz jedinu garanciju da je "predsednik obecao". Pristigle kolicine gradje bile su, medjutim, taman dovoljne samo da se seljaci medju sobom dobro zakrve. Ko ce sada pomoci da se podignu silne kuce ostedjene i do temelja porusene po celoj Srbiji tokom bombardovanja, jos se ne pominje.

Imala je i predsednikova supruga svoje neimarske vizije - od izgradnje kineske cetvrti u Beogradu (paranoici bi rekli, bolje to nego Kineski zid) do Diznilenda, jer su to odlike svetskih metropola. Urbanisticka vizija SPS-a, nazvana "Europolis, Beograd 2000. - Beograd na Savi" takodje nije pocela da se ostvaruje, srecom, jer geolozi tvrde da je zemljiste na desnoj obali Save, predvidjeno za ovaj poduhvat, zapravo opasno kliziste, sastavljeno od lapovite gline.

Od svih nabrojanih (i nenabrojanih) graditeljskih poduhvata jedan je srecno okoncan: kao "odgovor na agresiju svetskih mocnika" u Pozarevcu je, u rekordnom roku, upravo izgradjen "Bambipark" udruzenim snagama tamosnje opstine, holding kompanije "Bambi" i preduzeca "Madona" ciji je vlasnik Marko Milosevic. Naglasavajuci da radovi nisu prekidani ni tokom agresije na nasu zemlju, Milosevic junior je rekao da "realizacijom ovog projekta na najlepsi nacin brinemo o buducnosti mladih narastaja". Posto im je sve drugo, je li, obezbedjeno, sada "narastaji" imaju i gde da se zabavljaju. Valjda se podrazumeva, ako plate ulaznicu. Rat je zavrsen, mora da se privredjuje. Biljana Stepanovic

Foto: Dragan Milosevic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.