2534, jul 7 1999

NEDELJNIK

UPOTREBA GENERALA

Tito je svoju vojsku zvao - narodna. I mnogo je polagao na nju. Racunao je da je njegov narod zadovoljan i da opasnost preti jedino spolja.

Predsednik Milosevic, koji je preuzeo glavu i srce JNA, iako (ni)je ucestvovao u cetiri rata (pocelo je sa slovenackom TO, a zavrsilo sa planetarnim NATO) nije mnogo polagao na SMB uniforme. Vise je voleo plave. A da nije lose da vojska bude narodna, setio se tek kad su nase nebo zamracile hiljade borbenih aviona. Bilo je to, kad je od svoje drzave prezrena i odbacena VJ usla u rat sa najvecom silom koju je svet ikad video.

Zacudo, ispostavilo se da su "otpisani", ipak vrhunski znalci svoje vestine, te ce rat (misli se na rat u uzem smislu reci, vojne operacije) doneti "minimalnu stetu jugoslovenskim snagama i maksimalnu stetu ugledu Alijanse" ("Fajnensel Tajms"). Pentagon je vec pokrenuo istragu o ucincima toliko i tako skupe vojne operacije. Britanci takodje. A predsednik Jugoslavije je jos u toku rata razumeo da nije lose da se insistira u javnosti na tome da je on Vrhovni komandant VJ!

Kad je okoncan ovaj, sa racionalne tacke gledista ipak somnabulni rat, ispostavilo se da je jedina "organizovana drustvena snaga" u zemlji koja ima kakvo-takvo poverenje naroda - vojska. Pa su vojnici, iako dobijaju plate sa nekoliko meseci zakasnjenja (a komandant korpusa ima oko 4 500 dinara) - zasuti priznanjima najzvucnijih imena. Ali, uskoro se ispostavilo da ni crtaci jos nisu iscrtali ta ordenja koja su deljena, a kamoli kovnice da su ih skovale. Ipak, vlastodrsci nisu mogli da propuste trenutak. Kao da zivimo u nekom od Nusicevih komada.

Predsednik SRJ, kao vrhovni komandant, reklo bi se, sada logicno racuna da je VJ njegov adut u "odsudnoj politickoj bici" koja se sprema. Ipak, bice da on ovoga puta gresi. To sto nacelnik Generalstaba general Dragoljub Ojdanic porucuje "onima koji traze smenu jugoslovenske vlasti da nece dobiti narodnu podrsku" slabo da odrazava raspolozenje u vojsci. Ne bi se moglo reci da tako o "narodnoj volji" misli i oficir koji pred pobunjenim rezervistima slegne ramenima i kaze: Nisam ja guverner NBJ da bih vam mogao dati zaostale plate i dnevnice. Tesko da nacelnikovo uverenje moze deliti i visoki oficir koji sada mora da ide na pregovore sa direktorima komunalnih preduzeca i moli da ovi "civili" - do juce neustrasivim herojima - dopuste da racune za vodu, smece, telefon i struju placaju na rate. Tesko da iko ne razume koliko je to ponizenje za ratnika: do juce oci u oci sa Veslijem Klarkom, a sada saterani na saltere da pred znojavim, a kao zabrinutim cinovnicima cvile za ratu vise.

Predsednik Milosevic i njegovi sledbenici suocice se i s tim da nacelnika Generalstaba (ma kakva da je bila njegova stvarna uloga) ni narod ni narodna vojska ne dozivljavaju kao Kutuzova ovog rata. Narodni junaci pre svih su generali Pavkovic i Lazarevic.

Njih vec pitaju: "Da li su generali uz narod?" General Vladimir Lazarevic je u jednom TV-programu odgovorio diplomatski: "Gledalac neka proceni sam." Da, gledalac upravo to i radi. On tako sta ne bi ni pitao generala Ojdanica, odnosno ne bi ga pitao tako dobronamerno. A takvih je dosta. I bice ih sve vise. (Vidi NIN-ovo istrazivanje javnog mnjenja.) Narasta i kolektivno osecanje da su bas oni - narod. Oni onda ocekuju da narodna vojska bude uz njih.

Eventualno ukljucivanje oficira u politicke igre, na strani predsednika Milosevica, komplikuje i sveze secanje o bezobzirnoj jednokratnoj upotrebi visokih oficira i generala u poslednjoj deceniji. Kadijevic, Adzic, Sljivancanin, Mrksic, Mladic i njegov ratni generalstab, Perisic... Kakvi god da se njima mogu staviti prigovori, zajednicko im je da su odano sluzili "vrhovnom komandantu", a da su onda baceni u sam pakao, sto se u knjigama koje su oni ucili zloslutno zvalo "smetliste istorije". Uz njihov odlazak nije uprilicen ni kurtoazni ritual koji bi doneo javnu pohvalu za doprinos, te dao tom cinu (mozda nuznom) ton elementarne dostojanstvenosti do cega vojnik i svaki ziv covek drzi.

Nevolja ratnika nizih cinova i redova jos je dramaticnija. U proslom veku jednom "znacajnom srpskom realisti" (Laza K. Lazarevic) palo je u deo da nam ostavi sliku za citanke koja se usecala u mozgove desetina generacija. Docekujuci vojnika invalida otac ce, slomljen i ocajan, reci: "Hvala bogu, samo kad si ti ziv! Sve ce opet dobro biti. Ovo - on rukom napipa staku - ovo ce narod pozlatiti!" Zlokob reci "Hvala, braco! Drzi, tata!" citan je kao skolska lektira sto godina sa nadom da nikad nijedna (srpska) drzava to vise nece dozvoliti. Evo, narod i narodna vojska doziveli su danas da padnu do svojih najdubljih strahovanja.

Zbog svega toga se, dakle, cini da predsednik SRJ gresi kada ceni da je VJ njegov jaki adut pred "odsudnu bitku". A kako bi i mogla biti kad predsednik Udruzenja boraca rata od '90. u Nisu moze zahteve da objasni ovako prosto: "Mi ne trazimo nista vise od onog sto su dobili policajci. Njima je isplacen sav novac za vreme provedeno na ratistu." Zato, u stvari, moze biti da se uskoro narodna vojska vraca na predratni polozaj. U zapecak. Ovde ce, verovatno, pre biti posla za profesionalnu policiju.

Slobodan Reljic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.