2535, jul 29 1999

SUSRET: MIROSLAV TODOROVIC, SUDIJA

GLAVA U PESKU

Paralela izmedju proslog i sadasnjeg vremena, kada je sudstvo u pitanju, skoro je nemoguca. Sudija Mihailo Djordjevic pred smrt je rekao: "Dodje li do razgradjivanja nove Jugoslavije, obelodanice se koliko smo mi sudije ugradili kostiju nevinih u njene temelje"

Nije cest slucaj da ugledni sudija bude izlozen brutalnom nasilju, i to jos zbog svojih spisateljskih i literarnih vestina. To se upravo dogodilo Miroslavu Todorovicu, sudiji Okruznog suda u Beogradu. Posle slucaja u kome je osetio tezinu "ulicne pravde", dugogodisnji sudija za NIN objasnjava trenutno stanje u nasem pravosudju, polozaju sudija i mnogim nepravilnostima u nasem zakonodavstvu. Nedavno mu je iz stampe izasla knjiga "Sudija smrti".

- Kako je knjiga ugledala svetlost dana, poceli su da me opsedaju banditi i izrodi, pozivaci na pobunu i rusenje ustavnog poretka i legalno izabrane vlasti, a sve to kombinovano sa najzloslutnijim pretnjama i najcrnjim pogrdama "kaznjenicke ruke", koja me je stigla na Uskrs. Usred dana, u senci zaklonjenoj od pogleda, ispred moje stambene zgrade. Nameravao sam da precutim razlog mog teskog povredjivanja i bola, vise u dusi nego u telu, zbog prostorne i vremenske podudarnosti sa ubistvom smelog novinara i publiciste Slavka Curuvije. Onima koji su posegli na moj zivot porucujem da je bog bio i da ce ostati moj zastitnik.

Zasto sudije u vasem romanu zovete "sudije smrti" i sta bi u njenom sadrzaju moglo biti toliko skakljivo da bi dovelo i do fizickog napada na vas?

- Sadrzajno, knjiga je posvecena deliocima pravde koji su svojim podanickim presudama slali u logore smrti sve sto im je dopalo saka. Podjednako musko i zensko, mlado i staro. Rec je o posednicima oltara pravde koji su za uzor uzeli Urliha, nemackog pravnika na "privremenom" radu kod Staljina, koji je, pocev od 1936. godine pa do pedeset i neke, ispisao umrlice za blizu milion obicnih ruskih dusa. Kralj nasih "sudija smrti" olicen je u Milonji Stijovicu, poratnom vojnom sudiji, koji je u ime demokratskog narodnog preporoda otpremio u duboke vlazne jame, rastrkane skraja na kraj Beograda, nekoliko hiljada pogresno opredeljenih gradjana i onih koji nisu stigli na vreme da se opredele. Njemu uz rame je i Kragujevacanin Mihailo Mika Djordjevic, sudija koji je osudio na smrt Dragoljuba Drazu Mihailovica, djenerala jugoslovenske vojske u otadzbini i ministra vojnog, i jos 11 vidjenijih Srba. On je stavio posmrtnu tacku Kraljevini Jugoslaviji i postavio kamen temeljac Titovoj drzavnoj tvorevini. Nisu zaobidjeni ni ostali delioci pravde zahvaceni "urlihizmom". Cvrsto verujem da sam potpuno rasvetlio monstruozno pogubljenje nacionalnog "cice", kome je mladodobni ministar srpske policije Slobodan Penezic Krcun klestima pocupao bradu pred samrtnickom jamom. Mislim da sam, uz pomoc ljudi probudjene savesti, razoblicio izdajstvo i likvidaciju misterioznog komandanta Gorske garde Nikole Kalabica.

Koji su jos ugledni gradjani osetili "pravdu" takvih sudija?

- Pridev vernog sluge rezima i kasapina nevinih pristaje i sudiji koji je poslao na dvadesetogodisnju popravnu robiju profesora dr Lazicu Markovica, pravnog teoreticara i najsuptilnijeg poznavaoca srpsko-hrvatskog pitanja, naucnika koji je polovonu svog robijaskog staza proveo u zatvorskom klozetu sa cistackom metlom i krpom i koji je po Titovoj naredbi isao na dodatno petogodisnje prevaspitavanje da se ne bi odazvao pozivu sazivaca Pariskog kongresa svetskih "civilista" na kojem je trebalo da se pojavi kao uvodnicar. Takva naucna velicina skoncala je na tavanu u iznudjenoj slobodi. Na nasu sramotu, slucaj ovog tragicnog naucnika ponovio se mnogo godina kasnije sa pravnikom i filozofom svetskog renomea, prof. dr Mihailom Djuricem, koji je zbog naucnog upozorenja da ce usvajanjem rusilackih amandmana, kao najave razbijackog Ustava iz 1974. godine, zaradio jednogodisnju besplatnu hranu i stanovanje u pozarevackoj Zabeli.

Moze li nase vreme da iznedri "sudije smrti"?

- Ideoloski ostrascene i racundzijske sudije nisu proslost. One se tu i tamo oglasavaju kao podupiraci vladajuceg rezima, ostrim i efikasnim kaznama izrecenim obicnim gradjanima zbog spontanog nezadovoljstva, cak i posalice na racun "nedodirljivog". Ipak, autohtone drzave i njihovo sudstvo su nepovratna proslost. Povelja UN o ljudskim slobodama i pravima coveka je sveobavezujuca i tamo gde se prekardasi, deluju ekonomske i politicke sankcije, kombinovane sa upotrebom vojne sile. U tim okolnostima insistirati na suverenitetu i integritetu u bilo kom domenu potpuno je kontraproduktivno. Stoga je paralela izmedju proslog i sadasnjeg vremena, kada je sudstvo u pitanju, skoro nemoguca. Sudija Mihailo Djordjevic pred smrt je rekao: "Dodje li do razgradjivanja nove Jugoslavije, obelodanice se koliko smo mi sudije ugradili kostiju nevinih u njene temelje."

Kako vidite danasnje pravosudje i sudijsku profesiju kod nas?

- Pravosudje je od vajkada narodno ogledalo i od nacina na koji ono funkcionise zavisimo svi mi. Nase pravosudje postojano je onoliko koliko u njemu sede sudije spremne da se zrtvuju za opste dobro. Sa drzavnog aspekta apsolutno je nevazno kako se i koliko sudi, naravno ako nisu u pitanju "visi ciljevi". Danasnjem sudiji od nacina sudjenja ne zavisi ni karijera, ni plata, ni stan. Ama bas nista. Ministarstvo pravde i druge institucije koje se kite nasim perjem su za pravosudnu bazu nesto tudje i daleko i ako bi kojim slucajem nestali, ne bi se to nigde mnogo osetilo. Na svoje postojanje one podsecaju povremenim oduzimanjem dnevnica od ionako nesnosljivo malih sudijskih plata i dodelom tekstilnih bonova dovoljnih za donji ves i eventualno za jednu kosulju. Jedan od ministara nase pravde obrecnuo se na sudije, koje su zbog teskih uslova rada zapretile odlaskom u advokaturu, ili u neko drugo unosnije zanimanje, recima: "Idite slobodno, od Vranja do Nisa i koji kilometar dalje, ima pravnika za nekoliko punih kamiona."

Prosle godine ste izjavili da se kao obican gradjanin nikada ne bi obratili nasem sudu za zastitu svojih prava. Zasto?

- Na ledja "podmladjenog", materijalno potpuno neopskrbljenog sudstva svalio se nepodnosljiv teret. Samo zakazivanje rocista i rasprava smatralo se dobitkom. Komplikovani postupci otezali su se u nedogled. Opsada sudijskih kabineta postala je svakodnevica. Izvrsenje tesko dostupnih presuda, optereceno svakojakim prigovorima, zalbama i tuzbama, postalo je najjace sredstvo za srcane udare parnicnog pobednika.

Kako se danas postaje sudija i kako se napreduje u pravosudju?

- Tamo gde je sudijska funkcija cast i najvisa moralna odgovornost, do sudijskog pijedestala stize se mukotrpnije nego do visoke drzavne funkcije. U tim sredinama kada se kaze: "Eno sudije", pomisli se na obrazovanog coveka, bar malo pismenijeg od najpismenije stranke i okoline koja ga okruzuje. Prototip sudije kome je cestitost tal, a osnovna vrlina i znanje svakodnevna potreba, zahteva ozbiljnu drzavu, licni trud i vreme. Neka drugi kazu zasto se kod nas za predsednika Ustavnog suda imenuje nepravnik, za republickog tuzioca postavlja opstinski tuzilac, za sudije Vrhovnog suda osobe koje ne znaju gde sede sudije a gde stranke, nesposobne da protumace ozbiljniju prvostepenu presudu. Za predsednika suda se postavlja pravnik bez sudijskog staza, za ministra pravde clan direkcije JUL-a.

Koje bi najvece mane danasnjeg pravosudja?

- U pravosudju Srbije vlada privid nezavisnosti i samostalnosti, posto izvrsnoj vlasti uspeva da sudijsku funkciju pocinovnici. U stvari, u primeni je pravilo: unizi, pa vladaj. Uticaj sudija na vitalna pitanja pravosudja nije vise ni simbolican. Sve to dovodi do sporovoznosti u presudjenjima i pomanjkanja kvaliteta sudijskih odluka. Krivicu za takvo zalosno stanje snose i sudije cije su glave zabijene u pesak. Pre nekoliko dana prostrujala je vest da je predsednica Privrednog suda u Beogradu pozvala redarsku sluzbu da izbaci sa sastanka kolegijuma sudije sa kojima se ne slaze. Posto sudije nisu reagovale, precutno su priznale da je sudijska samostalnost samo sanak pusti.

Da li nas ustav i zakonodavni sistem afirmisu najvece ljudske vrednosti, kao sto su sloboda gradjanina, zastita imovine, ostvarivanje prava na rad i egzistenciju i duhovno bogatstvo coveka?

- Nas prvi ustav, iz 1946. godine, sadrzi preambulu o slobodama, pravima i duznostima coveka i gradjanina. One su sa manjim ili vecim modifikacijama prenete i u Ustav ove okrnjene Jugoslavije. Zakon o preduzecima iz 1988. godine omogucio je da se preko noci drustveni kapital pretoci u privatno vlasnistvo. Novi titulari svojine postali su neprikosnoveni gospodari ljudi i imovine. Rad na crno se odomacio, a otkazi se dele prostim urucenjem radne knjizice. Tako je pravo na rad postalo utopija. A zna se, gladnom - sloboda je teret. Radnik, koji je transformacijom vlasnistva ostao bez svog radnog mesta i imovine koju je ugradio u svoje preduzece, ne zna koga bi tuzio, a jos manje kako ostvario sudsku zastitu. Na to pitanje ne moze ni sud da mu odgovori. Nasim pozitivnim zakonodavstvom caruje rasomonijada. U sumi pozitivnih propisa jedan zakon nesto dozvoljava a drugi zabranjuje. Vrhunac svega je vladavina uredbi, odomacenog sredstva za zloupotrebu vlasti. Ne znam nijedan podzakonski akt sa ovim imenom koji bi izdrzao objektivnu ocenu zakonitosti.

U kojoj meri danasnje politicke strukture mogu i zele da projektuju novo i moderno zakonodavstvo koje ce naseg gradjanina inkorporirati u moderne svetske tokove?

- Ako ova vlast, ili ona dolazeca, ne rascisti cije je sta u ovoj drzavi, bice zabelezena kao zlocinacka. Moc vlasti nad pojedincem suzbija iskljucivo jasnim i postenim zakonima. Vladajuca struktura nije kadra i voljna da se posveti tom ogromnom poslu. Jedan od pretendenata na predsednicki presto ovako je prokomentarisao nuznost ustavnog i zakonodavnog preuredjenja zemlje: "Ma, pusti to, kad dodje vreme, prepisacemo engleske zakone". Ispade da srpski opanak i engleska cizma muce istu muku.

Mozemo li se i, ako mozemo, kada cemo se osloboditi nametnute kvalifikacije da smo proskribovan narod sklon mnogim istorijskim nepravnim oblicima ponasanja?

- Srbija danas podseca na dete koje je majka isterala iz kuce. Na Srbina, sa ruznim epitetom agresora, nasrce ovih dana ko hoce. Posmatrajmo, za trenutak, koliko smo u pravu, a ostali svet u zabludi. Nismo primetili da je Srbija postala zemlja jedinaca, pa ako nam je stalo do njene buducnosti, onda je sacuvajmo, izmedju ostalog, i modernim pravnim poretkom. U obema nasim republikama ima mnostvo pametnih ljudi, kojima treba pruziti priliku. A onima koji su ostali bez ideja, odnosno koji su umorni i ne poznaju svoj narod, pozelimo miran odlazak u drugi zivot.

Slobodan Ikonic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.