2535, jul 29 1999

MISTERIJA OSIROMASENOG URANIJUMA

VISNJE IZ BEGALJICE

Na Kosovu su, nema sumnje, korisceni radioaktivni projektili. Ali opalo je i lisce sa visanja na plantazi u Grockoj, a Kinezi traze novu lokaciju za ambasadu u Beogradu. Strahuje se da bi "neko" mogao obustaviti istrazivanja vezana za osiromaseni uranijum, kao sto se vec desilo u Republici Srpskoj

Prilikom napada na zgradu RTS-a u Beogradu NATO je koristio bombe sa punjenjem od 100 kilograma uranijuma-238 i upaljacem od trotila, objavio je prosle nedelje moskovski list "Novije izvestija". Nasi eksperti su, medjutim, ovo samo ocutali, a Srpko Markovic, direktor Zastite u Institutu za nuklearne nauke u Vinci, tvrdio za NIN da to nije istina. "Bujanovac je najseverniji deo nase zemlje na koji je bacena bomba s osiromasenim uranijumom. Nije zabelezena povisena radioaktivnost u Beogradu i Srbiji izvan Kosova. Izvrsili smo oko 100 merenja beta i gama zracenja, pa i na zgradi RTS-a, i svi nalazi bili su negativni. Uzorak nije uzet samo posle bombardovanja kineske ambasade, ali i to ce biti ucinjeno", obecava Markovic. Da li je vrseno i merenje alfa zracenja? "Ne", kaze Markovic. "Nije bilo potrebe, a to je ionako skup poduhvat."

Medjutim, "osiromaseni uranijum emituje upravo alfa i niskoenergetsko gama zracenje, koje je nemoguce otkriti merenjem beta i gama zracenja pa stoga nije ni cudno sto su nalazi bili negativni", tvrdi mr Nada Ajdacic, bivsi rukovodilac Sluzbe za istrazivanje biosfere u Institutu za nuklearne nauke u Vinci. To znaci da su radioaktivne bombe mozda, ipak, bacane i po Beogradu. Uostalom, i Kinezi su vec zatrazili novu lokaciju za svoje predstavnistvo u Jugoslaviji.

Osiromaseni uranijum (depleted uranium) zapravo je otpad iz atomskih centrala, beskoristan ali i dalje radioaktivan. Samo Amerikanci imaju nekoliko desetina milijardi tona DU-a s kojim dugo nisu znali sta ce s njim, ali su se posle mnogih testova na sopstvenom stanovnistvu dosetili i poceli da prave bombe u koje stavljaju osiromaseni uranijum. Masinerija je tako pokrenuta i sada ju je tesko zaustaviti. Otpad je postao veliki posao. Prema zvanicnom obrazlozenju, DU se stavlja u projektile da bi im se povecala probojnost. Ovakvo oruzje ubrzo je proglaseno konvencionalnim, dozvoljenim sredstvom za ubijanje, a pocetkom ove decenije americki Senat usvojio je preporuku da DU bombe pocnu da se koriste u "sukobima ogranicenog dometa".

Zalivski sindrom

Onda je dosao Zalivski rat, zatim rat u Bosni a sada i u Jugoslaviji. Amerikanci su, zajedno sa ostalima, iskoristili priliku da se oslobode suvisnog tereta, a pri tom i zarade prodajuci ovo oruzje saveznicima i prijateljskim zemljama koje ratuju u raznim delovima sveta.

Osiromaseni uranijum oznacen je kao glavni krivac za tzv. zalivski sindrom, od koga pati veliki broj americkih vojnika, veterana iz rata protiv Iraka. Sa sigurnoscu se tvrdi da izaziva i leukemiju, rak u razlicitim vidovima, da se prenosi i na potomstvo koje se radja s razlicitim anomalijama, poput slepljenih prstiju na rukama novorodjencadi, jednim okom, nosom koji je na mestu na kome inace nikako ne bi smeo da bude.

Jedno istrazivanje u Americi pokazalo je da je cak 70 odsto dece veterana iz Zalivskog rata, koja su rodjena posle njega, na svet dosla sa razlicitim poremecajima posto su njihovi ocevi bili u dodiru sa ovim "konvencionalnim bombama".

A kako je u Bosni i Jugoslaviji? Zasad nema preciznih podataka jer ozbiljna istrazivanja ili nisu sprovedena, ili su sprecena - u Bosni na primer.

Istovremeno DU je i toksican, kao teski metal, i radioaktivan posto emituje radio-bioloski izuzetno opasno alfa zracenje (od oko 4,2 miliona elektron-volti, dok je samo 6 do 10 elektron-volti dovoljno da razbije molekul DNK u ljudskom telu) koje je, inace, oko 20 puta jace od beta i gama zracenja. Prilikom eksplozije osiromaseni uranijum rasprsi se u cestice precnika manjeg od 2,5 mikrona, koje u vidu aerosoli odlaze u vazduh i sire se kako vetar duva. Ove radioaktivne i otrovne cestice se unose u organizam udisanjem i prodiru u pluca, krvotok, bubrege ili organe za reprodukciju, odakle se, prirodno prenose i na potomstvo. Ali ni to, izgleda, nije sve.

Amerikanci su u medjuvremenu, i ne samo oni, DU poceli da preradjuju, cime je dobijen sinterovani uranijum koji je jos pogubniji posto dobija keramicku molekulsku resetku, hemijski neaktivnu, tako da je dekontaminaciju kasnije nemoguce izvrsiti. Bezopasan postaje tek kada mu prodje vreme poluraspada, ali tesko se bilo kome isplati da ceka na to posto ono iznosi vise od cetiri milijarde godina.

Slucaj Hadzici

Koliko je uranijuma palo na Jugoslaviju tokom rata? Kako tvrde Rusi, rec je o najmanje 30 tona uranijuma, "sto je isto kao da je u SRJ izgoreo nuklearni reaktor".

"Da bi se stekla predstava o tome sta je 30 tona uranijuma, treba se podsetiti da najveci ruski nuklearni reaktor, VVER-1000, sadrzi 60 tona uranijuma", pise u tekstu koji objavljuje "Novije izvestija". Nasi strucnjaci, medjutim, kao i ostali "nadlezni" za sve muke Jugoslovena, tvrde da radijacija nije povisena i da je stanje, bar u tom pogledu, pod kontrolom. Stanovnistvo nema razloga za brigu.

Nesto slicno dogodilo se i u Bosni, u Republici Srpskoj, gde je NATO bombardovao srpsku vojsku upotrebljavajuci bombe s osiromasenim uranijumom. Posle mnogo prituzbi gradjana na neuobicajene pojave koje su primecene u bombardovanim krajevima (sume su bile bez ijednog lista usred leta, ogroman porast bolesnih od leukemije i raka, promene na domacim zivotinjama), krajem 1997. godine dr Zoran Stankovic, patolog sa beogradske Vojnomedicinske akademije, pokusao je da pokrene ozbiljno, dugorocno naucno istrazivanje koje bi jednom za svagda pokazalo sta je uistinu osiromaseni uranijum i da li je toliko konvencionalan koliko se tvrdi.

Planirano je osnivanje tri istrazivacka centra u RS (Banjaluka, Pale, Doboj) iz kojih bi se vodilo ispitivanje. Javili su se mnogi strucnjaci iz inostranstva voljni da pomognu, medju njima i eksperti iz Japana, najugledniji u svetu po pitanjima radijacije zahvaljujuci americkoj pomoci i nemerljivom iskustvu iz Hirosime i Nagasakija. Pronadjeni su i donatori. I na kraju je sve zamrlo. Cijom krivicom?

Odjednom dr Stankovicu vise nije bio dozvoljen nastavak rada u RS. Obrazlozenje: da se srpski narod ne bi iseljavao. Ali ni to nije moglo da pomogne cak ni onima koji su se vec iselili. Uzasavajuci je podatak da je u kratkom roku u Bratuncu od leukemije i raka... umro svaki deseti od 3 500 ljudi izbeglih iz Hadzica, koje je NATO bombardovao konvencionalnim bombama sa osiromasenim uranijumom.

Obrane visnje

Ko je mogao da donese odluku o prikrivanju istine? "Radovan Karadzic licno zatrazio je da se ne objave podaci o posledicama bombardovanja osiromasenim uranijumom", kaze Branka Jovanovic iz Nove zelene stranke. Zasto? "Da se ne unisti poljoprivreda u Republici Srpskoj, govorio je."

Ali nisu samo bosanski Srbi doneli odluku o ovakvoj zabrani za RS, to su izgleda ucinile i vlasti s ove strane Drine. Pocetno interesovanje za preliminarne nalaze ekipe dr Stankovica naglo je prekinuto. Posle njegovog povlacenja, istrazivanja je preuzeo dr Bogdan Jamadzija, bivsi direktor Doma zdravlja Palilula, ali i on je ubrzo odustao.

"Ljudi iz vlasti nisu bili zainteresovani za te stvari, kao da su se plasili necega", kaze dr Jamadzija. Nezvanicno, kao glavni vinovnici zabrane oznacena su dva potpredsednika savezne vlade. "Zoran Lilic je zabranio istrazivanja u Bosni", kaze Branka Jovanovic. Nije lako, medjutim, poverovati u sve to,jer kakav bi covek mogao da naredi ovako nesto? Uostalom, zar bi mu tako nesto bilo dozvoljeno kad sa ovih prostora vise ne mogu da odu ni najpoznatija srpska deca?

U svakom slucaju, posle ovakvog bosanskog iskustva vracamo se jugoslovenskom, tvrdnjama da je radioaktivnim projektilima gadjano samo Kosovo i tome da "nema potrebe" da se meri alfa zracenje.

Ima pokazatelja da postoji mogucnost da su DU bombama gadjani i ciljevi u Srbiji van Kosova. Oko PKB-ove plantaze visanja u selu Begaljica, kod Grocke, tokom rata palo je sest NATO projektila. Posle bombardovanja, sa svih stabala lisce je "nestalo". Visnje su ostale na svom mestu, ali su promenile boju: postali su ruzicaste i bezukusne. Ista pojava zabelezena je i na plantazi i u okolnim vocnjacima. Seljaci svoje visnje nisu brali, ali je sa polovine PKB-ove plantaze, ukupne povrsine oko 10 hektara, plod obran. "Sume su ostajale bez lisca i u delovima Bosne koji su bombardovani DU bombama", kaze dr Zoran Stankovic. Pojavu iz Begaljice uocila je Mr Nada Ajdacic. Koliko je ovakvih primera u Srbiji?

Zazor prema ekspertima

Kako pise "Novije izvestija", "jugoslovenske vlasti odbile su ponudu Ministarstva odbrane Rusije da u SRJ posalje grupu eksperata koja bi izmerila nivo zagadjenosti zivotne okoline posle vazdusnih udara NATO-a. Dozvoljen je dolazak samo jednoj grupi strucnjaka iz Ministarstva za vanredne situacije, a i njima je povereno da mere samo naftne mrlje na Dunavu."

Nije zatrazena ni pomoc od Japanaca iako su oni, videlo se to u Bosni, i te kako voljni da pomognu, a dugo se otezalo i sa izdavanjem jugoslovenskih viza grupi eksperata iz Skotske i Nemacke. Tek 26. jula konacno im je odobren ulazak u SRJ. Bice zanimljivo videti rezultate njihovih ispitivanja, naravno ako nije postalo kasno za terenska merenja. Istovremeno, bez zatezanja odobren je ulazak ekspertskom timu Ujedinjenih nacija, koje su tokom rata ovde proglasavane za "americki servis". Moze se pretpostaviti koliko je Amerikancima u interesu da se objavi istina o njihovom "konvencionalnom oruzju". Sve ce biti jasno u septembru, za kada je vodja ove grupe Peka Havisto, bivsi finski ministar zastite zivotne sredine, najavio da ce rezultati istrage biti objavljeni. Havisto je ovih dana u Beogradu, ipak, ocenio da "ekoloske katastrofe nije bil".

Do tada, jasno je samo jedno: na Kosovu je u svakom slucaju veoma opasno posto su tamo zasigurno bacane bombe s osiromasenim uranijumom. Zbog "opasne ekoloske situacije" na Kosovu finski predsednik Marti Ahtisari i zvanicno je saopstio da "nijedan finski vojnik nece biti angazovan u sastavu Kfora". A odavde se Srbi izbegli (odnosno "interno raseljeni") sa Kosova gone na povratak na pradedovska ognjista.

Na kraju, ostaje samo pitanje da li ce se istina o osiromasenom uranijumu mozda prikrivati kao u Bosni? Ima li logike u tome da zrtva bombardovanja ne zeli da se sazna istina?

Smeju li "nadlezni" da se rukovode "strahom" da bi istina u narodu izazvala paniku? Da li se cutanjem moze zastititi nasa poljoprivreda i industrija zdrave hrane, poznata sirom Evrope (zito, maline, kupine, visnje) kad to prodajemo onima koji dobro znaju cime su nas gadjali?

Najjednostavnijom se, medjutim, cini pretpostavka da su Amerikanci "glavni" krivci za cutanje nasih. Jer, sta bi se dogodilo ako bi se sprovelo jedno zaista ozbiljno, strucno i nezavisno istrazivanje o posledicama osiromasenog uranijuma, kakvo je u Bosni zeleo da sprovede dr Zoran Stankovic? Mozda bi se dokazalo da su konvencionalne DU bombe neuporedivo monstruoznije od zabranjenog hemijskog oruzja, pa vise ne bi smele nekaznjeno da se koriste u "sukobima ogranicenog dometa" sirom nase planete. Oni koji su ih bacali, morali bi da uklone ostatke radioaktivnih projektila iz Iraka, Bosne, Jugoslavije i ostalih zemalja i da uniste silne zalihe jos neupotrebljenog DU oruzja. To bi ih onda vratilo na pocetno pitanje, na koje pravog odgovora jos nema: sta uraditi sa otpadom iz nuklearnih elektrana? O novcu potrebnom za ispravljanje ucinjenog i bruci koja bi izbila, da i ne govorimo. I zato je mnogo lakse opstruirati, na ovaj ili onaj nacin, ozbiljno istrazivanje, te da se sumnje u konvencionalnost DU bombi svedu na nekoliko novinskih tekstova i malo buke koju ce podici organizacije zelenih.

I tako, iako izmedju Iraka (predsednik Sadam Husein) i Jugoslavije (predsednik Slobodan Milosevic) nema bas mnogo istorijskih veza, neke slicnosti ipak nije tesko naci; jedna od njih je i to sto su obe drzave ratovale s Amerikom i bile zasute bombama s osiromasenim uranijumom. U Iraku se, medjutim, na njega retko ko osvrce. Nece se valjda slicno dogoditi i kod nas...

NIKOLA VRZIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.