2539, avgust 26 1999

(nastavak sa prve strane)

OPOZICIJA

OTREZNJENJE NA PREOBRAZENJE

Od mitinga dva putica - osnovni je utisak o opoziciji u Srbiji, koja ni ovoga puta nije uspela da se usaglasi o nacinu na koji bi se trebalo suprotstaviti rezimu

Miting od 19. avgusta nije ispunio ocekivanja onih koji su se nadali novom opozicionom jedinstvu, ali nije izneverio svoju preobrazenjsku simboliku. No, u svakom slucaju, za mnoge od prisutnih miting nije bio uspeh. Ali je bila katarza.

Posle visemesecne konfuzije, iskristalisali su se "sastavi timova" koji ce, svaki na nacin koji sami smatraju celishodnim, pokusati da Srbiju spasu od perspektive koja je, savim jasno, zima, mrak i nemastina, a ocrtavaju se i konture mogucih gradjanskih sukoba, raspada zemlje ili strane guvernature kakva postoji u BiH ili na Kosovu.

Kljucna rec je "prelazna vlada". Savez za promene (SZP) i SPO, jer o njima ce pretezno biti reci u ovoj prici, razilazili su se pre mitinga o koncept formiranja neke takve vlade. Stranka Vuka Draskovica zalagala se za "sporazum vlasti i opozicije" i za meko prizemljenje ka demokratiji uz pomoc savezne vlade koja bi bila prepustena Djukanovicevom Crnogorcu, jer, prema Ustavu, to im sleduje. Time bi se ubilo nekoliko muva: reformski premijer koji izoluje Milosevica i osigurava transfer ka promeni sitema, zadovoljenje opravdanih zahteva Crne Gore, i sve to, u legalnim okvirima i bez neprihvatljivog gubitka casti za ma koga.

Uglavnom se misli, mozda i netacno, da je ovakav plan osmislio Draskovic u saradnji sa predsednikom Nove demokratije Dusanom Mihajlovicem, cija politika niz godina nastoji da probudi konstruktivnu stranu Miloseviceve licnosti, nastojeci da drzi otvoreno polje za neku vrstu nagodbe. Sasvim neuspesno, treba li reci.

U Savezu za promene, mada nezvanicno, kazu da bi im ovakav plan, teoretski, odgovarao, ali uopste ne veruju u mogucnost da bi rezim predvodjen Milosevicem pristao na sustinski kompromis. Istorija Srbije pod Milosevicem je istorija ustupaka kada je vec kasno i nudjenja onoga sto je vec izgubljeno i zasto bi - veruju u Savezu za promene - ovoga puta bilo drugacije. Milosevic ne popusta - Djindjic to ponavlja jos od onog januarskog dana kada je, u jeku ulicnih protesta, boravio kod tadasnjeg srpskog predsednika.

Tako je nastala politika u se i u svoje kljuse, koja podrazumeva da ce Milosevic, protivno svojoj volji biti potisnut talasom nezadovoljstva koji SZP treba da artikulise, i da, simultano, vlast preuzme prelazna vlada eksperata koja bi, je li, obezbedila zimsko prezivljavanje bar za vecinu gradjana Srbije i pripremila dalje tranzicione procese. Inostrani faktor je znacajan jer bi takvoj vladi dao legitimitet tako sto bi je medjunarodno priznao i pomogao joj.

Medjutim, u SZP su konspirativni kad govore o nacinu obrazovanja takve vlade, bez sumnje zato sto je jasno da je rec o manje-vise revolucionarnom metodu. U osnovi projekta je da budu zaobidjene sve institucije iz prostog razloga sto ih je zaposeo Milosevic. Takodje, nije jasno, ili bar nece javno da kazu kako planiraju da fakticki uspostave vlast svoje prelazne vlade, kako da preuzmu poluge upravljanja zemljom, bez cega bi to bila samo jos jedna vlada u senci.

Izgledalo je pred Preobrazenje da dve opozicione grupe treba da se dogovore o tome kako inaugurisati prelaznu vladu: dogovorom sa vlastima i unutar institucija (SPO) ili pritiskom s ulice (SZP). I, naravno, o sastavu te vlade. Razlike dovoljno velike da pametan covek zakljuci kako se nikad nece dogovoriti, narocito ako se zna ko su igraci.

Posle mitinga, medjutim, SPO izgleda napusta ideju o prelaznoj vladi i saopstava da ce se posvetiti zalaganju za vanredne izbore. Razlog je taj sto se "deo opozicije", prema Draskovicevim recima, istrajno zalaze za "puc i nasilje". Istina, zadrzava jos malu mogucnost sporazuma o prelaznoj vladi, ali samo ako se pristane na njegov plan, a to je da pomenuti deo opozicije, zajedno sa SPO, pristane da se dogovor o ovome postigne u dijalogu s vlascu.

Na izbore se, kako je Vuk Draskovic objasnio u svom mnogocitiranom intervjuu Studiju B, nece izaci pod bilo kojim uslovima - zahteva se ukidanje zloglasnog Zakona o informisanju, deblokada medija (narocito RTS,) i izborni propisi u skladu sa standardima OEBS-a, sta god to znacilo.

Ako se plan Saveza za promene zasniva na nerealnoj proceni sopstvene snage, riziku od gradjanskih sukoba i nejasnoj ulozi koju bi u svemu tome imala Amerika, za plan SPO treba reci da ima tu manu sto ne kaze sta ce se dogoditi ako Milosevic jednostavno odbije sve zahteve koje bi mu Draskovic ispostavio. A da ce odbiti, ili bar da nece u celini prihvatiti onako kako je to Draskovic zamislio, o tome, valjda, nema dvoumljenja.

Opoziciono mnjenje najvise strahuje da ce se na neki nacin ponoviti situacija od pre dve godine - da ce nekim ustupcima uspeti da privole Draskovica da se pojavi na izborima, pogotovu sto istrazivanja pokazuju da SPO zaista stoji bolje nego ikad.

Posto je opoziciono telo definitivno podeljeno, pocela je bitka za pristalice, koja se vodi izmedju SPO i DS, i to je jos jedna slicnost sa situacijom pred poslednje izbore 1997. godine. Vaskrsao je i rascep u koaliciji "Zajedno" u Nisu - noc posle mitinga neko je u tom gradu polomio spomenik generalu Drazi Mihailovicu, a pored razlupanog spomenika nadjena je zastavica DS.

Zoran Zivkovic, gradonacelnik Nisa i potpredsednik DS, kaze da je ova stranka istog dana izdala saopstenje kako je razbijanje ovog spomenika jednako divljastvu, za koje su odgovorni oni koji su odgovorni i za Mihailovicevu smrt.

Branislav Jovanovic, predsednik niske vlade i predsednik SPO u tom gradu, kaze da je podneta prijava protiv NIN pocinioca i da se ne moze biti siguran ko je krivac. Poenta je ipak da su "pokvareni politicki i prijateljski odnosi u Nisu jer se DS u tom gradu nije ogradila od zvizdanja Vuku, a mi smo Djindjica ovde uvek prijateljski docekivali".

Ako je kome promaklo, ne samo da se implicira kako je negodovanje protiv Vuka na beogradskom mitingu organizovala DS vec se od niskih demokrata trazi i distanciranje od centrale u Beogradu.

Potpuno isto kao i pre dve godine. Odnosi izmedju SPO i DS u unutrasnjosti su uglavnom bliski i te ljude veoma ujedinjuje to sto su iskreno protiv rezima.

Iako je za istrazivanja i analize rano u ovoj jos konfuznoj situaciji, rast popularnosti SPO se mozda moze objasniti orijentacijom na birace radikala i socijalista. Bez obzira sto je, kada je SPO u pitanju, tesko predvideti njihove postupke (setiti se mitinga), izjave i drzanje njenih funkcionera, ukljucujuci i Draskovica, ukazuju da ipak postoji svest o tome kako se bez podrske ostatka opozicije ne moze ostvariti nijedan cilj. Ako bi, recimo, SPO izasao na izbore, cak i ako bi dobro prosao ipak bi skupio manje glasova od "crveno-crne koalicije". Te izbore i tu vladu u inostranstvu verovatno ne bi priznali, i opet bismo bili tu gde jesmo, s tim sto bi SPO potrosio ono kredita sto trenutno ima kod Amerikanaca i ostalih, koji najavljuju da ce biti bitni faktori u razresenju krize, svidjalo se to nama ili ne. A razresenje je, smatraju u Savezu za promene, razresenje, samo ako bude brzo jer je posle kasno. Draskovic tacno zapaza kad kaze kako je Djindjic previse samouveren kada zakazuje rokove za rusenje vlasti, ali u cemu je stvar, objasnjava Mladjan Dinkic. Naime, ako ce pokusati da sprece predskazanu zimsku katastrofu, moraju da preuzmu vlast do oktobra. Posle toga, tumaci Dinkic, interesovanje za to prestaje jer ce biti kasno da se bilo sta ucini, osim sto bi vlada koja bi bila na vlasti ponela odgovornost za ono sto bi se dogodilo, a ne bi nista mogla da promeni.

Drugim recima, kako sada izgleda, jedna od osnovnih poruka sa beogradskog mitinga opozicije mogla bi da glasi: videcemo se na prolece!

Srboljub Bogdanovic

SAVEZNICI OPOZICIJE

Dizanje ruku?

Ni dosadasnji specijalni americki izaslanik Gelbard, ni aktuelna vlast u Crnoj Gori ne ispoljavaju preterane simpatije za opozicione lidere u Srbiji

Posle duzeg odlaganja, Robert Gelbard putuje u Indoneziju, za americkog ambasadora. Kao izaslanik Sjedinjenih Drzava za Balkan, nije se proslavio. Nije uradio sto je trebalo da uradi ili je uradio sto nije trebalo, svejedno je. Ovih dana u Crnoj je Gori boravio njegov naslednik Dzejms Dobins i sastao se sa nekim liderima opozicije (Djindjic, Batic, Obradovic, Ilic, Covic, Isakov, Kovacevic, Tasic...). Sta su, zapravo, razgovarali, ne zna se. Kazu neki da je bilo govora o humanitarnoj pomoci i zastiti Srba na Kosovu. Bilo je govora i o demokratizaciji Srbije, kazace za Glas Amerike, uvece, Vladan Batic.

Iz Budve, ovi opozicioni lideri putuju u Berlin, na razgovore sa nemackim ministrom spoljnih poslova Fiserom. Cini se da Zapad, suocen sa idejom nemira i prevremenih izbora, ne gazi vise tvrdu varijantu. Istovremeno kad i Batic, i Ljiljana Lucic, potpredsednik Demokratske stranke, govori da ce njena stranka izaci na prevremene izbore, ako budu demokratski. To je novi momenat u stavu demokrata prema rezimu.

Posle razgovora u Berlinu, sve ce biti jasnije. Ako vec i danas sve nije jasno. Sad Mladjan Dinkic, posto je prvo optuzio Vuka Draskovica za sabotazu opozicije, napada i Savez za promene. Sto bi narod rekao - ode mast u propast.

Sve ovde, svakako, vrlo zanima sta je ambasador Gelbard radio na Balkanu, koga je podrzavao a koga rusio. Nazalost, prava istina o tome jos nije poznata. On o tome ne govori, sto je prirodno, o tome ne govori ni opozicija sa kojom se sastao u Herceg-Novom, sto je manje prirodno.

Kazu da Gelbard sad dize ruke od nase opozicije, a to radi i zvanicna crnogorska vlast. Zasto to radi Milo Djukanovic?

Setimo se, predsednik Crne Gore podrzavao je opoziciju u Srbiji i imao je lepih reci za nju (za neke vise, za neke manje, ali ni majka, kad ima previse dece, ne deli ljubav na iste delove).

Posle Gelbarda, pojavila se platforma za redefinisanje drzavnog uredjenja Jugoslavije, koja je tako srocena da malo ko veruje da ce od saveza (bilo kakvog) izmedju Crne Gore i Srbije ista ostati. Ta platforma i nije neka platforma za pristajanje brodova, vise lici na lansirnu rampu koja ima zadatak da Crnu Goru lansira iz Jugoslavije. Zato sto ona cak ne nudi ni savez drzava, sa konfederalnim uredjenjem (u konfederacijama, kojih u svetu vise nema, bar je vojska imala jednu komandu; prema predlogu crnogorske vlade sad bi svaka drzava komandovala vojskom na svojoj teritorijii), nego nudi Srbiji papir s porukom - uzmi ili ostavi.

Ko zna kome je taj papir upucen, a zna da je upucen Milosevicu, Seselju i Miri Markovic, vladajucoj koaliciji u Srbiji, krsti se levom. Kako neko uopste moze i da pomisli da ce ova sveta trojka pristati na ultimatum.

Ali, sasvim je sigurno da Milu Djukanovicu ne odgovara ni demokratizacija Srbije. Time bi, izgleda, opalo interesovanje Zapada za njega i on ne bi vise bio uzdanica Zapada u Jugoslaviji i na Balkanu. Drugo, kad bi se Srbija demokratizovala onda Crnogorci, koji su odavno izrazili svoj separatizam, ne bi mogli da kukaju na Beograd i ne bi mogli da valjano opravdaju svoju teznju ka otcepljenju.

Bice na Balkanu ko zna cega jos, pa ko prezivi, pisace. Ali, cini se, ipak, da vladajucem establismentu Crne Gore sada odgovara nemirna Srbija, jer moze da kaze kako ce i opozicija, ako dodje na vlast, prema Cetinju, Boki i Podgorici biti isto losa, kao i rezim danasnji. Ako bi doslo do velikih nereda pa ulicama i trgovima Srbije potece krv, to bi crnogorskim separatistima doslo kao kec na banku, jer bi na svaku pretnju iz Beograda umesto njih reagovao neki Klark ili Solana.

PETAR IGNjA



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.