2542, septembar 16 1999

(nastavak sa prve strane)

AUTONOMIJA

KOME VOJVODINA

Na vojvodjanskoj politickoj trpezi autonomija je, ocigledno, najtrazenija djakonija. Na madjarski, na madjarsko-madjarski, na mesovit nacin, teritorijalna, personalna, ekonomska...

"Vi Madjari imate dobru hranu, dobru muziku i dobre zene i sta ce vama da se bavite politikom. To ostavite meni... Sandor Pal danas citira ove reci Milana Panica koje mu je uputio kao savezni premijer, a Andras Agoston pamti slicnu situaciju:

Milana Panica sam upoznao na kanabeu predsednika bivseg Saveznog izvrsnog veca, pocetkom devedesetih. Bio je u drustvu svog ministra g. Tibora Varadija. O Madjarima je znao toliko da imaju dobra jela i da dobro kuvaju. Cak je i spomenuo ime neke kuvarice...

Ovo bedekersko znanje kratkovekog jugoslovenskog premijera evoluiralo je od tada do danas u naucnofantasticnu politicku opciju nedavno saopstenu budimpestanskom listu "Madjar nemzet", u kojoj Panic kaze da bi "Vojvodina mogla privremeno da pripadne Madjarskoj, jer bi Srbi (u Vojvodini) tako mogli lakse da udju u Evropsku uniju".

Da li je po sredi "glupost koju je proizveo slab srpski preveden na los madjarski", kako ce za NIN oceniti ovu izjavu Nenad Canak, lider LSDV, ili o "nesporazumu, jer niko u Evropi ne razmislja o promeni granica", kako ce to okarakterisati Istvan Ispanovic, poslanik SVM u Skupstini Srbije - svejedno. Ma kako nezgrapan ili pogresno protumacen, ovaj predlog - poklon Milana Panica samo je aktuelizovao pitanje: Kuda ide Vojvodina?

Legitimni partner

Koloplet politickih opcija koje se poslednjih godina nude Vojvodjanima (prema popisu iz 1991. bilo je dva miliona i 13 hiljada stanovnika na teritoriji severne srpske pokrajine, od cega 344 hiljade Madjara) upotpunjen je ovog leta formiranjem Privremenog nacionalnog saveta Madjara i time je neminovno povucena medjunacionalna crta izmedju "najboljih neprijatelja", kako je davno, jedne dubrovacke noci, sazeo tu srpsko-madjarsku idilu Jevrejin-Crnogorac Danilo Kis.

Na Svetog Istvana, 20 avgusta, koji madjarska nacija slavi kao dan svog prvog hriscanskog kralja, u Subotici je izabrano 46 od ukupno 55 predvidjenih clanova Privremenog saveta u ciji sastav su usle tri vojvodjanske madjarske stranke: Savez vojvodjanskih Madjara, Demokratska zajednica vojvodjanskih Madjara i Gradjanski pokret vojvodjanskih Madjara iz Sente. Tacnije, u ovaj savet su usli savezni, republicki i pokrajinski poslanici kao i odbornici u opstinama gde su Madjari vecina.

Jozefu Kasi, Sandoru Palu i Janosu Barecu nisu se pridruzili Andras Agoston (Demokratska partija vojvodjanskih Madjara), kao ni lideri Hriscansko-demokratskog pokreta vojvodjanskih Madjara i Hriscansko-demokratskog sjedinjenja.

Sta znaci ovo okupljanje, doduse ne bas svih, ali u svakom slucaju "ubedljivih 84 odsto madjarskog birackog tela u Vojvodini koji odsada predstavljaju madjarsku adresu kao legitimnog partnera vlastima", kako kaze Sandor Pal. Sta znaci dokument o autonomiji iza koga stoje ove tri stranke?

Istvan Ispanovic ce za NIN to ovako objasniti: Privremeni nacionalni savet Madjara treba da bude partner drzavi u resavanju problema nacionalnih manjina. A nasa ponuda je dokument u kome predlazemo autonomiju Vojvodine, personalnu autonomiju i teritorijalnu autonomiju severne Vojvodine. Trazimo autonomiju Vojvodine u okviru Srbije, slicnu onoj iz 1974. ali, naravno u danasnjim, promenjenim okolnostima. Dakle, ne zalazemo se za stvaranje republike, odnosno drzave Vojvodine kao neki drugi (na nase insistiranje ko su "drugi", prijavljen je Nenad Canak), vec za siroku autonomiju sa stvarnim nadleznostima u okviru zakonodavstva Srbije. Personalna autonomija bi obuhvatila sve gradjane madjarske nacionalnosti kroz Privremeni nacionalni savet koje smo oformili, dok bi teritorijalna autonomija severne Vojvodine vazila za opstine u Banatu i Backoj u kojima pretezno zive Madjari i gde se nalazi jedna trecina nasih kulturnih dobara, skola na madjarskom jeziku... Taj region su nasa vrata prema Evropi. Madjarska diplomatija nam je pomogla da se ovaj dokument o autonomiji dostavi medjunarodnim institucijama i clanicama Evropske unije.

Velika kuhinja

Jedan od autora ovog vojvodjanskog, svemadjarskog "Sporazuma o politickim i pravnim okvirima samouprave Vojvodine i vojvodjanskih nacionalnih zajednica" jeste Tibor Varadi, profesor Srednjoevropskog univerziteta u Budimpesti. Na osnivanju u Subotici, on je Privremeni nacionalni savet okarakterisao kao ozbiljan i odgovoran predstavnicki organ vojvodjanskih Madjara, dok je za Sporazum o autonomiji rekao da treba pre svega da ga prihvati "srpski partner". Upuceni kazu da je cela ova "madjarska rapsodija" proistekla upravo iz notne sveske nekadasnjeg ministra u Panicevoj vladi. Gradonacelnik Subotice Jozef Kasa je to prvi prihvatio, a potom i Sandor Pal, koji u ovoj koaliciji vidi pre svega "homogenizaciju madjarskih stranaka"

"Shvatili smo da Jugoslaviji, Madjarskoj i svetu moramo ponuditi opciju koja ce biti realna i prihvatljiva za sve. Ne zelimo prekrajanje granica, zelimo autonomiju, ali ne i otcepljenje. Mi smo autonomiju trazili jos 1992, i mislimo da je ovo sto sada nudimo posten kompromis izmedju sadasnje neprihvatljive situacije i prava na samoopredeljenje. Nama nije cilj da menjamo pasose vec da ova zemlja postane kompatibilna sa Evropom, da vodi politiku integracije, kaze Pal za NIN.

Koalicija stranaka koja stoji iza ovog dokumenta ce zajedno ici i na izbore kada ih bude. Andras Agoston, prvi lider madjarskog politickog pokreta u Vojvodini, ostao je mimo ovog ne bas do kraja jasnog Sporazuma poslatog doduse iz Subotice, ali mu je zig udaren tek u Budimpesti: (clan ekipe madjarskog premijera Orbana i predsednik Ureda za Madjare preko granice Tibor Sabo predao je plan za Vojvodinu i direktoru americkog Saveta za bezbednost u Evropi Stivu Flanegenu i dobio obecanje da ce biti "brizljivo proucen". Lider DSVM ne prihvata ono sto se servira iz takozvane "velike madjarske kuhinje".

"Izjava g. Panica u Budimpesti pogresan je gest zahvalnosti. Pogresno je, naime, misliti da madjarski opozicioni krugovi koji tamo lobiraju za njega, na celu sa Tiborom Varadijem, misle da bi Vojvodinu trebalo prikljuciti Madjarskoj, pa makar i privremeno. S druge strane, g. Panic, verovatno nenamerno, stvorio je prostor za napad na Savez za promene. Sto se tice zahteva Madjara u Vojvodini, sve ozbiljne analize dokazuju da oni traze personalu autonomiju. Na bipolarnoj politickoj sceni vojvodjanskih Madjara, Demokratska stranka vojvodjanskih Madjara podrzava taj zahtev. Na drugoj strani su oni, opet na celu sa g. Varadijem, koji ne zele autonomiju, vec se zadovoljavaju "minimumom manjinskih prava". Nacrt na bazi ovog principa, tzv. leh Varadi, izradjen je u vreme dok je g. Panic bio na celu jugoslovenske vlade. Sukob ovih politickih koncepata je aktuelan i danas. Savez za promene ovih dana treba da se odluci da li ce podrzati koncept personalne autonomije, nagovedjtava Agoston za NIN.

Kese i sestre

Na vojvodjanskoj politickoj trpezi autonomija je, ocigledno, najtrazenija djakonija. Na madjarski, na madjarsko-madjarski, na mesovit nacin, teritorijalna, personalna, ekonomska...

Za ovu poslednju se uporno zalaze prvi covek koalicije Vojvodina Dragan Veselinov ilustrujuci to sloganom: " Mi svi u Srbiji jesmo braca, ali nam kese nisu sestre". U proglasu koji se zavrsava recima "zivela slobodna Vojvodina", izmedju ostalog, stoji i ovo: "Ujedinimo se! A kada cemo se ujediniti, ako ne sada? Mnogo i nesebicno smo dali za Bosnu, i za Hrvatsku, i za Kosmet. Jedino za nasu nesrecnu bracu nisu nista dali beogradski kapitalisti i njihove vojvodjanske sluge. Sada je vreme da nahranimo i obucemo svoju decu, i da damo posla omladini, nasim radnicima i seljacima. Mi trazimo da Srbija ima samo jedan ustav, jednu zastavu, jednu vojsku, jednu diplomatiju, jedan novac i jednu carinu. U takvoj, jedinstvenoj Srbiji, Vojvodjani jedino zahtevaju autonomiju za svoju ekonomiju. To znaci da trazimo da zito bude placeno i da se njime slobodno trguje, da penzioneri uzivaju zarazene vece vojvodjanske penzije, da ucitelji i lekari imaju vece plate, da naftom upravljaju Vojvodjani, da sumama i prirodnim bogatstvima raspolazu Vojvodjani, da od urbanih carina i poreza u Vojvodini ostane onoliko koliko su Vojvodjani uplatili za njih, i da muzeji i arhivi pripadnu nasim gradjanima. Mi trazimo zakonodavnu, izvrsnu i sudsku vlast za Vojvodjane, u okviru pravnog sistema Srbije. Vojvodina je u Srbiji i tako ce uvek biti, ali u njoj mora biti autonomije za Vojvodjane. Da se zna ko je sta stvorio i ciji je novac."

Kada je cuo za madjarsku akciju prema Vasingtonu, u vezi sa ovim planom, predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Canak je porucio da vojvodjanski Madjari treba "svoje probleme da resavaju ovde u Vojvodini, jer sutra nece ziveti sa Amerikancima i Indijancima". Za izjavu Milana Panica kaze da je "ortodoksna glupost" i da tu ideju u Vojvodini ne podrzavaju ni najiracionalniji ekstremisti.

Kolektivne frustracije

Na nasu primedbu da je 20. avgusta, kada je u Subotici formiran Privremeni nacionalni savet Madjara, u Budimpesti istovremeno 10 hiljada pristalica ekstremnog nacionaliste Istvana Curke trazilo od Madjarske da anektira pola Vojvodine, Canak odgovara:

- Madjarska drzava ima kolektivnu frustraciju zbog Trijanonskog sporazuma s pocetka ovog veka, kada je zbog ostala bez trecine teritorije. Danas ideje o povratku teritorija imaju uporiste u ekstremnim desnicarima kao sto je Curka. Ali, i kada oni govore o "Velikoj Madjarskoj", ne traze celu Vojvodinu kako je to velikodusno ponudio Milan Panic, vec severni deo Backe i Banata, do linije Sombor, Srbobran, Kikinda. U svakoj varijanti, ta prica je budalastina ravna onom vicu da bi bilo dobro da zaratimo sa Amerikancima pa da im se predamo i budemo 51. americka drzava.

Pozivajuci se na svoje susrete sa brojnim drzavnicima, od Gerharda Sredera do Mila Djukanovica (sa ovim drugim se sreo prosle subote), kao i sa visokim zvanicnicima americke administracije, Canak za NIN objasnjava kako u ovom trenutku medjunarodna zajednica vidi resavanje statusa Vojvodine:

"Postoje, prakticno, dva koncepta. Jedan podrazumeva traganje za zastitom specificnosti nacionalnih manjina, a drugi podrazumeva regionalni subjektivizam u okviru Srbije. Oba plana se posmatraju u kontekstu demokratizacije Srbije, a ne u koordinatama njenog rastakanja. Jedine snage koje rade na rastakanju Srbije okupljene su oko Slobodana Milosevica. Nenad Canak ("izvikano najekstremniji autonomas", kako sam sebi udara cusku) ne bi da rastoci, ali bi da decentralizuje Srbiju. I to na sest federalnih jedinica koje bi imale razlicit stepen autonomnosti: Vojvodina, Kosovo, Sandzak, Sumadija, jugoistocna Srbija i Beograd.

Ovakvo ustrojstvo Srbije podrazumevalo bi dvodomni parlament sastavljen od Veca federalnih jedinica i Veca gradjana, gde bi prvo vece bilo korektivni faktor u odnosu na drugo. Ovo je, prema Canku, jedini put da Kosovo ostane u Srbiji, jer bi njegovim odlaskom nastala potpuna dezintegracija zemlje.

Radmila Stankovic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.